Борба, 25. 04. 1994., стр. 20

АКОСТОВА

BORBA PONEDELJAK 25.. APRIL 1994.

MALO „KULTURNO ČUDO“ U BEČKOJ KNJIŽARI „VAJS“

IZLOŽBA RADOVA DRAGOLJUBA TODOSIJEVIĆA — RAŠE U SREĆNOJ

GALERIJI SKC

Bugust i Laza zajedno Ironiia i subverzivnos?

Na novim radovima „Bog voli Srbe“, Todosijević se simbolikom lobanje, hukastog krsta i „parolama“ tipa „Sıbi narod najstariji“ i „Raša uber Srbin“, obrušava na „sve što je sbeto“ nopom poli-

Dušan Sekulic dopisnik „Borbe“ iz Beča

Ko zna, možda sam upravo krcnuo stopama Gece Kona? To kaže pomalo ncskromno, u jcdnoj više nego skromnoj ı siromašno opremljcnoj knjižarskoj radnji, u strogom ccntru Beča, Schlossclваззе 24, иначе увек одмерсни Ljubo Ruben Vajs, „publicista iz Zagreba, na privremenom radu u Austriji“. I, no boz ponosa, dodaje: — Kod mene su na istoj polici August Šcnoa i Laza Lazarević, i verujte, uopšte sc nc svađaju! Knjižara „Vajs“ otvorena jec pre-par mcscci kao malo kulturno čudo u Beču, gde u ovom trenutku živi najmanjc 200.000, a možda i višc naših, ili „bivših naših“ ljudi, zavisi s kojc stranc gledate. Bcč jc još u prošlim stolećima bio mcsto rođcnja i centar južnoslovcnskc pismcnosti i kulture, kao i same, sada nesrećne, idejc jugoslovcnstva. Uprkos tim dvema činjenicama, i VišC nego vapijućim potrcbama nckoliko hiljada naših đaka u srednjim i višim školama, naša knjiga nije mogla nigdc ni da sc iznajmi, niti da se kupi. Fond od više hiljada knjiga iz nckadašnjeg. Jugoslovenskog. kulturno-informativnog ccntra čami nc-

POZORIŠNE PREMIJERE

Dilema jednog zanosa

gde u nekom magacinu, dok se ne smisli neka bolja sudbina. Ljubo Мајз је, рге пезгестић događaja na Balkanu, vcć bio stokao imc u Zagrebu kao publicista i kulturni dclatnik, a kad jc počeo rat — obrco sc u Beču, kao izboeglica. Posle dugih prcganjanja s komplikovanom austrijskom birokratijom, uspeo је da privoli gradske vlasti da mu odobrc otvaranje knjižarc i pod povoljnim uslovima izdaju lokal] u višc ncgo zapuštcnom stanju. Sam ga jc uredio koliko jc moрао, pa u njcga prcmcstio skromni fond knjiga, kojc jc prcthodno moesocima prenosio ı IZlagao na pokrctnom štandu, prilikom raznih kulturnih događaja u organizaciji naših ljudi. To „naši“ za Ljubu Vajsa ima ono staro sad sa svih strana prokažcno značcnjc, upravo ono Које је nckad imalo. Ako su sc zvanično srpski i. hrvatski razdvojili, pa sc čak pokušava s uvođenjcm „bošnjačkog“, zašto bi to bila smctnja da sc čita na tim. joZicima, kojc ionako svi razumeju pita se Ljubo Vajs. Da li dilema gdc staviti Andrića, u kombinaciji polica s natpisima Croatica, Scrbica, Slovcnica, Bosnica... да би се задовољио свако ко уђсу књижару, мора значити и одрицањс од истицања његових дела2 Никако, каже новопече-

ни бечки књижар. — На истој полици код мене могу да стоје ствараоци из било којег дела бивше Југославије. Треба одлучно одвојити актуслну политику од трајних културних вредности. То се посебно односи на литературу, јер: — Оно што није записано, није се догодило, оно што ће се догодити, већ је записано“.

Највећи материјални проблем књижаре „Вајс“ је последица велике скупоће књига на бившем југословенском простору. Цена се још више увсћава додатком неопходних бечких трошкова. Зато је власник дошао на идеју да организује и позајмну библиотеку, да би они који немају новца, ипак, могли читати на матерњем језику.

Посебну пажњу Љубо Вајс поклања литератури на немачком језику: књигама које говоре о трагичним догађајима на Балкану, као и преводима наших писаца. Покушава да обезбеди и нешто стручне литературе, за студенте или оне који покушавају да у Аустрији ностификују своје југословенске дипломе. А пошто је књижара, ипак, у суштини радња, бизнис, сво и поруке: „Вајс“ прима књиге и часописе у комисиону продају.

Scenshi projekat „Zenit“, reditelji Dijana Milošević i Jadranka Anđelić, uloge: Nenad Čolić, Maja Mitić, Valentina Milivojević, Tatjana Pavlović i Sa-

nja Krsmanobvić-TošIć

„Dah-koncopt“ tcatarskog istraživanja, nastao po uzoru na poZorište Grotovskog i Barbc, sobom nosi jednu specifičnu dilemu. Jcsu li pozorišna iskustva prenosiva ili nc, tj. da li su sredstva. pozorišnog izražavanja pogodna za vrcmicnsko transponovanjc; ili je pak, pozorište ncponovljivi i jedinstveni „događaj“ svakog doba ponaosob, u komc-tcatar pronalazi osobcni oblik, razvija se, dostiže svoj vrhunac i posle pct ili više dcccnija ncstajc. -

-— Ovu dilemu na sebi svojstven način „rešava“ premijerno izvcdcna predstava „Dah tcatra“ „Zenit“, bazirana na icdinom autentičnom umctničkom pokretu nastalom na našem prostoru.

Verujući da.su sredstva pozorišnog izražavanja alat kao i svaki drupi (koga trcba stalno usavršavati) reditclji Dijana Milošević i Jadranka Anđelić „svoje“ glumcc uče da: njime besprckorno ovladaju. To konkretno znači da jc sccnski tckst, do koga njih dvc (kao rcditelji i scenaristi) dolazc tokom višcmcsečnog rada pozorišnc raclionicc „Dah tcatra“ projckat totalnog pozorišnog izraza, ostvarcn kroz niz scenskih, slika, naknadno ukomponovanih u skladnu cclinu.

Predstava je naime, „životopis“ umctničke grupc okupljenc oko časopisa „Zcnit“, sa njcgovim osnivačem Ljubomirom Micićem, kao glavnim јипакот i okosnicom dramske strukturc. Na sccni sc, pored glavnog junaka, istovreomcno nalaze Zaga Magazinović, Anais Nin, Marineti, Šagal, Ve Poljanski, Ana Glab, Moni de Buli, mistcriozni Gospodin Crni i brojna lica personifikovanc vlasti. Scenskim pokretom, igrom, plcsom i muzikom kao i povremcnim izgovaranjem originalnih tckstova saradnika časopisa „Zenit“, objektivizirana je zla sudbina koja ćc ih sve zadesiti; sudbina umctnika dvadesetih godina, naročito ovih prostora. Ona se, sva je prilika, nije mnogo promcnila ni do danas, s tim: što predstava ne problematizuje odnoš društva prema umetnicima, već želi da ga pokaže, kako

„ima li umefnosf moć?“: „Dah feafar”

on nc bi ostao jcdina konstanta našc kulturnc traclicijc.

Ostajući dosledan svom konceptu, kao što jc to recimo, bio slučaj u projektu „umctnost spasava Životc“, „Dah tcatar“ ı ovom prilikom insistira na osnovnom pitanju „ima li umetnost moć“!

Pa, iako Je namcra autora projekta jasna, pitanje jc da li su srcdstva koja su izabrali (kao način komuniciranja sa publikom) pouzdana za „vidljivo“ izražavanje OVC namcrc. Naimc, sccnskc šifrc kojc glumci koristc najčešće su vrlo zatvorcnc strukture ı formalnog značaja, što samo po sebi ne mora da prcdstavlja problem, „međutim, sledbcnici drugog dcla pomcnutc osnovnc dilemc, nećc dobiti ubcdljiviji argument protiv svog izbora. Predstava „Zcnit” propušta sjanu priliku, s obzirom na njcn izražcni autorski karakter, da ozbiljnijc proširi krug posvećenika ove vrstc teatra.

Glumačka ckipa visokih pcrformansi Nebojša Colić, Maja Mitić, Valentina Milivojević, Tatjana Pajović i Sanja Krstić-Tasić perfektno obavljaju svoj zadatak pogoto-

vu ako sc ima u vidu da jc njihova igra u potpunoj saglasnosti sa shvatanjem tcatra kao sccnskog događaja. Željko Jovanović

PRED 47. FESTIVAL U KANU I Konćalovski па Кгоахећ

Pariz (Tanjug) — Na Međunarodnom filmskom festivalu u Kanu, koji sc od 12. do 23. maja održava po 47. put, kako javljaju agcncije, u zvaničnoj konkurcnciji učestvuju 23 filma. Najviše jc italijanskih ostvarcnja — čotiri, dok Francuska i SAD dolazc sa po tri filma.

Меди slavnim rcditcljima, ovoga puta na Kroazeti, naći ćc sc Andrej Končalovski, Krištof Kješlovski, Nikita „Mihalkov, Nani Moreti, Đuzepe Tornatore, Čari van Dam, Mišel Blank, Patris Šero, Majk Figis, Džoel Koen...

tičkom establišmentu

Najnovija izložba radova Raše Todosijevića, pripadnika kruga konceptualnih umetnika, donosi presek kroz nekoliko segmenata njegovog stvaralaštva, nastalog u poslednjih desetak godina. To su, pre svega, skulpture u bronzi, zatim akvareli (već izlagani u Galeriji 12—), kao i akrilici na kartonu i na platnu iz serije „Bog voli Srbe“.

Kao radikalni predstavnik konceptualne umetnosti Todosijević je tokom sedamdosotih godina svoje umetničke stavove izražavao kroz performanse instalacije, „ready-made“, video radove, a potom i objekte u duhu minimal arta, uz uvek prisutnu kritiku i pobunu protiv vladajućeg „estetizma” u umetnosti toga vremena. Zbog toga izložene skulpture, nastale tokom druge polovine osamdesetih, naizgled deluju kao povratak „konvencionalnim“ materijalima i obli-

cima umetničkog izražavanja u dis-

kontinuitetu sa ranijim idejama autora. One se, takođe, mogu shvatiti i kao „odgovor“ tadašnjoj klimi postmodernističkog preispitivanja tokova istorije umetnosti, uz OtVOrenu mogućnost citata i simulacije.

Postoji, zapravo, nekoliko mogućih slojeva tumačenja i analize Todosijevićevih skulptura — od čisto formalne, preko simboličke pa sve do značenjske. Formalno one su rađene u tradicionalnom materijalu — bronzi, i čak izložene na klasičnim postamentima. Mogu se doživeti kao narativni prizori nadrealnog karaktera, nastali paradoksalnim spojem predmeta simboličke vrednosti i onih ordinarnih, banalnih (glava Betovena i štap), ili su, pak, situacije erotskog sadržaja. Po izrazu, pojedine skulpture rađene su u duhu Dakometija, ali njihovo pravo značenje otkriva se u ironičnom odnosu prema „proverenim“ vrednostima u sistemu umetnosti, kao i prema samoj čvrstoj i solidnoj formi koje se moderna skulptura uporno drži. Značajna je svakako i veza između skulptura i Todosijevićevih kratkih, moralizatorskih priča — eseja o umetnosti, čiji je duh, sarkazam i imaginaciju transponovao u materijal skulpture.

Todosijević je najviše kritikovan zbog navodnc ncdoslednosti i izncvcravanja vlastitih principa kada je

KONKURS ZA SVESRPSKU MUZIKU

Džez duso,

Ovih dana najavljuje se još jedna, dosad neviđena, manifestacija sa pridevom „srpski“ u naslovu. Reč je o Fesamu prvom Festivalu srpske muzike, koji će se, doduše, održati tek početkom oktobra u Domu sindikata. — Festival srpske muzike je pokret za novi kvalitet zvuka. Zovc sc srpski zato što je to muzika ovog podncblja a naša muzika mora biti sa ovog podncblja, objašnjava Bobo Ilić, umctnički direktor Festivala. Daklc „muzika ovog podnoblja“ bićc prezentirana u osam koncocrtnih večori, od kojih jc prva pod radnim naslovom „Da sc nc zaboravi“ posvcćcna izboru najlcpšc srpske muzikc po žanrovima, druga klasičnoj muzici, (valjda čisto srpskoj), treća džezu pod sloganom: „I)žez dušo, džez гаno“, četvrta roku, pcta zabavnoj muzici, šesta komponovanoj narodnoj muzici u duhu srpskog mcelosa, sedma srpskoj muzikal-

Dragoljub -Todosijević-Raša: „Dvoglavi Befoven“ 1991 godine napravio seriju akvarela sa nadrealnim prizorima i prepoznatljivim simbolima. Ovi radovi, zapravo, predstavljaju samo jedan segment i autorov „doprinos” — komentar na tad aktuelnu priču o „fantastici“ kod Srba. Na novim radovima u tehnici akrilika, iz serije „Bog voli Srbe“, Todosijević se simbolikom „lobanje, kukastog krsta i „parolama“ tipa „Srbi narod najstariji“ i „Raša iber Srbin“, obrušava na „sve što je sveto“ novom političkom ali i umetničkom establišmentu.

lako je koristio različite medije i naizgled nespojive, oblike umetničkog izražavanja, Todosijević ostaje uvek „svoj“ — subverzivan i ironičan prema zvaničnom sistemu vrendosti. Drugo je pitanje koliko on taj sistem svojim angažovanjem može da podrije. Todosijevićevo celokupno dosadašnje umetničko delovanje u svim vidovima svoga manifestovanja predstavlja vrlo retku pojavu na ovim prostorima i tim je dragocenije njegovo prisustvo na našoj likovnoj sceni.

Zoran Eric

džez rano

noj deci, naslov: „Fesam-klinci“ i osma mladim nadama srpske muzike sa obećavajućim naslovom: „Oni dolaze“. Srpska muzika tako će dobiti svoj srpski

festival pod pokroviteljstvom

Saveza estradno-muzičkih udruženja Srbije, i na čijem će čelu biti Savct predstavnika srpskih institucija: SANU, SPC, RTS, Etnografskog muzeja, Skupštine

grada, Fakulteta | muzičkih umetnosti... Dejan Petaković, novinar „Politike ekspres" i

„Hupera“ i urednik biltena Fcstivala, kaže da Fesam pravi mala ekipa sa velikim ambicijama u cilju da se sačuva i obogati srpska tradicija, a Sofija Ljubišić portparol Fesama naglašava da jc ovaj festival „Borba protiv kiča i borba za bolje sutra“. Za Srbe koji se bave srpskom muzikom uopšte i žele da učestvuju na prvom Festivalu srpske muzike, konkurs. za iprijavljivanje traje do 1. juna. J. Spasić