Жидов
Šolem Alehem
Povod con desetgodišnjih.e njegove smrti, Šiomo Rabinović, koji je poznat pod pseudonimom Šolem Alehem, rodio se godine 1895. u gradiću Pere'aslov (Pottavska gubernija). Kao i sva židovska djeca u to vrijeme, polazio je najprije heder. Sa petnaest godina štampao je svoje prve članke u hebrejskim listovima »Hamelic« i »Hac’fira«, a sa dvadeset i jednom godinom postao je već rabijem u gradiću Ljubni, gdje je ostao svega tri godine, da se onda na dulje vrijeme nastani u Kijevu. Godine 1883. počeo je svoju literarnu djelatnost na jidiiu i bude stalnim saradnikora u veoma poznatom listu »Dos Jidiše FolksbLaU. koji je izdavao Zederbaum. 1887, izlaza u Pelrogradn jedna od njegovih prvih dječjih pripovijesti, »Dus Meserl«, a godinu dana kasnije Sumers Mišpeit (Osuda šumera), i njegova dva romana »Stcmpcnju« »Josel Solovoj«. Ovim je djelima Šolem Alehem postao doskora čuven i obljubljen u židovskoj čitalačkoj publici. Hoćemo li da razumijemo ova gore navedena djela 1 da pravo ocijenimo značenje Šolem Alchema, moramo ponajprije upoznati čitalačku publiku iz oiv>ga vremena, kad je Šolem Alehem stvorio ta svoja djela Najveći dio židovske inteligencije bio je asimiliran, a jidiš literaturu, koju je ona ironički nazivala »žargotv>m«, smatrala je tek literaturom zai masu a ne za »inteligenciju«, i zato se židovska čitalačka publika sastojala od najnižih, najsiromašnijih slojeva, od sluzavaka i nena,obraženih radnika, što nijesu mogli razumjeti djela Mendale Moher Šturima i drugih velikih jidiš književnika iz te dobe i koji su običavali .da se sastanu subotom poslije podne i da zaboravljajuć svakidašnje brige čitaju u skupnoj lektiri šuodromanc Šajkovića 1 njegovih sljedbenika, djela, koja l su prema pseudonimu Šajkeviča »Sumer« poznata u jidiš literaturi pod imenom šumerirmi. To je posljedica toga, što su židovske mase našle u orim romanima šumera zadovoljstvo za svoje prirodne potrebe, da načas zbace teret svakidašnje muke oko zarade i zaborave realan život sa njegovom brigom i jadom, sa njegovom sputanošću i robovanjem i da se prenesu u svijet fantazije, u svijet, gdje se dešavaju razna čudesa: kako se u židovsku kuharicu zaljubi princ, pa> od nje bude princeza, ili kako od židovskoga mela meda postaje grof itd; itu su se, psihološki normalno, u njihovim srcima budile razne nade. Šolem Alehem stavilo si je bio zadaćom, da u očima židovskih čitača oruža romane, kojima su se nasladjivaJi i koji sn ih, ti fantaziji prenosili u drugi lažni svijet. I ova zadaća nije bila laka. On je morao da iskorijeni divlju, pustu i ludu lantastičnost o grofovima; i princezama preuzetu iz francuskih bulvarsldh romana i da dade čitaču jednostavnu, prirodnu i realističku slaku židovskoga života. Da izvrši tu zadaću iskoristio je sva srodstva da osvoji židovskoga čitača i da ga priuči pravoj literaturi. On uzima štavišc iste junake iz šundronuma, kako se to na pr, jasno vidi u njegovim romanima »Sender Blank«, »Roman bez romana;«, »Stempenju« i »Jcselc SoJovoj« i pokazuje da se s istim junacima može stvoriti posvema židovski roman. Gore spomenuta djela kao na pr. »Štnners Miipet« i njegova kasnija djela kao »Der Mabel« (potop) puni su ruga protiv ovih šundromana, koje on ironički nazivlje »hehst interesente«. I šolem Alehem je svojim djelima postignuo cilj. Istrgnuo
je iz ruku čitača šumerizrae, koij su dosada- bili njegovom jedinom zadovoljštinom, pa; ga je tako reći odgojio do stepena današnjeg čitača. Ali šolem Alehem nije samo te niže slojeve židovskoga pučanstva odgojio ovako za dobru literaturu nego je i odalečene više slojeve i inteligenciju privukao svojim humorom, kop je glavna karakteristika njegovoga stvaranja!. U početku svoje literarne djelatnosti napisao je Šolem Alehem ove riječi: »Moja je muza siromašna ali vesela«. I u toj kratkoj rečenici jest vanredna značajka njegova rada. Njegovi su tipovi dobri, dobroćudni i siromašni ali veseli. Šolem Alehem ne traži nikakove izvanredne scene, egzotične dogadjajc da iz njih stv.ori romane i priče, on opisuje život kakav jest, kakav vidimo gdje Židovi stanuju u većim masama, tek njegov jezik i način kako on opisuje, izaziva u nas smijeh. Šolem Alehem je svojim jezikom očarao čitače i doveo do toga, da narod, koji ne živi normalnim životom, koji neprestano plače i tuguje, čitajući Šolem Alehemove vesele stvari zaboravlja svoje brige, pa kao tkogod drugi a ne sam ismjebava svoj jad. Šolem Alehem je kao što kaže dr. E 1 jaš o v (Baial Mahšavot) naučio svoj narod’ smijehu. I to je nešto golemo. Jer moči se smijati znači osjećati se nedužnim i čistim i posmatrati sebe ii svijet očima nekoga drugoga. Ali doskora nakon smijeha gleda čovjek jasnijim očima i vidi bezdan, što se pruža- izmedju njegovih misli i realnoga života. Smijemo se, kad čitamo njegove pripovijesti o Židovima u Kasrilijevki. Smijemo se, kad čitamo njegove monologe »Dos Tepl« (Lonac), Der Priziv (Stavnja), Gimnazije, ali već u tom našem smijehu -javlja sc jeka tnagike što je donosi misao o jadu, tragičnom stanju židovskih masa, nastalo dugotrajnim gaiutom. Godine 1890. ostavlja šolem Alehem Kijev i seli u Odesu, gdje je živio od mešetarstva na burzi i obavljanja agenturnih poslova za .osiguravajuća društva, U to je vrijeme štampao prva pisma »Brii fun Menahem Mendel fun Jehupec«, pisana; pod dojmom osoba, koje je susretao na burzi u Odesd, I opet se snujemo, čitajući ta pisma Menahem Mendela iz Jehupeca. Menahem Mendel nemajući od čega dai živi ostavlja svoju ženu i porodicu i putuje u J-e-hupec. Njegova je glava puna planova o velikim poslovima, koje će on tu da napravi, pa prožet radošću i nadom piše svojoj ženi, šajne Šajndl, da jc postao burzovnim mešetarom pa- će sada moći dobro zaradjhnati. Ali- doskora u drugom svojem pismu piše, da nije ništa zaradio, pa opet s vanredniirt optimizmom javlja, da je već trgovac šumama, jer će tako moći više da zaradjuje, A od njegovih daljnjih pisama doznajemo, da je već bio šathen, agent za osiguranje života, trgovao je već kućama, pa opet pšenicom. Nije bilo posta, kojega- se on nije Latio, a uvijek uz razne velike planove. A sve se svršilo time, da; mu -je žena pisala da će mu poslati putni trošak zamolivši ga, da dođje kući. Ali Menahem Menel još ne kapitulira. Njegova fantazija opet stvara planove o novim poslovima. I taj nemiran Menahem Mendel sa svojim galutskim .optimizmom i sa velikim planovima, koji- svaki puta izmjenjuje svoju zaradu, izaziva u nas smijeh, Ali doskora nakon smijeha vidjamo duboku tragiku toga tipa. Menahem Mendel je živi simbol velikoga dijela židovstva. Menahem Mendel su brojne mase našega naroda, M-enahem Mendel jc produkt galuta. Židov je stalno već dugo vre-
m«na otrgnut od prirodnih i jednostavnih privrednih vrela, on je morao da potraži osiguranje svoje egzistencije u drugim privrednim granlama, za koje se nije interesovalo ostalo nežidovsko pučanstvo. Vječno gonjen morao je iznalaziti neobične načine zarade, k,oje pučanstvo gospodujućega naroda nije tražilo, jer je bilo sito. I tako su nastali židovski trgovca što svaki puta trguju nečim drugim, a glave su im pune raznih velikih plamova, koji nemaju stvarnih efekaita. Na početku pobudjuju nas ta pisma Menahema Mendela na smijeh, ali doskora se javlja bojazan, što će biti s narodom, kojega najveći dio reprezentira taj fantasta. Jedan od najinteresantnijih tipova Šolem Alehema je »Tevje der Milhiker«. (Tevje der Milhiker je baš protivan Menahem Mendelu). Menahem Mendel ne miruje, neprestano se giba. zbacio je i kaltan sa sebe, on je moderno židovstvo. A Tevje je razborit i miran. On je Židov,, što živi na selu i bavi se mljekarstvom. On je zdrav, još nepokvaren Židov, jer je čvrsto ukorjenjen. U Tevje ima čvrsto pouzdanje, zdrav optimizam i ponosna samosvijest. On je konzervativno židovstvo, koje se još može da. nadje u malenim židovskim gradićima. Tevje ne može da razumije mlado pokoljenje. Ima nekoliko kćeri, jednu ljepšu od druge; a jer je dobar i vjeran otac, planira koješta za njih i sanja ,o njihovoj sreći. Na kraju krajeva ostavljaju ga kćeri, jedna se udaje za revoiuofjonarca i prati ga od svoje volje u Sibir, druga se utopila zbog ljubavi. I Tevje ne može razumjeti, šta je to ljubav, ne može da razumije, kako čovjek može da počini samoubojstvo. Trpi zbog toga veoma mnogo, ali je dobar i pobožan, ne javlja se u njemu mržnja ni protiv koga. U njegovu ga srcu peče golema boL Fizički ne može da se suprotstavi neprijatelju, ali ne će ni da se sagne pred njim, pa nastoji da prikri, je svoj jad šalom, dosjetkama i paralelama. Čitajući »Tevje der Milhiker« vidimo s koliko neobična 'talenta i humorisličkoga duha crta. autor kontrast, Sto je izmedju realnih okolnosti u životu Tevje-a i njegova optimističkoga duha. Menahem Mendel i Tevje su dva najglavndjia tipa iz dijela Šolem Alehema. Za čitanja javlja se u nas ispočetka smijeh, a doskora, kad u vidimo, da ova dva tipa reprezentiraju velik dio naroda, duboka bol nad nečim tragički velikim, I tako kao i Menahem Mendel ne miruje ni Šolem Alchem. Godine 1905. nakon strašnoga oktobarskoga pogroma prisiljen je uslijed svojega 'teškog materijalnog stanja emigrirati u Ameriku. Tu piše pored manjih stvari veliki roman »Der Miabel«. 1908. proslavljena ,f© 25-godiinjioa njegovoga literarnoga rada. Dolazi u Evropu pozvan da u raznim većim centrima u okviru naročitih priredaba čita iz svojih djela. Svuda ga oduševljeno dočekivahu. Šolem Alehem je prvi puta otkrio svoje majstorsko umijeće čitanija i recitovanjia. Ali nai tom je putu obolio, vratio se u Ameriku ne izliječivši se posvema od bolesti. Pisao je i dalje mnogo, u tamošnjim časopisima i dnevnicima sve do godine 1916, kad jc nesmiljena smrt onijemila zauvijek velikog našeg humoristu. * Ma da nam je stalo, da u kratkim crtama podamo pregled o djelima i radu Šolem Alehema ne možemo se ipak da zadovoljimo samo gore rečenim. Moramo još koju riječ kazati o Šolem Alehemovim pričama iz života židovske djece. ŠoJem Alehem je svojim veselim humorističkim duhom našao u dječjem svijetu veliko područje rada. Šolem Alehem
Friedrich Nietzsche o židovstvu
U .ovo za nas Židove tako velevažno doba, potrebno je, adeći aktivno .oko našeg nacijonalnog razvitka, đa. upoznamo, to su veliki duhovi mislili i govorili o nama, o biću Židovka, o našoj povijesti, o našem karakteru, o našoj kulturi i > našoj civilizaciji. Potrebno je to kao prinos za upoznavanje ias samih. A da Ii je vrijedno saznati, što je taj Nietzsche, taj »troatelj morala« kakovim su ga njegovi prijatelji nazivali “'•■sUo i pisao o židovstvu? Nietzsche nije poricao moral a ’nori, on je samo htio da vladajući slabunjavi moral, »das ‘leichsuchtige Chiistenidcal« zamijeni jakim moralom individualizma. Njegov »Obermensch« kao vrhunac najveće kulture 'advladao je u sebi radi ljubavi spram istine sadašnji moral “sđomješteva ga zakonima višeg i jačeg morala. Taj »Ober“enstju je tvorac novih vrijednosti i kao takav mora da ’udc i razarač, nu usprkos tomu ostaje on simbol najveće lobnjle, Njclzscheov moral nije anarhističan, on poznaje »Rangrdnung der Individucn«. Njegova etika poznaje pojam otmjeosli. On govori o etičkoj aristokraciji (»Pathos der Distanz«). )l ®jen biti nači po Nietzscheu: »nikada ne pomišljati na °< da našu dužnost strovalimo na stepenicu dužnosti za v akoga; ne odbaciti svoju odgovornost, ne htjeli je dijeliti: v °ja prava i njihovo vršenje uračunati u svoje dužnosti«. Čovjek koji je propovijedao ovakovu nauku i koji je u kiadu a tom svojom naukom provodio mučenički i junački lv ot pun pregaranja, ne će se moći smatrati trovateljem ču°redja, on če naprotiv postati odgojiteljem čovječanstva, ■ak ar on odlučio daleko naprijed pred svoje doba. Nietzsche si je toga potpuno svijestan. U predgovoru Anbchristu« kaže Nietzsche: »Ova knjiga pripada veoma mabroju ljudi. Možda i ne živi nitko od tih. Tek preko“tra pripada meni«. životopis i letimični prikaz glavnih dijelova Nietzscheovc auke e smatram potrebnim iznositi na ovom mjestu, pa ću a Prikazem tek »no. što se odnosi baš samo na oduoiaj ’atzscheov prema židovstvu, židovski problem, naročito antisemitizam igrao je životu Nietzscheovom znatnu ulogu. Njegov stav prema anS *mitizimi bio je razlogom, da je on sa svojom jedinom setroni Elizabetom Forster-Nietzsche prigodom njezine udaje
za poznatog antisemitskog vodju dr. Bernharda Fdrstera, na dulje vremena prekinuo svaku vezu. Da uzmognemo laj Nietzseheov postupak odnosno žrtvu, koju je time Nietzsche doprinio, potpuni) shvatiti, treba da si predočimo, da je Nietzsche toj svojoj jedinoj sestri bio privržen neobično jakom ljubavi. Ona mu je kroz mnogo godina bila najvjernijom, oajpožrtv.ovnijom saradnicom i savjetnicom, ona ga je njegovala tako te je ni najnježnija mati ne bi u tome mogla preteći. Najbolje može se ovaj prelom prosuditi iz pisma, koje je Nietzsche pisao svojoj sestri 3. maja 1888,, dakle mnogo godina nakon njezine udaje i nakon što su se njihovi odnošaji opet popravili. Tu on medju ostalim kaže: . Mi jedno drugo ipak veoma volimo i ako smo si medjusobno zadavali bol: Ti meni tvojom antisemitskom udajom, a ija Tebi mnogim nepravednim zamjerkama zbog te udaje . . , I ovime se opet dotičem svojega stava prema antisemitizmu ili prema antisemitima, kojima jer medju njima ima pc štovanja vrijednih, sposobnih i snažnih karaktera, moram priznati mnogošta povoljna. Ali to ne priječi, to mi upravo nalaže, da se zaratim s antisemitizmom. . .« Isto tako imade se i prelomu sa Richardotn Wagnerom, s kojim je Nietzsche bio vezan uskim prijateljstvom, medju ostalim tražiti razlog u antisemitizmu, u koji je bio zapao Richard Wagner. Hoću sada da citiram još nekoja mjesta iz njegovih pisama, jer ni iz jednog drugog djela, jednog duševnog radnika ne daje se mentalitet i karakter prosudjivati toliko, kao iz njegovih pisama, koja su njegov najintimniji rad i radi toga najjasnije ogledalo, njegovog osvjedočenja. U pismu od 20. X, 1888. upravljenom sestri: »Naš mi se novi car sve to više svidja; u njega je sad najnovije da se stavio u oštar front protiv amtisemitizovanja i »Kreuzzcitung-a«. Učini i ti tako . . .« Nietzsche »e je doduše, kao i mnogi drugi veoma prevario u caru Wilhclmu 11., no vidimo odatle, da je Nietzsche prominentne ličnosti prosuđjivao i prema stavu, koji su zauzimali prema antisemitizmu. U pismu od 22. X. 1888, upravljenom muzičaru Gastu piše Nietzsche; »Vaše su vijesti odlične; slučaj Joahim je prvorazredan. Bez Židova nema besmrtnosti, oni nijesu uzalud »vječni«. (Radi se o veoma poznatom, komornom udruženju »Joahim«), U pismu od 26. XII. 1888. upravljenom sestri; »Ti veliš doduše, da si se udala za F&rstera kolonizatora
a ne antisemita i to je ispravno; ali u očima svijeta ostat će Forstcr sve do kraja svojega života šef antisemitaZnaš li, dobra moja Lamo (tako je Nictzsche nazivao svojti sestru), za me je časno, što sam u stvari antisemitizma apsolutno čist i jasan, što ga naime otklanjam, kako to činim u svojim pismima. U posljednje vrijeme sasula se na me pisma i antisemitske novine, moja antipatija prema loj partiji (koja bi htjela da se koristi mojim imenom) jest očita do krajnjih granica mogućnosti. Ali rodbinska veza s Forsterom, jednako kao i posljedice toga l , što fe moj bivši nakladnik Schmeitzner, poznati antisemita, dovode neprestano pristaše ove neugodne stranke na misao, da sam ja- njihov. Koliko mi to škodi i koliko mi je škodilo, možeš jedva da si zamisliš. Prije svega pobudjuje to nepovjerenje prema mojem karakteru, jer se čini, kao da javno otklanjam, što potajice odobravani a da ne mogu ništa da učinim protiv toga, što se u svakoj antisemitskoj novini upotrebljava ime »Zaratustra«, već me je počesto učinilo gotovo bolesnim«. Držim da sam sa ovo nekoliko citata iz Nietzscheovih listova dovoljno dokazao, da je Nietzscheu bilo stalo do toga, da i u njegovim najintimniijm krugovima ne bude sumnje o tomu, da je on bio odlučni protivnik antisemitizma; i htio bih još samo istaknuti, da je Nietzsche još i onda, kad se je kod njega već pojavilo ludilo, i govorio i pisao o antisemitizmu dokaz, koliko se je on s tim problemom bavio, Baselski sveučilišni profesor Overbeck, koji je 9a N'ietzscheom bio u tijesnim prijateljskim vezama, izdao je prije nekoliko godina svoje uspomene na Nietzschea, u kojima imade jedan netačni navod. Overbeck govori najprije o tomu, kako su on i Nietzsche bili odlučni protivnici antisemitizma i kaže: »To ne priječi, da, gdje govori (Nietzsche) pošteno, njegovi sudovi o Židovima prestižu oštrinom sav antisemitizam. Njegovo anti-kršćanstvo bazirano je antisemitski«. Ova bi se izjava- lako mogla krivo shvatiti. Antikrst je religijsko-filozofska rasprava, koja svršava sa užasnom osudom kršćanstva. Naravno je, da je Nietzsche pri tome napao i židovsku vjeru, na k,ojoj se kršćanstvo temelji. Ako ali ovu raspravu točno proučimo, doći ćemo do osvjedočenja, da ti napadaji nisu toliko upereni proti židovskoj vjeri, koliko proti židovskim svećenicima iz vremena prije 2000 Nietzsche napada prema svojem hedonističkom naziranfu kršćanstvo poglavito radi njegovog asketizma i bježanja iz svijeta. Nikako se ne mogu ovi napadaji Nietzscheovi na židovsku vjeru smatrati napadajima na židovski narod ili n»
BROJ 13.
»2IDOV.
3