Жидов

Jasno je, da Gordon nije izolovana pojava u kozmosu, I on je izvrgnut uticajima izvana, kao i svaki drugi čovek. I on n e dolazi sa samim novim istinama, koje još niko pred njim ne bi bio izustio. On to sam zna, ali ipak oseća, da mu je dužnost, da te stare istine u danom času osveži, objavljivajući ih. On sam, kao mnogi drugi od velikih umova, ne zna iačno, što je iskonski njegovo, a što od drugoga, a što si je on prisvojio kao svoju istinu. No o tome se zaista i ne radi. Već kao uvek: o načinu i momentu, kad je nešto izrečeno. Inače, a »unatoč njegovom živom primeru Gordon je romantik, Stavimo na čas postrance neobičnost odluke, da sa pedeset godina seli kao težak u Palestinu. To čine i drugi Jevreji vernici. Ali Gordon je drugačiji. On počinje sada tek da živi. On zazire ispred prvih pedeset godina svoga sitnog života, jer je svestan o svojoj misiji unutar radnoga naroda. Kito bahat taj prosedi čovek odbacuje od sebe trice i kučine gradjanskog života. Ne žaca se, da se kroz žegu i zaparu prihvati motike, da zabada njome u oporu, kršnu grud. Odakle dakle, njemu starcu, snaga da dejstvuje? Drugi, obični ljudi u njegovoj dobi idu već na počinak i ako ne duhom, a ono barem da se odmore od rada svagdašnjice. Gordon se iz romantičkih poriva priklanja idealističkom socijalizmu mladoga naraštaja. Strepi pred njegovom profanacijom, kad se radi o praktičnim sredstvima svagdanje društvene borbe, odnosno, kako on to naziva »politike«. I onda, kada je kao ono u Pragu 1920. godine oduševljen zbog ujedinjenja najboljih mladih sila, kako mu se pričinja, u jednu pionirsku partaju socijalističkoga cijonizma, on se još uvek bori protiv potrebe programa. Romantične li predodžbe »praktičnoga« života! Njegov je socijalizam, socijalizam slobodne zajednice. I ako

zadojen komunističkom idejom svoje kvuce, on odustaje, da njen uzor uzvisi na program izgradnje ćele zemlje. Ne nalazi veza s nastojanjima jednog Landauera, kojega zasigurno potcenjuje kao čovcka u »avoda žara« (stranoj službi). Toliko je ortodoksan i fanatik svoje ideje, da ne će, da si prizna, da je njegov socijalizam, jednak Krapotkinovom socijalizmu »medjusobne pomoći«. To više što zabacuje kao i on princip klasne borbe. Gordon zato, jer mu je materijalistička. Naprotiv propoveda svom snagom svoje ličnosti posvećenje rada, kao isključivi životni cilj, to posvećenje svakog pojedinca radnoj zajednici. Pojedinac, č o v e k umesto klase. Klasa znači borbu, silu; dakle isto ono što i danas postoji, tek na drugom društvenom polu. Radni čovek u slobodnoj socijalističkoj zajednici znači slobodu za čovečansku odgoju, ispoljavanje svojih radnih sposobnosti, medjusobno razumevanje, pomoći i uzmoći raditi. Svetost rada, to je njegova reč. Sve do pred smrt, Gordon je gotovo neprekidno obavljao težački posao jevrejskog zemljoradnika. Gotovo punih 'dvadeset gcdina radio i služio je starac predano sebi i svom narodu, U najtežim časovima po mladu Palestinu, čitav bi radni narod uspravio pogled spram njega. A on bi kazivao, što da se radi, sokolio i bodrio na rad one, koji bi klonuli. U njegovu kvucu, Daganiju, stadoše hodočastiti. Pokatkad se čovek ne može da otrese dojma, kao da se tu i ne radi o čemu drugome, nego o sekti oduševljenih ljudi i njihovog propovednika. Otkako je Gordon umro, a to je bilo 24, švata 5682., Daganija nije izgubila mnogo od svoje privlačivosti. Jer grob Arona Davida nije daleko od mesta, gde kvuca još i danas poziva na rad.

Jona Avni.

HISTADRUT KLALIT 4 DECEMBRA 1920 - 4 DECEMBRA 1925

Prije godine 1905. Palestina ne poznaje radničkog pitanja. Odjeci Rothschildove kolonizacije i problemi, što ih je filantropska perioda prouzročila, svraćaju do toga svu pozornost na sebe. Tek nakon velikih progona u Rusiji zahvaća emigracija najšire mase židovskoga naroda tako, da je u godinama 1905.—1906, dostignut, najviši broj židovskih iseljenika u Ameriku, a u istim godinama dolaze i prve oveće skupne grupe Židova u Palestinu. U ono doba su na istoku već postojale dvije židovske radničke stranke. Starija, Bund, osnovana 1897., u istoj godini kao Herzlov cijonizam, njezin najžešći protivnik, i Poale Cijpn, osnovan 1900. Bund je mnogo štetovao židovskoj stvari pobijajući najoštrije cijonizam i otklanjajući Palestinu. Štaviše i nakon marta 1921., kad je Bund nestao prešavši potpunoma u rusku komunističku stranku, može da se vidi njegov zlokobni utjecaj u progonima cijonista po sovjetskim vlastima (Jevsekcija). Ipak ne smiju da se zaborave historijske zasluge Bunda. U njemu su se p,o prvi puta organizovale žiđ, radničke mase. U njemu se po prvi puta javio zahtjev socijalne i gospodarske borbe, i Bund je bio prvi, koji se za te zahtjeve borio sa židovskoga stanovišta. Ali radnici, koji su emigrirali u Palestinu, dolazili su iz idejne sfere Poale Cijona. Ta je stranka htjela da izrazi svojim programom osim socijalizma i cijonizam, dakle ne samo galutsku, nego i palestinocentričku ideju. No još uvijek je taj program bio izradjen po tudjem uzoru bez obzira na posebne prilike, u kojima je živio židovski narod. Ideologija Poale Cijona patila je od dualizma dvaju različitih svjetova. Temeljno shvaćanje galuti i Erec Jisraela nije mogla da prebrodi. Njen socijalizam bio je kopija evropejskih socijalističkih ideja, kojima nije bilo mjesta u nejedinstvenoj, nekoncentrovanoj ekonomskoj strukturi židovskoga naroda. Usprkos svemu tome okupljala se mala četa prvih radničkih pionira u Palestini oko poalecijonističkog lista »H aahd ut« u Jafi. Tek pomalo se njihov broj uvećavao i s tim u vezi počeo je proces kristaliziranja. Fragmenti programa donošenoga iz diaspore počeše da nestaju. Tijekom godina se razviše smjernice za rad stranke. Poale Cijon zahtijeva nacijonalizovanje zemlje, rudokopa i svih prometnih sredstava, koje služe na opće dobro. Zahtjeva zaštitu radničkih kooperacija u gradu i selu. Radničkom imigracijom treba da upravlja organizovano radništvo Palestine odnosno radničke federacije u diaspori. Zahtijeva, da tu imigraciju finansira Cijonistička Organizacija (odnosno Keren Hajesod),

isto tako kao radničke zadruge. Obzirom na arapsko pitanje traži autonoman razvitak svakoga naroda, koji živi u Palestini, jednake radničke plaće za Arape i Židove (kolektivne tarife), radikalnu agrarnu reformu, osobito pogledom na izrabljivanje Felaha po efendijama. Inače naglašava Poale Cijon princip klasne borbe, ne obazirajuči se na sitnost i neobičajnost ekonomskoga položaja mladoga jišuva. I to je baš bio glavni razlog, da se brzo našla šačica radnika; koji su shvatili neumjesnost klasne borbe, dok u socijalnoj i gospodarskoj strukturi još nije bilo premisa za razliku klasa. Ta je grupa ispočetka bila vrlo mala, no imajući u svojoj sredini jakih intelekata, mogla je već 1908. da osnuje svoju stranku: H a p o e 1 H a c a i r, koja je odmah počela da izdaje uvaženi list istoga imena. Happel Hacair nije promatrao židovskoga radnika samo sa socijalnoga stanovišta. On gleda dalje. I otkriva, da je sudbina židovskoga radnika vezana ne samo o njegov opće gospodarski položaj, nego i o udes njegova naroda. Stvaralačka snaga mora da presahne u naciji, koja je rastavljena od zemlje i produktivnoga rada. Mnogo šire, nego što to materijalistička ideologija sama može da rastumači, shvaća Hapoel Hacair stagnaciju razvitka u tome, što je židovski narod lišen svoje historijsko - nacijonalne domaje i kulture. Tako je Hapoel Hacair stvorio narodni socijalizam, rodjen inspiracijom i potrebama palestinske grude, U isto doba razvijahu se pod utjecajem Hapoel Hacaira slične grupe i u diaspori, s kojima je stvorena zajednička organizacija Hitahdut Hapoel Hacair Ceire Cijon, U tom svjetskom savezu zastupane su i galiitske i palestinska grupa. 'Ta potonja je medjutim i porasla i približila se broju palestinskih poalecijonista. U tom razvitku označena je bazom njene politike demokracija. Ona se bori za oslobodjenje židovskoga rada, a hoće da to postigne: 1. uklonivši kapitalistički sistem, 2. društvenim uredjenjera produkcije i razdiobe. Gospodarske prilike treba da su takove, da nitko ne može da izrabljuje rad drugoga. Pri tom ne smije da se guši inicijativa pojedinca tako dugo, dok to opće dobro dopušta. Narodno gospodarstvo ne može da se izgradi mehaničkim nalogom odozgo, nego treba da se razvije organskim rastom radnih zajednica i radnika. U isto doba se povećaše protivštine unutar svjetskoga saveza Poale Cijon, osobito obzirom na treću internacijonalu. Taj je konflikat doskora urodio raskolom. Ljevica, kojoj pripadahu poglavito istočne zemlje zaključi pristup trećoj internacijo-

nali, dok je desnica (Amerika, Palestina i dijelovi zapadne Evrope) ostala u cijonističkoj organizaciji. S druge strane se i u samoj Palestini nakon rata stvorilo, i ako posve neznatno, lijevo poalecijonističko krilo, koje je kasnije osnovalo samostalnu komunističku stranku (MOPSI), Sve je to djelovalo, te je palestinski Poale Cijon težio za političkom fuzijom s Hapoel Hacairom, polazeći sa stanovišta, da sindikalna organizacija radnika i njihova politička stranka moraju da budu jedno. U redovima Hapoel Hacaira držali su taj zahtjev nemogućim, jer dok se ne mijenja program ne može ni da se stvori jedinstvena politička stranka. Poale Cijon je medjutim pozvao židovsko radništvo na konferenou u Petah Tikvu i predložilo program nove organizacije Hitahdut Avoda, koja je trebala da primi sveukupno židovsko radništvo. Ali ta stranka nije bila u istinu ništa drugo nego Poale Cijon pod novim imenom i Hapoel Hacair nije mogao u nju da udje. U slijedećoj je godini Hapoel Hacair preuzeo inicijativu da se stvori ne politička, nego samo gospodarska, dakle sindikalna organizacija sveukupnoga židovskoga radništva. Nakon dugih pregovora sastadoše se u Hajfi zastupnici radnika, da se nanovo posavjetuju. Hitahdut Avodu zastupala su 34 delegata, Hapoel Hacair 27, grupu još neopredjeljenih haluca 16, komuniste 6. Nakon vrlo mučnih rasprava, dok je nekoliko puta izgledalo, da će se konferenca bezuspješno razići, pobjedi jaka volja jedinstva i 4. decembra 1920. bude osnovana zajednička sindikalna organizacija H i s t ađrut Klali t. Političke stranke ostadoše nepromijenjene, a novoj organizaciji pripadne zadaća, da se brine za gospodarske i kulturne potrebe radništva; 1. organizovanje poljodjelskih i industrijalnih zadruga; 2, Posredovanje rada; 3. Organizovanje nestranačkih stručnih saveza; 4. Poboljšanje radnih uvjeta; 5. Poduka u radu, stručna izobrazba; 6. Zadružna opskrba; 7. Medjusobna pripomoć (osiguranje, zajmovi itd.); 8. Primanje novopridošlih radnika i pribava rada; 9, Širenje hebrejskoga jezika medju radnicima (kurzevi); 10. Izgradnja kulturnih institucija (biblioteke); 11. Izdavanje stručnih časopisa i službenoga bulletina. Osnutkom Histadruti završila se dugogodišnja borba unutar palestii} koga radništva, koje se nakon konference u Hajfi i u političkim pitanjima sve više približavalo zajedničkoj bazi. U gospodarskim pitanjima postignut je potpun sporazum tako. te su i dosada stranačke gospodarske institucije prešle u ruke Histadruti. Time započinje

4

»2 1 D O V«

BROJ .