Књижевне новине

O?

oblem naše drame stoji otvoren. U našoj savremenoj literaturi on pret| stavlja jednu od najozbiljnijih briga. Naši pisci, Rkoji su istoriski odlučno gkoraknuli unapred. učinili su znatne | napore da u svi drugim rođovima u lirici, u noveli, u romanu. u putopisnim i memorijalističkim delima, u književnim ostvarenjima za decu, i u drugim vidovima, savremenu 'književnost plođonosno obnove i ožive, i da je sadržajno i idejno privedu vremeji društvenoi stvarncati. U drami je još tišina, uglavnom, i to tako već nelagodna, da izaziva ozbiljna raz-

| mišljanja.

Karakteristično je, međutim, da tu tišinu sada prekidaju dramski pokušaji u obliku za koji bi se očekivalo da se, inspirativno, neće prvi nametnuti našem današnjem piscu. Ako je drama književni rod koji prevashodno oživljuje akciju, i ako je, s druge strane, kroz dramsku akciju mogućno inkarnirati herojski ljudski lik nepo-

_ srednije, pa zato i konkretnije no u drugim književnim vidovima, onda je doista stvar za rasmatranje, zašto da' jedno vreme koje je sve satkano od akcije, od borbe, od gradilačkog Dpoleta. od ljudskog heroizma i u borbi i u rađu, još ne pokreće našeg pisca da mu da izraza u ozbiljnoj drami, da u pozitivnoj dramskoj prezentaciii prikaže veličinu i lepotu lika epohe... AA, eto, obratno tome, polazi se od komedije. koja je dramsko slikanie naličja. Čineći ovu konstataciju, mi ne činimo istovremeno neki kritički prekor našoj savremenoj literaturi. Naprotiv, pojavu komedije, iako smo više očekivali dramu, vidimo kao povoljan znak da i u dramskoj oblasti maša savremena Književnost počinje

| ___stvaralački da oživljuje. I zato, ne ulazeći sada u pitanje, čime se daie objasniti što komedija prethodi ozbilinoj drami, mi želimo da se odmah zaustavimo na nekim problemima koji se, sa gledišta naše savremene stvarnosti, pred komediografa neizbežno postavljaju.

Oni se uglavnom vezuju za pitanje: gde naša savremena komedija da traži materiju i odakle da crpe motive? . Komedija po pravilu prati negativnu stranu jedne društvene stvarnosti. Ona u njoj zapaža pojave, stanja, i ljude u njima, koji se, svi zajedno, oblikuju kao neka vrsta naličja te stvarnosti, ali ne izlazeći iz njenih zakonitosti. Mi danas ne prihvatamo više staro gledište da komedija treba da hvata i fiksira neke apstraktno viđene ljudske karaktere, neizmenljive u večnosti, date same po sebi, kao predodređene nečim izvan vremena i društva. Ne postoji karakter tvrđice ili karakter licemera koji bi uvek bio jedan te isti, od antičkoga vremena, pa sve tako do smaka sveta. Postoje izvesne negativne društvene tipičnosti koje se zovu, na Pr. tvrdičluk ili licemerje, ali koje su i u kvalitetu i u intenzitetu uslovljene određenim društvenim stanjima. I zato ni tvrdica kod Molijera nije više onaj isti koji je bio kod Plauta. Niti je Tartif iz XVII veka podudaran sa tipovima licemera koje sretamo u građanskoj komeđiji XIX veka. Negativni lik jedne stvarnosti, njeno naličje, uslovliava se društveno-ekonomskim oblikom same te stvarnosti i menja se kad se i ona izmeni. I ukoliko je društvenoekonomska izmena revolucionarnija i dublja, utoliko je osetnija i razlika u tipičnostima koje jedan oblik negativno karakterišu. I zato nema kliskijeg terena za komediju koja se javlja u jednom novom, istoriski višem društvenom, pa prema tome i životnom obliku, nego ako bi pošla pute- vima kojima se kretala komedija preživeloga društva i ako bi se poveziva-– la, tako reći kao po inerciji, za komediografske motive koji su se tamo sretali.

Za našu savremenu komeđiju je naročito važno da se pravilno orijentira u novim društvenim odnosima, iz ko” jih treba da uzima materiju za sadržaj, Naše društvo je iz osnova, iz samih dubina izmenilo svoju sadržinu.

KNJIŽEVNA HRONIKA

O potrebi objavljivanja kritika, recenzija, pa čak i sasvim MWratkih, informativnih osvrta na originalna i prevedena djela koja se pojavljuju kod nas, govorilo SC već mnogo u udruženjima književnika, pisalo po Čažbii“ sima i u dnevnoj štamP!, raspravljalo

u javnosti. Naročito mučno osjeća nedostatak sistematskog rađa u OVOm pravcu novi čitalac. On 5e teško snalazi me ja KLnjigama koje se neprestano“ OG ju u Wnjižarskim izlozima ili bibliografskim rubrikama dnevnih listova. Prinuđen je, u većini slučajeva, da, knjigu bira prema imenu pisca ili čak prema naslovu, a kad djelo pročita, on ne može svoj sud porediti sa sudom krilike, korigirati ili dopuniti svoje gledanje, uočiti neke strane koje, možda, nije zamijetio, a koje su bitne za shvatanje pojedine knjige, 7 Neaktivnost književne kritike, principijelne i dovodi u pitanje pravilan razvitak mnogih mladih knji ževnika, prepuštenih samima sebi ili sudovima svojih vršnjaka koji za i mogu pomoći, Mlađi pisci, bež S ŽIRO pomoći kritike, mogu lako da pa 1 pod uticaj raznih trulih i dekadentni književnih strujanja. | Književna kritika treba smjelo — 1 što je isto toliko važno — br?o da reagira na djela već poznatih naših pisaca, kao i na značajne knjige Iž stranih književnosti, koje se kod nas prevode. Dešava se, međutim, da se o nekim romanima ili knjigama no“ vela ili pjesama naših pisaca, o Velikom prevedenom djelu pojavi prva kritika tek poslije godinu dana ili ča" poslije dvije — ili da se uopće i ne Pojavi. Hiljade i desetine hiljada ljudi - ——–JJ_»Ostvarenja«, književno-likovni almanah, I. Uredio urednički odbor. Odgovorni Uređnik Marijan Matković. Izdao Nakladni

zavod Hrvatske, Zagreb 1947., str. 405 + 75, cijena Din, 250.—

-

i u toj korenitoj preobrazbi izgubili su se u njemu i vrlo mnogi od onih elemenata koji su bili tipični za negativnu stranu, za naličje staroga životka. Ako bi se htelo da se u našu savremenu komeđiju, prosto idući za tradicijom, podležući starim motivskim i procedurnim šablonima, automatski i prenesu neke tipične pojave i karakteristični likovi iz bivših društvenih stanja i da se u njoj primeni ona tehnika zapleta koja ih u površinskom, vodviljskom sukobljavanju načini vulgarno komičnim, bilo bi to društveno nerealno, i društveno neopravdđano. Niti su, dakle, negativne društvene tipičnosti, i pored izvesnih varljivih spoljnih analogija, 'ostale suštastveno iste, niti ie za komediju danas celishodno i nužno da društvenu negativnost pretvara u sadržaj za smejuriju, i samim tim da ublažuie oštrinu kritičkih raspoloženja koje ona može i treba da izazove. Ako je u građanskom društvu i kapitalističkom po” retku jedan od imperativa koji se nameću umetnosti i onaj da ne oživoOtvoruje kritičke motive, jer ovi aktiviraju nezadovoljstvo i revolt, u društvu koje se socijalistički izgrađuje, naproltiv, ispravni i istinito sadržajni kritički motiv čini umetničko delo konstruktivnim agensom, koji pomaže da se stanja pravilno i· pouzdano izgrađuju. I zato naša savremena komedija, ako bi htela da se inspiriše negativnim pojavama koje se kod nas daju zapaziti, ne bi smela da ih ni izdaleka identifikuje sa prividno analognim motivima iz prošlosti, niti da ih površno, vodviljski, samo za laku zabavu komediografski uobličuje. Ona mora biti pouzđana u razotkrivanju stvari i idejno potkrepljiena da ih pravilno obrazloži i pravedno osudi.

I tu se bašnašem savremenom komediografu nameću izvesni obziri od prvenstvene važnosti. On ne sme da izgubi iz viđa da viši društveno-ekonomski oblik, koji uspostavlja pravilniju srazmeru u društvenim odnosima, koji teži da izgladi i poništi nepravedne razlike u njima i koji, otklanjajući zloupotrebu, čoveka nad čovekom, podiže osećanje ljudskog dostojanstva i vrednost životnog morala, čini negativne pojave samog društva prolaznim, otklanja od negativnosti tipičnost, ne dopušta joj da se ustali i da traje. U socijalističkom društvu, koje se kod nas uspostavlja, negativnost u pojavama i likovima, prema tome, javlja se više kao slučajna, i naličje života, dokle ga još ima, i ukoliko se može trenutno i da nazre, gubi nekađašnju rugobu. U građansko –kapitalističkim odnosima ono se pretvara u čudovišnost, u razvrat, u demoniju. U socijalizmu, i to uglavnom dok fraje proces izgradnje poretka, ono se irenuino i slučajno može da ukaže samo u simptomima koji su, po pravilu, kako se to u medicini i u pravosuđu kaže, recidivne pojave, istupi u povratu, dakle preneseni iz 'ranijega vremena. A ako nisu to, onda se javljaju kao greške koje su posledica nespretnosti, „krutosti, primitivnošti, samouobraženja pa i samouživanja, koje triumf ideje može da rodi u nekom njenom pokloniku bez samokontrole, a možda i izvesne grubosti koja se ponekad manifestuje kad se ideja preterano savesno zastupa. U svakom od ovih slučajeva, negativnih u primeni, leži negde u osnovi i pokoji pozitivan motiv. To su uglavnom grešenja iz vrline, od koje je kako je to i ne znam koji sveti otac rekao. samo jedan korak do greha. Za našeg savremenog komediografa bi izvanredno delikatan posao bio tražiti materiju za komediju U negativnostima naše nove stvar nosti. U njoj ništa negativno nije još tipično, a gde tipičnoga nema, postoji uvek vrlo velika opasnost đa se izuzetni motiv podigne do opšteg znača-

KNJIŽEVNE NOVINE

- 31 ea

Milan BOGDANOVIĆ

ja i da se tako načini delo nerealno i nepravedno.

. Ali ima u našem današnjem životu i jedno konkretno naličje. Ono, doduše, ne bi bilo naličje naše stvarnosti, već lice one prošle i poništene. Ali je ono u našu stvarnost preneseno i u njoj se na tako osobeni način tipiziralo, da komediografu, u svojoj komičnoj živopisnosti, pruža doista obilje materijala. To je takozvana naša reakcija. Več u samome faktu ogromne nesrazmere koja postoji između njenog naduvenog samouverenja da nešto jeste i da nešto znači i stvar-

nog beznačaja koji ona u našem životu pretstavlja, leže izraziti motivi za komediju. U načinu kako se reakcija drži i ponaša u našoj stvarnosti, kako joj se odupire, a ipak joj se povinjava kako, namrštena čela i gordeljiva u stavu, trpi poraze od vitaliteta našeg novog života, smešna onda kada se pakosno koprca, — u tome se kriju elementi za komedija kojima bi i Molijer pozavideo. I kad je pasivna, povučena u sebe, u svcme začaranom krugu, i kad je aktivna, vidna, čujna politički brbljiva ili čak i zlodelna, ta naša reakcija ostaje komično nemoć-

Otkrivena skica za fresku iz XII veka

b. 7

s -

đ 7 m, S ze SO SBK o, We : Ce POZA y · vr 7: ~ - ~ —_ k + VO: IM KK OS | fi „A ea : Pa : ai > ~ “o 7 a. M Radi & iv - NM e «x 3, eV " OMA < « “+ Š „a ZA A 2 VN

Srednjovekovni majstori svih naših naroda, ostavili su mnoga izvanredno

dragocena, monumentalna i minijaturna, umetnička dela: freske, drvoreze, kamenoreze, plitku plastiku, krasnopisne knjige, vezove. Međutim. o životu i rađu mnogih njihovih tvoraca mi nemamo skoro nikakvih podataka. Tako, na primer, do nas nije doprla iz te epohe ni jedna skica, niti crtež, studija za rešenje kompozicija koje i danas zrače sa zidova Dečana, Mileševa, Žiče.

Nedavno su, međutim, stručnjaci Zavoda za zaštitu i naučno proučava– nje spomenika kulture NR Srbije otkrili jedan srednjovekovni crtež, koji pretstavlja konjanika na konju, 58 kopljem i lepršavim ogrtačem; urađen je u razmeri 82x92 santimetra, Ovaj crtež otkriven je u ruševinama manastira Đurđevi Stubovi prilikom restaurisanja freske, koje je vršio slikar Jaroslav Kratina.

Zidovi na kojima su bile rađene srednjovekovne freske malterisani su sa dva sloja: osnovni, donji sloj nabacivao se odmah posle zidanja građevine, a gornji sloj, na kome se rade freske, i koji je specijalnog šastava nabacivao se neposredno pred živopisanje, komad po komad, jer se freska rađi na svežem malteru.

Ovaj crtež slikar je radio na prvom sloju maltera, jer mu je tu bilo zgodno da u nekoliko poteza skicira svoju slikarsku zamisao, koju će docnije na drugom mestu građevine ostvariti. Preko te skice, koja mu nije više bila potrebna, nabacio je kasnije drugi sloj maltera, na kome je zatim izradio fresku nekog svetitelja; ispod te freske naslikao jie i deo ornamenata, koji se protežu duž zidova manastira. “(Na priloženoj skici vidi se ispod konja jedan deo tog ornamenta, koji nije skinut prilikom otstranjivanja dđrugog sloja maltera).

Svoju zamisao, izraženu na skici, slikar je i ostvario. Prema toj skici izrađena je velika freska sv. Đorđa na konju, koja se i sada nalazi na ulazu u manastir.

Manastir Đurđeve Stubove gradio ie Stevan Nemanja od 1168 do 1172 godine. Manastir su živopisali dva puta: neposredno posle ziđdanja (XII vek) i za vreme Dragutina (XIII vek). Ova skica nalazila se ispod starijeg živopisa. Prema tome, ovaj crtež pretstavlja, koliko je nama poznato, jedinstven primerak crteža iz XII ve-

ka. M.P.8.

OSTVARENJA“ JEDNOG ANONIMNOG

UREDNIČKOG ODBORA

u našoj zemlji doživljuju pojedine knjige, ali im se rijetko događa da o tim knjigama pročitaju kritički prikaž, pa su prinuđeni da o takvom djelu vode razgovore u uskom krugu ili kružiću, koji ponajčešće ne može da im proširi vidike.

Pisce treba kritika stalno da potsjeća na ogromnu odgovornost koju oni nose svojim radom kao »inženjeri ljudskih duša«, da im konkretno, od slranice do stranice, od knjige do knjige pokazuje propuste, nedostatke, griješke, dostignuća, da ih potstiče na usavršavanje, kako bi postali majstori svoga rada, | — iznad svega — kako ne bi zaboravili SVOJ osnovni zadatak: odgajanje našeg čovjeka, naše omladine u duhu koji odgovara historijskom putu naših naroda.

A kritika treba DOOM ROE

iu otvorenu riječ u

kadi se pojave knjige koje su UKOR C svijet ne zbog toga što je bilo Po Ke ao da se pojave, neso DO liniji knj ag: ničkih prijateljstava, po liniji “ a sobnog, hvaljenia, pravljenja US UM zbop toga što ie nekom potrebno

da se na taj način »iživi«, ili zbog toga što je meko tu kniigu »već« preveo.

Danas, kađ snage međunarodne Teakcije, okupljene u taboru imperijalista, na sve načine kleveću i napadaju zemlje i narode nove demokracije, među kojima Jugoslaviji pripada istaknuto mjesto, mi moramo i na kulturnom frontu biti naročito budni. Književna kritika treba i tu da odigra svoju ulogu. Zapadni reakcionari ne BOL doduše, i ne će zabiliežiti ni iedne remijere dekađentno-amoralnoB ko5 pozornicama Jugoslavije, niti

mada na UHA Pae oplaviti proizvo

OP Veb „raeričke filmske »umjetno-

sti«, ali mogu, zahvaljujući našoj ne=

dovoljnoj budnosti i otvoreno nepri~

jateljskim, podmitljivim i pokvarenim dušicama nekih privatnih izdavača, snijeti po koje kukavičje jaje i u naše gnijezdo: izdati po koju otrovnu knjigu, pa se čak i dulje vremena baviti takvim poslom. Tu kritika treba da zahvati oštro, skidajući na vrijeme maske agentima imperijalista.

Zadatke književne kritike, njen rnačaj i ulogu u zemlji socijalizma, pa i u svima zemljama koje su čvrsto pošle putem socijalizma, najbolje Je označio A.A. Ždanov, u svom referatu o časopisima »Zvijezda« i »Lenjingrad«, rekavši:

»Drug Staljin nas uči: ako želimo da sačuvamo kadrove, da ih učimo i odgajamo, ne smijemo Se bojati da nekoga ne uvrijedimo, ne smijemo se bojati principijelne, smjele i objektivne kWkritike. Bez kritike može svaka organizacija, pa i književna, početi da gnjije. Bez kritike svaka bolest može se duboko ukorijeniti i s njom će se teško izići na kraj. Jedino smjela i otvorena kritika pomaže našim ljudima da se usavršavalu. potstiče ih da idu naprijed. da savlađuju nedostatke svoga rada. Gdje nema kritike, tamo se ukorijeniuiu učmalost i zastoj. tamc nema kretanja naprijed... Ona] tko se boji kritike svoga rada, taj je prezrena kukavica, faj nije dostojan da pa narod poštuje.«

Takva borbena i strogo naučna književna kritika doprinijeti će svoj dio pravilnom razvoju čitavog našeB kulturnog života.

*

Tako je almanah »Ostvarenja«, kako je rečeno u njegovom predgovoru, plod »jednogodišnjeg rađa uredništava Nakladnog zavoda Hrvatske«, najvećeg izdavača Uu Narodnoj Republici iIrvatskoj, on pruža mnouo i BON

go primjera koji govore o tome do čega dovodi nedostatak kritike i samokritike u redaktorskom i izdavačkom radu, a i pogrešno shvatanje reklame u narodnoj državi.

Urednički odbor, koji nije smatrao za potrebno da označi imena svojih članova, pokazao je u ovom poslu toliko nekriličnosti, toliko političko i ideološko kolebanje i griješenje, toliko pomanjkanje ukusa i mjere, đa bi već zbog toga bilo potrebno doznati imena tih ljudi.

Kako se po svemu čini, urednicima je glavna briga bila da im knjiga bude što opsežnija po izboru i ređakciji radova, na almanah nisu posvećivali ni najmanju pažnju. Zbog toga je prvi utisak koji čovjek dobiva, đok pregleda ovu debelu i na odličnom papiru štampanu knjigu, da u rukama ima ne zbornik stvari ođabranih po nekom kriteriju, nego magazin raznovrsnih i raznovrijednih, slučajno u jednu knjigu povezanih književnih tekstova. U svakom većem izdavačkom poduzeću ima u svako doba rukopisa, preveđenih i originalnih, koji čekaju na objavljivanje, pa je na osnovu takvog mlaterijala lako napraviti sličan zbornik. Urednici »Ostvarenja« uzimali su materijal za almanah »po debljini« iz pojedinih rukopisa i tako odmah »uredđili« polovinu ove teške knjige. (Cetiri glave iz Volterovog »Kandida«, jednu glavu iz »Port Artura« A. Stjepanova, tri glave iz Draženovićeve novele »Pjesma i život«, a uzimali su priloge čak i iz knjiga koje su već objavljene u toku 1947. godine kodđ NZH i kod drugih izdavača: jednu glavu iz romana Severine Šmaglevske »Dim nad Birkenau«, desetak stranica iz zbornika M. Gorkog »O domovini«, jednu pripovijetku iz Gogoljevih »Novela« i t. d.)

l . ' a ti. “

) MiM ImjDmin} nih g1nWM Mi}

Pri ON UP

1 ~ : a

nička. U salonu, iz koga su persiski tepisi već iščezli, i gde Vodi razgovre pod spuštenim zavesama i iza zaključanih vrata, u redu na ulici, za Mitar mleka, ili pred suđom kad odgovara za špijunažu, ona je uvek oličenje jednog beznadnog imposibilizma. Za kcmediju, dakle riznica.

I naš pisac je to osetio. Nije prema tome, valjda, ni slučajno što su ~rva značajnija naša dramska ostvarenja, prve naše savremene komedije, koje su nas i potstakle da pokrenemo ovaj razgovor o problemima koji se našoj savremenoj komediji nameću, zagrabila iz te riznice. I Jože Horvat, u »Prstu pred nosom«, i Skender Kulenović, u »Djelidbi« i u »Večeri«, tretiraju motiv reakcije. U njihovim komedijama ona je prikazana i kad je u sopstvenom unutrašnjem krugu, dakle pasivna, i kad je ispoljena, sa aktivnim tendencijama da se uvuče u našu novu stvarnost, da bi je eksploatisala ili razrivala. I zato ove komedije pružaju i dobar povod da se vidi kako taj motiv treba da se tre tira, i šta su naši pisci, tretirajući ga, od njega komediografski pozitivno dali, a ukoliko su ga nedovoljno pravilno rešavali.

Pozitivno je, pre svega, što su se oni sa tim motivom sukobili. To svedoči.o dobrom komediografskom instinktu. Pozitivno je, zatim, naročito za Skenđera Kulenovića, što je taj motiv i literarno i dramski ozbiljno shvaćen, što je obrađivan kroz komeđiju koja teži da sadržinu prođubljuje i da je pred našeg novog čoveka doista postavi kao društveni pro· blem. Ne bi se u istoj meri to moglo reći i za Jožu Horvata. Njegova komedđija je pisana sa očigledno manjim pretenzijama, i zato nešto sa.više lako i odjekuje, kao površni, skoro vodviljski žanr ea zabavu i glasno sme” janje. Ali je kod obojice nesumnjivo pozitivno još i to što su uočili ne samo reakciju kao motiv, nego i tipove u njoj, i što su uspeli da neke od njih i konkretiziraju, iako ih ne dajući dovoljno tipično.

Ali u načinu kako obojica postav“ ljaju reakciju kao pojavu, stvari su za diskusiju. Pre svega, ona je u ovim komeđijama, po mojim utiscima, Isuviše data kao u sećanjima na likove iz prošlosti. To i jesu ustvari likovi iz staroga vremena, ali u znatnoj me-· ri izmenjeni u stavovima, u preokupacijama, pa i u psihologiji, stvarnošću koja ih je pobedila i sebi podvrgla. Taj uticaj se na njima mora osetiti. Ni u jednom trenutku njihovi razgovori, njihovi gestovi, njihovi postupci, iako spolja slični onim ne· kadanjim, i istoga stila, ne smeju da ne budu impregnirani dahom naše današnje stvarnosti, da ne buđu njome za njih same deformisani. Oni žive i deluju pod izvesnom opsesijom, kao u nekom bunilu od zemljotresa, još i uopšte neosvešćeni od istoriskog udara kome su postali žrtva. To se na njima mora u svakoj situaciji da oseća. Ima, međutim, u ovim komedijama trenutaka kad oni razgovaraju i deluju tačno sa toliko isto prisebnosti i onako isto orijentirani u pravcu svojih nekih unutrašnjih, frivolnih ili bolesnih briga, kao da nastavljaju neku konverzaciju od pre deset godina, i kao da se sa njima ništa sudbonosno nije dogodilo. Ovo se delimično oseća u Kulenovićevoj »Večeri«, gde se neki dijalozi između majke i kćeri mogu mirne duše da plasiraiu koju bilo godinu pre 1941.

Osim toga, ma u kom viđu đana, pasivna ili aktivna, reakcija se danas ne uništava sama od sebe. I kad je pasivna, zatvorena u uski lični krug, pa čak i izolirana od neposrednih uticaja novih društvenih stanja, nepra” vilno bi bilo pokazivati je u nekom procesu biološkog raspadanja, u situacijama u kojim se ona iznutra sama razjeda, kao da umire prirodnom, organskom smrću. Ona jeste bolesnik na samrti, ali koji ne umire

NAPISAO

MARIJAN JURKOVIĆ

Iz niza krupnih političkih griješaka počinjenih u ovom almanahu, treba u prvom ređu spomenuti to, đa pored 32 hrvatska autora, nije objavljeno ni jedno jedino književno ime iz Srbije. Štampani su radovi pisaca slovenačkih, ruskih, ukrajinskih, poljskih, čeških, bugarskih (7), engleskih, francuskih, talijanskih, španjolskih, njemačkih i mađarskih — ali srpskim piscima nije bilo suđeno da uđu u ovaj almanah koji je objavljen dvije i po godine nakon konačnog oslobođenja Jugoslavije.

Anonimni urednici možđa će pokušati da se opravdaju rečenicom iz predgovora, u kojoj se kaže da ovaj · zbornik treba đa buđe samo »presjek kroz rađ saradnika NZH*«, ali će takav odgovor pasti kao još teža optužba protiv urednika, jer Popis izđanja NZH (u dodatku ovog almanah3) svjedoči da između 109 autora koji su od maja 1945. do novembra 1947. štampani kod NZH, nema (osim 8 starih) ni jednog savremenog srpskog pisca.

Teško je, dalje, shvaliti po kome je kriteriju mogla ući u almanah obiavljena kod nas 1947. novela plitkog, frojdističkog i pomodnog D.H. Lorensa »Dvije plave ptice«? Zar i ova priča, u kojoj jedna dokona i bogata Engleskinja cinički ponižava jednu ženu radnicu, može, kako je rečeno u pređgovoru zbornika, đa »zađovolji potrebe naših novih čitača« i »da postane najbolje sredstvo njihova kultuma izdizanja«? Ili, možđa, ova Lorensova novela takođe potiče iz neke njegove knjige koju sprema NZH?

Ili — zbog čega i zbog koga štampati danas kod nas Džemsa Džojsa? Zar samo zato što ga je nekađ prevodio Goran Kovačić i što se ta pjesma našla među rukopisima NZH? (Uostalom l ova je stvar već jedamput objavljena u Goranovim »Prijevođima strane lirike«, Zagreb 1947. kao i čitav ciklus

. zakon koji pobeđuje. U nekim.

- kad se reakcija ispoljuje

ciozne . anemije, već

od perni « njenik koga će da dotuće

'nucima u ovim komedijama taj po 'bednički zakon nije aktivno Dp! n.

Ru o

na i

»Djelidba«), naročito je neprihvat vo ako pisac ge ea da je ona u poru prema oj društvenoj stvar nosti nemoćna, da su nosioci nov

društva svesni i aktivni i da pora reakcije ne dolaze kao posledica nje nih sopstvenih nezgrapnih, glupih pogrešnih proračuna, već od aktivno suprotstavljenog pozitivnog dejstvo” vanja narodne svesti i volje, Bez to ga, u jednoj komediji gde reakcija. sama stvari zapliće, a rasplet se javlja kao više ili manje slučajno rešenje, ona se manifestuje daleko više kao faktor nego što to stvarnosti od-= govara, i sa jednim prisustvom saa“ i ge koja, nesrazmerna stanju stvnri, snižuje vrzdnost naših revolucionar- | nih tekovina i pokazuje ih kolebljivo ostvarenim. U »Djelidbi« se takav postupak, u netipičnom prikazivanju

agresivna (Kulenovićeva.

specifičnih nekih stvarnih odnosa, završava na štetu narodne vlasti, U »Prstu pred nosom« je rečreakcije,koja je varničava, jer u duhovitom oblic- ~ | ku formuliše njene parole, nadmoćno ~ | čujna, i tako ostaje bez ravnomernog ilj nadmoćnijeg prigovora i odgovora, da mirne duše može da služi na samozadovoljenje reakcionarnoj publici ako je u gledalištima, bez obzira što se sam rasplet komeđije, jako više. elementarno, skoro stihiski, ipak sva ljuje na njenu glavu. Ali ako bi se svakom aktivitetu reakcije u komediji suprotstavilo još aktivnije dejstvovanje pozitivnih činilaca u našoj stvarnosti, i ako bi na svaku reakcionarnu duhovitost odgovorila još oštrija poenta pozitivnoga prizvuka, srazmera bi bila uspostavljena i realna slika bi imala svoju verodostojnost. TI onđa bi komedija koja tretira motiv reakcije dobila svoj pravi smisao: đa verno odnosima u stvarnosti prikaže jedno nasleđeno, ali sasvim zgrčeno i već umrtvljeno naličje. U svakom slučaju, Skenđer Kulenović i Jože Horvat, prvi sa više sadržajne i literarne dubine, drugi površnije, ali scenski nešto okretnije, učinili su dobar potez: otkrili su našoj savremenoj komediji pravi izvor za motive. Ali i ukazali na probleme koje treba uočiti kad se motivi iz tog izvora komediografski rešavaju. | _— — -<z—-- --- –-– — 1|— I ——

U decembru 1947 objavljeno u našoj zemlji oko tri i po miliona knjiga i brošura

U decembru 1947 izdate su u našoj zemlji 282 knjige i brošure, sa ukupnim tiražom od 3,465.195 primeraka. Od ovog broja knjiga 194 su dela domaćih autora. Iz oblasti književnosti i umetnosti štampano je 50 domaćih i 47 prevedenih dela. Među proznim delima domaćih autora objavljena su četiri romana na slovenačkom jeziku (Josip Jurčić: »Domen«, Juš Kozak: »Lesena žlica«, Miško Kranjec: »Fara svetega Ivana« i Stanko Canjkar: »Po vrnitvi«); zatim romani Ota Bihalji-Merina (»Do viđenja u oktobru«) i Hamze Huma (»Adem Čabrić«). Od pesničkih dela štampane su tri zbirke pesama naših savremenih pisaca (Radovan Zogović: »Prkosne strofe«, Marin Franičević: »Povratak borca« i Milan Dedinac: »Pesme iz dnevnika zarobljenika br. 60211«), Od pozorišnih dela štampana je prva knjiga komedija Skendera Kulenovića i komeđijia »Krpari« od Antona Ingoliča.

. |

»Iz engleske lirike«, za koji su pobožni urednici mislili đa ne smije izostati iz almanaha u kom je štampan ciklus »Iz ruske lirike«.)

Potrebno je, ovom prilikom, reći nekoliko riječi uopće o odnosu prema Goranu i o tome šta se rađi s Gora nom. Put Gorana Kovačića nie jebioniravan ni jednostavan.U svojim ranijim književnim radovima on je mnogo lutao, češto še povodio za dekadentnim književnim strujama na Zapadu, i ne malo njegove poezije i proze predstavlja, nažalost, samo teraturu za literate, katkad praznu artističku igru riječima. Taj periođ njegovog života završio se koncem godine 1942, kađa je Goran napustio okupirani teritorij i krenuo onamo kamo su pošli najbolji sinovi hrvat- || skoga naroda — u partizane, đa bi se —

borio protiv okupatora i njegovih slu- i gu. U oslobodilačkoj borbi Goran se preporođio, dobijao je nov lik, različit od ranijega. Drugovi i borci koji su bili s njime u toku posljednjih mjese= ci njegovog života svjedoče o ogrom=. nom preobražaju pjesnikpvom. Ali još jače svjedoče o tome stihovi koji su nnstali u to doba, a naročito poema »Jama« jedno od najsnažnijih umjetničkih ostvarenja rođenih u ognju oslobođilačkog rata, dielo koje je mo — | gao dati samo piesnik koji je svoju sudbinu tijesno povezao sa narođom u njegovim najstrašnijim ali i naj svjetlijim danima. w Pt No, postoje ljuđi kojima ovd:GGROMN ili neće da bude jasno. Oni OS napominju o prvom Goranu, solip= sističkom lutaocu, Eto, oni ovdje, po red snažne i borbene pjesme »Samome sebi« (»Možeš li zatvoriti oči, kađa teče vrijeme — kao krvava rijeka? Ako katkada i obmaneš čula, — Sa njaj samo osvetnik. mač, — Koji sja kao šunce.«), štampaju mračne 17 ai lesne stihove: »Trajanje« (»Sve. je je li đan ili noć, — Svejedno, je li. ili mora, — Svejedno, da li mrak doć, — Svejedno, đa li svanuti će zo! Oni izdaju u NZH, pođ imenom n kog ređakcionog odbora (takođe an. nimnog), Djela Ivana Gorana K.

bo-