Књижевне новине

BROJ 18

»

KNJIŽEVNE,NOVINE

POVODOM IZLOŽBE REPRODUKCIJA SLIKA TRETJA KOVSKE GALERIJE U BEO GRADU

PEREDVIŽNIRKI

“Branko ŠOTRA

M. P. Musorgski Rad J. E. Rjepina

Savremeno slikarstvo u Sovjetskom Savezu vuče korijene iz ruskog reali. zma XIX vijeka. Ono se zapravo nadovezuje na djelo grupe »Peredvižni= ka«, glavnih pretstavnika ruskog rea-. lizma druge polovine XIX vijeka.

Za grupu ruskih realista umjetnika, koja se udružila u drugoj polovini prošlog vijeka da populariše umjetnost putem organizovanja pokretnih izložbi za narod (»peredvižno« — pokretno), u Sovjetskom Savezu vlada ogromno interesovanje u najširim narodnim slojevima. Danas se narod upoznaje sa stvaralaštvom peredvižnika - knjigama i milionima reprodukcija njihovih djela. Prostorije Trećakovske galerije u Moskvi i Ruskog muzeja u Lenjingradu, gdje su izložena originalna njihova djela, stalno su prepune posjetilaca svih mogućnih profesija narodnosti i dobi. Njihove slike redovno se susreću po školskim knjigama, kao i na stranicama časopisa i listova. T'eško da je ma koja umjetnička tekovina prošlosti dostigla takvu popularnost kao peredvižinstvo u SSSR-u.

U čemu je suština stava peredvižni~.

ka? Kakvu su ulogu oni odigrali u životu i istoriji ruske umjetnosti?

Kroz rusku umjetnost XIX. vijeka jasno se ispo:javaju dva pravca: jedan oficijelni, koji ima svoje žarište u Imperatorskoj akademiji, i, drugi, koji je ponikao van akademije, inspirisan sa= mim životom.

Pripadnici prvog pravca zadovolja-

vali su potrebe dvora i dvoru najbližih krugova, trudeći se da ugođe njihovim ukusima, Osnovni:motivi njihovih dje= la crpljeni su iz mitologije, Svetog pisma ili narodnog eposa. Glavno u svim njihovim djelima jeste takozvana viša ljepota koja se ogleda u lijepim pozama, pažljivoi modelaciji forme i besprijekornom akademskom crtežu. Čitava njihova umjetnost nije imala nikakve veze sa postojećom stvarnmošću. U posljednjoj četvrti XIX vijeka carska akademija postala je pravom kočnicom razvoja ruske umjetnosti. _ Prvi znaci novoga shvatanja umjet= mosti javljaju se u djelima dvojice velikih ruskih majstora XIX. vijeka, Brjulova i A. Ivanova, a Venecijanov prvi proklamuje potrebu slikanja po prirodi, prema životu. On napušta kopiranje Holanđana i odlazi u svoje selo i prvi uvodi u rusku umjetnost seljaka, koji kasnije postaje centralni motiv ruskog slikarstva,

Prva isključivo realistička platna daje slikar Fedotov (1815—1852), na kojima se osjeća uticaj flamanskih i naročito holandskih majstora XVIII vijeka, Te slike malog: formata pretstavljaju tipične scene iz svakidašnjeg života. Realistički stav Fedotova, kao i kasnije stav grupe peredvižnika, podudara se sa pojavom realizma u ruskoj literaturi, čiji su glavni ideolozi bili Bjelinski, Dobroljubov i Černiševski. Bjelinski je naglašavao da umjetnik ne smije da se ograničava na »pti-

KULTURNA KRONIKA

U radu na kulturno-prosvjetnom uzdizanju u Narodnoj Republici Crnoj Gori, koja je naročito pretrpjela pustošenja rata, postignuti su značajni rezultati.

Glavna smetnja koju je trebalo savladati, bila je nepismenost, jedno od najtežih nasljeđa iz naše prošlosti i najoxzbiljnija kočnica napretka. Tri kampanje koje su organizovane uz učešće narodnih organizacija, narodnih vlasti i prosvjetnih i javnih radnika, imale su cilj konačnu likvidaciju analfabetizma, Pobjede koje su postignute ıdu u najljepše pobjede naše posleratne izgradnje.

Krajem 1947 izrađen je bio detaljan plan, po kome svi nepismeni do 50 godina starosti treba da nauče da čitaju i pišu u toku naredne godine. Napravljen je samo izuzetak sa Barskim srezom, gdje se plan imao ostva– riti sa 60%, jer. su tamo uslovi rada izvanredno teški, a broj nepismenih

vrlo velik. Uključeno je u tečajeve ~

23.959 muškaraca i žena, koliko je nepismenih preostalo u Republici, i otpočela borba za čuvanje tečajeva od raspada i borba za podizanje kvaliteta rada. Tečajci su dobili besplatrio bukvare, olovke i ostali pribor, a tečajevima su rukovodili učitelji, omladinci i pismeni frontovci. . Dosađašnji rezultati pokazuju da su uloženi napori bili plodonosni. Ispite na tečajevima položilo je 13.500 u toku marta i aprila, a ostatak od 9.630 radi u tečajevima i grupama i biće opismenjen do kraja godine. Pojedini srezovi, ponijeti takmičarskim poletom i odličnom organizacijom rada, kao što je slučaj sa Kolašinskim sregom, ispunili su i premašili plan prije oređenog roka i time konačno likvidirali nepismenost, · Šta ovo znači 1 kolik! je to uspjen, vidi se iz ovih činjenica. U bivšoj Zetskoj banovini bilo je među svim stanovnicima „&64,04%/i nepismenih, Mi Bmo samo u toku 1947 godine opisme-

čije cvrkutanje«, na stvaranje »svoga svijeta«, koji nema ničeg zajedničkog sa istorijskom i ijozotskom djelatnošću savremenosti, nego mora da prika~

zuje stvarni život sa svim patnjama if

nadama. Bjelinski protestuje protiv shvatanja da je umjetnost razonoda, ukras ili luksuz. Po njegovom mišljenju, umjetnost treba da bude sredstvo za pokretanje i preobražavanje čovjeka, sredstvo za podizanje njegove društvene svijesti; ona mora da služi velikim ciljevima vijeka, đa bude društveno progresivna, da poziva u borbu za slobodu i razumni smisao života, da služi narodu.

Dobroljubov se borio protiv umjetnosti koja ne vodi borbu za preuređenje života na nqvim osngvama, dostojn.,jn čovjeka. On je tražio da se umjetnost stavi u službu narodu, da izražava njegove interese i potrebe. »Mi se nikada nećemo složiti — veli on — da pjesnik koji rasipa svoj talenat u izvanrednim opisivanjima .istića i potočića „može imati istu vrijednost kao onaj koji sa istovjetnom snagom talenta umije da iznosi na primjer pojave društvenog života«. '

Černiševski u svojoj poznatoj diser. taciji »O estetskim odnosuna umjetinosti prema sivarnosti« daje teoretsku osnovu na kojoj postepeno jzrasta umjetnost ruskih realista riječi, muzike, pozorišta slikarstva i skulpture, Po Cerniševskome lijepo — to je život, život onakav kakav po našim Dpojnio= vima treba da bude. »Sadržina umjetnosti je u onome što je u životu od opšteg interesa«, Umjetnost po Cerniševskome »treba istinito da odražava život, da ga tumači i da donosi sud o njemu, pomažući na taj način preobra.žavanje samog Života«. Ona treba da bude »udžbenik života« „Umjetnik mora va\ireno da ıIıeagira na sVe probleme koje postavlja život, »Pravi po. ziv umjetnosti — kaže Cerniševski sastoji se u istinitom odražavanju stvarnosti i pomaganju progresivnog razvoja društva. Novome životnom sadržaju u umjetnosti mora odgovara= ti nova realistička umjetnička forma«,

Sva tri velikana ruske misli slagali su se u tome da je osnova umjetnosti idejni sadržaj i da sadržaj uslovljava umjetničku formu. Zatim, da forma i saaržina moraju pretstavljati neraskidivo jedinstvo, pod uslovom da sadržina ima glavni značaj. Po njihovom mišljenju, ftorma uvijek mora da bude sadržajna. :

Na takvim osnovnim iđejama poni= kla je razvijala se i svjetala umjetnost peredvižnika, naporedo sa stvaralačkom djelatnošću Tolstoja, Dostojevskog, Turgenjeva, Čehova, Borodina, Musorgskog, Čajkovskog, Mendelejeva, Mečnikova i drugih. Dio njene veličine je i u toj podudarnosti njenih stremljenja sa. stremljenjima najznačajnijih i najprogresivnijih umova toga vremena.

Dugo vremena vladalo je mišljenje da je umjetnost ruskih slikara realista bila u velikoj zavisnosti od književno= sti, da je ilustrativna i nesamostalna. Međutim, istina je u tome da su se u istim životnim uslovima vremena i literati i muzičari i slikari interesovali za iste probleme i osvetljavali ih raspoloživim izražajnim sredstvima pod različitim uglovima.

Zanimljiva je paralela između ruske i zapadnoevropske umjetnosti toga doba. Zapadnoevropska, s pojavom impresionizma, počinje da služi kao sred.„ stvo za otstranjivanje pažnje od društvene stvarnosti, od socijalnih protivurječnosti. Dok se iz zapadne umjetnosti postepeno istiskuje čovjek i daju samo beznačajni djelići stvarnosti, ru ska umjetnost povezuje se prisno &

narodom i oslobodilačkim pokretom svoje zemlje pomažući ga aktivno i javno. Otuda i njena sadržajnost i visoka idejnost, koje je odvajaju od savremene umjetnosti Zapada.

Godine 1883 demonstrativno je ra” skinulo sve veze sa Akademijom četrnaest mladih darovitih ljudi, koji su, sa Kramskim na čelu, kasnijim učiteljem i kritičarom čitave grupe peredvižnika, odmah osnovali svoju radnu zadrugu, artelj. Nekoliko godina kasnije, 1670, oko te zadruge formiralo se, na inicijativu slikara Perova, »Društvo pokretnih izložbi«.

Godina 1871 pretstavlja istorijski datum u ruskoj umjetnosti, Tada je otvorena prva izložba peredvižnika.

Od te izložbe, kako je tada pisao Sal. .

tikov-Ščedrin, umjeinost prestaje da bude tajna, prestaje da dijeli ljude na zvane i nezvane. Peredvižnici ulažu sve sile da bi stvorili umjetnost usko povezanu sa životom i interesima naroda i bore se za demokratsku, nacionalnu, realističku umjetnost. Njihov realizam stvarno je kritički, jer su se oni držali principa da zadatak umjotnosti nije samo u tome da prosto odražava stvarnost, već da istovremeno daje i ocenu savremenih pojava. Život naroda, koji se zlopatio, dat je u njihovim djelima sa mnogo sapatnje, to plo i mnogostrano. Buržoazija, činovništvo i naročito sveštenstvo dati su u oštrom kritičkom osvjetljenju.

S pojavom peredvižnika „aumjetnost počinje da govori o onome što narod interesuje, jezikom koji narod dobro razumije. Time ona postiže neviđeni društveni značaj. Za umjetnost se ota= da interesuju najšire mase ruskoga naroda, Otadđa ona igra ogromnu kujturno-prosvetnu i političku ulogu, vaspitava ukus i podiže socijalnu svijest masa.

Feredvižnici su se bili okupili na vrlo širokoj idejno-umjetničkoj platformi, koja je omogucavala svakome članu potpunu slobodu individualnog izražavanja, Oni su se oslanjali na naj. viša dostignuća svjetske i domace umjetnosti i vezujući svoju umjetnost za najprogresivnija politička stremljenja, podigii su visoko društveno-politićku ulogu i značaj umjetnika. Centralna tema u njihovim djelima bila je — čovjek-narod, narod neidealiziran, neuljepšan, dat vjerno u svakodnevnoj životnoj borbi, Pojedinac čovjek nije ih interesovao kao izdvojena ličnost, već kao društveno biće sa određenim mjestom u životu.

Francuska umjetnost XIX vijeka bila je u umjetničkom smislu vodeća u to vrijeme u Evropi. Hegemoniju Pariza priznavali su svi narodi svijeta osim Rusa. Ruski realisti često su i na duže vrijeme odlazili u zapadnu Evropu i dobro poznavali evropsku, naročito francusku umjetinost, Aii — i pored toga, oni je nijesu podražavali. Išli su svojim putem. Njima je bilo jasno da ruski umjetnici imaju svoje zadatke i da je sa stanovišta tih zadataka i metoda rada velika umjetnost prošlosti bliža ruskom „realizmu od savremene umjetnosti Pariza,

Svijesno peredvižnici su odbacivali put spoljnje, formalističke umjetnosti, umjetnosti .jsključivo „subjektivnih osjećanja i lirskih raspoloženja, koja je tada cvjetala na Zapadu, i propovjedali umjetnost kao odraz i objašnjenje života, priznajući vodeću ulogu njenoj idejnoj sadržini.

U ruskom realizmu druge polovine XIX vijeka jasno se razlikuju tri periođa, koji obuhvataju ogroman broj imena, Za prvi period od 1861 do prve izložbe peredvižnika 1871, značajan je naročito rad slikara Perova. Drugi period, od 1871 do 1890, period peredvi-

5

Nasmejani vojnik Studija V. J. Surikova

žnika, karakterišu naročito imena dvojice najvećih ruskih umetnika Rjepina i Surkova. U trećem periodu od 1890 do 1905 periodu opadanja realizma, ističe se ličnost Sjerova, koja u sebi sjedinjuje „stav peredvižnika sa najnovijim stremljenjima Zapada, \

Kroz čitavo vrijeme stvaralačke djelatnosti peredvižnika, oni su redovmo, svake godine, organizovali i selili svoje zajedničke izložbe, koje su uvijek pretstavljale krupan kulturno-politički događaj.

Poslije revolucije od 1905, peredvižnici u ruskoj umjetnosti ne preisuavljaju nikakvu značajniju grupu, ni-

kakav uticajan pokret, NJihova slabost ,

sastojala se u tome što oni nijesu shvatili istorijsku ulogu radničke klase. Nije im biio jasno da revolucija u Rusiji može pobijediti jedino kroz savez radnika i seljaka.

Međutim, devedesete godine pretstavljale su nagli porast revoJucionar= nog pokreta raaničke klase. 'lo je vri. jeme napretka industrije, sa kojom je rastao proletarijat — a na drugoj strani jačala buržoazija. U umjetnosti to se odrazilo, na jednoj strani, porastom estetskog individualizma, koji ovaploćuje principe razvijenih buržoaskih odnosa, a na drugoj strani u pokretanju novih tema i ideja, vezanih za radničku klasu i njenu revolucionarnu borbu. Peredvižnici nijesu bili u stanju da shvate zakonitost i neizbježnost postojanja tih tendencija u umjetnosti 90-ih godina, I oni se u toku slijedećih godina nijesu više nalaziji na glav” nom putu ruske umjetnosti.

Veliki rezultati u razvoju današnje ruske umjetnosti teško se mogu zamisliti ako se ne shvati i ne usvoji ono što su u tome pravcu Vec uc.nil) RJepin, Surikov i ostali pretstavnici ruskog realizma druge polovine XIX vi= jeka,

Danas, sovjetski umjetnici ne podražavaju, ne zeprodukuju niti kopiraju peredvižnike. Oni ulažu sve sile da što dublje usvoje njihovo iskustvo i shvate sam duh mjihove umjetnosti, da usvoje njihovu ljubav prema narodu, idejnost mjihove umjetnosti, njihovu borbu za pravdu i istinu i njihovo majstorstvo u oblasti figuralne kompozicije. Od peredvižnika oni samo polaze, kao od čvrste osnove, ali sa ciljem da dadu lik sovjetskog čovjeka, sovjetsku stvarnost.

Sovjetski umjetnici imaju svoj put. O dosadđdanjim njihovim rezultatima sa toga puta može se suditi na razne načine. Ali — o ispravnosti toga puta diskusije ne može biti.

Pri riješavanju zadataka, koje je pred naše umjetnike postavio Život, iskustvo ruskih umjetnika realista pretstavlja dragocjenost neprocjenjive vrijednosti,

.

Miško KRANJEC

Bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije skovano je i posvećeno zajednički prolivenom krvlju u borbi za slobodu i Za novu državu. No pred našom književnošću stoji još uvek veliki zadatak da izrazi pređeni put ka bratstvu i jedinstvu i da ostvareno bratstvo i jedinstvo produbi, da va-

spitavajući duše ljudi, uklanja ostat- '

ke predrasuda, smetnje i druge nega– tivne pojave prošlosti, đa uz pojačanu saradnju između književnosti pojedinih i svih naših narođa, doprinese izgradnji nove kulture, kulture našeg radnog naroda, koja će biti jedinstvena uza svu bogatu raznoobraznost nacionalnih obeležja i formi. ;

Odnos slovenačke književnosti prema jugoslovenskom jedinstvu dobio je jasan smisao i karakter u novim uslovima, no on nije potpuno nov: još u dalekoj prošlosti postojala je težnja za jugoslovenskim jedinstvom, a ta težnja se naročito odrazila kod naprednih kulturnih radnika i kniiŽževnika. Oni su nekađa, bilo iz Ljubljane, bilo iz Koruške, a kasnije iz Primorske, s pouzdanjem

upirali oči na jug i verovali u političko oslobođenje svih jugoslovenslkcih naroda, njihovo brat-

stvo i moguće jedinstvo. Reakoionarni elementi ometali su i tada idejno zbližavanje. Pitanje jedinstva neki kulturni radnici postavljali su nekada u spoljnjem viđu, pitanje jezika kao altemativu: da li đa Slovenci razvijaju svoj sopstveni jezik ili da ga se odreknu radi postepenog slivania s braćom ma jugu. Naši vođeći kulturni radnici—-stvaraoci od samog početka su pravilno postavljali i rešavali to pitanje, radeći na oformljenju slovenačkog književnog jezika i na razvijanju slovenačke kulture, kao jedne od jugoslovenskih kultura.

Buržoaska · politika pod Austrijom sprečavala je kulturno zbliženje iz straha da ono ne urođi željom za političkim ujedinjenjem jugoslovenskih naroda u zajednčku državu. Buržoaska politika posle prvog svetskog rata izvrgla se u lažni nacionalizam i u gušenje nacionalne osobenosti slovenačke kulture. Dogodilo se da je, posle prvog svetskog rata, između slovenačkih i ostalih jugoslovenskih narođa, iako su živjeli u istoj državi, bilo zaista neverovatno malo međusobnih kulturnih veza i odnosa. Sa radnja je postojala uglavnom između idejno „progresivnih Kknjiževnika, a inače su književnici Slovenije bili književnicima Srbije ili Hrvatske skoro tako daleki kao da nisu u istoj državi. To su bile posledice nerešenog nacionalnog pitanja i hegemonističke politike koja se oslanjala na najgore elemente u pojedinim nacijama. I u Beogradu su nas, Slovence, gotovo više poznavali po zloglasnom ministru policije i po činovnicima nego po istinskim vrednostima naše kulture, Up. to je još postojala tendencija kod znatnog broja kulturnih radnika da se više okreću ka inostranstvu nego ka sopstvenoj zemlji.

To poglavlje u našem političkom i kultornom životu završeno je. Oslanjajući se na napredne, borbene tendencije do rata, narodnooslobodilačka borba je s mobilizacijom naprednih, patriotskih snaga u svim našim narodima, oslobođenjem svih naših naroda, pa i dotad nepriznatih, položila temelje novoj jugoslovenskoj kulturi na ostvarenom bratstvu i ravnopravnosti svih naših naroda-gospodara., Došlo je vreme kada kulturno stvaralaštvo nije više usko ograničeno na teritoriju jednoga naroda, već na puni razvitak kulturnih potencija svakog našeg ·maroda. Nađovezujući se na najbolje tradicije kulturnog nasleđa, ono i omogućava i čini nužnim sliva-

· Razvoj prosvjetno-kulfurnog i umjetničkog života u Cmoj Gori

nili u Grnoj Gori dva puta više (opiBmenjeno 15.397), nego što je opisme= njeno u bivšoj Jugoslaviji u čitavoj 1939 godini (opismenjeno 6.504).

Svršeni tečajci uključivani su u čitalačke grupe i niže i više tečajeve za opšte obrazovanje. Takvi tečajevi u idućoj godini biće masovni i postaće opšta škola za široko kulturno uzdizanje masa.

Likvidacija nepismenosti, koja će u našoj republici biti završena u toku ove godine, morala je biti ubrzana da bi se ostatak vremena do kraja Petogodišnjeg plana iskoristio, da se kroz nove forme rađa nekadašnji nepisme– ni kulturno i idejno uzdignu do te mjere, da njihove stvaralačke snagp mogu biti iskorišćene u svim oblicima javnog života.

Rad na opštem narodnom prosvjećivanju pomagale su gradske i seoske narodne biblioteke i čitaonice, na= Todni univerziteti, domovi kulture, bioskopi, pozorišta, priređivačke ekipe, kulturno-umjetnička društva, horovi i orkestri.

Težnja da knjiga prodre duboko u narod ispolajavala se u brzom pora= stu seoskih i gradskih narodnih biblioteka i čitaonica, čiji se broj popeo na 768. Samo u toku 1947 otvoreno je 313 novih čitaonica, a nabavljeno ie 79 048 novih knjiga, Na čelu svih biblioteka stoji Centralna narodna biblioteka koja pomaže i potstiče njihov rad. Ona sakuplja novu literaturu koja izlazi u republikama, a sem toga traga za kulturnim nasljeđem crnogorske prošlosti, pribira knjige, dokumenta, rukopise, pisma, ;

Seoske biblioteke i čitaonice još ne postižu cilj kojem su nam{enjene, Teškoće oko smještaja i nabavke knjiga, oko prostorija i rukovođenja čine da se njihov vaspitni i prosvjetmi zna» čaj ne koristi pravilno. Njihova mre=

ža još je mala i nedovoljna. One još nijesu mogle postati onaj važan činilac u razvoju i uzdizanju našeg sela, i f

Pri rešavanju svih ovih pitanja najveću pomoć treba da pruže učitelji od kojih većina radi na selu, i, kao prosvjetni radnici, najbelje poznaju 'kulturnu ulogu ovih ustanova. Njihovi najbliži saradnici moraju biti omladinske organizacije, jer je njihovom članstvu, naročito onom udđaljenijem od kulturnih gradskih centara, najpotrebnije idejno i opšte obrazovanje. Bilo je napretka i u razvoju knjižarstva. Mreža knjižara raširena je po svima gradovima i varošicama, pa čak i po nekim selima, Organizovana je i jedna putujuća knjižara koja je obilazila sela. Knjižare su prodale desetine i desetine hiljada knjiga gradskim i seoskim bibliotekama, ustanovama i pojedincima. Ali cilj nije još postignut. Oni će morati još vrlo mnogo da urade, đa bi njihova kulturna misija bila u skladu sa duhom našeM razvitka, sa njegovim potrebama i težnjama. Tako se kao važna pitanja

. njihove problematike nameću pitanja

bolje organizacije posla, pravilnije nabavke knjiga, izgrađivanje osoblja, povezivanje sa čitaonicama, i uzdizanje knjižara od trgovačkih radnja do kulturnih ustanova.

Otvoren je 31 dom kulture. Te nove ustanove, nikle iz novih potreba, nijesu uspjele da postanu kulturni centri, žarišta prosvjetno-kulturnog rada u gradu i selu, Uzrok tome treba tražiti i u objektivnim smetnjama. U većini slučajeva nije bilo potrebnih prostorija za njihov smještaj, zatim, u nekim mjestima otvoreni su domo= vi, iako za njih nijesu bili sazreli u> slovi. Ponekad se uzrok može naći i u neshvatanju njihovog značaja od

strane narodnih organizacija jer se uglavnom sve svodi na formalizam, na izbor uprave doma, a sistematski, planski rad bio je povremen i površan. Zato se nužno nametnulo pitanje reorganizacije, koja je izvedena u tom smislu, što će osnovani kulturno=prosvjetni savezi, koji će objedinjavati sav rad, ujediniti sve kulturnoumjetničke snage čija je rasparčanost dosada bila štelna. Tako su pronađaeme nove organizacione mogućnosti da se sva prosvjetna i opšta kulturna djelatnost usmjeri jednim pravcem i da joj se da određeni sadržaj i pravilna orijentacija.

Narodni univerziteti osnovani su u svim većim gradovima, sreskim centrima, po varošicoma i selima gdje god je za njih bilo uslova i mogućnosti za rad. Oni su popularisali nauku i umjetnost, potsticali idejno=političko vaspitanje i naučno tumačili naš razvoj i dalje smjernice toga razvoja. Prosječno je održavano godišnje oko 1.500 predavanja sa majirazličitijom tematikom. Rad ovih usta-

ı nova nešto je jače aktiviran osniva

njem i uvođenjem u život Centralnog narodnog univerziteta koji je imao rukovodeću ulogu, objedinjavao rad i postavljao zađatke. Ali bilo ie i nedostataka. Mreža njihova nije se tOliko razvila da su se mogli povezati s najširim narodnim slojevima i nostati moćna i živa škola za opšte obrazovanje. Njihova djelatnost osjećala se više u gradovima nego u Sselima; karakter i kvalitet predavanja ponekad je odbijao slušaoce. No svi ti nedostaci pravilno su uočeni i nalazimo se na putu njihova otklanjanja. Vidno mjesto u kulturnom uzdizanju imaju priređivačke ekipe čiji se broj popeo na 115. One su se trudile još od početka oslobodilačke borbe da

buđu začetnici kulturnog i umjetničkog života, Ali kvalitativno njihov rad nije zadovoljavao, jer ekipe nijesu imale pouzdano umjetničko i iđejno-političko rukovodstvo, Kao posljedica toga bile su greške pri izboru repertoara i često slab kvalitet izvođenja. S obzirom na važnost i odgovornost njihove uloge bilo je neophodno da se njihov problem ozbiljno razmotri, da im se ukaže pomoć i njihov rađ usmjeri u pravcu idejnog i umjetničkog uzdizanja. Pitanje je donekle riješeno na taj način sto su organizovani tečajevi za rukovodioce ekipa i što je Narodno pozorište preuzelo obavezu da im, preko svoga članstva. ukazuje povremeno pomoć i da kontroliše njihov rad.

Znatan doprinos dali su bioskopi. U doba predratne Jugoslavije u Crnoj Gori bilo ie svega 1 bioskopa i to samo po većim gradovima, dok d4anas imamo 19 stalnih i 4 putujuća bioskopa, Prije oslobodilačke Dorbe oni su bili privatna svojina, a danas su svojina čitavog naroda i moćno vaspitno sredstvo za masovno prosvjećivanje. U 1947 godini osjetila se jaka aktivnost u razvoju i rađu bioskopa, kada je otvoreno 5 movih stalnih i 1 putujući. Prikazano he ukupno 9260 filmova i žurnala ored 643.919 posjetilaca. Pufuiući bioskopi da]i su 570 pretstava koie ie posjetilo 132.893 posjetioca, Najveći uspjeh imali su sovjefski filmovi sa orikazivanjem kulturnog i umjetničkog živofta, procvata i izgradnje u velikoj zemlji socijalizma, Još veći amah osjetio se u prvom fromjesečju ove godine. Otvorena su četiri nova bloskopa i jedan putujući. Stalni bio> skopi su prikazali 89 filmova sa 1.203 pretstave koje je posjetilo 259.884 gle· daoca, a putujući su obišli 122 mjesta,

nje svih tih osobenih kulturnih na“ pora u jednu zajedničku kulturu, koja nije veštački izjednačena, nego je zajednička po naprednom jugosloven= skom sadržaju i narodnom karakte= ru, po svemu onome što čini naše novo društvo i izražava našu narodnu državu.

Kao što đanas u našem političkom životu Primorska ili Koruška ne pretstavljaju samo naš slovenački problem, kao što neka nova pruga u Bosni ili podizanje nove industrije u ma kom delu države ne pretstavlja pitanje samo jedne pokrajine ili republike, nego je zajednička stvar svih nas, — tako i kulturno stvaralaštvo ovog ili onog našeg narođa nije više samo njegova posebna stvar i tekovina, neBo postaje svojina i ponos svih naših naroda. Nova književnost preporo= đene Makedonije tiče se i nas Slove= naca. Dok se naš Cankar nekada morao boriti da bi ga neka uska grupa u Ljubljani uopšte pustila na pozornicu, sađa, trideset godina posle smrti tog naprednog borbenog pisca, ođaje mu se zaslužena počast i njegovim delom otvara se i počinje rad Jufoslovensko dramsko pozorište u Beogradu, Dok je Župančić počeo kao pesnik uskoga kruga u Sloveniji, njećova sedamdesetogodišnjica odjeknula je u celoj Jugoslaviji kao narodni praznik, a delo velikog slovenačkog pesnika po=stalo svojinom svih jugoslovenskih naroda. Što je Prešern izvan Slovenije poznat više po imenu negoli po vrednosti svojih stihova, to je samo zbog bolnog pitanja dobrih prevoda. Otsustvo dobrih prevoda takođe je zaostavština prošlosti. A isto tako i u Sloveniji sada tek postaju u većoj meri poznati najbolji književni stvaraoci ostalih bratskih narođa, kao intimni, kao svoji.

Ali mi iđemo još đalje u svom no=—

vom kultumom životu. Dok iz prošlosti ođabiramo i, kritički usvojivši, prenosimo po „celoj državi zasada samo dela najvećih stvaralaca— jer kulturno nasleđe svakog od naših naroda i svih naših naroda zajedno još nije potpuno ocenjeno, — sada svaki iole značajniji kulturni događaj već odjekuje po celoj državi, a svaka iole značajna kulturna. fekovina postaje svojina svih naših naroda: dobra knjiga ići će po celoj Jugoslaviji, dobra pesma obletiće celu zemlju, dobra drama davaće se na švim pozornicama, dobra slika ili skulptura delovaće i izvan republičkih okvira, a dobra muzička kompozicija svuda će se slušati, Naša kultura po mnogim svojim tekovina= ma zrači i znači i izvan granica Jugoslavije. Jasno je da ona to može postići samo sa opštejugoslovenske platforme. No ne samo to. Mi smo već danas stupili na put prećutnog takmičenja u kulturi. Nije u pitanju nekakva neumesna surevnjivost ili gordost, već onaj zdravi odnos kojim hoćemo da razvijemo svoje snage u korist čitave naše zemlje, u korist svih naših narođa, — zemlje i naroda koji zaslužuje najbolje. Ne zatvaramo se više u usko postavljene narodnosne granice vireći kroz pukotine u susedne oblasti, — uklonili smo prepreke koje osuđuju na uskost. Iz te nove perspek=tive već danas drukčije gledamo na svoj rad. Puni razmah stvaralaštva u nacionalnim formama nije ograničen uskim okvirima, — pred nama su široki horizonti i jasne perspektive, a jedinstvo naše nove kulture koja se stvara, vanredno je bogato po osobenostima i formama.

Međusobna poseta književnika naših naroda takođe je jedan od izraza i jedna od formi razvijanja sve dubljeg jedinstva naših kultura u zajedničkoj jugoslovenskoj kulturi.

MARKO KAŽIĆ

—:–—s——I:I,IUo:I II SI

prikazali 133 pretstave koje je posjetilo 42.242 osobe.

Iz nedostatka tehničkih sredstava { stručnjaka nijesmo bili u mogućnosti da organizujemo samostalnu filmsku produkciju. Prošle godine dopisnička

ekipa »Zvezda filme za Crnu Goru ~.

snimila je 24 reportaže za centralni filmski žurnal u dužini od 2.715 metara filmske pantijike. Na pruzi Nikšić—-KD”itograd snima se dokumentarni film.

Izđavačka djelatnost, ako se izuzmu listovi i časopisi, bila je neznatnau. Njenu aktivnost onemogućavao je nedostatak tehničkih sredstava i stručnjaka. Organizovanjem izdavačkog preduzeća »Narodna knjiga« početkom 1948 god. učinjen je veliki prelom. Za nekoliko mjeseci izašao je veći broj knjiga,

Književna djelatnost kretala se u dosta uzanom krugu i nije pokazala naročitu aktivnost. Jedan dio književnika i umjetnika poginuo je u

STRANA

O KULTURNOM "JEDINSTVU |

oslobodilačkoj borbi (Đorđe Lopičić, ve

Vukajlo Kukalj, Ivo Novalović itd.), drugi je radio i radi u drugim republikama i u Beogradu, i dao krupan doprinos u oblasti umjetničkog stvaralaštva. Književni podmladak još je u procesu izgrađivanja i početničkog traženja, Vrlo je malo urađeno da se on potstakne i ohrabri. Književni život koncentrisan je oko časopisa »Stvaranje«, koji je već u

trećoj godini izlaženja. Listovi »Po-

bjeda«, »Omladinski pokret« i »Naša žena« aktivno su učesivovali u riješavanju društvenih problema, pokretali ih, pratili i tumačili. i ı

U likovnoj umjetnosti bilo je i više zamaha i jačih umjetničkih dostignuća, Kroz Udruženje likovnih umjetnika i novootvorenu Školu za likovne umjetnosti razvio se živ interes za ıikovno

išnlo a ci

stvaranje. Udruženje je TOO posšli-

7 -

-