Борба, 25. 07. 1994., стр. 18

14 рртеиини

EKONOMSKE PREDNOSTI MIRNE REINTEGRACIJE KRAJINE U HRVATSKI PRAVNI POREDAK

Kninu se ne isplati

„Velika Srbija"

I Republika Hrvatska i njezini okupirani prostori imali bi golemu ehonomsku korist od mirne reintegracije, s tim što bi tzo. Krajina imala mnogo veću korist nego sada slobodni hrvatski prostori — tvrdi zagrebački dnevnik

WIESNIKR

Isplati li se, doista, narodu u tzv. Krajini ostati u Hrvatskoj i, kako to učestalo ponavlja ovdašnji službeni politički žargon, mirno se reintegrirati u hrvatski. pravni poredak (uz posredovanje Un-

profora, primjenu ашпезије, podršku zapadnog kapitala itd.)?

Na relaciji Zagreb — Knin postoje četiri moguća rješenja: prvo, mirna reintegracija okupiranih hrvatskih područja u hrvatski pravni poredak; drugo, oslobađanje tih područja snagom hrvatskih oružanih postrojbi; treće, status kvo ante na neodređeno vrijeme i četvrto, poslije stvarne još i formalna integracija hrvatskih okupiranih područja u srbijanski pravni poredak. S kakvim se ekonomskim argumentima može braniti ili osporavati svako od spomenutih rješenja.

„Zamrzavanje okupacije“

U ekonomsku analizu tih četiriju rješenja krenut ćemo od za-

Svi argumenti profiv пите ге питеупасје Е mogu se ćufi зато па бат fzv, Кгајте, по oni su bez izuzefka politički ili vojmi, ideološki, vjerski ili velikosrpski, ali ni jedan medu njima тје — ekonomski!

dnjeg, četvrtog. Cinjenica je da je područje tzv. Krajine odnosno okupiranih hrvatskih prostora već de fakto integrirano u gospodarski prostor koji čine još okupirani dijelovi Bosne i Hercegovine te Srbija sa Crnom Gorom. Na tom prostoru u prometu je jedna valuta, čuveni „superdinar“, vodi se jedinstvena porezna i monetarna politika, ali i trpe posljedice međunarodnih privrednih i finansijskih sankcija prema Srbiji. Kad bi kojim slučajem to faktično stanje bilo i formalno uređeno, te tzv. Krajina pripojena Srbiji, katastrofične ekonomske prilike tih prostora otegle 5! ве ипедорјеад, s novim уајоушпа emigranata, bijega kapitala i stručnjaka. Riječ je, dakle, o rješenju što vodi u dugoročnu krizu i samu Srbiju, ali još više i okupirane hrvatske prostore. Stoga valjda nije slučajno što Miloševićev režim, iako mu je to pri ruci, ipak ni dan-danas ne povlači i taj „završni potez“ formalnog zaokruživanja velike Srbije, nego je skloniji „mutežu“ sa statusom kvo ante, koji znači „zamrzavanje“ okupacije jedne četvrtine hrvatskog prostora.

Taj status kvo za Hrvatsku je neodrživ i neprihvatljiv, ne samo dugoročno, nego i u najkraćem roku, jer ju je uveo u već trogodišnju privrednu depresiju,

· najtežu u njezinoj cijeloj povijes-

ti (s nacionalnim proizvodom prepolovljenim u odnosu па 1989). To isto privredno i vojno-političko stanje s golemim ratnim štetama i blokiranim komunikacijama presudno utječe na nizak hrvatski rejting u svijetu biznisa, pa tako Hrvatska još nije sklopila s Međunarodnim monetarnim fondog ni SsVvOj prvi stand-by zajam, niti — čak i kad to uskoro postigne — može računati na odgovarajući, obimniji dotok inozemnog kapitala, sve dok na svom prostoru ima visok (uz to još i ratni!) ulagački rizik. Uz to, kao izvedene posljedice, stoje još i prepolovljene plaće, i slabašna štednja, i visoka stvarna nezaposlenost, i teško uhvatljiv sivi biznis i 05 51rok privredni kriminal. A tzv. Krajina? -

U toj trećoj opciji, tj. uz status kvo ante, s faktičnim vezama sa Srbijom kao zemljom pod međunarodnim sankcijama, hrvatski okupirani prostori do daljnjega ostaju „Bangladešom u srcu Evrope“, prostorom u kojem se gine, životari ili bježi. Plaće u tom dijelu Hrvatske danas su manje od 20 maraka mjesečno, proizvodnja više nego prepolovljena u odnosu па predratnu razinu, a većina raspoloživa dohotka podrijetlom iz humanitarne pomoći, intervencija iz Srbije ili iz ratne pljačke. Ne treba smetnuti s uma da je Miloševićeva Srbija izgubila sva svjetska tržišta, da joj se sva vanjska trgovina svodi na krijumčarenje, da je velik dio unutrašnje trgovine pod nadzorom ratne mafije, te da je zbog teškoća s uvozom i sama proizvodnja, s izuzetkom hrane, stalno u dramatično suženim okvirima. Uz to, podsjetimo se, i tzv. Krajina trpi teret ratnih šteta, izbjeglica i prognanika, ratnih invalida i

Nije slučajno šfo

Miloševićev režim, iako

mu je fo pri ruci, ipak

ni dan-domas ne” povlaći „završni pofez“ formalnog zaokruzivanjo velike Srbije, nego je skloniji

„mulezu“ sa sfafusoni

kvo anfe, koji znači

„zamrzavanje“

okupacije jedne ćefvrfine hrvafskog prosfora.

velikog broja krajnje socijalno ugroženih osoba.

Za i protiv rafne opcije

Moglo bi se, s kratkom dioptrijom, procijeniti da — ako ni četvrta ni treća opcija nisu raciOnalne ni korisne za Republiku

Hrvatsku ni za Srbe s okupira- –

nih hrvatskih područja — tada je rat neizbježan, bilo za konačno i potpuno oslobođenje svih hrvatskih područja (iz rakursa hrvatske države) ili za konačno rješenje „srpskog pitanja” {iz ra-

"> kursa, velikosrpskih. scenarista),

točnije za odcjepljenje od Hrvatske i oružano pripojenje velikoj Srbiji. U tom sklopu je i činjenica da se trenutno većina inozemnih vojnih analitičara slaže u procjeni da je Srbija — jer, u krajnjem, o njoj je riječ — vojno jača od Hrvatske, iako u moralnom i motivacijskom pogledu Hrvatska ima očitu prednost. Velikosrpskoj je strani valjda i stoga čini se u interesu da hrvatska vojska prva krene.

U tom bi slučaju — kako najavljuju i hrvatski mirotvorni saveznici sa Zapada — prema Republici Hrvatskoj najvjerojatnije bile primijenjene privredne sankcije, zamrznuti obećani zajmovi ili bi sama bila vojno prepuštena „razvoju događaja“. Vojni se analitičari, međutim, slažu i u još jednom: da hrvatska vojska već ima snagu da bez posebnih teškoća obrani postojeće. Dakle, u ratnoj bi varijanti rješenja hrvatskih okupiranih područja, Hrvatska bila ekonomski na gubitku, a vojno — držimo li se stranih procjena — najvjerojatnije na istom, dok bi tzv. krajinska strana po prirodi odnosa snaga i ekonomije, pretrpjela nove gospodarske gubitke, a vojno ostala na istom, ili u potpunom ćorsokaku.

Svi argumenti protiv. mirne reintegracije mogu se čuti samo na strani tzv. Krajine, no oni su bez izuzetka politički ili vojni, ideološki, vjerski ili velikosrpski, ali ni jedan među njima nije — ekonomski! Racionalni argumenti za mirnu integraciju tih prostora. u Republici Hrvatskoj očito su, međutim, i sa hrvatskog i s rakursa srpskih, već de fakto odcijepljenih područja unutar hrvatske države. I u jed-

nom i u drugom slučaju mirna

je reintegracija okupiranih hrvatskih područja organski dio koncepta uspostave mira na širem južnoslavenskom području, uključujući u to i postojan i pravedan mir na području cjelovite Bosne i Hercegovine.

Od mirne reintegracije, ı Republika Hrvatska i njezini još okupirani prostori imali bi golemu ekonomsku korist, s tim što bi tzv. Krajina, odnosno kotari Knin i Glina imali mnogo veću korist nego sada slobodni hrvatski prostori. Bez reintegracije u Republiku Hrvatsku, tzv. Krajina ne može računati ni na sredstva Svjetske banke, ni na kapital Europske banke za obnovu i razvoj, niti na bilo kolike privatne investicije iz inozemstva, pa ni na korist od hrvatskog uključenja u srednjoevropsku zonu slobodne trgovine, ali niti na sanaciju svog ionako ruinirana bankarstva, obrtništva, industrije, školstva, zdravstva i svega što znači — normalan život. Treba li uz to uopće i spominjati da je mirna reintegracija hrvatskih okupiranih područja prvi i zadnji uvjet povratka prognanika i izbjeglica s jedne i druge strane

na njihova, makar i porušena - !dorhaćinstva... (, · Ivo:Jakovljević

12 ВОРВА | PISMA PONEDELJAK 25. JUL 1994.

„ZLOUPOTREBA DEMOKRATIJE“ {„BORBA“, 8.7.94.)

Pravo na mišljenje

Tekst Slobodana Mrvaljevića u „Borbi“ podstakao me je da i Ja, kao dvadesetpetogodišnji politički robijaš, iznosom svoje mišljenje. Prirodno, iskonsko i clementarno je pravo čoveka na savest, mišljenje i reči. Jedino tirani uzimaju sebi za pravo da svoje zakone stavljaju iznad opštih ljudskih. Pobeda demokratije nad tiranijom, u svakoj iole kultrunoj i humanoj ljudskoj zajednici, donela је 1 „гећабшгасђи“ пеуто ргоропјептћ ! роvratak izgubljenih prava. Nažalost, u SRJ to ni do danas nijc učinjeno, iako se mnogo BOVOTI o demokratiji i pravu čoveka...

Poznato je svakom politički upućenijem čoveku da su Jugoslovenski rukovodioci, na čelu КРЈ и угсте П Svetskog rata i NOB—e protiv fašističkih okupatora, došli na vlast u Jugoslaviji zahvaljujući podršci i pomoći Sovjetskog Saveza i Staljina, čiju su politiku „klasne borbe“ kao i ideološki istomišljenici verno sledili. Kao takvi, posle rata bili su među glavnim inicijatorima stavaranja kominforma,u kome su imali glavnu roč i slobodno kritikovali predstavnike partija drugih zemalja. Ali, kada je došao red na njih da budu kritikovani — odbili su da prihvate udar i izvcli ga objavom tzv. Rezolucije IB.

_ Zbunjenom i uplašenom članstvu KPJ, koje je O UTrZOCIma sukoba malo ili ništa znalo, na organizovanim partijskim sastancima, postavljana su jcd-nostavna i prosta pitanja: Ko se slaže sa KPJ i Titom, a ko sa RIB i Staljimrom? Verovatno nisu svugde na isti način tako postavljana pitanja, ali je uglavnom svako ko se nepromišljeno i naivno izjasnio za RIB i Staljina, ako ne odmah, ubrzo uhapšen. 5

Nema ničeg nečasnijog ncgo tražiti od ljudi da o nečemu kažu svoje mišljenje, a zatim ih pohapsiti i podvrgnuti najužasnijem teroru. Najtragičnije Je to što su svi ti ljudi bili uglavnom učesnici NOB, što su se borili protiv fašističkih okupatora, za slobodu, da ne govorim da su ih vaspitavali da vole Sovjetski Savez i Staljina. Svaki normaJan čovek zdrave pameti, postaviće sebi pitanje: kakva jc to sloboda za koju se borio, ako u njoj nema pravo ni na slobodu savesti, mišljenja i reči? Кој је smisao i svrha borbe za slobodu, ako se oslobodioci ne razlikuju od okupatora? Svako zna da je izdaja kad se čovek s oružjem u ruci stavi na stranu okupatora, ili osnuje zavereničko—terorističku organizaciju, da bi nasilno srušio postojeću vlast u interesu neke druge zemlje, itd. Ali, ne ı ako misli, tj. ako je u zabludi da je neko društvo bolje. Jupo—rukovodioci su pogazili sve zakone o svojim dojučerašnjim saborcima, sudili za reči i mišljenje, kao i ratnim zločincima. Priče u stilu „šta bi bilo da je bilo“, stare su poluistine, jer Staljin je od carske Rusije nasledio Sibir, Gulage i Kolimu, a jugo—rukovodioci su stvorili Goli otok, S. Grgur i koncentracione logore za žene, koji nisu bili naša tradicija.

Na kraju, koliko mi je poznato, u svim istočno—evropskim zemljama, pa i u Sloveniji i Hrvatskoj, rehabilitovani su bivši politički zatvorenici. Postoje F mnogi drugi primeri u razvijenim demokratskim društvima, da su za savest, mišljenje i reči ljudi uvek rehabilitovani, a ja ću navesti jedan primer iz bivše monarhističke Jugoslavije: Pukovniku D. Dimitrijeviću _„Apisu“, sa, pristalicama zavereСа по 4 [88] LILE:

ničko—terorističke organizacije, suđeno je za rušenje monarћуе. Тако је оп, за дуојсот trojicom zaverenika, bio Osuđen na smrt, a ostali šezdesetak na dugogodišnju robiju, odmah nakon završetka rata su amnestirani i vraćena su im sva prava, pa i oficirski činovi, jer su ih zaslužili boreći se za slobodu svog naroda. Milorad Todorović

Ruma

VERSKA (NE)TOLERANCIJA Mulfi sfepen

Novine su kod nas preplavljenc tekstovima o netoleranciji koja kod nas dobija zaista zastrašuјибе razmere. Poslednji tekst u „Jorbi“ (potpisan samo sa J. P.) bogati jednu dokumcntaciju,

| ncku vrstu hronike o povratku

srednjega veka na našim nemirnim, ratnim prostorima. A tu sc govori o „šamaranju“ pripadnika drugih vcera, zajednica, роsebno onih manjih, jodni prctc drugima da će ih „uza zid ! па kolac“... SEE

Угете је — ако пето усс zakasnili — da se kažu makar ncke činjenice, da se preciziraju neka sasvim zaboravljena načcla. Novembra meseca prošic godinc bio sam pozvan na mcđunarodni simpozijum о ргоblomima vorske tolcrancije,

- imao sam saopštenje o tomc, !

zbog jcdnc tvrdnje. da sc kod nas radi o „nultom stopenu tolerancije“ oduzeta mi jc rcč I udaljen sam sa skupa, o čemu se i u štampi pisalo. Kod nas sc ostvarila ona zaista nesrećna tendencija- poistovećivanja nacije sa vorom“, kako sc i kaže u tekstu J. P.

Ispravan princip vcrske tolcrancije jo postavio još svcti Jovan Zlaotusti, u IV veku, veliki učitelj Crkve i stub hrišćanstva. „Ja ne gonim delom već rečju

_— kaže voliki učitelj — 1 пе

progonim jeretike ncgo jeres". (Tu je misao nakon mnogo Vckova bio prisvojio ateista Volter i ona se danas često navodi kao njegova). I u Grkvi, i van nje, mi smo to zaboravili. Utihnuo je glas razuma i ljubavi. Crkvu doživljavamo kao organizaciju, a ona je živi organizam, njen je cilj pojedinac. Spascnje je individualno, a ne nacionalno i kolektivno. Zaboravili smo da „nema Jelina ni Skita svi su ljudi deca Božja“.

Mi koji smatramo da se istina može najbolje, najispravnije ispovedati u Crkvi, i samo crkveno, nismo zbog toga oslobođeni obaveze tolerancije prema drugima. Makar se radilo i o malim zajednicama, o „sektama”. Moramo shvatiti da je Verska i konfesionalna tolerancija neminovnost, realnost, pri čemu nas niko ne može nagoniti da toleranciju spuštamo do ravnodušnosti. „Ne daj se zlu nadvladati, nego nadvladaj zlo dobrom“ — uči sv.-Pavle.

Kod nas nije tako — ni U Crkvi ni u društvu. A ne postupaju svi, sve hrišćanske crkve danas tako. Nedavno je (materijali su preda mnom) ruski patrijarh sazvao u Kremlju

predstavnike svih vera velike |.

Rusije, sve predstavnike konfesija, i one najmanje, i obratio im se kao braći, u duhu tolerancije i ekumenizma. Bez trunke neke isključivosti. Tako — prvi put u ruskoj istoriji. Nije ruski patrijarh nastupio — to je naglasio — kao predstavnik neke „državne religije“, već kao hrišćanin koji zna šta je nova stvarnost ovoga milenijuma. Taj bismo primer trebali da sledimo. у па 0 у Чтапома,

<) Зи. ЗЗр а + 4 *

Mirko Đorđević |.

ба

5 +

iji :