Жидов

Lav S t e r n, čiji dvosatni govor donosimo u kratkom ekscerptu: Neka se ov.o ne smatra riječi u generalnoj debati nego nadopunjenjem izvješća Saveznog Odbora i izvješča dra. Steina o XIV. cijonistiflkom kongresu. Osjećam ovdje isti duh rezignacije, koji je vladao na XIV. kongresu u Beču, a naročito na koncu i iza kongresa. Ne vidim razloga i opravdanja za ovakav duh rezignacije, koji dolazi otuda, što još nijesmo dovoljno udaljeni od dogadjaja toga kongresa, te bismo mogli potpuno ocijeniti njegove rezultate. Upravo dobivamo vijest, da je predsjednik cijon. organizacije u njezinome svojstvu kao Jewish Agency podneo izvješće mandatskoj komisiji Saveza Naroda, koja će započeti vijećati tečajem slijedećeg tjedna u 2enevi. To izvješće daje instruktivan pregled o svemu, što je Cijonistička Organizacija stvorila u Palestini u vremenu nakon zadnjega izvješća, koje je podneseno istoj komisiji. Preporučujem ovaj pregled, da ga temeljito proučite i da. iz njega vidite, što je sve stvoreno sred ogromnih poteškoća i da se uvjerite, kako naša stvar napreduje, te nema razloga pesimizmu. To je izvješće popraćeno pismom predsjednika Weizmanna na High Commissionera lorda Plumera s molbom, da se i sadržaj ovoga dopisa dostavi mandatskoj komisiji. U tom pismu iznesena su neka gravamina cijonističke organizacije, naročito u pravcu, da se ievrejsko školstvo izdržava gotovo isključivo iz židovskih sredstava, dok se arapsko školstvo izdržava iz vladinih sredstava, dakle dobrim dijelom i od Židova. To nije niti jednakopravnost i ne odgovara duhu Mandata, prema kojemu je mandatarna vlast dužna, da aktivno potpomaže izgradnju žid. narodne domaje. Bojim se, da High Commissioner može ali ne mora dostaviti sadržaj ovoga dopisa mandatskoj komisiji, pa bi bilo zgodnije, da su i ta gravamina unišla u samo izvješće predsjednika VVeizmanna. Ovaj stav odgovara, ako i ne potpuno, raspravama i zaključcima XIV. kongresa u Beču. Mislim, da su trebala biti iznesena i ostala gravamina, naročito u pogledu neobradjenih zemljišta, koja bi trebala biti, a nijesu, predana Jewish Agency; nadalje da se ukine taksa za emigrante i da se odluka o tempu i opsegu imigracije prepusti cijonistićkoj organizaciji, koja imade svu brigu i odgovornost, Pa bi trebalo voditi računa samo o njezinim gledištima. Ipak je i ovo korak naprijed i pokazuje aktivistički duh u pravcu zahtjeva opozicije, i to baš radikalne. Upravo su dovršeni pregovori u Locarnu, o kojima veliki državnici izjavljuju, da znače »Nikad više rata!« »Nema pobiiedjenihl« To je pravi početak temeljite revizije duha versajskog mira. početak pravoga mira. Nakon tolikih ratnih i poratnih patnja čovječanstva, pokazuje nastojanje, da se pravda opet podigne na visoki piedestal. To je znatno jačanje prestiža Saveza Naroda, koji imade suverenitet nad Erec Jisraelom. Jevrejski narod, više nego ikcuji drugi, treba za svoj život ovaj duh pomirljivosti i ovu atmosferu pravdoIjubivosti. Mislim, da Weizmann nije imao pravo, kada je izrazio skepsu, e bismo danas mogli dobiti priznanje jevrejske narodne domaje. Vjerujem, da; bismo to priznanje i danas dobili, sa manje ograda i klauzula f sa više iskrenosti, da se konzekventno provede. Zato je ovo cijonistićko viječe pozvano, da pozdravi Locarno kao novu J veliku nadti! • f Dok mi ovdje vijećamo, održava se vijeće austrijskih cijonista u Beču, a imade i drugih cijonističkih konferencija po svem svijetu. U ponedjeljak počinje sjednica Akcijonoga Komitea u Berlinu, sa zadaćom, da izabere Egzekutivu i zaključi sve mjere za provodjenje kongresnih zaključaka. Jevrejski narod dakle ne miruje, miče se i radi živo i marljivo, nema nikakovog povoda za rezignaciju. U referatu o kongresu mogu preći preko mnogo toga što moram pređpostaviti, da je manje više poznato idi što je iznio moj kolega dr. Stein, u čemu medju nama nema razlike. Davno prije ovoga kongresa bilo je predkongresnog gibanja i raspravljanja u cijeloj židovskoj javnosti, a naročitom zaslugom radikalne opozicije. Tim je čudnije, da je taj kongres, koji je bio mnogo bolje pripravljen, nego svi dosađanji, bio tako težak. Jedan od izvora poteškoća vidim u čudnoj poziciji, koju imade predsjednik Weizmann. Kao predsjednik organizacije značt

predsjednik cijonističke republike, iako republike 1 bez države i teritorija, njemu bi moralo biti osigurano dulje, nesmetano djelovanje. On ne bi trebao da ulazi u stranačke borbe i morao bi biti neodgovoran. A što vidimo? On sjedi u sredini Egzekutive i svi prigovori i sve hvale idu njega. A iza njegovih ledjiju na povišenom mjestu sjedi mnogogodišnji predsjednik Egzekutive, koji je u tom času predsjednik kongresa, dakle nadredjen svom šefu, predsjedniku cijonističke organizacije. Nitko ne dira predsjednika Egzekutive, jer ie taj sada predsjednik kongresa, nego za sve odgovara predsjednik, koji je ujedno ministar vanjskih posala. Pa Ikad se imade stvoriti kabinet, ne stvara ga predsjednik Egzekutive Sokolov, nego ga stvara predsjednik organizacije Weizraann. Mnoge krize na kongresu mogu se razumjeti i rastumačiti iz ove nenormalne situacije. Radikalna opozicija nije Weizmannu pravila nikakovih poteškoća. Njezin je broj bio premalen, a da bi mogla praviti ozbiljnih poteškoća. Nesretna i nepodnosiva situacija na kongresu nastala je otuda, jer je bilo mnogo delegata, koji se uopće nijesu opredijelili, u pitanju Weizmann, ili koji su, premda opredijeljeni za njega ili protiv njega, žutili i ostali sjediti. Tako razumijem i zahvalan sam predsjedniku Weizmannu na njegovom gestu, da je izrekao javnu zahvalu onoj opoziciji, koja je otvoreno protiv njega glasovala. Jer da se i ta opozicija sustegnula od glasovanja, moglo bi se pomisliti, da su protiv Weizmanna svi, koji nijesu glasovali za njega, što bi bila većina kongresa. A to bi se jedva dalo ispraviti ponovnim glasovanjem. Ne radi se o opoziciji protiv Weizmanna lično, nego protiv njegova sistema, koji se ne da odijeliti od njegove osobe. VVeizmann hoće isto, što i opozicija. To on opetuje toliko puta. Razlika je izmedju njega i otvorene apozicije u tome, što Weizlann misli, da nijesmo dosta jaki i da nije vrijeme, da energično branimo naša prava. Opozicija tvrdi, da zahtijevanje naših prava i rekriminacije protiv očitih i teških povreda naših prava nijesu ovisni o razmjeru snaga, pogotovo, kada se nikada ne može unaprijed reći, ne bi li aktivno afirmiranje prava urodilo uspjehom. Zadaća je opozicije, da upozorava na takove stvari. Opozicija je potrebna i da je nema, jedan umni vodja bi je sam naručio. Uistinu odnosi izmedju VVeizmanna i opozicije nijesu ni izdaleka tako nategnuti, kao odnosi opozicije i prerevnih VVeizmannovaca. Ne smije se opozicija tretirati kao defetistička ili veleizdajnioka, jer se tako onemogućuje i übija svaka opozicija. Sam Weizmann morao se u Hamburgu vrlo strastveno braniti protiv toga, da ga se u neku ruku smatra cijonistiokim veleizdajnikom. Nije mi namjera i nadam se, da ne ću zapasti u pogrešku, da pobudim utisak, kao da bih htio omalovažiti velike zasluge predsjednika Weizmanna. Upravo jer sam kadar razumjeti njegove velike zasluge, jer znadem tolke detalje, tim teže mogu razumjeti ono, u čemu mislim da griješi. I mučim se da nadjeni razjašnjenje. Weizmann je dosele proživio tri kulminacije: Balfourovu deklaraciju, San Remo i otvorenje hebrejskog universiteta. Možda je za njega najkarakterističnije djelo upravo otvorenje universiteta, koje se mnogima moglo činiti jednim luđim poduzećem, gradjenjem kuće od krova, a postalo je kolosalnim političkim uspjehom. Ali abnormalno je za jednoga čovjeka, pa makar bio i Weizmann, da doživi u tako kratko vrijeme tri takove kulminacije. (Povik: Doživjet će i četvrtu!) To izgleda da nije nitko razumio, pa ni sam Weizmann. Trebalo je razumjeti, da opasnost leži u vremenu i djelovanju nakon ovakovih kulminacija, gdje mora napetost i sposobnost da popusti. Meni se čini, da predsjednik VVeizmann u politici ide linijom) najslabijega otpora, a u kolonizaciji i ekonomiji linijom najvećega otpora. Da je obrnuto, ja bih to prije razumio. Ne traži se od Weizmanna, da nam neprestano nosi novih velikih političkih uspjeha. Nije uvijek vrijeme za postizavanje novih velikih političkih uspjeha. Ali ne treba se zato ipak toliko plašiti političkih neuspjeha. Oni se ne dadu uvijek obići i ne moraju nipošto da budu uvijek sudbonosni. U obrani svojih prava slabiji faktori, upravo jer nemaju drugoga oružja do li svojega prava, moraju katkada riskirati neuspjeh. Naši se uspjesi ne smiju u tol'koj mjeri učiniti ovisnima o ekonomskim

momentima i o pozicijama u zemlji. Mi smo naše pravo dobili bez obzira na pozicije u zemlji, kojih onda tako reći nije ni bilo. I naše pravo ne smije da prestane ni onda, ako bi kojom nesrećom naše ekonomske pozicije pretrpjele veću ili manju štetu. Smatram pogreškom, da je kongres zaključio rezoluciju o Herbert Samuelu. Taj prigovor se ne tiče samoga Weizmanna. Samuel je jamačno zaslužio svaku pohvalu od engleske vlade, di ne od nas. Nije upravo ništa učinio pozitivno i aktivno, da potpomogne izgradnju jevrejske narodne domaje, što je prema tektsu mandata imperativna dužnost mandatarne vlasti. Obrnuto, priječio je i smetao, kolikogod je mogao. Nijedan nežidov ne bi bio mogao manje učiniti za našu stvar, nego je on učinio. Jedina mu je zasluga, da je u zemlji mir. Je li to u prvome redu baš njegova zasluga? Uzdržavanje mira je najelementarnija dužnost mandatarne vlasti bez svakoga obzira na nas. On je trpio antisemite na visokim upravnim položajima, zar će oni pomagati graditi jevrejsku narodnu domaju? Pustio ie na slobodu i dozvolio promaknuće aranžer a protužidovskih izgreda, a zatvorio Jevreje, koji su se branili od napadaja. To sigurno ne odgovara duhu mandata. Velike diferencije postoje izmedju predsjednika Weizmanna i opozicije u pitanju Jevvish Agency. Ja sam bezuvjetno za proširenje, ali moram jasno vidjeti, kuda vodi taj put. Kad smo bili u Londonu u februaru i martu 1919., dr. Albala je predlagao, da se napusti cijonističko ime i cijonistička organizacija, da se omogući pristup i saradnja svim Jevrejima, koji hoće da pomognu, a tek ih smeta cijonističke ime. Đr. Albala dobio je oštar ukor od predsjednika MVeizmanna za ove svoje nazore. A ipak oni nisu bili tako preuranjeni, te su imali istu tendenciju kao kasnije nastojanje, da se putem svjetskog jevrejskog kongresa Keren Hajesoda i proširenja Jewish Aigency omogući saradnja sviju Jevreja, koji hoće da pomažu u izgradnji Erec Jisraela. Da se u ono vrijeme pristupilo provodjenju, bilo bi nam ušteđjeno mnogo toga, što je dr. Stein danas ispravno nazvao lutanjem. Jasno je kao sunce, da se Agency može proširiti samo sa onim elementima, koji zbilja hoće da izgrade židovsku narodnu domaju. Ako je tim elementima ozbiljno do stvari, zašto ne će da preuzmu nikakovih garancija? Ako im je samo do sarjadnje, do kontrole i do suodgovornosti, zašto se ne zadovolje s time, da ih eijonis’tička organizacija izabere u Council i u Egzekutivu Jevvish Agency, dakle u ona tijela, gdje se jedino može raditi? Ako se ostaje kod principa fifty fifty, zašto je napušten zahtjev, da predsjednikom Jevvish Agency bude uvijek predsjednik cijonističke organizacije, jedan uvjet, koji je ranije sam Weizmann označio fundamentalnim? Misli se, da se proširenje Jevvish Agency imade smatrati provizornim na tri godine, jer će se Savez Naroda umoliti, da u tom pogledu ne mijenja § 4. Zašto se ne predvidio ništa za slučaj, da se cijelo proširenje mora stornirati? Kod sklapanja ugovora ne smije se utanačiti samo, kako se partneri sastaju, nego i kako će se danas Sutra moći razići, ako bude potrebno. Možemo li vjerovati, da iz ovog provizorija ne će postati definitivum? Mi smo prema mandatskom ugovoru dužni, da pritegnemo na saradnju u Jevvish Agency sve Jevreje, koji hoće da pomažu. Ako smo jedamput uzeli u Agency necijoniste, priznali smo im time volju, da saradjuju. Zar ćemo mi onda moći kazati Savezu Naroda, da to ne valja? Zar ne ćemo baš mi biti oni, koji* ćemo bježati za rtecijonistima partnerima u Jevvish Agency i koji ćemo ih moliti, da nam ne prave poteškoća, da ostanu u Agency, pa makar ništa ne radili, pa makar i smetali? Drugo je U cijonistima. Mi od te stvari ne možemo nikada da otidjemo. Ako pojedinac kada otidje, on se uvijek vraća kao baal tešuva. Ali necijonisti uvijek mogu kazati: mi se više ne igramo. Time će postati diktatori, a mi ćemo morati neprestano popuštati. Pa uza sve to, niti ovakova Jevvish Agency nije najveća nesreća. Naša je nesreća ovo bježanje za proširenjem, ovo medjuvrijeme, koje demorališe naše redove, koje nas lomi i kida. Još je jedno krupno pitanje; kojim pravom može se stari Keren Hajesod predati novoj Jevvish Agency? Zašto da se to čini? To je jedan ogromni imetak, što su ga stvorili skoro is-

»2 I D O V*

BROJ 45. —47.