Жидов

Židovi pripadaju drugome tipu. Već je prvi pojav židovske povijesti plastičan izražaj toga tipa. Nepoznajemo jedne epohe u povijesti židovskoga naroda, gdje bi se on pokazao kao naivan. Naša biblija počinje mitosom o izgonu čovjeka iz raja. Specifično je naše djelo, da smo svijetu dali moral, t, j. da smo čovjeka iz naivnoga raja stavili u realni život, da srao stvorili kritičnoga čovjeka. Dali smo mu novi raj, što ga prorok naziva mesijanskim vremenom, Karakteristična i odlučna je bezuvjetna vjera, da, se ima sve realizirati u ovome svijetu. Ne poznajemo bijeg u irealncst. Kako je židovstvo svoje naziranje pokušalo da provadja? U prvoj epohi, profetizmu, koji je vjerovao u magiju riječi, nije pokušaj uspio. U drugoj, najvećoj epohi, tahumdskoga židovstva nastoji se cilj, posvećenje života, postići nizom zakona, koji uredjuju taj život. Djelo nije uspjelo, jer je prekinuto galutom. Tragičnost ne leži u tome, da smo izgubili zemlju i jezik, već da smo istisnuti iz realnoga života, što smo htjeli ostvariti tudju zbilju. Nastaje pitanje, što ćemo sa stvaralačkim nagonom u nama? Galutsko židovstvo zadovoljilo se time, da ne stvara djela, već da pripravlja zbilju, koja će jednoć doći. To je tako nešto heroično, da nam jc teško zamišljati se u takovo držanje. Nemoguće je zamisliti, da jedan narod v’ječno tako djeluje, da stvara nešto imaginarnoga. Slom toga heroizma zovemo asimilacijom, Ko je proučio perijođ povijesti prije asimilacije mogao je svagdje vidjeti neizmjernu smalaksalost i umor, te želju da opet stupimo u zbilju i da stvaramo. Emancipacija je prema tome pokušaj pomirenja sa zbiljom, da opet postanemo stvaratelji i da se dovinemo time najvećoj sreći. Odonda prošlo je 150 godina i možemo razabrati dva puta, kojim su Židovi pošli kao stvaratelji. Na prvom zadržali su još temeljnu židovsku formu; stvaraju tudju zbilju. Rezultat nastojanja je negativan. Oni su sposobni da ruše ali ne mogu da grade. (Vidi rusku revoluciju, gdje u drugoj epohi, gradjenja, Židovi bivaju potisnuti od Rusa.) Još je interesantniji drugi put, gdje ne stvaraju zbilju, gdje hoće da stvaraju djela. Ali i ovdje je rezultat negativan, jer nam nije dano da indiferentno stojimo prema svijetu i zbilji i da stvorimo transcendentalni svijet. Koji je dakle put, da moderni Židov opet postane stvaratelj u najvišem smislu? Povratak je to u zbilju vlastitoga života, Židov više je vezan uz cjelokupnost svoga naroda no svaki drugi. Svi mi zajednički stvaramo, a ne pojedinac, heroj, Djelo je anonimno i stvaratelj jc anoniman. Samo ako ćemo svi ispuniti i taj sitan svakodnevni rad u životu,- doživjet ćemo opet svoju renesansu, vrijeme, kad ćemo opet moći stvarati. Predavač završuje pričom, kako je jedan hasid došao rabiju i potužio mu se, da nikad u subotu nije još osjećao djelovanje nešama jetera, našto mu rabi rekao, da valjda ne moli svaki dan svaku i najmanju molitvu. Ako židovski narod još ima nade, da će doživjeti još jednom svoju subotu, narodnu renesansu, tad moramo znfeti, da nam valja prije toga savjesno izvršiti sitni

svakodnevni rad, da ispunimo sve svoje dužnosti. Dugotrajnim odobravanjem nagradilo je općinstvo duhovita razlaganja predavača. Sir Wynđham Deeds u Holandiji.

Sir Windham Deedes, palestinski časnik na raspoloženju, boravio je ovih dana u Holandiji, te je tom’prilikom dao izjavu r. svojim iskustvima u Palestini, o principima po kojima palestinska vlada upravlja zemljom, o njenim planovima i o izgradnji narodne domaje Jevreja. U čast engleskog gosta priredio je S. v, d. Bergh, član velikaške kuće i vodja Keren Hajescda u Holandiji, u svojoj vili doček. Sir Deedes ocrtao je toplim riječima rad haluca u zemlji, procvat jevrejskog jezika, te je nastojao opravdati držanje palestinske vlade i upravne metode sir Herberta Samuela, Vjeruje, da je cijonizam jedan od najvažnijih pokreta u povijesti kulturnog čovječanstva, i da ga čeka velika budućnost. Britska će vlada upravljati izgradnjom prema principima najstrože pravde, podupirati će izgradnju »national homea«, a da kraj toga ne povrijedi prava Arapa. Na večer istog dana priredio je kuratoraj Opbouwfondsa doček, na kojem je Sir Deedes u intimnom krugu prikazao razvoj izgradnje, i odgovarao na mnoga pitanja prisutnih. 17. decembra održao je javno predavanje, što ga je priredilo Englesko-holandijsko udruženje. Akoprem je pristup bio dozvoljen samo uz ulaznicu, a sir Deedes je govorio engleski, prisustvovalo je više stotina osoba, poglavito intelektualaca, koji su dvosatne izvode govornika saslušali s velikom pažnjom. Sir Deedes drži Palestinu zemljom materijalno siromašnom, no tim bogatijom duševnim blagom, koje je za cio svijet od velikog značenja. »Što nam je donio materijalizam, koji sve više preuzimlje maha? Rat 1914. i još gori mir 1923. Od onih mnogih pitanja, koja bi trebao prikazati, govorit ću samo o pet njih i to 1, o fcijonizrau s jevrejskog stajališta. 2. o cijonizmu s općeg stajališta, 3. o praktičnim mogućnostima izgradnje, 4. o arapskom pitanju. 5, c zadaćama britskog carstva. Kako treba ocijeniti naciju i njen nacionalizam? Kako jednu osobu ne možemo ocijeniti prema njenoj vanjštini, tako ne možemo ni narod prema njegovim vanjskim oznakama ocijeniti. Moramo se pitati, što je taj narod učinio u svojoj prošlosti, kakova mu bijaše povijest, kakova će mu biti budućnost, njegovo djelo i njegov konačni cilj. Shvatimo li narodnost ovako, tad je ona neovisna o mjestu i vremenu. No kako duša potrebuje tijelo, tako ni narod ne može da bude bez tjelesnog bivstvovanja. Ovo tjelesno bivstvovanje naći će jevrejski narod u svojoj narodnoj domaji u Palestini. Ima ljudi, koji vjeruju, da čisto duševni cijonizam dostaje. No ne može da bude duševnog cijonizma bez materijalne baze. Egzistencija ovih dvaju nerazdruživih elemenata pokazuje se danas u Palestini, Prvo radom za jevrejski universitet, drugo radom za jevrejske kolonije. Govornik drži ponovno ©življenje jevrejskog jezika najvažnijim faktorom.

Svaki individuum treba govor, ane može ni narod živjeli bez svoga jezika. Naravno je, da nije moguće sjediniti svih 15 milijuna Jevreja, što žive na svijetu, u Palestini. No oni, koji će ostati u diaspori, dobit će nov poriv iz duševnog centra Jevreja u Palestini, Kao državljani bit će lojalni spram naroda, u kojem žive, no veza duševne vjernosti vezat će ih sa svim Jevrejima, napose s onima koji su u Palestini, Govornik bi želio, da bi svaki Jevrej barem jedamput u svom životu poduzeo putovanje u Palestinu, da tako ojača svoj jevrejski duh. Osnutak jevrejske zajednice u Palestine bio bi od velike važnosti po pobijanje antisemitizma«. Govornik raspravljao je zatim o cijonizmu kao pokretu rastavljenom od svoje jevrejske baze. Svijet mu se čini kao vrt pun korova, u kojem cvijeće idealizma i ljubavi prema bližnjemu samo gdjegdje cvate. Kao što djelo crvenog krsta i poduzeće Nansenovo, drži on i cijonizam takvim cvijetom, jer ide za uzvišenim ciljevima. Djelo haluca, promatrano iz blizine, jedinstveno je u svojoj vrsti. Oni rade za ideal, a ne za svoje interese. Ostavljaju duševnu djelatnost, što su je s uspjehom vršili, da za svoj ideal vrše težak tjelesni rad. Svijet treba ovakav idealizam i mora nastojati, da ne nestane iz njegovog vrta. Govornik nalazi se sretnim, što je kroz tri godine mogao potpomagati cijonizam. Često se čuje pitanje, da li je ostvarenje cijonizma praktički moguće. Uvjerenje je govornika i britske vlade, da je ostvarenje cijonističkih nastojanja lako provesti. To zajamčuju uspjesi učinjeni unutar prošlih dviju godina. Pusta zemlja učinjena je plodnom; močvare su isušene, sela sagradjen. Za izgradnju treba novaca, mnogo novaca. Ovaj novac mora se namaknuti, jer se bez njega izgradnja ne može izvesti. Postignut će se time nešto veliko, stvorit će se nešto, gdje prije ne bijaše ništa. Važna je tačka arapsko pitanje. I ako ono priječi razvitak narodne domaje, ne drži ga govornik tako važnim, kako ga neke engleske novine prikazuju. Ne može da shvati, kako bi se moglo dopustiti, da Arapi vladaju Palestinom, jer je ova zemlja internacijonalna i takovom se mora smatrati. Arapi imadu neku maglovitu bojazan pred jevrejskom kolonizacijom, akoprem im se momentano ne prave nikakove poteškoće, niti im se krše prava. Njihov otpor bio je isprva pojačan prevelikim zahtjevima Jevreja, kao i huškanjem stanovitog djela engleske štampe. Napose se u tome ističu dva engleksa lorda, koji bi na svakom području htjeli provesti diktaturu svojih želja, a u ovom pitanju im držanje određjuje antisemitizam. Arapsko pitanje treba posmatrati i s druge strane, i to kao arapski nacijonalizam. Ovaj se uvelike razmahao, nakon što su Arapi sa sebe stresli turski jaram! Sva obećanja, što je engleska vlada za vrijeme rata dala Arapima, moraju se izvršiti u koliko se još izvršila nisu. Sva se ova obećanja odnašaju na arapske zemlje, izuzev Palestine. U Palestini ne će Arapi nikada dobiti pravo samostalnosti. Govornik je uvjeren, da će kraj taktične uprave nadoći vrijeme, kad će Arapi znati cijeniti englesku politiku. Upoznat će, da je jevrejski nacijonalizam u Palestini bratski pokret, koji će svojim zapadnjačkim značajem i firancijalnim sredstvima arapskom nacionalnom pokretu biti od velike koristi.

»ŽIDOV«

BROJ 1,