Жидов

bijele rase bojadisano sadržajem te hrišćanskt ideje. A ta je boja židovska. Govorimo ovdje o kulturi s gledišta životne volje i životnoga prava židovskoga naroda. Sve skupštine, koje se drže u okviru židovskog naroda na cijelome svijetu, imaju karakter traženja ljudskoga života. Nagon samoodržanja nas uvijek skuplja. Naša topieka razdioba u svijetu na najružnija klimatska, gospodarska i politička područja, neprestano je smetana takovim uvjetima, koje ugrožavaju egzistenciju našega naroda, i čine problematičnim njegovu budućnost. Tražimo uzroke, da poboljšamo to nesnosno stanje, da nesretne odnošaje prema drugim narodima učinimo čovječje snošljivima. Što veli k tome pitanju kultura? Pošto smo znanstveno opredjelili kulturni pojam i pokušali da označimo participiranje židovskoga naroda na tom čovječje-duševnom polju djelovanja, imademo neka uporišta za razjašnjenje našeg nesretnog etničkog položaja. l T krilatici antisemitizam skupljene su sve one odbojne struje, koje se ukazuju kao reakcija prema našem uplivu na cjelokupnu kulturu. Sasvim je prirodno, da se protužidovska struja može ustanoviti samo ondje, gdje dominira hrišćanstvo. Gdje je Lao-Tse, Kung-Fu-Tse, gdje je Budlia Gaotama izobrazio ljudske duše, tamo nema antisemitizma. Gdje naprotiv Mohamed propisuje život i rad ljudi, tu je u manjoj mjeri neprijateljstvo prema Židovima, jer je islam poput hrišćanštva, protkan od židovske centralni* idee biblije. Bijela je rasa gotovo sva a rezultat toga, da je duh bijele rase uplivisan židovskim. Sve one osnovke, koje podstrekavaju bijelu rasu na razmišljanje, su židovske. Cijeli je stoga način mišljenja bijele rase židovski. Znamo, da se ne može govoriti o jednome narodu i njegovoj posebnoj kulturi, već samo o kulturnom djelovanju kao dijelu nedijelive velike kulture. Židovska rasa zatsupa samostalno i u svim fazama karakteristično izgradjeno kulturno djelovanje kao individualni član velike kulture. Kulturno djelovanje velike bijele rase izvan židovskoga naroda, ne može da se smatra samostalnim, ono je tek sekundarna pojava židovsko-kulturnog djelovanja i kulturno-nasljednog rada ostale bijele rase izkristalizirao nesretan odnošaj davaoca i primaoca. Ono neizbježivo gorko nešto, što se neminovno kod sviju darovanja pored mnogih i poznatih zahvala i priznanja diže u pozadini, opetuje se na kobni način u odnpšaju samostalnog kulturnog djelovanja židovskoga naroda prema ostalim dijelovima bijele rase, gdje se do danas nije moglo razviti samostalno i individualno kulturno djelovanje. Daleko neka je od nas svako plitko precjenjivanje nas samih, no nemamo u našem znanstvenom istraživanju nikakova razloga, da prešutimo činjenice. Kad se izvršilo preuzimanje velikoga nasljedstva, sticanje posjeda velike kozmičke ideje putem naših profeta u formi naših knjiga, razvilo se kulturno djelovanje židovskoga naroda u jednu relativnu cjelinu i traje sa svim svojim nedostacima i krasnim pojavama jednog valovnog pokreta do današnjega dana. F vrijeme naših profeta zbilo se preuzimanje velike

ideje, ideje čovječanstva po našim velikim muževima katastrofalno, odlučno za našu sudbinu, neizmjerno veličanstveno. Ovaj cijeli duševni kompleks pojavio se na platformi tadašnjega svijeta snagom i prodorom nesuzdržive revolucije. Židovski je duh uzdigao svijet iz kaosa, koji je vladao u dalekoj prošlosti, i taj svijet još danas revoltira protiv ove revolucijonarne struje, protiv ove nesmiljenosti, koja pročišćava, protiv čiste ćudorednosti židovskoga duha. r tome leži jezgra antisemitizma. Hoćemo li ga ikad moći ukloniti iz svijeta? Sigurno ne u dogledno vrijeme, jer davanje ili predavanje je dobročinstvo, altruizam što vodi kroz ego, ali koji uvijek izazivlje razdor, motiviran razlikom posjeda, koji u sebi krije oštricu naravne mržnje. Izmedju židovskog i nežidovskog svijeta postoji ta razlika posjeda u spomenutom kulturnom djelovanju, što je prouzročilo stanje, čije posljedice mora da snašamo bez mržnje. Tako dugo dok traje odnošaj židovskog kulturnog rada i nesamostalnosti izvan njega, ne može biti govora o iščezavanju antisemitizma. U čemu je ta razlika ? Nežidovski narodi bijele rase započeli su svoju istorijsku ulogu u vijekovima rodjenja Krista, kao varvarske čete za vrijeme seobe naroda. 1’ to doba živjeli su ti narodi još potpuno instinktivno sasvim isključeni iz područja kulture. Taj instinktivni život trajao je sve do u XV. i XVI. vijek, u kojem je razdoblju izvršeno po hrišćanstvu nasilna promjena njihove prirodnosti. Ovo nasilno privođenje nebrojenih milijuna ka hrišćanstvu zbilo se isključivo oružjem iz židovske duševn. riznice, koje je oružje zapravo od odmetnika predano tudjim narodima i tamo ekspropriirano u formi katoličke crkve. Ove predradnje od gotovo 1000 godina bile su preduvjet, da bi mogle kasnije u XV. i XVI. vijeku nastati osnovke za kulturne suvrste. One do danas još nisu nastale. Lijepom iskrenošću piše o tome veliki Francuz Komain Roland, koji u evropskoj filharmonici vidi nastajanje klice jedne evropske kulturne forme. -Prema tome bio bi Sebastian Baeh prvi profeta tog još neuastalog čistog evropskog kulturnog djelovanja. Moramo priznati, da u tim tvrdnjama ima nešto istine, jer u filharmoničkoj muzici ima jedino čisto i apsolutno samostalno duševno nešto, što nežidovska bijela rasa može da smatra svojim vlastitim produktom. Za vrijeme ovog duševnog djelovanja, štono je uslijedilo prije 300 godina, još uvijek nisu narodi, koji živu pod opsesijom hrišćansko židovske ideje, mogli da se otresu židovskoga duha i još je uvijek reakcijonarna revolta varvarskih naroda protiv židovske pravednosti i ćudorednosti na djelu, i dok traje veliko revolucijonarno uplivisanje židovskoga duha na ostale bijele narode, koji još uvijek žive u animalitetu, ne može da bude govora o odstranjenju antisemitizma. Da židovski duh, koji vlada u hrišćanstvu, nije mogao skršiti revoltu nežidvre skih naroda, da prema tome hrišćanstvo još uvijek nije potpunoma prodrlo u nežidovski svijet, da je to hrišćanstvo do današnjeg dana nežidovski varvarski svijet mogao tek da prekrije, a ipak nije moglo da prodre u duševni život tih naroda, da hrišćanski svijet još uvijek revoltira pro-

tiv ćudorednosti i pravednosti u židovskome hrišćanstvu, i da ih još uvijek nije preuzelo, dokazuje i svjetski rat, gdje se uništuju hrišćanski narodi i još nikad nije uspjelo ma ijednoj od hrišćanskih crkava, da i u najčednijoj mjeri ukine ovo ljudsko klanje. Naprotiv su pojedine crkve blagoslovile oružje protiv neprijateIja. Kulturno djelovanje, hrišćanskih naroda još je tako labilno, da nikako nije isključeno zapadanje u varvarstvo, a dogodjaji u židovskom narodnom životu upravo dokazuju, da imade u okviru hrišćanskih naroda još uvijek dijelova, kod kojih se je zbilo pred našim očima ovo zapadanje u varvarstvo. Kod nežidovskih naroda ne može još biti govora o samostalnom kulturnom djelovanju, a što postoji u njih pored te. kategorije, je židovski, protiv čega ti narodi, koji žive u prirodnom stanju, naravno revoltiraju. Ta je revolta antisemitizam. Židovski narod svladao je svoje varvarstvo prije ‘2OOO godina i prešao je svojim cijelim bićem definitivno u kulturni svijet. Nije to ni kakova zasluga, to je njegov udes. Do razorenja židovske države po Rimljanima bilo je i u židovskome narodu još uvijek tragova varvarstva, jer je bilo ratova, gradjanskih borbi i sličnih okrutnosti. Doklegod u jednom narodu ima dijelova, koje naginju varvarstvu, još uvijek uslijed baštinjenja postoji za naredne generacije mogućnost zapadanja u varvarstvo, jer činjenica prelaza tjelesno duševnih osebina na potomstvo omogućuje pojavljenje atavističkih osebina. U okviru židovskog naroda potpuno su isključene mogućnosti atavističko-varvarskih pojava, jer je za vrijeme rimsko-židovskoga rata potpuno uništen onaj dio židovskoga naroda, koji je bio ratoboran, a prestao je samo onaj dio naroda, koji se zgražao nad ratom, ili bježao pred njegovim grozotama. Naredne generacije bile su stoga potomci onih Židova, koji su već svladali varvarstvo, a od tih Židova potičemo i mi. Naši predji do vijekova rimsko-židovskoga rata bili su ljudi, koji su sve svoje mišljenje posvetili božanskoj ideji i isključivo tome principu i kod kojih je sama pomisao na grozote izazvala bojazan. Ovi potomci bili su oduhovljeni ljudi, koji su u našoj književnosti učvrstili i definitivno izgradili mogućnosti samostalnog i nezavisnog kulturnog židovskog djelovanja. Ovo naše svladavanje varvarstva je daljnji jedan uzrok antisemitizmu i pošto se nežidovski narodi još nisu okanili var varstva i nisu ga u sebi svladali ne može se očekivati, da će nestati neprijateljstva prema Židovima. Ako stoga moramo tvrditi, da uopće nema sredstava da se neutralizira antisemitizam, nastaje pitanje, što se ima uraditi? Imamo da idemo putem, kojim nas upućuju naše knjige: da živimo bez obzira na dogadjaje i udare sudbine u pravednosti i ćudorednosti. Jer, što je iz nas učinio život, što traje kroz tisuće godina, u znaku židovskoga duha. Navest ćemo ovdje što o židovskomu narodu piše švicarski hrišćanski učenjak Alfons de Canclolle »Da je Evropa nastanjena samo po Židovima, pokazala bi ovu čudnu sliku: Ne bi bilo ratova, prema tome manje bi se povredi o moralni osjećaj, hiljade ljudi ne hi bili spriječeni, da se posvete svako-

»ŽIDOV*

BROJ 23 —24