Борба, 25. 04. 1994., стр. 18

14 0 И

STIPE ŠUVAR

Zašto sum podrzavao Slobodana Miloševića u rušenju Stamholica

e Tko su tada bili Vaši politički istomišljenici? (u CK SKJ)

— Prije svih Vidoje Žarković i Marko Orlandić, s kojima sam se nešto više družio. Oni su bili autentični Crnogorci — apsolutno nepopustljivi spram svakoga tko pokazuje velikosrpske pretenzije prema Crnoj Gori. Cesto smo razgovarali o Miloševiću i jedan drugog uvjeravali: „Čuj, ako Milošević raščisti s memorandumskom politikom i politikom obračuna s Titom (a time i obračuna s Jugoslavijom kakva je ostala nakon Tita), to će biti jedino što nas može spasiti! A ako pak sam postane zarobljenikom nacionalizma, lakše ćemo možda obračunati s njima negoli, primjerice, s fvanom Stambolićem, kojeg protežira sva srpska nacionalna elita, i to upravo ona koja je sročila Memorandum SANU te se pod izlikom demokratizacije želi obračunati s Titom“! U Miloševiću tada nisam prepoznao kaplara za dovršenje upravo takve politike. Naprotiv, smatrao _sam da mu treba dati šansu! Život me je, međutim, demantirao već u onome trenutku kad sam postao predsjednikom Predsjedništva CK SKJ. Može se, dakle, reći da sam, gledajući iz retrospektive, ispao naivni optimist.

e Zašto ste bili rezerviraniji prema Ivanu Stamboliću negoli prema Miloševiću?

— Pored ostaloga i zato što je Stambolić bio u bliskom kontaktu s Mikom Špiljkom, koji je ovde, u Hrvatskoj, pokušavao sve ne bi li me likvidirao iz političkog života. Stamboliću sam se najviše zamjerio zbog svoje Bijele knjige, u kojoj su najviše citirani budući pisci Memoranduma SANU i neki drugi istaknuti srpski nacionalisti. To je, pretpostavljam, bio jedan od glavnih razloga zašto je imao dosta razumijevanja prema Špiljkovim nastojanjima protiv mene. Osim toga, ja sam u njemu prepoznao želju da postane petogodišnjim predsjednikom SFRJ većinom glasova svih građana, što mi se nimalo nije svidjelo. Znao sam da su Špiljak i oba Stambolića (Petar i Ivan) u to vrijeme često kontaktirali, pa sam mislio da svi ti napadi iz Beograda na moj račun i nisu bez neke sinhronizacije. Nije slučajno da sam na 13. kongresu SKJ 1986. od svih 156 izabranih članova CK SKJ dobio najmanje glasova. Za Hrvate (bolje rečeno: za hrvatsku malograđansku elitu) bio sam staljinist, a za srpsku elitu (tj. beogradsku čaršiju) i staljinisti hrvatski nacionalist. Usput rečeno: s Ivanom sam u dobrim, dapače prijateljskim odnosima.

Strah od cvrste ruke

0 Stambolić je, međutim, na 8. sjednici CK SK Srbije u rujnu 1987. postao žrtvom Miloševićeva velikog političkog obračuna,

nakon kojega započinje jedno sasvim novo razdoblje, ne samo u Srbiji nego i u čitavoj Jugoslaviji. Zar Vi te činjenice u tom trenutku niste bili svjesni?

— Milošević je zaskočio Stamboliću опако Како ва је таskočio. Ja nisam imao razloga da se zbog toga posebno uzbuđujem, jer je Milioševića na čelo srpske partije izgurao sam Ivan Stambolić. On je njegov plod! Zato sam to i smatrao obračunom u kući (odnosno u obitelji). „Sloba“ je bio izbor starog i mladog Stambolića (tj. Petra i njegova nećaka Ivana) da se suzbije Draža Marković! Osobno sam vjerovao da će se Milošević, kao sirovi i žešći komunist, boriti protiv memorandumske revizije Jugoslavije i perfidne invazije srpskoga nacionalizma, koja se u Stambolićevo vrijeme pokazivala kroz ot mjenije i finije oblike kao što su: pozivanje na demokraciju, sloboda raskrinkavanja Tita itd. U proljeće 1987, kad se obračunavao s redakcijom „Studenta“ zbog napada na Tita, u Miloševiću još nisam vidio tvorca, pa ni nositelja najžešćeg vala srpskog nacionalizma koji će nastupiti s antibirokratskom revolucijom. To u njemu nisam prepoznao čak ni u travnju 1988. kad sam uzeo riječ na sjednici CK SK Srbije! No, ako gledamo metodologiju famozne 8. sjednice, uvjerit ćemo se da ona nije ni presedan ni nešto izolirano! Takvih je nedemokratskih „sjednica gdje se nekoga eliminiralo, zaskočili ili spriječilo — bilo koliko god hoćete u SKJ „od Triglava pa do Vardara“, kroz čitavo vrijeme njegova postojanja!

e Ne mislite valjda da je ta sjednica slučajno dobila tako velik publicitet?

— Dobila ga je zato što su neki, prije svega u samoj Srbiji, osjetili da dolazi Miloševićeva čvrsta ruka, pa se nisu toliko bojali njegova srpstva koliko njegove čvrste ruke! Po mojem mišljenju, tog događaja, duhovna klima i politički odnosi prije su proizveli Miloševića i njegovu politiku, nego Što je On OVO StVOrio sve ono što se u Srbiji poslije dogodilo. Milošević je tu više bio u funkciji izvršitelja negoli tvorca. A sam, eto, nisam bio tako vidovit da predvidim da će biti izvršitelj upravo onakvoga finala srpske politike kakav se uistinu dogodio!

e Složio bih se s Vašim mišljenjem da je bilo i drugih nedemokratskih sjednica, ali povijesni je kontekst u kojemu se odigrao 8. plenum CK SK Srbije ipak bio nešto jedinstveno. I tu je ta bitna razlika: tom sjednicom za-

ACB

TEL/FAX: ž41-1%1

|

AGENCIJSKI CENTAR BORBA PROPAGANDA MARKETINC

OGLASI

počinje nova epoha! — Gledajte, da se na mojem

mjestu našao kojim slučajem i Milan Kučan, uvjeren sam da bi morao reći otprilike ono isto što sam rekao i ja: da SK Srbije nije zarobljenik srpskog nacionalizma i da mi, u CK SKJ, očekujemo da će protiv njega dobiti bitku. Morate znati da je Savez komunista Srbije sačinjavao polovicu članstva cjelokupnoga SKJ, a trebalo je računati i na srpski faktor u Hrvatskoj i BiH, na srpski utjecaj u Crnoj Gori, itd. Prema Savezu komunista Srbije uvjek se moralo biti pažljiv i paziti da ga se unaprijed ne proglasi nacionalističkim, a njegovo гиkovodstvo zarobljenikom nacionalizma! Moja saznanja i moja politička pamet nalagali su mi da, u tadašnjim okolnostima, dam određenu šansu toj politici.

e Ne znam, prateći Miloševićeva istupanja već ujesen 1987, a osobito u prvoj polovici 1988. imao sam dojam da prisustvujem rađanju monstruma.

— Ali što sam, po Vama, ja trebao učiniti na 10. sjednici CK SK Srbije? Pozvati na rušenje Miloševića?

0 Ne znam. Možda.

— Ma nemojte! Ta na tu sjednicu dolazim kao član Predsjedništva CK SKJ iz Hrvatske, nekakav sam Hrvat, kakav-takav, boljeg od mene u tom trenutku i na tom mjestu nije bilo, a beogradska mi čaršija već čitavo desetljeće vadi crijeva kao, bar na pola, hrvatskom nacionalistu i osuđuju me zbog Bijele knjige, dok 113 srpskih intelektualaca potpisuju otvoreno pismo protiv mene... I sad da im ja dođem i kažem: „Uaa, vi ste ovdje nacionalisti i taj vaš Milošević je također nacionalist!“ — pa da na licu mjesta izjurim preko vrata! Zar sam tako trebalo postupiti?ć

Predizborni manevar

0 Ipak se ne mogu oteti dojmu da ste tom prigoodom (i)pragmatički kalkulirali, odlučivši se na neku vrstu predizbornoga govora uoči skorog izbora za TOS Predsjedništva CK

— Pa naravno da sam vodio računa da se ne konfrontiram sa Savezom komunista Srbije! Zašto bih se s njim konfrontirao u toj situaciji? Ali, opet Vam kažem: ni jedna ni druga politika u Srbiji, ona koja se zaklinjala u Stambolića i ona koja je uzdizala Miloševića, nisu mi ulijevale povjerenje, a Miloševićeva mi je izgledala manje opasna (i to unatoč „Slobinu“ istupu u Kosovu Polju u proljeće 1987.). Naglašavam: u tom trenutku, u tom kontekstu! E sad, zato što sam pogriješio, kad se gleda iz retrospektive, mogu danas samo da uzvikujem: „Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa!“

ACB

Biću vam zahvalan ako mi date mogućnost da se preko Vaših novina obratim javnosti, u povodu kleveta i falsifikata koji su o meni i mojoj porodici objavljeni u štampi.

U nameri da se izazove revolt protiv mene i moje porodice, u tim tekstovima izneti su brojni falsifikati i neistine, a to sve može se relativno lako proveriti u odgovarajućim kartotekama i registrima (moje državljanstvo i državljanstvo članova moje porodice, moja ratna i radna biografija, zakonski osnov i uslovi pod kojima sam otkupio stan, površina stana, visina otkupa, navodna sudska veštačenja, itd, itd.).

Između ostalog, u tim tekstovima stoji da sam ja državljanin Hrvatske, a moja kći državljanin Slovenije, a tačno je da sam ja i svi članovi moje porodice državljani Republike Srbije i Savezne Republike Jugoslavije. Svrha ovih napisa je da se stvori klima za moje izopštavanje iz države ČIJI sam državljanin i iz grada u kome, sa manjim prekidima, živim gotovo šezdeset godina. Takođe, prikrivena, ali sasvim jasna namera objavljenih tekstova je da se inscenira napad na zgradu u kojoj se nalazi moj stan, ali i napad na članove тоје рогоафсе.

Моје obraćanje javnosti ovim putem činim 12 dva raZloga. Prvi je da opovrgnem 12nete klevete, a drugi da postavim pitanje odgovornosti I prava (glavnog i odgovornog) urednika i redakcijskih kolegiјита, да bez prethodne provere objavljuju ovakve tekstove, iako su podaci koji se navode javni i dostupni u nadležnim službama. Jasno je da objavljivanje ovako falsifikovanih podataka ima za posledicu ugrožavanje bezbednosti i života, te ruženje ugleda građana koji su državljani ove zemlje i samim tim od njenih vlasti očekuju i odgovarajuću zaštitu.

Rudolf Rudi Petovar Beograd REVIZIJA SVOJINSKIH TRANSFORMACIJA

Meumoljiva logika

VELIKU dozu zbunjenosti i zabrinutosti građana, izazvale su neke teško razumljive, kontroverzne i nelogične izjave predsednika Vlade Mirka Marjanovića, objavljene nedavno u skoro svim sredstvima javnog informisanja, o (ne)mogućnostima revizije do sada obavljenih svojinskih transformacija, u kojima on, između ostalog, ističe:

„Što se tiče otkupa stanova, tu su stvari mnogo jasnije. Najpre, što bi bilo teško realizovati reviziju ugovora, Jer su mu mnogi novi vlasnici stanove Već otuđili, a uknjiženi su novi kupci. Sem toga, građani su iz sVOjih dohodaka izdvajali za stanove tokom čitavog svog radnog veka. Došlo bi do imovinskih sporova ogromnih razmera. Najzad, većina građana iscrpljena ekonomskim blokadama, ne bi bila u mogućnosti da otplaćuje realnu vrednost svojih stanova. Zbog svega toga, smatram da bi bilo najprihvatljivije da se i u ovom slučaju država „obešteti“, poreskim putem“.

Posle ovih izjava veliki broj građana interesuje da li je pred-

POVODOM JEDNE KLEVETE U ŠTAMPI

Poziv na progon

BORBA PONEDELJAK 25.. APRIL 1994.

ЈА

sedniku Vlade poznato:

Prvo, kolika je bila stvarna vrednost društvene svojine u Republici, koliko dugo je ona stvarana, ko je sve u njenom stvaranju učestvovao i šta se sve sa njom u poslednje vreme dogadalo i još uvek događa? Da se, baš „zahvaljujući“ toj tzv. transformaciji društvene svojine, na našoj sceni pojavila nova klasa koja nas sigurno neće usrećiti. Pogotovo, kad se pouzdano zna da do tako ogromnog bogatstva preko noći nije došla svojim znanjem, nasleđem, štednjom i poštenim radom;

Drugo, da je neuporedivo veći problem ako dve trećine zaposlenih građana (koji su celog svog radnog veka plaćali doprinos za stambenu izgradnju, a stanove od društva nisu dobili, niti će dobiti) ostane bez stanova i vraćenih doprinosa, nego da se kod jedne trećine „kupaca” stanova izvIŠI revizija „ku- | poprodajnih ugovora”;

Treće, da ekonomska blokada nije pogodila samo onu trećinu zaposlenih koja je doprinose za stambenu izgradnju uplaćivala, stanove od društva dobila, u njima se baškarila, na teret društva održavala, stanarinu U vrednosti jedne kutije cigareta plaćala, za jednu marku „otkupljivala“, a za 100.000 preprodavala, već i one druge (dve trećine zaposlenih) koji baš ni jednu od ovih blagodeti nisu imali prilike da koriste, niti će koristiti;

Četvrto, da ne bi trebalo, možda, roniti ovoliko krokodilskih suza samo zbog ugrožavanja pravne sigurnosti one malobrojnije kategorije građana, koja Je društvenu svojinu u bescenje „kupila“, već i one daleko brojnije, koja je u stvaranju društvene svojine svojim doprinosima itekako učestvovala, a u njenoj „transformaciji“ ostala kratkih rukava.

Rajko Viadisavljević Beograd

AMERIČKI POGLEDI NA JUGOSLOVENSKU KRIZU („ВОРВА“, 13, 14. 1 15. 4. '94)

(тета manipulacija

„Borba“ je objavila tekst savjetnika američkog predsjednika za nacionalnu bezbjednost gOspodina Entoni Lejka o građanskom ratu u Jugoslaviji, s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu. Pošto je uvaženi autor već u uvodnim rečenicama pledirao za „jasnu analizu” uzroka još jednog lomljenja Balkana(!), dužan sam (i slobodan!) ukazati samo na izvjesne metodičke nedostatke ove, do militantnosti pretenciozne „analize“.

Imam pri tom na umu da, kada bi neko bio i eksplicitni zagovornik filozofije protiv svakog metoda, teško da bi počinio toliko nedoslednosti kao g. Lejk. Naime, ovaj visoki činovnik „vodeće“ sile svijeta u svojoj „analizi“ u jednom slučaju poјат „nacija“ upotrebljava kao sinonim moći države, a u drugom kao sinonim moći etničkih zajednica.

Svi zaključci što ih g. Lejk, nadalje, izvodi nastaju ciničnom manipulacijom ove dvoznačnosti, pa ih valja uzeti samo kao svjedočanstvo o njegovim zainteresiranim predrasudama i prema „bivšoj“ (!) jugoslovenskoj državi i prema njenim etničkim zajednicama, naročito najbrojnijoj. Matija Markovic

Podgorica

ya сте ог