Жидов

tad gradite na krivom temelju. Govorit ću otvorenije. Da je koristilo, da je židovskoj Palestini koristilo, da služimo engleskoj imperijalističkoj politici, činio bih i to; mislim, da bih i onda mirne savjesti tražio od ovoga kongresa apsolutorij. Ali tome nije tako. I kad bi danas pitali sve engleske imperijaliste, da li im Palestina treba za njihove imperijalističke svrhe, tad ćete dobiti od njih kao odgovor glatki ne. Palestina za Englesku nema vrijednosti sa strateškog i vojničkog gledišta, a oni, koji su mislili, da smo mi, t. j. židovska Palestina, apsolutno nužni za životni nerv Engleske, za Sueski kanal, prevarili su se; možda ne razumiju engleski stratezi svoje vlastite interese. Ati to je njihovo mišljenje. Ako ćete danas pitati zastupnike engleske mornarice i engleske vojske, tad ćete od sto odgovora dobiti devedesetipet protiv pridržanja Palestine. Ne utvarajte si stoga, da ste zaštitnici Sueskog kanala. Za to se Engleska već pobrinula. Ali ima drugi koincidenc interesa: upravo onaj, na koji je Kaplansky upozorio, ali je mislio, da smo mi previdili taj koincidenc. To je, što se engleski veli »good will«, »dobra volja« židovskoga naroda. Engleska *• svojim dalekosežnim pogledom više možda no druga koja narodnost shvatila iz razloga, kojih hoću tek da se dotaknem, da židovsko pitanje lebdi kao sjena nad svijetom, te da može postati neizmjernom snagom izgradnje, ali i neizmjernom snagom destrukcije. I Engleska nas je razumjela, a u tomu možda leži mala zasluga naša, da smo doprinjeli tome razumijevanju, da bi iskorišćivanje židovske dobre volje, i kanaliziranje židovskih konstruktivnih sila kroz Palestinu mogla biti od neizmjerne koristi. I za to nisu bili engleski generali, ni engleski imperijaliste, već engleski intelektualci, temelj našoj politici. salfour spoznao je već davno prije rata Balfourovu deklaraciju, rat ju je samo pospješio. Takvi su bili muževi, na koje smo se mogli mirne duše osloniti. Ovaj mali povjesni uvod je djelomice odgovor, koji je već moj prijatelj, drug i dugogodišnji saradnik dao, odgovor na bolnu* riječ »o diplomatiziranju«. Vi ste u jednoj od vaših izreka apelirati na 'moja čuvstva kao gentlemana i ja isto činim. Druga podloga bila je volja židovskoga naroda za Palestinu. To su bili temeljni stupovi, na kbjima je izgradjena cijela zgrada. Balfourova deklaracija. San Remo i mandat sa svim pogrješkama i nedostacima. To su bila dva krajna stupa i mislio sam, da Vam eto priznajem, da će uloga, koju igra moj rad, biti drugo- i trećorazredna, a ne prvorazredna. Smatrao sam se ni više ni manje no pometalac česte na internacionalnom putu. Moja je zadaća bila, da odstranim zapreke, da stvorim stazu, katkad velik put, a katkad malen, katkad ravan put, a katkad nije bio ravan. Znao sam, te to ne će biti dereh hameleh, znao sam, da će biti via doloroza na dugo godina. Zadaća, što nas je zapala, da neprestano utiremo put, bila bi lakša, da se uvijek išlo tim putem. Ja sam očekivao, da će židovski narod na tom putu početi da slupa, te će tim stupanjem put proširiti. No to še nije zbilo. Nije se zbilo u onoj mjeri, u kojoj je moralo da bude, i za to je naš rad, koji je na početku bio časna zadaća, za to bio upotrcbljen. da danas možemo da govorimo o »diplomatiziranju«. Nije to bila moja krivnja, mogu da to kažem ovdje pred ovim kongresom, a mogu i da kažem i to, da nije bilo Židova, Roji bi ponosnije s vla-

stima govorio nego mi. Znali smo točno, da se ne možemo na bajonete osloniti, i ja sam znao vrijednost moći, o kojoj Vi, prijatelju Kaplanski, govorite. A kad dodje dan, da objavimo pisma i razgovore, memoranda i pregovaranja, moći ćete da se uvjerite, te ću otvorenih očiju, ponosna lica i podignute glave moći da Vam pogledam u oči i da vam kažem: Mi smo židovski narod časno zastupali. No bilo je potrebno, da pretvorimo političke uspjehe u djela, kako bi iz diplomatije stvorili politiku. Kod toga htio bih da vas sjetim na nešto, što je za cijelo u borbi zaboravljeno. Još 1918. godine, dok smo morali da radimo u Palestini, koja je bila tek na pola zaposjednuta, uz pucnjavu topova, bile su prvo, što je tražila ta cijonistička komisija od engleske vlade, tri stvari; Tražili smo, da se kao simbol naše istorijske veze s Erec Jisraelom, Kotel-hamaravi, vrati židovskome narodu. Drugo je bilo, što smo tražili, da se osnuje židovsko sveučilište, a treće, da se veliki dio praznih i pustih poljana dadne na rad u židovske ruke. Nijesmo dakle bili strani onome principu, što ste ga vi tolikom spretnošću formulirali, da paralelno diplomatskim radom mora da u Palestini postoji i realni rad, pa da se taj diplomatski rad mora da oslanja na rad u Palestini. No nije bila moja zadaća, a nije ni bila zadaća Sokolova, koji smo morali da krčimo dugi put, da stvorimo ove uvjete. Stoga smo Tebe, Julije Simone, uzeli. Dali smo Ti sve karte u ruke i sve mogućnosti, što smo ih imali. Mi smo rekli budi gotov, drugoga juna, ako će mandat prvoga juna biti izdan. I taj drugoga juna je došao, slijedile su nedjelje, prošla je jedna godina iza loga, a Ti nijesi bio gotov, t stoga je moj rad, gospodine de Licme, spao na diplomatiziranje. I to mi nijesle smjeli učiniti, a najmanje to reći. Mogao bih da pričam dugu priču, kako smet na tom dugome putu došli do San Rema. I ta bi priča bila i sada i za kongres zanimljiva. No sada to mimoilazim. Jednom će suditi drugi suci o nama, a možda i pravedniji, što je važnije, je ono strašno tragičko vrijeme, što je potrajalo od San Rema do danas. Na londonskoj konferencjii stajasmo svi nemoćni, a ta se nemoć izražava u onoj strašnoj diskrepanciji o budžetu od četiri milijuna, šio ga je Usiškin s Palestincima izradio, i odgovora amerikanaca: Ne znamo, da Ii ćemo Vam moći potvrditi i onaj mali budžet, sto smo Vam ga do danas poslali. Jupiter jc grmio, što se Usiškin usudio četiri milijuna funti tražiti od židovskoga naroda iza San Rema za izgradnju Erec Jisraela. To je bio položaj Ponosno rekosmo engleskim državnicima: Židovski narod hoće, on ima volju, ima novaca, židovski narod ima ljudi. No taj židovski narod najavio nam je iza San Rema po zvanim zastupnicima zajednice, što ima tri i po milijuna Zidova, zajednice, od koje bi jedan dio mogao da sam izgradi čitavu Palestinu bankrot. I onda je počelo sve ono, što je iza toga došlo. Ako sebi tko ovdje u ovoj dvorani uobražava, da sam pošao u Ameriku, da vodim kakovu kaznenu ekspediciju, vrlo se vara. Ja sam onamo pošao, da otkrijem onu židovsku zajednicu, bio je to put židovskoga Kolumba, što mora da još jednom otkrije židovsku Ameriku, jer su nam zatajivali židovsku Ameriku. Izmedju nas i židovske Amerike stajala je željezna stijena, što sam je morao da probijem svojom jadnom glavom, jer nije bilo drugoga, koji bi to mogao ili htio učiniti.

Čuo sam i mišljenje gospodina Brandeisa, kojega isto tako dobro poznajem kao i gospodin Simon. Kad sam došao u Ameriku ta epizoda mora da postane poznata, i njome ću tu pripovijest svršiti govorio sam sa gospodinom Brandeisom; pričao sam mu o Palestini, pričao sam mu, što sam vidio, pričao mu o halucim, o najljepšoj pojavi Palestine, pričao sam mu i to, da ti halucim stoje na Pizgi, pa da Palestinu mogu samo iz daleka da gledaju. Da bi mogli da ostanu u Palestini, moramo mi da danas počnemo raditi. Želite li Vi, gospodine Brandeis, da učvrstite ove halucim u zemlji, počnimo s radom! Dugo i mislim usrdno i uvjerljivo, sa svime, što sam mogao govorio sam mu o položaju u Palestini. ]a sam mu govorio i o nastajnoj buri, koja je u istinu iza toga nastala. A kad sam svršio, počeo je g. Brandeis da govori o vremenu, i time je bila stvar s Brandeisom za mene svršena a i za vas. (Odobravanje.) A sada još jedna izjava. Ima li g. Brandeis program i ima li g. Brandeis planove, ima li g. Brandeis ljude, pa hoće li da sa svojim programom i svojim planovima i svojim ljudima dodje ovamo i odavle želi li da podje u Palestinu, biti ću prvi, koji će da mu učini mjesto. Mnogi su se tužili, što se o političkoj situaciji ne govori s dovoljnom jasnoćom, što se nije ni spomenulo pitanje mandata i pitanje granica, koje vrlo zlo stoji. Gospodo moja, mandal je publiciran i ne može da se išta mijenja, s izuzetkom, što ću da ga sada spomenem. Transjordanija, što je još u prvome tekstu mandata ležala izvan njegovih granica, sada je u mandat uključena. (Odobravanje.) Tačka 25. mandata, što sada ležipred Ligom Naroda, sadržaje ovu odluku. 1 time je g. de Lieme pitanje granica donekle riješeno. Na ovo pitanje moći ćemo još bolje da odgovorimo, g. de Lieme, kad će Cisjordanija biti tako puna, te ćemo biti prisiljeni, da podjemo u Transjordaniju. Sjeverna granica ne može da zadovoljava. Učinili smo sve, rekli smo sve razloge, a osobito je Engleska vlada u tome pogledu učinila sve. Mi je nijesmo dobili, i meni je vrlo žao, što Vam to moram reći. Jedino što smo dobili, je koncesija, da suodlučujemo u pitanjima, što se tiču voda. I sad još pred jednu nedjelju dana, kad je administracija Palestine zbog makinacija nekiti ljudi htjela da promijeni granice, protestovati smo najstrože i , učvrstili smo granice po onim linijama, što su onda bile zaključene. To nam ne može zadovoljavati, no s onim silama, što su nam onda stajale na raspolaganje, nije bilo moguće drugo što učiniti. Isto je tako i s mandatom. Da ste nam iza San Rema više dali, no što ste uistinu dali, imali biste i prava, da više zahtijevate. Sad jedva. Žao mi je, što je g. Simon ironički govorio o povećanju vodstva. 0. Simon, to je bio možda najljepši dio godine 1919.! Bilo je iza svršetka rata, razđeran bi veliki zastor i iz ruševina organizacija došlo je nekoliko ljudi iz Palestine, iz Rusije, a poslije i iz Njemačke, i mi smo se veselili ovim ljudima, pa smo htjeli da na tim ruševinama stvorimo surogat za organizaciju. Bilo je možda nezakonito, no to su bile ruševine, što smo ih imali. Ne smijte se tome, gosp, Simon. A sad k arapskom pitanju, čini se kao da je taj kongres otkrio Arape. Još 1918. godine, kad smo u Palestinu došli, počeli smo da pregovaramo s Arapima, do kojih smo mogli doći, prijatelju Đuber, Eei-

»ŽIDOV« (HA.THum)

BROJ 29. —30.