Борба, 14. 05. 1994., стр. 22
ХИ
Мек џ
razbijenom
Četvrt milenijuma Rusoovog ogleda o
· nauci i umetnosti
Naš vek, više no ijedan drugi, daje za pravo rusoovskom skepticizmu и одпози па зуетос гагита кој! је bio ideja — vodila filosofa, Rusoovih savremenika. Da | će simbol XX veka biti Mesečev modu! ili atomska bomba? Fulurisltički projekt tunela ispod Lamanša Ili Berlin-
ski 20?
Zorica Banjac
рт гаупо -250 вофшпа Akademija u Dižonu raspisala je konkurs na temu: „Da li je razvoj nauke i umetnosti doprineo poboljšanju ljudske prirode“. Nagradu je osvojio tada još nepoznati Žan-Zak Ruso. Njegovo delo „Ogled o nauci i umetnosti“ izazvalo je pravi „zemljotres“ u važećem sistemu mišljenja i moralisanja. Do naših dana retko je koja teza bila toliko citirana, parafrazirana i deformisana. Rusoov čuveni paradoks koji glasi da čovek ne postaje nužno bolji sa razvojem nauke i civilizacije, vulgarizovan je i izopačavan do karikature.
- == Protiv banalnog zaknjučka koji je iz" vlačen iz njegovog dela da je civilizacija = --ракао, а фуђазгуо — гај, да se treba ~vratiti običajima primitivne zajednice, “90bunio se sam Ruso, čim je 1750. iz štampe izašao njegov traktat o nauci, umetnosti i moralu.
Osnovna Rusoova teza je univerzalno
primenljiva metafora koja oslikava nesklad između progresa i ljudske prirode. Dvesta pedeset godina kasnije, uz sve rizike banalizovanja i pojednostavljivanja ove ideje, uputno je podsetiti na aktuelnost parabole o nepodudarnosti između moralnosti čovečanstva i materijalnog progresa koji mu se nudi. Naš vek, više по 1 једап дгиг!, даје ха ргауо гизооуskom skepticizmu u odnosu na glorifikovani ratio, koji je bio zvezda vodilja folosofa, Rusoovih savremenika.
Ključni pojmovi osamnaestovekovne filozofije, racionalizma i prosvećenosti, kako ih je nabrojao francuski mislilac i revolucionar, Kondorse (Condorecet) bili su: razum, tolerancija i humanizam. Rusoo je bio usamljen u svojoj sumnji u snagu navedenih kategorija, kad je reč o njihovom delovanju na ljudsku prirodu. ljudi su uništili religiju, ali je nisu zamenili novim moralom: u tom praznom prostoru gde je razumu namenjena glav-x na uloga, izronile su na površinu i animalne, primitivne strasti, koje se ne obuzdavaju ni dogmama (istrošene) reli-
gije, ni pravilima (neformiranog) novog morala, upozoravao je Ruso.
Kako bi naš vek, čija je alegorija čovekova šetnja po Mesecu, izgledao u antinomiji Kondorseove trijade ı Rusoovog, paradoksa o suštini ljudske naravi?
Što se tiče razuma prvog Kondorseovog preduslova za dobar život, s njim je, čini se, sve u redu: mi živimo kaže se u najboljem od mogućih svetova.
Nova vera — Science and Technoiogy — proširila se po celoj planeti, ne ostavljajući nikoga ravnodušnim. Od početka veka na ovamo čovek je ukrotio energiju atoma, vinuo se u kosmos, Stvorio veštačku inteligenciju, razrešio genetsku formulu, proizveo život u laboratorijama... Gde je međutim, ovaj vrli svet kad je reč o drugim Kondorseovim kategorijama: toleranciji i humanosti? -
Nikada kao u ovom veku nauke nije bilo toliko nasilne smrti, agresije i netolerancije. Nikad više ljudi nije proterano, raseljeno, hapšeno, mučeno, nikada toliko krvavih ratova i revolucija, zločinačkih i represivnih ideologija: (staljinizam, fašizam, maoizam). S jedne strane čini se sve da se ljudskoj vrsti produži život i iluzija o sreći tehnicističke Arkadije; s druge strane. Žan-Žak Ruso mogao bi osetiti gorčinu zadovoljstva što je bio u pravu kad je ustvrdio da razvoj čovečanstva i čovečnosti nije direktno zavisan od nauke i umetnosti. -
Da li će simbol XX veka biti Mesečev modul ili atomska bomba? Futuristički projekat tunela ispod Lamanša ili Berlinski zid od tvrdog ideološkog cementa? Da li će se stoleće pamtiti po osvajanju kosmosa ili po najkrvavijim ratnim uništenjima, po genetskom inženjeringu ili po torturama u koncentracionim logorima? Da li će metafora veka biti COBOL (jezik programera) ili totalitaristički, ne-. tolerantan, ksenofobičan govor koji je odjekivao od početka veka najavljujući masovne smrti?
U ovom veku vođene su dva svetska rata i još bezbroj lokalnih, od kojih su bar tri-četiri mogla da prerastu u globalni, planetarni sukob. U prvom ratu poginulo je 10 miliona vojnika, u drugom se broj žrtava — civila i vojnika — popeo na 45 miliona. –
Dvadeseti vek ostaće zapamćen i kao vreme političkih ubistava, atentata i kidnapovanja: od njegovog početka je izvršeno više od 150 političkih ubistava veoma Značajnih i uticajnih osoba. Ovo je i
vek emigracije iz ekonomskih razloga je, u prvoj deceniji iz Evrope, put Amerike i Australije, krenulo devet miliona ljudi. Iz istih razloga, samo prošle godine u SAD je utočište potražilo 140.000 ljudi, dok je u istom periodu politički azil našlo njih 50.000.
Nikada se nije tačno saznalo koliko . je ljudi tokom svetskh ratova bilo proterano i izbeglo. Brojke su zastrašujuće ako se zna da je samo u jednom manjem, lokalnom ratu, onom vijetnamskom, pobeglo i proterano 6,5 miliona ljudi. Što je civilizacijski progres veći, to su metodi proterivanja efikasniji: sa područja BiH, za nešto više od godinu dana rata, pobeglo je oko dva miliona ljudi.
Dvadeseti vek će ostati u istorijskim hronikama i kao vreme netolerancije, nasilja nad neistomišljenicima i njihovog prevaspitavanja metodama za koje nije znala ni zloglasna inkvizicija. U Nemačkoj je 1933. godine stavljen u pogon Dahau, prvi logor za Jevreje (ljude druge krvi) — početna karika u lancu monstruoznih nacističkih fabrika za ubijanje. Deceniju ranije u Sovjetskom Savezu pušteno je prvo sibirsko ostrvo u nizu velikog budućeg arhipelaga Gulag. Logorske i zatvorske represalije ne prestaju do naših dana, i pored svih zastrašujućih iskustava sa Kolimom, Lubjankom, Jasenovcem, Varšavskim getom, latinoameričkim zatvorima, Manjačom...
Serija anahronih metoda, karakterističnih za primitivna društva, ne završava se u ovom veku obnavljanjem inkvizicionih metoda i srednjovekovne verske netolerancje, aspiracijom za fundamentalističkom crkvenom državom, plemenskim kaznama progonstva i iskorenjivanja celih zajednica, buđenjem teorije krvi i tla, ksenofobijom i etničkom netolerancijom. Na našim prostorima i u delovima istočne Evrope rađa se i dano iživljeni, anahronični ideal nasilnog proširenja teritorija. One zemlje i nacije koje nisu imale svoj „zlatni vek“, period velikih prekomorskih kolonijalnih osvajanja i otkrića (reconquista i descobertas) poče- le su, izgleda u ovom veku da nadoknađuju-neosvojene teritorije, krećući u prave osvajačke pohode protiv svojih suseda. Paradigmatski primeri borbe za teritorije su bivša Jugoslavija i SSSR: u Bosni, Hrvatskoj, Azerbejdžanu, Kazahstanu · etnički se čiste teritorije i postavljaju nacionalistički balvani sa oznakom „To je moje“. — Ali to je već tema drugog Rusoovog traktata — o poreklu nejednakosti.
no ispričana priča, jasan sukob, zaosijanc3 duhovito pisano, šeretski, sa finom versifi kacijom, pitko i lako za igranje, фпапист i duhovito, čisto iznutra. Priča je i čvrstim temeljima, te se ne ljulja — kaš za „Nedeljnu Borbu" Miroslav Belovii nudeći nam pokroviteljstvo, pošto nikaks: polet duha i kreacije ne bi opstali ovih dil па bez pomoći sponzora koje bi „Borbsši imala da pronađe.
— Ludoglavo sam odbio da dam „Bas ku o caru i pastiru” Diznijevoj kompan:: za filmovanje, kad mi je to nuđeno pos: festivala u Palermu — vajka se sada Trif" nović. ·
Kajanje ne vredi; vredi poslušati Beli! vićev savet da isti autor napiše, posle četil. decenije uspeha „Bajke“, neku novu bajku:
3 Вај ка пејгарогамџ
Орпамја li se naša najdugovekija predstava
„Boško-Buha“, beogradsko dečje pozorište, igralo je га 32 доате око 200 puta „Bajku o caru i pastiru" Boška Trifunovića, čitaoci „Vačemjih novosti“ i gledaoci TV proglasili su delo četvrtim najboljim komadom 00 42. do danas — ima li „Bajci“ povratka na beogradsku scenu
Belovićev model
Za one četrdesetogodišnjake koji suu kao dečaci i devojčice prošli kroz ovajii komad, malo podsećanje: i
— Drama je napisana kao igra u ig-; ri. Sve se događa u prostranoj seljačkoji 'kući, zimi, na prelu, gde seljaci odlučeš da odigraju priče koje pričaju godina: ma, te se „kostimiraju“, preoblače ii snabdevaju vilama, kotaricama, tepsijama, sekirama, i gde pokoji „izlazeći“ iz uloge, nakrene balon s vinom ili šća-: pi uštipak... Bajka je daleka prethodni-i ca Brešanovog „Hamleta u Mrduši Do
na anonimnom (značajan detalj!) konkursu za dečju dramu 1957. i, veruje, samo Zahvaljujući tom detalju, neometano dobio prvu nagradu. Detalj za ponos: predsednik žirija bio je Meša Selimović, koji je kao prvi recenzent ishvalio poetičnost teksta, neposrednost, jedru, seljačku duhovitost, vedrinu, osmišljenost, sposobnost da se lako i jednostavno kažu mudre stvari... Kasnije je „Bajka o caru i pastiru“ analizirana kao pozorišna predstava, a tekst, koji su
Milena Dražić
pri gledaoci „Bajke o caru i pastiru“ mogli bi danas da vode svoje unuke na istu predstavu u beogradskom pozorištu „Boško Buha“, da se ista nije, pre par godina, na silu ugasila. Kraj naše najdugovekije predstave — 32 godine, oko pet stotina izvođenja, treće u svetu, posle londonske „Mišolovke“ i moskovske „Plave ptice“, tu-
Odbio Diznija: Boško Trifunović. FOTO: PREDRAG MITIĆ
tić i Boban Kolaković od početka do kraja ostali u istim ulogama — zle carice i glu-
mači se ili kao odsustvo smisla za tradiciju, ili kao odsustvo smisla za tržišnost, ili kao koincidencija sa prelaskom dečjeg pozorišta „u privatno vlasništvo novog црravnika“ (Trifunović).
Ali, tezu da dobroj stvari vreme ne piše zaborav izglasali su čitaoci „Večernjih novosti“ i gledaoci TV, kad su, mimo, i čak uprkos, kritičara, koji su odbili da se bave tzv. dečjom dramom, među deset najboljih naših pozorišnih dela od '45. до danas upravo „Bajku“ Boška Trifunovića uvrstili na visoko, četvrto mesto. =
Autor se, u to vreme sveden na državnog neprijatelja, tek puštenog sa Golog otoka, usudio da sa „Bajkom“ konkuriše
se, mada dečjim, prvi put bavili i ozbiljni
. kritičari (Selenić u „Borbi“, Glišić u NIN-
-u...) bio Je stalno prehvaljivan.
Tu kulturnu predstavu mališana rođenih krajem četrdesetih i kasnije režirao je Miroslav Belović, razbijajući njome, kako sam kaže; „cilemilizaciju“ tretmana dečjeg pozorišta, jer mu je autor, tvrdi Belović, dao priliku za rediteljsku ironiju, kojoj su, veruje, deca dorasla. Belović bi rado danas napravio novu predstavu u „Bošku Buhi“, a ne obnavljao staru sa kojom su rasli duže od tri decenije i deca i glumci. Oni koji su na početku igrali dečake i princeze, odlazili su u penziju ili na onaj svet iz uloga dželata i mudraca. Jedino su Dobrila Ma-
pavog cara.
No, komad je imao svoj hod i po celoj Jugoslaviji, gdc ga je igralo stotinak amaterskih pozorišta, a i danas ga prikazuju profesionalci u Šapcu, Herceg-Novom...i, zahvaljujući prevodima na desetak jezika (što nije jednostavan posao zbog stiha, i to veoma sočnop), igran je u 16 nemačkih pozorišta, i istočnih i zapadnih, a jedan Nemac je doktorirao na tom tekstu. U zemlji Šilera „Bajka“ je poređena sa „Bogojavljenskom noći”, a kod nas sa delom Luisa Kerola. — Voleo bih ponovo da radim taj komad i mislim da ću se o tome dogovoriti sa „Boškom Buhom"“. Vrline teksta su ideal-
njoj“, pisana je kao rustikalna burleska, a ne kao dečji komad, samo je M. Belović svojim darovitim i proniclji: vim nosom osetio da bi ta igra mogla da se prilagodi deci, pa je odseka) predigru i epilog i ostavio „čistu“ baj:| ku. Kao autor, tek otpušten robijaš s85 Golog, nije se usudio da protivreči, | samom mu je bilo stalo da se komad5 igra što pre, dok se ne sazna za njega; da je „neprijatelj“. Kasnije je uvaženi: Belović svoga „Dunda Maroja“ baš ta: ko igrao i radio, kao dramu u dramiji ali je „Bajka“ posle njegovog sečenja; postala model i najviše pozorište takc ju je postavljao — kaže Trifunović. '