Борба, 12. 12. 1994., стр. 19

то .

__ВОЕВА | PONEDELJAK 12. DECEMBAR 1994.

di i

(ђе

FELJTON |||

= ао kraja _ Рођеда Куеђехке partije na provincijskim izborima ponovo Je – posle 14 godina – aktueli-

zovala dilemu o mogućem raspadu kanadske države. A raspad bi – mišljenje je Pjera Trudoa – za samo nekoliko godina od svetski priznate ekonomske sile napravio samo Još jednu

državu SAD

Piše: Branislav Seničić

Virus secesije, nema sumnje, definitivno

je prešao preko Okeana. Pobeda Kvebeške partije na provincijskim izborima u septembru ove godine, ponovo je posle 14 godina aktuelizovala dilemu o mogućem raspadu kanadske države. Relativno brzo agencijske vesti o trijumfu gospodina Žaka Parizoa, lidera Kvebeške partije, obišle su globus. Međutim, uprkos svim upozorenjima i ozbiljnosti situacije spoljašnji svet još uvek olako posmatra veliko raskršće „zemlje javorovog lista“. Baš zbog činjenice da separatizam u ovoj dalekoj, ali prelepoj zemlji ima duboke korene, on je proporcionalno tome i ispit za njene političare, ali i građane.

U želji da približimo temu i osvetlimo uzroke i korene mogućeg separatizma, ne-

ophodno je da se vratimo u vreme a-

seljavanja Severne Amerike i stvaranja kanadske konfederacije.

Bitka za jezik

Prvi naseljenici na prostare današnje Kanade bili su početkom 16. veka, upravo Francuzi. Teško su se prilagođavali surovoj hladnoj klimi. Brzo su se sprijateljili sa starosedeocima Indijancima i Eskimi-

e ma, što im je pomoglo da izgrade prva

naselja. Posle pola veka mimog života,

počeli su prvi sukobi sa Englezima. Ratovali su duž Atlantske obale i Hadsonovog zaliva, gde su Anglosaksonci formirali trgovačke i ribarske naseobine.. Uprkos svemu, početkom 17. veka, „Nova Francuska“ je zauzimala veći deo Severne Amerike. Naročito jako jezgro je formirano na teritorijama današnjih kanadskih provincija — Kvebeka, Nove Škotske i Novog Bransvika. Razvila se trgovina, a francuski je postao zvaničan jezik. Zbog toga se francuska imena gradova ı naselja mogu naći širom SAD ı Kanade. Uostalom, američka savezna država Luizijana i Nju Orleans su sve do sredine 18. veka bili kulturno središte francuskih doseljenika. Danas, praznik Sent Džon Baptist, koji se proslavlja 25. juna podseća frankofonce u Kanadi, da su upravo oni doneli evropsku kulturu na prostore Amerike i Kanade.

"Kanada je zvanično formirana 1. jula 1867. godine, kada su se četiri provincije: Kvebek, Ontario, Nova Škotska i Novi Bransvik ujedinili u konfederaciju. Britanski Parlament je usvojio zakon o „Britanskoj Severnoj Americi“, koji ı danas predstavlja Ustav Kanade. Međutim, već

Englezi odlaze

Prema poslednjim anketama 56 odsto Kvebešana je protiv razvoda od Kanade. Za odlazak je 30 odsto, a ostali su neodlučni. S druge strane, Englezi sve više odlaze. U prva dva mandata separatista od 1976—1984. godine otišlo je oko 140.000, a sada je, izgleda, na redu novi egzodus. Razlog: jezička i politička klima koja forsira Kanađane francu-

skog porekla u toj provinciji.

Od 9 odsto Engleza u Kvebeku, (82 odsto su Francuzi), procenjuje se da će bar po-

lovina potražiti novo mesto za život. Do 1998. godine, kada ističe mandat

ka Pari-

zoa, analitičari ocenjuju da bi između 50.000 i 70.000 Engleza moglo da se odseli u druge delove Kanade. Oni ukazuju i na „tihi“ pritisak, koji se ogleda na poslu, u školi i u svakodnevnom životu, gde su anglosaksonci sve usamljeniji i praktično izolovani.

Oni uporniji ostaju uvereni da će i sada Kvebešani glasati na predstojećem referendumu za jedinstvenu Kanadu. Niko se ne usuđuje da daje bilo kakve opipljivije progno-

ze, ali je napetost sve veća.

Borba za otcepljenje

Protiv razvoda Kvebeka i Kanade: Bivši premijer Brajan Malruni sa suprugom Milom

tada počinju politička trvenja oko priznavanja francuskog, kao drugog zvaničnog jezika u Kanadi. I takva situacija se tokom narednih decenija samo zaoštrava. Копаспо, хакопот 12 1969. godine i Ustavnim zakonom iz 1982. godine potvrđeno je da su zvanični jezici engleski i francuski.

Iza ove gole faktografije kriju se grčevite bitke za očuvanje identiteta i načina Života frankofenske populacije. Prema poslednjem popisu iz 1991. godine u Kanadi je živelo 7,2 miliona Francuza, od čega 82 odsto u Kvebeku. Znači, svaki četvrti stanovnik zemlje je Francuz. Kada se tome doda da je Kvebek najveća provincija po površini (velika kao dve Francuske) i druga po ekonomskoj snazi (preko 20.000 dolara po stanovniku), uz do-

minantan geografski položaj, jasno je da separatisti imaju svoje adute.

Tenkovi u Montrealu

Krajem šezdesetih godina, na političkoj sceni se pojavio Rene Levek, prvak Kvebeške partije. On je podsetio svoje pristalice, šta je sa balkona gradske većnice 1967. godine u Montrealu uzviknuo Šarl de Gol:

— Živeo slobodni Kvebek, rekao je msje De Gol i mi ćemo taj put slediti. Dosta nam Je maltretiranja Engleza i potcenjivanja francuskog jezika. Natpisi na firmama i ulicama moraju biti dvojezični, a mi gazde u svojoj kući. Obećavam da ćemo se do kraja boriti za otcepljenje.

Dok je Levek pripremao pobedu na provincijskim izborima, separatisti nisu mirovali. Organizovali su nezapamćene demonstracije u Montrealu 1970. godine i zahtevali otvorenu secesiju. Posle ncuspešne intervencije policije, gradske vlasti su pozvale tadašnjeg premijera Pjera Trudoa u Otavu. On je reagovao šokantno Za svet, ali odlučno. Poslao je tenkove kanadske armije na ulice najvećeg frankofonskog, grada posle Pariza! U rano jutro, tenkovi su prvi put u kanadskoj istoriji patrolirali prostranim avenijama metropole na Sent Lorencu. Kanađani nikada nisu zaboravili te dane ı zato sa toliko zebnje očekuju novi referendum Куеђезапа о [0me da li će ostati ili otići iz zajedničke države.

— Bez dileme, to je najteža odluka u mojoj političkoj karijeri. Nisam se mnogo dvoumio, jer sam se plašio građanskog rata. Hitno smo uveli dvojezičnost ı strasti su se stišale. Zato ću i sada, kada Bušar i Parizo žele da odu iz Kanade, ponovo putovati zemljom i objašnjavati koliko je to tragična zabluda. Ubeđen sam, da bi za samo nekoliko godina od svetski priznate ekonomske sile, postali još jedna država Amerike. Ovi divni ljudi koji kao useljenici dolaze svake godine ı ovde počinju novi život to jednostavno ne smeju dozvoliti – izjavio je u nedavnom intervjuu za CTV, gospodin Pjer Eliot Trudo, živa legenda kanadske ı svetske politike.

Ali, odlučna akcija Trudoa nije zbunila Leveka i on je 1976. godine pobedio na opštim izborima u Kvebeku. Ponesen trijumfom zakazao je referendum o izdvajanju i doživeo fijasko: čak 60 odsto građana je bilo protiv odlaska iz konfederacije. Federalisti su odahnuli. Doduše, analitičari podsećaju da je to bilo zlatno ekonomsko doba, sa punom zaposlenošću i uzletom biznisa. Sve to je danas obrnuto, kada Pariz govori o novom referendumu. Rok je sledeća jesen, ali postoje izgledi da već na proleće Kvebešani ponovo izađu na birališta i opredele se za „da“ ih „ne“: (Nastavlja se)

ironijom po

„opasnoj publikacıji

Umesto smirene analize, demograf Hivzi Islami, novinar Veton Suroi i istoričar IIbor Hisa _primenili su metod izvrtanja smisla pojedinih teza i ignorisanja relevantnih činjenica, a Ironično-potcenjivačkim opaskama pokušali da diskvalifikuju uglednog stručnjaka

Piše: Miloš Mišović

Jedna knjiga, čim se pojavila, našla se u centru kosovske političko-kritičarske pažnje. Reč je o međuresorskoj studiji arhitekte Branislava Krstića „Kosovo između istorijskog i etničkog prava“, objavljenoj u izdavačkoj kući VID i snabdevenoj bogatom istorijskom i faktografskom „građomz koja je u Beogradu prošla gotovo nezapaženo. Do trenutka u kome se piše ovaj tekst samo je „Borba“ u nekoliko nastavaka objavila izvode iz Krstićeve knjige, ali to je bilo dovoljno da se na Kosovu pojave žestoke reakcije.

Posle „Borbinog“ feljtona trojica kosovskih Albanaca: Hivzi Islami, demograf, Veton Suroi, novinar, glavni urednik albanskog nedeljnika Koha, i IIber Hisa, istoričar, objavili su u Kohi svoja

_ kritička viđenja Krstićeve knjige.

Nije ništa neobično što je ta knjiga, originalna po naslovu i materiji koju obrađuje, podstakla trojicu albanskih intelektualaca da se kritički osvrnu na ovo što je pod tim naslovom prezentirano. Neobi-

čno je, međutim, što ta rasprava nije krenula uobičajenim kritičkim putem, već su pisci kritičkih osvrta knjigu dočekali na nož. Kad se pažljivo pročitaju njihova reagovanja, koja je „Borba“ prenela iz Kohe, gotovo neizbežno se nametne utisak:

Fraze umesto dokaza

Prvo, da su autori, umesto зпигепе analize i dokumentovane kritike, primenili metod izvrtanja smisla pojedinih teza ı stavova u Krstićevoj knjizi i ignorisanja relevantnih činjenica kojima su ti stavovi potkrepljeni;

Drugo, da su ironično-potcenjivačkim (neko manje, neko više) opaskama pokušali da diskvalifikuju uglednog stručnjaka za oblast kojom se bavi. Čak ni odmereni Veton Suroi, koji je u ranijim polemika-

“ma o Kosovu pokazivao najviše razboritosti, nije ostao na nivou principijelne polemike, već se poslužio metodom ı vokabularom koji ne podstiče takvu polemiku:

Treće, kritičari Krstićeve knjige su izbegli da izloženim tezama, ako su neprihvatljive, suprotstave valjane kontradoka-

(

ze, već su se umesto toga služili opšte poznatim političkim frazama.

Uz sve to, veoma je uočljivo strahovanje trojice kritičara i verovatno ne samo njih od zaključaka izvedenih iz Krstićevog kompleksnog istraživanja kosovske prošlosti u kojima je sadržan ı predlog za „redefinisanje teritorija Kosova i Metohiје“. Izbegavanje ozbiljne

rasprave

Može samo da se pretpostavlja zašto su Islami, Suroi Hisa izbegli da stupe u ozbiljnu raspravu o Krstićevoj knjizi, iako ona — i svojom celinom ı pojedinim delovima — daje dovoljno povoda za ozbiljan dijalog. Ne znači, razume se, da teze koje su u njoj izložene predstavljaju Sveto pismo. Naprotiv, sve što je u toj knjizi izloženo podleže ozbiljnoj stručno-kritičkoj analizi. Utoliko pre što autor nudi novi pristup kosovskom problemu i novi poredlog za njegovo rešenje. Koliko je taj predlog prihvatljiv ı naučno osnovan treba da pokažu stručne rasprave. Ono što su ume-

sto toga ponudili pomenuti kritičari zaslužuje da se stavi u nešto širi kontekst.

Na samom početku svog kritičkog osvrta Hivzi Islami je autora Krstića svrstao u srpske „eksperte“ po kojima „istorijska prava“ na život i upravljanje Kosovom „mogu da imaju samo Srbi, pošto su Albanci ovde "strani element”, 'nadošao' tokom poslednja 2—3 veka, pa čak i posle 1941, i to kao 'uzurpator' područja 'srednjovekovne Srbije““.

Po Islamiju, „penzionisani arhitekta iz Beograda“ se tokom razmatranja retrospektivnih i aktuelnih demografskih zbivanja, sa neuobičajenom hladnokrvnošću, pomno kontrolisanom tokom cele knjige — nesrazmerno razlikuje od ostalih srpskih autora, koji su se takođe bavili pisanjem mnogobrojnih knjiga i pamfleta o Kosovu i Albancima posle 1981. godine. Međutim, posle svih iznetih poruka i zaključaka u vezi sa rešavanjem kosov-

~ skog pitanja, konstatuje Hivzi, teško se

čovek može oteti utisku da ova knjiga „predstavlja najopasniju publikaciju takve vrste, štampanu do dana današnjeg“.

Od demografa poznatog po tezi da je visoki natalitet albanskog stanovništva na Kosovu prirodna posledica položaja albanske narodnosti na Kosovu ı da se na smanjenje nataliteta ne može uticati odredenim merama, o čemu je vodio neuspele polemike sa vodećim jugoslovenskim demopgrafima, nije se ni moglo očekivati da drukčije reaguje. Krstićeva teza da je održavanje visoke stope nataliteta kod albanskog stanovništva na Kosovu bila jedna od komponenti politike „osvajanja srpskih istorijskih teritorija“, poslužilo mu je kao povod da ponovi svoje stare tvrdnje.

(Nastavlja se)