Борба, 12. 12. 1994., стр. 18

ВОКВА PONEDELJAK 12. DECEMBAR 1994.

DRUGI PIŠU МЕ

KOSTA ČAVOŠKI | ŽARKO PUHOVSKI O PRAVU МА SAMOOPREDELJENJE NARODA BIVŠE JUGOSLAVIJE

Ekskluziva

za koju se

treba izborifi

U današnjem „Mostu“ povezujemo Beograd i Zagreb. Sagovornici su, u Beogradu Kosta Čavoški, profesor Pravnog fakulteta, koji predaje uvod u pravo, a u Zagrebu Žarko Puhovski, profesor političke filozofije na Filozofskom fakultetu. Tema OVOFE razgovora je — koje nacije bivše Jugoslavije posle njenog raspada imaju pravo na samoopredeljenje. O tome postoje dosta različita, reklo bi se, potpuno suprotna mišljenja, a maio dijaloga i rasprave zasnovane na argumentima. Omer Karabeg: Gospodine Čavošhi, koji narodi i nacije, po vama, imaju pravo na samoopredeljenje?

Mosta Ćavosški: Pa, ja mislim da je to pitanje sporno. Naime, iako se na osnovu tumačenja Povelje Ujedinjenih nacija tvrdi da svi narodi imaju pravo na samoopredeljenje očigledno da je ono na neki način ekskluzivno i da pripada onim narodima koji to pravo izbore. Recimo, Slovencima je pošlo za rukom da to pravo ostvare, Hrvatima je pošlo za rukom, a nije, recimo, Kurdima. Ono naravno što nas u okviru ove bivše Jugoslavije muči, to Je — koji sve to jugoslovenski narodi imaju pravo na Samo0opredeljenje? Da li recimo samo Slovenci, ili Hrvati, ili pak i Srbi, i to ne, naravno, Srbi u Srbiji, nego oni Srbi koji žive u Bosni, ili oni Srbi koji žive u takozvanoj avnojskoj Hrvatskoj? Dakle, ja se bojim da se to pitanje teško može rešiti sa nekog pravnog stanovišta, iako sam ja po svojoj profesiji pravnik, nego zapravo

О СВЕЕ си

47 2

G m

% < ЗОјо две“

Oni su bili deo negdašnje Srbije,

pa onda Jugoslavije, tako da njihov status sa istorijskog i poli. tičkog stanovišta nije istovetan Dakte, jedno je pitanje načeino a drugo je pitanje praktično. Srbi su izgubili svoju državu i sada im se nudi autonomija, a Albanci su imali tu autonomiju, pa im se i dalje nudi ta autonomija. Status Albanaca ni u kom slučaju nije promenjen, dok se po ovom: rešenju, koje se nudi u Hrvatskoj, status Srba, bar u Hrvatskoj, radikalno menja. Ne

vidim razloga zašto bi Srbi na to -

pristali.

Omer Karabeg: Gospodine Puhouvski, vaše mišljenje. - j Žarko Puhovski: Mislim da treba poći opet od dvije mogućnosti, od one koju je spomenuo kolega Čavoški, dakle ono što naprosto

ružno nazivljemo fiat accompli,.

svršeno stanje, što je nešto 510 nije nikad dobro i nije nikad lako prihvatiti, ali se uvijek na neki način prihvaća, jer je to politička činjenica, ili od nekih načela pravednosti. Ne mislim, međutim, da načela pravednosti ovise o bivšoj sili, naime o tome jesu li Srbi imali silu 1918. ili

imati autonomiju kakvu su imali Arbanasi na Kosovu. Ono, naravno, što je sada problem, ja se u tom pogledu sa Žarkom Puhovskim potpuno slažem, situacija se promenila jer Arbanasi ne žele autonomiju, nego žele samostalnu republiku, odnosno koliko-toliko nezavisnu državu, da bi se, pre ili posle ujedinili sa Albnanijom. Naravno, sa njihovog stanovišta taj zahtev je potpuno legitiman, ali sa srpskog stanovišta nije i, naravno, kada

su dve nacije u sporu, a to je ža-

losna stvar, onda je teško jednom narodu učiniti pravdu, a da se istovremeno ne učini nepravda onome drugom, i obrnuto. Dakle, nažalost, situacija je takva da svaki narod mora u tom pogledu biti nešto pristrasan, držati do sebe kada drugi ne drže do njega, i Srbi u Hrvatskoj nemaju drugog izbora nego da

istraju. Dakle, nisu imali auto--

nomiju kada je Hrvatska to njima mogla dati, a Hrvatska im je sada nudi, kada joj zapravo sta10 „до teritorija, a ne do samih Srba. Da je Srbima kojim slučajem dobro u Hrvatskoj valjda bi oni imali već nekakvu kulturnu autonomiju u Zagrebu. Dakle, da je Srbima dobro ne bi se Srbi iz Hrvatske, dakle iz onog dela koji kontroliše hrvatska vlast, iseljavali. Pod tim uslovima danas nuditi Srbima u Hrvatskoj, odnosno u Kninu i u Krajini da pristanu na autonomiju znači, zapravo, samo nastojati da se oni prisile da na to pristanu, a ne da to učine od svoje volje. I,

„NOVI CRNOGORSKI MIROTVORCI" (,BORBA“, 6.12.94.) -

Sfrah od zblizavanja

Kada je gospodin Miodrag Le- |

kić izgovorio onu ČUVenu: „... more je crnogorsko“, postao Je omiljeni crnogorski političar. U nas vam Je svako malo poneko izgovarao „istorijske“ rečenice koje su imale efekat uspavanki, do te mjere da je ne Samo kriptocrnogorstvo postalo moderno, već je nekakav surogat crnogorstva preplavio i postao „in“ Taj „modni trend“ je zaljuljuškao političke vode i ušuškao političke vođe.

ljuljuškajući se i ušuškavajuči, i čelnici SDP CG organizuju tu i tamo tribinice (uglavnom se bave modom), te je ta-

- ko i gospodin P. Janičić bio u

prilici: da izvještava sa Jedne od njihovih „modnih revija”.

Poseban momenat na hercegnovskoj tribini, o kojoj piše gospodin Janičić, bilo Je tumačenje čelnika SDP CG o prestrojavanju na OpoZiciOnoj Sce-ni U Crnoj Gori, tJ. o „zbližavanju LSCG i Narodne stranke“. Tako smo saznali da čelnici (prof. dr Ilija Vujošević, predsjednik; mr Srđan Darmanović, potpredsjednik ı prof. dr Dragiša Burzan, član Izvršnog odbora) smatraju da je „zbližavanje“ LSCG i Narodne stranke — legalno, ali da „se stvara jedna nova situacija, s ObZIrom da zbližavanja nijesu samo činovnička“!?!? (Nego kakva?) Te, na kraju: „Ovako raznorodna opozicija ne bi dobro uradila i da sruši sa vlasti DPS, jer bi se time otvorila mogućnost da Crna Gora postane druga Bosna“!

Međutim, LSCG Je zaista

ako se vlast bude, smjenjivala na izborima, a za drugi način

__LSCG nije ni zainteresovan, da

Ji čelnici SDP zaista misle da LSCG, ili NS, ili SRS, ili SDP, ili neko peti može ponovo uzeti apsolutnu vlast u Crnoj Gori? Ili će, ako se izborni sistem ne promijeni, vlasti ipak biti podijeljene između sadašnjih aktera sa političke scene, uključujući ı DPS? )

Saradnja Liberalnog saveza i Narodne stranke samo Je na tragu рпргетапја сгпорогskog javnog mnjenja za takvu mogućnost, koja bi, ako se desi, opet, značila nov demokratski kvalitet.

Izjava: „Ovako raznorodna opozicija ne bi dobro učinila i da sruši vlast DPS...“, kao da razotkriva pozicije. SDP CG u kojoj se ona više i ne smatra dijelom Opozicije.

Takvim znalcima politike, kao što su čelnici SDP CG, ne treba objašnjavati da je ostvaгепје sadejstva гагпогодпе opozicije upravo ona tačka koja je, po prvi put nakon šestogodišnje autoritarne vlasti, učinila da se DPS ne osjeca više sigurnom: Stoga će DPS svoju političku „nestabilnost nađomjestiti , eksponiranjerm svoje vlastodržačke moći. Sužavanje prava na riječ u crnogorskom parlamentu samo je Jedan od početnih koraka. Sljedeći može biti, recimo, Zabrana održavanja modnih revija; Otkud znamo...

Nada Bukilić lan izvršnog odbora Liberalnog saveza

zavisi od sticaja okolnosti i od 1945. Mislim da treba poći od · konačno, i time da na neki na- -

odnosa pojedinih velikih sila ~ sadašnje situacije 1 Dokušatipra- in Zaključimo ovu argumenta- OVO а ИЕ о сте prema ovom ili onom pravu i, ·vedno riješiti. U tom pogledu mi “UM, bojim se da ta prava i na РИК ЕОНИ 58 | с naravno, od sposobnosti nekog ~ se čini posve jasnim da se po Us-_ 2utonomiju ı na samoopredelje- Hoparap:cPiB Порто ан POVODOM POLEMIKE TADIC —

naroda da to pravo, koje mu se načelno priznaje, i u praksi izbori. Omer Marabeg: Gospodine Puhovski, kako je vaše mišljenje o pravu na samoopredeljenje?

Žarko Puhovski: Prije svega, ja

nisam uvjeren da je to jedno po .

sebi prvorazredno pravo. To je jedno pravo koje su u proljeće 1917. godine iz raznih razloga u roku od nekoliko tjedana formulirali, s jedne strane Vilson, a sa druge strane Lenjin, i to je pravo koje, po mom sudu, ima smisla samo u kontekstu nekih sadržajnih odredbi. Međutim, realno gledano, bojim se da, nažalost, kolega Čavoški ima pravo. U praksi je tako bilo i tako jeste da ovisi o stjecaju okolnosti, o sili, o političkim manevrima, hoće li neka nacija dobiti to pravo ili neće. Meni se, međutim, čini da sve što mi možemo učiniti, kad o tome raspravljamo na teritoriji bivše Jugoslavije, je da pokušamo uglaviti neka načela koja važe u istim uvjetima za sve. To je, ja mislim, najviše što se eventualno može postići, pa da se onda eventualno vidi postoji li nekakav, takozvani svjetski konsezus da se to prihvati. S

Omer Karabeg: Gospodine Čauoški, u Hrvatskoj je.dosta raširena teza, podržavaju je i nchi međunarodni faktori, da Srbi u Hrvatskoj mogu dobiti onoliko autonomije koliko je dobiju Albanci na Kosopu. Kakuo je paše mišljenje o tome?

Kosta Cavoski: Pa, ja ne znam sa kog to stanovišta. Nema nikakve sumnje da su OVu i DIVU i drugu Jugoslaviju na neki način stvorili Srbi, a stvorili su Je, pored ostalog, i zarad toga da bi Srbi bili pod jednim. državnim krovom, tj. u jednoj državi. Dakle, i Srbi u Srbiji, i Srbi u Bosni, ı Srbi u Hrvatskoj su bili u jednoj državi. Sada su tu državu izgubili. Sa druge strane, Albanci na Kosovu nisu imali svoju državu.

tavu iz 1974. godine, zapravo, Jugoslavija bila već podjelila na pet nacionalnih država i jednu, kako sam već u to vrijeme više puta govorio, grešku u sustavu, a to je bila Bosna i Hercegovina. Te se nacionalne države postupno uspostavljaju kao međunarodni čimbenici. Svi su tada konstitutivni narodi, odnosno nacije bivše Jugoslavije zatražili međunarodno priznanje, osim Srba, i mi imamo jednu krajnje paradoksalnu situaciju, govoreći opet principijelno, da Srbi ne traže da ih se prizna u Srbiji, a traže da ih se prizna u Hrvatskoj. To je nešto što Ja ne mogu razumjeti i ne čini mi se ni korektnim ni pravednim. Jednako tako mi se ne čini korektnim i pravednim raspravljati o tomu ko je šta imao, nego o tomu kako se problemi mopgu riješiti. Ja

ne mislim da je riješenje problema Albanaca u

samostalnoj državi ili u državi skupa sa drugim Albancima. Za Albance bi to značilo otprilike 5 milijuna gladnih Albanaca zajedno i ništa drugo, ali mislim da je zaista netočno reći da je situacija na Kosovu takva da se nije promijeni-

la u odnosu na 80. godine. Ona

se, po svim pokazateljima, koje svi domaći i međunarodni čimbenici imaju, bitno promijenila. Kosta Čavoški: Pa, ja bih malo komentarisao ovo Što je moj prijatelj Žarko Puhovski rekao. Ako su načela pravednosti istovetna za sve narode, ona mogu da važe i sad, a mogla su da važe i u prošlosti. Recimo, Arbanasi su imali kakvu-takvu autonomiju, ja naravno ne kažem da je ona savršena; i u onoj staroj Ju-

'goslaviji, dakle u okviru Srbije

koja je bila federalna jedinica, dok Srbi u avnojskoj Hrvatskoj, dok je Hrvatska bila federalna jedinica, nikakvu autonomiju nisu imali. Dakle, da se držalo do načela pravednosti, onda su

još tada Srbi u Hrvatskoj morali

nje nisu univerzalizovana. Kaže Zarko Puhovski da su ovi narodi tražili priznanje. Pa, tražila je, recimo, i Bijafra pre dvadeset godina, pa nije dobila. Zašto, a Bijafra je isto bila federalna jedinica u Nigeriji, poput Slovenije i Hrvatske u okviru Jugoslavije. U jednom času međunarodna zajednica je to uskratila, možda sa valjanim razlogom, a u drugom času je to Hrvatima i Slovencima priznala. Ono zbog čega Srbi nisu tražili priznanje, to je što su smatrali da će Jugoslavija ostati, a ta je država bila priznata. Dakle, ne može se priznanje neke nove države tražiti po cenu poništayvanja priznanja neke stare države, a to je zapravo bila Jugoslavija. Ako se neko otcepio, deo je ostao, i valjda taj deo, Ja mislim, ima pravo na neki kontinuitet.

Omer Karabeg: Gospodine Čavoški, da preciziramo, da li je vaše stanovište da Srbi u Hrvatskoj imaju

"ртаро па затооргеаејјепје2

Kosta Cavoski: Da, to je moje stanovište. Ja ne osporavam da tu, naravno, ima i neke pristrasnosti, tu smo se Žarko Puhovski i ja složili, da, naža!ost, međunarodna zajednica to pravo ne priznaje svima, ali, naravno, ako uporno tražite, ako istrajete u tome, pre ili posle, će se međunarodni činioci sa tim pomiriti. Ono što je tu, naravno, neprijatno, to je položaj Hrvatske i, da budem sasvim otvoren, meni se čini da je Hrvatskoj stalo do teritorija, a ne do Srba. Oni bi rado prihvatili tu teritoriju bez ikakvih Srba, a to što sad Srbima nude autonomiju, to je samo zato što su iz nužde na to prisiljeni. Dakle, ta dva prava, pravo hrvatskog i srpskog naroda su u opreci i Srbi naravno brane ono što je njihovo, a to je da imaju ono isto pravo na samoopredeljenje koje su već izborili Hrvati.

(Nastavlja se)

SRS i SDP CG), a efekat Je, blago rečeno — panika one treće stranke, stranke na vlasti. Ali, i osvajanje novog demokratskog kvaliteta u Crnoj Gori. Da ne pominjemo značaj” rušenja jednog od poslednjih političkih tabua koje je DPS sjajno koristila — kako bi LSCG i Narodna stranka, ukoliko dođu na vlast, tako raznorodne i suprotstavljene, donijele belaj Crnoj Gori.

Ta lijepa konstatacija se sa usana Moma, Mila i Svete preselila među SDP-ovce, pa sada i oni strahuju, k'o što se, Je li, do sada DPS baš tresao od straha za sudbinu Crne Gore. Kao da se pohabanost, ne samo političkog, već kompletnog ugleda DPS, nadomještava političkom nepotrošenošću SDP?! Ili se mi iz Liberalnog saveza nešto ne razumijemo U „zbližavanja“ pa pored svih objašnjenja još nijesmo shvatili otkuda čelnicima SDP CG ovakve ocijene, zašto Su DOsljednji i s mukom izašli iz Vlade C. Gore, te, konačno — Zašto jedino SDP ostaje na skupštinskom zasijedanju, a ostali iz opozicije odlaze?

Ali, političko sazrijevanje Je neminovno ! unutar kriptocrnogorskog: biračkog tijela i kod crnogorskih surogata. Ocjene koje daju DPS ı SDP taj proces otežavaju i usporavaju. Opasne su Jer siju nedoumice i strah, riječju — retardiraju političku svijest i nastavljaju onu uspavanost, ušuškavanje 1 ljuljuškanje. Pitanje je da li čelnici SDP CG zaista vjeruju da NS i LSCG mogu trenutno da „sruše“ vlast DPS-a? Da li, ako ne treba da se bore za smjenu DPS sa vlasti, onda uopšte da se bave politikom, da li da budu u parlamentu, na koncu da li da postoje? IL na kraju,

VASILIJEVIĆ U „BORBI“ Uzaluona rasprava

Nije kulturno uplitati se u fuđu polemiku. Ali nekad je i to

opravdano. Od rasprave koju |

na stranicama „Borbe“ vode akademik 1). Tadić i dr V. Vasilijević čitaoci su nešto drugo očekivali. Kako su započeli, njihova akademska „prepiska“ može se otegnuti unedogled, bez ikakvog korisnog ishoda. Ono što, po meni, čitaoci od njih „traže“ nije dokazivanje erudicije — to se da zaključiti iz njihovih titula — već mišljenja o konkretnim zbivanjima.

Na delu je neviđeni varvarizam na prostorima bivše Jugoslavije. Neka jasno kažu kako na sve to gledaju, odobravaju li, ili ne; da li misle da svaki cilj opravdava svako sredstvo; u kojim se slučajevima sme prekoračiti granica nužne samoodbrane; da li je dozvoljeno u ime „viših ciljeva“ ubijati civile (decu, žene, starce); je li čovečanski iskoreonjivati svaki trag viševekovne kulture drugih naroda; da li je opravdano proterivanje ljudi sa njihovih vekovnih ognjišta, uskraćivanje vode, hrane, lekova, ogreva; moraju li pripadnici vojnih formacija ISpunjavati svaki takav zahtev svojih pomahnitalih vođa?

Svega toga ima — čak i mnogo više — svuda oko nas, u vremenu u kome Živimo. Mislim da bi svrhu polemike koju vode Jedino ispunili ako bi izneli svoja gledišta o tim pitanjima: Od suvog teoretisanja nema mnogo vajde. Samo tako čitaoci mogu prosuditi ko Je od njih demokrata a ko nije.

Milutin Jovičić Užice