Борба, 23. 03. 1994., стр. 5

савана

3004

- ВОКВА SREDA 23. MART 1994.

TRIBINA „RAT NA BALKANU" U ORGANIZACIJI FONDACIJE „OLOF PALME

Susedi razlicitih pogleda |

Vladimir. Stanković

eee ra a au main Ir dopisnik „Borbe” iz Barselone

Fondacija „Olof Palme“, sa sedištem u Badaloni, koja je praktično ,deo Barselone, organizovala je četvorodnevnu debatu sa temom „Rat na Balkanu“ a skup su u ponedeljak uveče otvorili ambasadori Grčke Haralambos Korakas i Turske Nabi Sensoj koji su specijalno za ovu priliku doputovali iz Madrida. Voditelj je bio Francisko Veira, katalonski istoričar, profesor na Univerzitetu, svakako jedan od najboljih poznavalaca zbivanja na Balkanu.

Dvojica. ambasadora izložili su uglavnom poznate stavove svojih vlada. Grčki diplomata je u uvodu podsetio da je preuranjeno priznavanje Hrvatske i Slovenije bila ezbiljna greška

-кеја-је- bitno -uticala ma širenje” konflikta što je, kako je rekao,

„dve godine kasnije priznao lider jedne velike evropske zentlje“, jer nije bila obezbeđena „garancija prava manjina“.

— Naše prijateljstvo sa Srbima je posledica istorijske bliskosti dva naroda i zajedničke borbe protiv fašizma i nacizma ali to ne znači da-smo neprijate-

_lji protivnika Srba. Naprotiv, mi smo priznali · Sloveniju, Hrvat-

sku i Bosnu i Hercegovinu i sa njima imamo korektne odnose. Takva реда бал пат Šan

Bivši član bivšeg Predsedništva SFRJ — Bogić Bogićević, predmzat je čestih analiza ovдазпић „patriotskih medija“ koji svu odgovornost za rat pokušavaju da pripišu ovom čoveku. U ove priče se neretko

(brat i majka) koji žive u Ugljeviku kod Bijeljine.

Zbog jedne od, navodnih, izjava Pogićeve majke Tonke u našu redakciju došao je čovek iz Ugljevika inače dobar poznavalac porodice Bogićević i ponudio nam drugu stranu istrne. — Porodica Bogićević danas Živi u tri građa. Bogić je ostao veran svom Sarajevu. Supruga sa dve kćerke (posle osam meseci provedenih u ratom zahvaćenom Sarajevu) sada živi u jednom izbegličkom kampu kraj Ljubljane. Mlađi brat Pero i majka Tonka i dalje žive u Ugljeviku, kaže naš sagovornik naglašavajući da ga se majka nikad nije odrekla, kako to često ističu protagonisti srpskog nebeskog novinarstva, već da sa strepnjom iščekuje svaku informaciju iz Sarajeva. Još veća je laž da je ova stara i ugledna ugljevička porodica promenila religiju i, kako je napisano, prihvatila katoličanstvo.

— Nije tačno ni da Bogić služi Aliji Izetbegoviću po sarajevskim podrumima, priča dalje „Borbin“ sagovornik, jer je odbio sve funkcije koje mu je vlast u Sarajevu nudila, uključujući i ambasadorsko mes-

uvlači i Bogićevićeva porodica -

to u Liubliani. Ostao je jedino

da aktivno učestvujemo u reša-

vanju krize, kao što jc to bilo or-

ganizovanjem Atinske konferen- \ cije prošlog Icta. Druga jc stvar

što rezultati dogovora: iz Atine,

kasnije nisu sprovedeni u delo-' -rekao je gospodin: Korakas do-

davši da za konflikt nema „ni

magičnih ni uprošćenih rešenja”

niti se do njih može stići okriv-

ljavanjem „isključivo jedne i fa-

vorizovanjem drugc stranc”.

Po ambasadoru Grčkc jedino rešenje je konsensus, dogovor svih strana koje u pregovorima treba da imaju „isti tretman“. U tom kontekstu aluzija je bila jasna na vašingtonski 5зрогаг а т Hrvata i Muslimana, mada verbalna podrška u stilu da je reč o „važnom koraku ka miru“ nije izostala. Grčki ambasador je takođe istakao svu štetnost embarga primenjenog protiv SR Jugoslavije — po susedne zemlje.

_ Po ocehi grčkog diplomate san-

kcije su ojačale „političke ејеmente u Srbiji a oslabile pacifistički pokret“. On je takođe istakao da-bi svaka akcija vojnog karaktera u BiH bila kontraproduktivna uz kategoričku tvrdnju da Grčka nikada neće učestvovati u nečem sličnom.

_ Ideja organizatora da ambasadori Grčke i Turske govore као predstavnici različitih poli-

_ БРЕ SU, ТА RADE. E: BOGIĆ BOGIĆEVIĆ

U Sarajevu do kraja

veran Stranci demokratskih promena (Nijaza Durakovića) gde.je potpredsednik. Sve vreme živi u svom stanu u Alipašinom Polju, sa svojim komšijama i Srbima, i Muslimani-

· ma, i Hrvatima. Nije hteo da

napusti Sarajevo ni kada sui bukvalno gladovali, i kada jecela porodica delila dnevno jednu paštetu. Tek kada su se mlađoj ćerki otvorile rane po telu, zbog nedostatka vitami-

na, supruga Nada odvodi decu iz grada. Nada je nakon dolaska u Ljubljanu razgovarala se

našim izvorom i rekla: „Ni tada nije hteo iz grada rekavši da će u njemu dočekati ili smrt, ili kraj rata — svejedno. Isticao je da mu je mesto sa Sarajlijama pa kako bude njima neka bude i njemu. On je ' tako odlučio, ali tone mora da

"nije odrekla svog Bogića, niti

tika na Balkanu u potpunosti se

ostvarila jer je gospodin Scnsoj bio mnogo više „svrstan“ od kolege po funkciji iz Grčke i njegova diskusija nije ostavila ni najmanju dilemu o tomc zašta se Turska zalaže:

— Mi smo bili za očuvanje tcritorijalnog integriteta nckadašnje Jugoslavije, ali kada se desilo to što se desilo mi smo priznali sve nove države na tlu bivše Jugoslavije i bili smo prvi koji su uspostavili diplomatske odnose sa Bosnom i Hercegovinom još 27. avgusta 1992.

Turski ambasador je otvoreno podsetio da je Turska bila dtgo jedina zemlja koja je tražila međunarodnu vojnu intcrvenciju u BiH „ne zato što smo mi više militantni od drugih već

zato što imamo više iskustva'na

Balkanu“.

U nekoliko navrata turskom diplomati „izleteo“ je lapsus(?) da je reč o sukobu „Srbije i muslimana u Bosni“.

— U suštini, niko ne možc negirati da je iza svega religiozna komponenta rata — rekao je turski diplomata pozivajući svet na osudu „agresije i okupacije teritorija“. On je takođe izrazio

zabrinutost za kazvoj situacije (с na Kosovu, Makedoniji i Sandžaku uz tvrdnju da bi novi rat na bilo kom od ovih prostora „bio gori od svih dosađašnjih“.

znači da i deca moraju da ispaštaju“. Ugljevičani, kaže naš sagovornik, smatraju da je on žrtva sopstvenih političkih principa i ubeđenja od kojih, videlo se, nikada nije odstupao.

Naš sagovornik ističe dalje da jc porodica Bogićević od početka rata u nekoj vrsti izolacije, ali da njihov upicd niko ne može dovesti u pitanje.

— Dezinformacije O OVOJ porodici lansirali su oni koji pred rat nisu značili ništa, ili vrko malo, ali su mnogo zgrešili i sada preko Bogićevih okajavaju svoje grehe. Pre svih, kaže „Borbin” sagovornik, predsednik opštine Miladin Stjepanović, koji je tvrdio „da je dobro što je došlo do nacionalnih podela i da će se on lako nagoditi sa SDA. Muslimanima iz Teočaka (duboki klin u srpskoj teritoriji) slao je beton, oni su pravili bunkere, a on mislio da grade kuće. U borbi za ovo mesto proliveno je mnogo krvi, a ı danas se ra- · tuje“.

— Majka Tonka se nikada

je tako nešto ikada pomislila. Naprotiv, najviše je zabrinuta baš za svog sina. „Kojoj majci može biti svcjedno kad je u pitanju njeno dete“, izvorne su Tonkine reči, prema tvrdnji našeg sagovornika, sve ostalo je laž „patriotskih mcdija“.

A Bogić Bogićević је ! дајјс u Sarajevu, i čeka kraj rata. Nadajmo se da neće dugo čekati. 6. Капе

DRUGI PIŠU

gra za mir

Neka sarajevski fudbaleri označe budućnost, poručuje lon-

donski dnevnik

Sarajevski fudbalski meč između tima sastavljenog od lokalnih mladića i ekipe koja je predstavljala UNPROFOR bio Je snažan simbol nade u gradu koji jc od raspada Jugoslavije imao malo šta da proslavlja. Iako je šestonedcljno primirje u bosanskom

glavnom gradu: krhko, činjenica: · da je utakmica uopšte odigrana

predstavlja izvestan korak napred. _ Poput tramvaja koji sada tandrču sarajevskim ulicama, po-

vratak fudbala u ovaj razoreni-

grad znači Bosancima makar enoliko koliko i svaki formalni dokument koji su zaraćene strane potpisale. Zato što je zamiš-

"епа Као znak početka sarajev-

skog polaganog — i nesumnjivo grčevitog — povratka u normalnost, ova utakmica je odjeknula daleko izvan granica bivše Jugoslavije. Sportski događaji su uvck predstavljali moćne rituale izražavanja prkosa tokom ratova, i proslava kada sc ratovi završc. Tekom Drugog svetskog rata, erčil je redovno odlazio na fudbalske utakmice da bi motivisao javnost. Kada je proglašavan mir, pred brojnom publikom serijom kriket mečeva obeležen je kraj konflikta u kome je

život- izgubile i najmanje 200"

značajnih igrača kriketa. SaraJevska utakmica nije označila ni pobedu ni poraz već odlučnost Sarajlija da ne dozvole da im jednostavna životna zadovoljstva nestanu pred rastućim tala-

som haosa koji je dve godine bio nadnet nad njih.

Ali ovo bi se takođe moglo reći za druge kulturne događaje održane u gradu da bi se izrazie prkos: za modnu reviju, izvođenje predstave „Čekajući Godoa”,

obnovu mjuzikla „Kosa“. Ono što ovaj meč čini znamenitim, jeste bliska veza koja je uvek postojala između rata i sporta. U svom osnovnom smislu, sport je tradicionalna bie priprema za vojnički život: mnogo pre nego što sc na poljima u Itonu engleska aristokratija pripremala za bitku, mladi Rimljani su osnovc ratovanja učili na Marsovom polju.

Ali, kako je i Džordž Orvel zapazio, sportsko takmiččnje je takođe sublimacija čovekovih borbenih instikata, sredstvo nji-· hove kontrole. Sport je put koji vodi iz rata, kao ı ka njemu. To Je razlog što je improvizovana fudbalska utakmica odigrana ızmeđu britanskih ı nemačkih vojnika na ničijoj zemlji na Božić 1914. zaokupljaia maštu budućih “generacija. „Organizovati sportski događaj je jedan od najhumanijih činova mogućih. u vremenima traume i terora. To pokazuje da takmičenje između gradova, rasa i nacija ne mora da trključuje krvoproliće. To dokazuje đa volja za pobedom nc mora biti varvarska. Za narod u Bosni, sarajevska utakmica: bila je podsećanje na civilizovani život: koji je postojao prc opsadc — + mali znak da će on jednog dana biti obnovljen.

PROJEKAT NADE ZA RODITELJE OKO 40.000. MALIŠANA IZ BIH ; • о Do dece — izbeglica Ф е uz pomoc kompjutera

. Rojter za „Borbu“

Ženeva. — Roditelji oko 40.000 mališana iz BiH koji su svoju decu, u očajničkom pokušaju da ih izvuku iz rata, ukrcali u vVozoO-

·ve i autobuse koji su ih odveli

van zemlje, moći će da im uđu u trag preko kompjutcrskc listc, saopštila je juče predstavnica UNHCR Silvana Foa.

„Reč je o deci koju su reditelji u ratnoj panici davali svakom ko je mogao da pobegne. Deca

su ubacivana u autobuse kroz.

prozor, u VOZOVe, automobile...“, objasnila je Foa.

Prema podacima UNHCR u izbegličkim centrima u više zemalja nalazi se oko 40.000 mlađih od 18 godina, bez pratnje, uključujući 20.000 u Hrvatskoj. Po rečima Foe, više zemalja Britanija, Italija, Švedska, Holandija, Slovenija i Turska svesno je da su deca bez pratnje „najosetljivija kategorija“ izbeglica. Proces registracije ove dece mora se obaviti veoma brzo, rekla je Foa jer, „ako se previše

Čeka, deca mogu zaboraviti ko

su. Neka od te dece ne znaju ni svoje ime. Ne znaju kad su rođeni, ne znaju ništa“.

Predstavnica UNHCR objasnila je da će dokumentacija i fotografije biti „pohranjeni” na kompjuterske diskove. Prvih 500 slučajeva već je „obrađeno“ i roditelji će moći da pregledaju ove liste već narednog meseca. Kompjuteri će se nalaziti u po-_ četku na deset punktova, uključujući Sarajevo, Zenicu, Tuzlu. Roditeći će moći da sakupljenu dokumentaciju pretražuju po bilo kojem od podataka kao što su nadimak, približan datum rođenja, boja očiju, kose...

Ovaj projekat vredan 2,2? miliona dolara finansiraju Fondacija Džordž Soroš (620.000 dolara), američka Agencija za međunarodni razvoj AID (850.000 dolara), i dve kompjuterske firme — koje poklanjaju opremu u

vrednosti od 400.000 dolara, svaka.

U akciju će se uključiti ı međunarodni komitet Crvenog

krsta koji je već uspeo da oko 590 mališana iz Bosne spoji sa njihovim porodicama.

DA LI UNPROFOR NAPLAĆUJE IZLAZAK IZ SARAJEVA

Usluga za 3000 maraka

SARAJEVO. — Lica koja žele da napustc Sarajevo za ovu „uslugu“ pripadnicima: UNPROFOR-a plaćaju 3.000 nemačkih maraka, podatak je kojim raspolažu dobro obavešteni srpski vojni iZVOTI.

Kako javlja agencija SRNA, do kraja februara Sarajevo je napustilo 4. do 5.000 uniformi-

sanih lica, uglavnom vojnika, među kojima je veliki broj izvan grada izašao uz pomoć UNPROFOR-a. Prema saznanjima srpskih obaveštajnih izvora, jedan od najvažnijih tunela za dostavu oružja do kraja februara vodio je ispod aerodromske piste u Sarajevu. з } ага MOG 5