Жидов

crnu reakcija. I da nisu židovski i drugi narodni zastupnici najenergičnije pozvali središnju upravu u Beču, da već jednom učini svoju dužnost i onemogući uništavanje egzistencija, i ugrožavanje života tolikih svojih valjanih gradjana, tko zna što bi se još razvilo iz ove antisemitske orgije. Kada su se vali narodne uzbudjenosti nešto smirili, morala je i poljačka inteligencija pod dojmom sramotnog postupka prema židovskim sugradjanima, priznati, da je držanje Židova bilo rodoljubno i da valja požaliti protužidovske izgrede, koje su priredili „neodgovorni* 1 , sumnjivi elementi. To je stara formula. Najprije se gleda prekrštenih ruku kako zlikovci podmeću vatru u kući sugradjana, a kad je požar uništio tudje dobro, eto izražavanja saučešća! Ovakva politika ne će donijeti blagoslova Poljacima, jer Židovi nisu takva inferiorna manjina, da će to još dugo moći podnijeti. Neka Poljaci pravodobno shvate duh vremena i urede svoj dom tako, da će u njem moći nesmetano živjeti svi čestiti gradjani. Unutarnji je mir poljačkom narodu, a naročito novoj poljačkoj državi i te kako potreban. A isto tako su Poljacima od koristi simpatije prosvijetlenog svijeta, u kojem židovstvo zaprema odlično mjesto.

Pomilovanje Leopolda Hilsnera.

Prije jedno dvadeset godina bio je cijeli svijet svjedokom dogadjaja, koji je podsjećao na najtamnija vremena srednjeg vijeka. U Austriji odigravala se parnica radi „ritualnog umorstva", popraćena najružnijim pojavama, kakve može samo izazvati brutalni, krvožedni i podli antisemitizam. U svojoj slijepoj mržnji antisemiti su tada iscrpli sve otrovano oružje svoje gnjusne borbe, pa su posegnuli za krvnom osvadom, misleći da će time židovstvu zadati smrtni udarac. Valjalo je samo naći

jednu žrtvu, a to bijaše ograničeni, bezazleni židovski momak, Leopold hilsner. U Polni (Moravska) umorena je prije Pesacha krojačica Hrusca. Übojicu nijesu našli, ali zato su uapsili spomenutog Hilsnera* kojemu dakako nijesu ništa mogli dokazati. Ipak ga češki porotni sud u Kutnoj hori osudio na smrt. Radi raznih nezakoni.osti kasirana je osuda i stvar predana poratnom sudu u Piseku. gdje je, nakon besprimjerne antisemitske harange, koja je pretvorila sudnicu u pozornicu za antisemitske orgije porotni sud, bez ikakvog dokazaosudio Hilsnera na smrt radi „ritualnog umorstva* 1 . Osuda, smrt na vješalima, nije izvršena, jer je kazna pretvorena u doživotnu tamnicu. U pravničkom svijetu izazvašc osuda i način rasprave silnu senzaciju. Najvidjeniji pravnici i učenjaci Austrije, mnoge ugledne ličnosti, političari, većinom kršćani, su riječju, djelom, raznim spomenicama, interpelacijama, molbama i t. d. kroz dva decenija nastojali svom snagom, da se ponovi parnica protiv Hilsnera, da se skine s austrijskog pravosudja sramota, kojom su je pokrila osudom jednog čovjeka bez dokaza krivnje, a radi ritualnog umorstva t. j. da je umorstvo počinio u svrhu dobave krvi za vjerske svrhe! Sve to bijaše bezuspješno, jer je antisemitska neman čvrsto držala svoju žrtvu i nije dopustila, da pravda i istina pobijedi. A bijedni Hilsner dalje je čamio u kaznioni svedjer u nadi, da će ipak kucnuti čas, kojega su dočekali kapetan Dreifus i Beilis. 1 taj čas je došao, ali nije donio dokaz Hilsnerove nedužnosti niti je dao židovstvu zadovoljštinu, da Hilsner nije učinio ritualno umorstvo. Hilsner je pomilovan i pušten iz tamnice, u kojoj je proživio nedužno devetnajst godina. On je sada slobodan i upućen* - na milostinju dobrih ljudi . . . Jedna je žrtva oteta antisemitizmu. Ali već opažamo, da ova nezasitna neman opet sikće na sve strane otrov mržnje i slutimo, da opet traži plijen, opet žrtvu . . .

Bečka izraelska bogoštovna općina za Palestinu.

Iz izvještaja o konferenciji pouzdanika bečkih cijonisla (Jiid. Zeitung br. 9.) razabiramo, da je za što izdašniju pripomoć Palestini osnovan medjustranački zajednički odbor, u koji su osim cijonističke organizacije izaslali svoje delegate bečka izr. bogoštovna općina, Buei-Brith-loža, Izraellitische Allianz, a pristupit će tome odboru doskora valjda i izaslanici drugih židovskih korporacija. Bilježimo kao znak vremena, da je napokon i bečki Kahal, koji je iz straha pred cijonizmom tako dugo odbijao svaku vezu sa palestinizmom uvidio, da se napokon mora izmiriti sa činjenicom, što Palestina sve više ulazi u središte svega židovskoga života i da je podupiranje Palestine poslalo neodklonivom dužnosti svake židovske bogošlovne općine. Kod nas još uvijek mnogi gospodari Kahala misle, da će im trajno uspjeti isključiti iz Kahalskog rada svako nastojanje, što prelazi uski teritorijalni okvir jedne Kehile. Prevarit će se, ako doskora sami ne budu našli priključak savremenim težnjama cijeloga židovskoga naroda. Dogadjaji će ih poučiti, da ni naše bogošlovne općine nijesu opojasane tako visokim kineskim zidom, da duh vremena ne bi bio kadar, da si pobjedonosno prokrči put i u njihovu nesavremenu tvrdjavu.

Vijesti iz jugoslavenskih zemalja.

Šekel. U današnjem uvodniku upozorujemo na značenje i važnost šekela. Tek je malen broj povjerenika posao obavio. Molimo, da se odmah dadu na raspačavanje Šekela i da nam što prije vrate blokove i novac. Čemu odgadjati ? Tko hoće svoju dužnost da izvrši, neka to učini odmah, neka ne čeka na opomene.— Upozorujemo

Jevrejski jezik i njegova vrijednost za židovstvo.

Jezik je najljepša odlika čovječjeg duha. Isto tako, kao što ima malo ljudskih plemena, kod kojih je razvoj ostao bez utjecaja roda, historije i uzgoja, malo je i jezika, koji su nastali bez stanovitog naroda i narodne historije. Jezici su od iskona narodna ogledala, a stoga su kao i narodi sami u neprestanom preinačivanju. Pojmu narodnosti ne pripada bezuvjetno jezik. Kada bi materinski jezik uvjetovao pripadnost k narodnosti, koja je jezik stvorila, tada bi poljski i ruski Židovi isto kao i galički i rumunjski Židovi bili većim dijelom Nijemci. Turski Židovi bili bi u većini Španjolci, buharski Perzijanci, Židovi urodjenici Šanghaja Indi, a Falaši odgovarajući njihovom Huaraza-jeziku bi li pripadnici hamitskog Augu-plemena. Bilo bi besmisleno na ovaj način Židove računati k narodima, medju kojima su pred nekoliko stoljeća nastavali i živjeli, i to ponajviše od ovih odijeljeni. . Uopće ima raznih narodnosti, koje govore isti jezik i opet raznih jezika u istoj narodnosti. Tako su Norvežani i Danci, usprkos njihovom istom, jedva se dialektički razlikujućem jeziku, dva posve samostalna naroda. Da pojam jezika ne mora uvijek da upot-

punjuje narodnost, kolikogod je jezik važan kod izobrazbe, uzdržanja i razvoja narodnosti, proizlazi odatle, da ima u Australiji i u južnoj Americi plemena, kod kojih kroz generacije muževi i žene govore različite jezike. Jezici se prenašaju od jedne narodnosti na drugu. Za takovo prenašanje najbolji je dokaz, koji leži u punom svjetlu poznate povjesti postanka romanskih jezika. Romanski elemenat prodro je prilično dapače u engleski jezik i za čudo onamo je unešen kroz jedno germansko pleme. Ali klasični narod prenašanja jezika bili su ipak Židovi i ostali su to do današnjega dana. Njihova žilavost, koja im je i mcdju tudjim narodima uzdržala vlastitu narodnost, i ako su bili prisiljeni odreći se vlastitog ili dotanjeg jezika, pomogla im i onda njihovu nacijonalnu osebinu vjerno usčuvati, kad su jezično nestajali. Usčuvali su plemensku osebinu u religijoznim formama i običajima. Ali primanje jezika od tudjih plemena je kod Židova tek pojava galuta. Jevrejski jezik, s kojim se oni nalaze u svjetlu povjesti kao narod, ostaje neosporno njihov nacijonalni jezik do razorenja njihove države. Ali i kašnje, pa sve do danas je jevrejski jezik vez, koji obuhvaća i ako još rudimentarno cijeli narod.

Ali njegova velika i neprocjenjiva vri* jednost za nacijonalnu bit Izraelovu leži u tomu, da on nije samo jedinstveni vez svih Židova u svim zemljama, nego i vez svih vremena. Time, što je jevrejski jezik sredstvo za sporazum najstarijeg koljena i najmladjih potomaka, stapa on oboje u jednu čvrstu cjelinu i stvara temelj cijele nacijonalne povijesti. On je još i danas domaja židovskog naroda, kako je to bio prije tisućljeća. Ako je nacija historijski produkt, tad ima historijski jezik, koji, kao jevrejski, povjest stapa u jednu nerazvezivu cijelinu, najviše nacijonalno značenje. Jevrejski nije dakle tek uzvišeni jezik naše klasične literature, on nije tek gornje odijelo pobožne iskrenosti, već nam još i danas daje domovinsko čustvo, koje je narodu surovim udarcima izbio rimski silnik. Historijski vez izmedju najstarijih predja i najkasnijih potomaka nije prekinut, a jevrejski jezik bio je uvjek izražaj tog pravog i vječitog veza. Tako nas je jevrejski jezik dopratio u progonstvo pa nam govori sa istim domovinskim zvucima, s kojima je pj“vap u domovini naših otaca pjesmu nad pjesmama. Ali jevrejski jezik je jezik slobodnog židovskog naroda, kojega su riječi u nama uvjek uzdržavale veliki smisao sa slobodu, dok su mnogi kasniji, djelom već mrtvi, ali dobrim dijelom još živi židovski jezici, produkti galuta. Oni su samo

BROJ 8.

»Z I I) O V« (HAJ’HUDI)

STRANA 3.