Књижевне новине

BROJ 30 4

Dragoceni i veličanstveni motivi koje našoj literaturi pruža narodmooslobodilačka borba još uvek čekaju da dobiju svoju dostojnu književnu obradu. Ta velika i slavna epoha, koja je istoriski preokrenula život naše zemlje, revolucionarno ga uputiv-

_ ši da se učvrsti u novom, višem društvenom obliku, đa se preobrazi u socijalizam, zahteva velika stvaralačka pregnuća u književnosti. Ona traži dela široke koncepcije, književne oblike kojima se mogu obuhvatiti čitavi vidici grandioznih revolucionarno-oslobodilačkih ndrodnih kretanja i bogata sadržajnost nacionalnog i 5O0cijalnog značaja kojima su ona bila ispunjena. U našoj literaturi, međutim, narodna oslobodilačka barba i revolucija uglavnom se još uvek Obrađuju fragmentarno, razrađivanjem pojedinačno odabranih i izoliranih motiva, koji se oblikuju u celinama ograničenoga horizonta. Ne potcenjujući u tom pravcu postignute rezultate, među kojima ih ima izvrsnih, mi podvlačimo samo da sve to još nije odgovarajući i veličnom ravno-

pravni vid narodnooslobodilačke epohe. |

Ako bismo mi danas hteli da odgovorimo i na jedno dalje pitanje, šta našu literaturu koja razrađuje motive borbe najbitnije karakteriše, morali bismo reći da je to njen pretežno lirski kvalitet. Naše savremeno književmo stvaranje je, uglavnom, više ili manje lirski impregnirano. Rekao bi čovek da maš pisac još uvek vibrira onim velikim uzbuđenjem savremenika epohalnih istoriskih zbivanja, koji ih neposredno doživljuje i u njima je istovrememi učesnik, borac i stvaraJac. Kao da se svako umetničko proživljavanje momenata i motiva iz, borbe javlja u nekoj vrsti lirske ekstaze. A što se iz takvih ekstatičnih proživaljavanja književno rađa, mora, prema tome, da bude dominirano i izvesnim stanjem potencirane emo= cije. Ali se u našoj književnosti uoča= va i napor da se to fragmentarno, subjektivno lirski obojeno davanje narodnooslobodilačke i revolucionar–ne tematike nadvlađa, objektivizira, sadržajno proširi, upotpuni, produbi do srazmera opštosti, gde se uzbudljivi detalj stapa sa celinom i u njoj postaje tipični podatak za borbenu i gvesnu volju zajednice.

Branko Čopić bi se mogao uzeti kao karakterističan primer za taj proces traženja mirnijeg, objektivnijeg načina stvaranja, na širem i razgranatijem planu. Branko Ćopić, pre svega, i nije prevashodno i isključivo lirski temperament. Meni se čini da je u njegovoj stvaralačkoj prirodi više uslova za objektivizaciju doživljaja, dakle za umetničko davanje doživljenoga kroz oživljeni fakt, negoli Kroz lirski akcenat koji ga simtetizuje u emociju i predaje samo kao sugestiju, Njegova poezija po motivima iz borbe nesumnjivo ide u najlirskije stvari koje naša savremena literatura pruža. Ali ni u svojim najlirskijim trenucima, u pesmama koje doista uspevaju da uzbude množinu, on ne gubi izvesnu objektivnu, idko vrlo latentnu mirnoću, koja proizlazi iz činjenice što njegova pesma nije samo odjek subjektivno doživljenoga, nego najčešće i izvesna transpozicija doživljaja, U njoj se nazire tema, i skoro bi sp svaka dala transformirati u pripoyednu materiju. Nije šlučajno što se Ćopiću dešavalo da po istom motivu napiše i pesmu i novelu, ili da motiv jedne 6d svojih najlirskijih pesama pretvori u filmski scenario,

Ovim se ne pofcenjuje lirika Branka Ćopića. Naprotiv, ukoliko se lirski akcenat bolje, čvršće poveže sa stvarnošću i jedam njen lik otkrije, a da ne izgubi svoju lirsku vibraciju, utoliko više i potpunije lirika ide u dubinu, u sadržajnost, oplođuje se idejom, potvrđuje e istinom. Jedna lirika koja bi ostala, kao što je u ra-

PITANJA ZA DISKUSIJU

Moćno i efikasno oružje u rukama naroda koji izgrađuje socijalizam, radio je danas u našoj zemlji, pored štampe i filma, najmasovnije i najuticajnije sredstvo naše agitacije i propagande, značajna poluga kulturnog i prosvetnog uzdizanja masa, dragocen i veran tumač naše kulture i umetnosti. Sa naših radio-talasa, ko.ji se povezuju u sve širu i moćniju mrežu čuje se i rasprostire po celoj zemlji, i daleko van naših granica, istinita reč o heroizmu naših ljudi, o njihovom životu, njihovim prebrođenim tegobama i radnim podvizima, odjekuju i trepere poletni stihovi i priče o novom čoveku, graditelju socajalizma, “iri se zvuk „radosnih i borbenih pesama o Partiji, domovini i Titu. Povezujući sve oblasti Jugoslavije, i najudaljenija sela, ša živim tokom zbivanja kod nas i u svetu, rađio postaje sve više neophodna potreba naših ljudi. Stoga je razumljivo da je u našem Petogodišnjem planu poklonjena posebna pažnja pitanjima radio-difuzije i predviđeni zamašni radovi na tome polju: građenje novih radio-stanica i pojačanje postojećih; stvaranje „naše domaće radio-industrije; uzdizanje novih kadrova stručnjaka itd. Naša zemlja, koja je pre rata zauzimala jedno od poslednjih mesta u pogledu brojnosti i jačine svojih radio-stanica, kao i po broju slušalaca radia, biće na kraju Petogodišnjeg plana jedna od prvih u Evropi, Taj obimni program, jedan od velikih poduhvata naše pe-

toletke, već se ostvaruje. Pored ra- .

dio-stanica, koje su dosada postojale (Zagreb, Ljubljana), i neđavno dovršeme nove, moderne i snažne radiostanice u Beogradu, već duže vremena radi nova radio-stanica u Skoplju, kao i nekoliko drugih stanica po maBjim gradovima. Naša industrija proiMWela je već prve radio-aparate do=

RA ku CO

OSVEHIHNVA KOJEG) ,

Izdanje »Novo pokolenjeć, Beograd, 1948

nijoj našoj Književnosti mnogo puta i ostajala, samo kliktava ili uzdisajna emanacija osećanoga, i koja bi kazivala samo tzv. »golo osećanje«, koje se kao takvo neizbežno pretvara u

apstrakciju i fluidno rasplinjuje u

maglu, ne bi danas više odgovarala potrebama vremena, niti nalazila odjeka u raspoloženjima novoga čoveka. To bi bila neka vrsta idealističke lirike, koja osećanje apsolutno pojima i apsolutno daje kao nešto što se javlja i postoji samo po sebi, kao mogućno izvan objektivne stvarnosti. Lirika Branka Ćopića upravo obratno pokazuje. Ona je doista sva prožeta elementima stvarnosti, sva leži na podlogama koje su u tlo ukopane, sva je vezana za sadržajnost vremena i stanja iz kojih je i pomikla. Polazeći uvek, po pravilu, takoreći, od jednog Tealnog, konkretnog motiva, rađajući se skoro bez izuzetaka iz jednog događaja, njegova pesma tu opipljivu sadržajmu materiju puno lirski kazuje, ali samu tu materiju ne odbacuje posle sublimacije, ne obezvređuje joj faktičku snagu, koja kao da i dalje traži da bude dorečena, da, bude do kraja ispričana, kao da se nekako sama šobom otima od lirske forme u koju je -sažeta, Na taj način, lirika Branka Ćopića živi svojim specifičnim vrednostima, i kao takva ona je damas kod nas jedna od najintenzivnijih, ali istovremeno samo sobom u= kazuje đa se stvaralačka snaga pesnikova lirski neuftrošeno manifestuje i da joj granice premašuju taj okvir.

Nova zbirka pesama Branka Ćopi„ća, »Ratnikovo proljeće«, može ovoj tezi da pruži mnogu ubedljivu ilustraciju. Pre svega, ona već sama sobom, po opštem karakteru svojih sadržaja, pretstavlja izvesnu objektivizaciju, pokazuje jasno smirivanje lirske vreline u odnosu na ranije Ćopićeve pesme sa motivima iz narodnooslobodilačke borbe. U njoj se više ne kazuje čovek koji je muskovitlan olujnim stanjima borbe, u naponu svih svojih ljudskih snaga, u stradanjima i žrtvovanju &vih vrednosti doe života, u rvanju sa smrću i u besmrtnoj volji da je pobedi, u pobedama, u frijumfu, u ostvarenjima, već i krdz borbu uslova novoga velikoga života, i u uzavrelim, proključalim raspoloženjima i osećanjima koja iz tih stanja proizlaze. Ovde je dat rafnik koji iz borbe ulazi u novi život bere bom uslovljen i njome ostvaren, i koji uživa mir u svetlim oblicima za koje se je borio. On je, dakle, samom silom stvari već smirem u svojim raspoloženjima i životno stavljen u stanja u kojima mora ohjektivnije đa se odnosi. On je na njivi, u fabrici, u domu koji treba obnoviti, u porodici, u školi, u selu i građu, sa starim i novim znancima, u svakodnevnom mirnom i gradđilačkom životu. On se borio za novi život, a sad ga izgrađuje. On se vraća u velika životna raspoloženja kojih je u borbi zakonito bio lišen, i koja se zovu radost od života, uživanje Žživeta, ljubav. A istovremeno on još uvek, u posled-

' njim talasima, treperi od borbe, nosi

je u sećanjima na stradanja i trijumfe i u respektu i bolu za živote koji su joj žrtvovani. On žali za bratem i drugom i voljenom ženom, ali istovremeno taj bol prevlađuje i pretvara ga u osećanje ponosa i zanosa u saznanju. da se upravo žrtvama i uslovilo novo veliko doba: ;

»...Bli, mi smo, u ognju i smrti, i mu– drost naučili da svaku tugu i suzu u krila pretvaramo...«

Ova stanja i raspoloženja, razume se, ne smanjuju emociju, ali je očigledno smiruju, iz rasplamtelih oblika pretvaraju u pozitivnija, konkretnija osećanja, đaju joj više sađržine, vezuju je za ideje, za svest, za plan življenja i izgradnje njegove, za široke i prostorne i vremenske horizonte, I samim tim, ova tematika predmetno mnogo više obuhvata, vezuje se za

maće produkcije, A uporedo sa ovim materijalnim i tehničkim ostvarenjima, ostvaruje se i drugi, isto toliko značajan deo plana naše radio-difuzije, ostvaruje se svakodnevno i neprekidno, vrednim i upornim zalaganjem „čitavog kadra stručnjaka, rukovodilaca, tehničara, pisaca, muzičara, publicista, službenika, koji za-

jednički pripremaju, komponuju, pi- ·

šu ili izvođe emisije naših radio-stanica, Osnivanje posebnog radio-komiteta pri vladi FNRJ najbolje potviđuje koliko je ogroman značaj radia za našu zemlju, za kulturno i idejnopolitičko uzdizanje naroda i za pravilno obaveštavanje inostranstva o našoj zemlji. A da mnogostruka i složena pitanja iz oblasti rađio-difuzije imaju i poseban međunarodnopolitički značaj svedoče i nedavno održane „međunaredne Konferencije, na kojima su po pitanju podele radio-talasa među državama sveta došle do izražaja sve moguće mahinacije zapadno-imperijalističkih sila, upravljene protiv prava i interesa Sovjetskog. Saveza, naše zemlje i drugih narodnih demokratija. Takav stav imperijalističkih zemalja razumljiv je, i on u osnovi samo potvrđuje istinu da naš radio od oslobođenja do danas časno i odgovorno ispunjava svoj zadatak moćne agitaciono-propagandne i kulturno-prosvetne ustanove u Službi narođa, mobilišući radne mase za ispunjenje zadataka Petogođišnjeg plana, potstičući na sve plodniji kulturni rad i prosvećujući hiljade trudbenika grada i sela, „raskrinkavajući bespoštedno planove imperijalista i međunarodne

reakojje, upućujući inostranstvu isti- .

nitu reč o našoj zemlji, njenoj izgrad–

nji i kulturi, n Zahvaljujući svojim fehničkim mo~

gućnostima, rađio zadire

siže, za čin, za pojavu, za motiv koji se ne iscrpljuje lirskim akcentom, nego traži epskiji zamah. I Ćepićeva zbirka »Ratnikovo proljeće« upravo i deluje kao epska materija koju je pisac raščlanio, isitnio u lirske detalje. Oni su, sami po sebi, sugestivni, ponekad su izvrsni, spadaju u najbolje naše današnje lirske domete. Ali ovim davanjem nisu iscrpeni. Za primer, osvrnuću se na pesmu »Herojeva majka«. Motiv je uhvaćen u trenutku kad majka poginuloga narodnoga heroja prima posmrtno odlikovanje i duboko intenzivno proživljuje svoj materinski bol. Poslednja strofa ove pesme je za mene doista čista lirika:

»Zatim je majka, svečano i krađom,

kad je ponoćna ura odzvonila,

umjesto ikone stavila znamenje

i besmrinom se sinu poklonila.«

Ima nešto u ovoj strofi što neodoljivo potseća na doista toplu i lirski nadahnutu pesmu staroga GrčićaMilenka: »Užeži, ćerko, kanđilo«, Ali koliko izmehe u ljudskom stavu, koliko novoga kvaliteta u bolu majke, koliko podignute, probuđene svesti O vrednosti smrti kad se umire za narodnu stvar, koliko realnijega i idejnijega shvatanja smrti izvan nebe= skog tajanstva i verske mistike, ko= liko uzvišenosti i pobeđivanja sebe pred opštim imperativom pokazuje ova majka u upoređenju sa Grčićevom. Tu doista govori druga epoha i u njoj novi čovek. I to u izvrsnom lirskom trenutku. Ali lik majke narodnoga heroja, koji je ovde lirski 8ugeriranh i sažet, nadmašuje tu lirsku mopućnost da se uebliči, On je ovde u pesmi toliko impozantno u samome obrisu nagovešten, da traje u čitaocu izvan i preko ove pesme. On iz nje izlazi, On se buni, skoro bi se reklo, na ovaj lirshi ton u kome se manife= stuje. On ovde već zapoveđa da bude epski jzvajan., On neće da buđe mtzički motiv izveden na čelu, on hoće da bude spomenik, I u lirici Branka Ćopića se takoe javlja neka vrsta unutrašnje suprotnosti između tvrdđih, sadržajnih predmeta koje ona dotiče i meke forme u kojoj ih daje. Ne na štetu lirskoga davanja, ali nesumnjivo na štetu sadržaja.

Branko Ćopić ima lirsku žicu. To

je izvan sumnje. Ali ona je za njegov ·

talenat, ili bolje reći za prirođu njegova talenta ona žica na instrumentu kojom se hvata propratna ferca. Motiv koji om u lirici obrađuje traži onu drugu žicu, koja razvija i obrađuje temu. I zato, valjda, Branko Ćopić mnogo puta ·je u nužnosti da tu lirsku žicu i akcente koje sa nje izvlači potencira sredstvima koja su veštačka, pa čak ponekad i usiljena. On će mnogo puta'đa se posluži metaforom

kao ciljem, kao lirsko-stilskim efek-

tom, tako da slika iza metafore ne ostaje prirodno uključena u lirski štimung koji treba da potkrepi. Osim toga, on se sve više i sve češće služi dvojnim metaforama, ili pojmgvima koje daje kao neku vrstu metaforičnih blizanaca, što, u deset, devet puta promaši. Kad se, ovde ili onde, u lirskom stilu primi jedan takav potencirano mefaforični utisak kao što je »ranjenik-srce« ili »pšenica-djevojka«, to može da bude od efekta. Ali kad takav način počne da se pretv.ra u manir, i kad se bezmale u svakoj pe-

oblasti našeg društvenog života; svojim jedinim oruđem, zvukom, on nam pruža mogućnost da dobijemo punu sliku o našoj novoj stvarnosti. Radio-emisije slušaju mnogi kolektivno pa i oni koji još teško čitaju. Stoga je razumljivo da·o programu našsg radia valja što podrobnije diskutovati, Cinjenica je, međutim, da je u našoj štampi, u novinama i časopisima, našem radiu poklonjena nedovoljna pažnja, nesrazmerno manja nego pozorištu, muzici ili književnosti, iako se te iste grane umetnosti,

u pošebnoj formi, javljaju i na radiu, ·

pa se neka dela često na radiu i izvode prvi put (neka muzička dela, na primer; zatim pojedine „pripovetke, pesme ili drame, priređene za radio.) Međutim, ne treba naglašavati koliko bi principijelni osviti i kritike o delatnosti naših radio-staniea, o kvalitetu pojedinih emisija, kao i O Opštim razvojnim smernicama programa, koristili i slušaocima radia, i ce-

| lokupnom radnom kolektivu, koji sa-

stavlja i interpretira govorni i muzički deo programa, Taj zadatak postavlja se i pred »Književnim novinama«, njenim saradnicima i čjtaocima; u ovom osvriu samo su nagoveštena neka pitanja iz te oblasti, koja po Svojoj obimnosti i složenosti zaslužuju svestranu diskusiju. O nekim osobenostima rađia

· Tako u sebi uključuje različita bodručja ideološke i umetničke ddlate

nosti, kao što su sem informativne službe i publicistike — Književnost,

muzika ili drama, radio ima svoje

posebne karakteristike i raspolaže svojim osobenim, specifičnim moguć= nostima ; |

_ ovih oblasti, Korišćenje zvuka, audi-

u gotovo sve”.

fivnog posrednika, kao jedinog mo-=

gućeg kontakta sa slušaocem, name= će radiu mnoga ograničenja i uslov-

_ KRIFŽEVRERROVIRNE

iza interpretiranje svake od”

smi, i na svakom koraku sretaju metaforične dvojne kombinacije kao što Su »soko-domovina«, »sablja-kemanda«, »mina-munja«,. »fabrika-bajka« i bezbroj drugih, onda to umanjuje lirsku neposrednost umesto da je potencira. Branko Ćopić, pisac sa nesumnjivim kvalitetima za epsko, razgranato pripovedno davanje, mnogo puta je u sukobu sa liričarem u samome sebi, Uz već ukazane podatke, ima i drugih koji to osvetljuju. On će, u nevolji, da se posluži umetnutom rečenicom u stihu, koja već samim tim dolepljivanjem prozno dejstvuje,

(»Kađgođ mi danas ma sto košaru punu donesu

(kako se premalo šteđi) a ja se sjetim itd... «)

Branko Ćopić liričar je uvek u znatnoj muci sa Brankom Ćopićem pripovedačem..

Ne znači to da Branko Ćopić nije liričar i da bi se imao otstraniti od lirske poezije. On je dao izvrsnih lirskih priloga „koji su odjelmuli i koji traju. Ali bi se možda mogle reći da i njegovo lirsko stvaranje, kao, ješ i više, i njegovo dosađašnje stvaranje u prozi govore za to da je njegovo stvaralaštvo usmereno na šire koloseke, prevashodno epskih razmera. Milan BOGDANOVIĆ

„OL a 1 b_

BRANKO ĆOPIĆ: »RATNIKOVO PROLJEĆE«

'ser Skrigin nije hteo da' romansira ili zbije u dramski čvor vipuske koje je uz pomoć brojnog štaba iskusnjh snimatelja »ulovio na živo« po radilištima na sve strane Jugoslavije, u toku prvomajskog takmičenja i proslave Prvog maja. Njegove su namere verovatno bile škrtije, Ostajući u granicama dekumentarne autentičnosti, on je svoju ulogu režisera suzio na izbor materijala i montažu. No Skrigin nije taj pesao izvršio s ukisom i umetničkim osećanjem mere, već i s dubokim poznavanjem vremena'i duše našeg čoveka, i sa željom da na tu dušu deluje slikama koje prikazuju uzbudljivu socijalističku lepotu tog čoveka. >

Izgradnja socijalizma, žuljewiti polet našihk lindi i dana, čovečnost ovVOF pokolenja trudbenika s utančanim smislom za samopregornu TO-~. mantiku progresa, to je sadržaj Skriginovog dela i potka što ujedinjuje njegove slike pomalo ođasvud. Ali postoji i drugo. .

Pred slikama novih fabrika, podignutih za prvu godinu i po dana planskog rada, naš će čovek ne'zbež-

mo pomisliti na sve što mu je još

preostalo đa uradi do kraja Petoletke. I dalje: kako ostvariti sve to, ali još bolje no dosad, brže i ekonomičnije, Skrigin je računao s tom DpDOmisli, a račumajući s pitanjem koje će doći za njom' »samo po sebi« sugerirao je rešenia koja će se opet nametinuji prirodno, Jednomi #zeči, Skrigin 'se ·trudio da gledaoce ubed+

ljivim asocijacijama vodi rešenjima.

što ih već daje praksa udarnika i racionalizatora, No za vežisera Skrigina pitanje se postavljalo drukčije: kako moniažom sugerirti i učiniti jasnim šta se dobija mobilizacijom novih energija.

OL LT M.) Peakaz | go RP MA iS Gaa aka a ——-————-

Poruka po OBIBKU

Zašumi vjetar, zazvoni zrelom pšenicom i sunce krajinom toči u tihe zaranke sanjive. 'Krene ]i obiak — rukom ću mabnut oblaku:

oblače druže, gdie staneš,

nad gorom modram, nad dalekom,

gdje jedra široka sviješ

nad selom, bučnom ulicom,

sjeti se i nas — kako smo tvrđi od bola, · od bola tvrđi, od svega što nas bije.

Sjeti se i nas — i var ćemo biti sami,

sa suncem svojim tamnjet: u pugtoj tužnoj tami, zar ćemo slavu dati za pregršt tavwpe laži,

svu Žnjetvu Svoju zrelu zreliju od zlatne ražj, zar ćemo pobjede strti i smijeh otrgnut zori našoj, i našem lijetu.. kad bitka ne dogori:

— o, ljulja se pučina svijeta, do grla već je puna juriša novih nad kojim zri Komuna!

Pođe li vjetar — pod vjetrom poć ćeš i ti,

nad zemljom bratskom zastani, raširi bijeyi šaku, ko-sijač prospi sjeme istinu, aj, 8 njom sc probiti, biti "u svakom srcu, u misli svakoj, i dahu, svakom koraku! Pozdravi gradove mnoge, kolho ze, rijeke, stepe, drugove Što nas VOle i nad brigama našim strepe, pričaj im o ljubavi što nikad zgasla nije

i kad je veče ilF zora kad šikne široko

pričaj im o svemu, o suzi podno povije,

o grču srca, i rani predubokoj.

Drugarski šapni — fihoe, ko ravničarka rije?za tiha da, riječ oštrica njina neće mam ljubav sažeći,

da će oživjet i kraj mas sve Omo Bio se sniva,

što bješe dušom, što jeste, što će se kroz muke steći; reci. da nećemo pasti, da rašće mo svakim danom,

i svahim satom, i tmenom, i rasti svojim Planom,

i kad je teško, i teže, i mučno kad će biti

nećemo okrenut vjerom i krila svoja sviti!

Pođe li oblak, svijetom —o rukom ću mahnut oblaku: oblače druže, ti znaš, ti si nas viđio u stroju,

i danas — podižuć bašte, i Drije — u krvi, u boju,

gdje staneš, gdje čelom paneš, gdje raširiš meka, jeđrila prkosno reci: zemlja je ova Što je i prije bila,

i viša biće!.. I reci — nećemo biti sami,

farovi naši sviješle po klevetničkoj tami.

Dušan KOSTIC

O LIFEFRARNOM PROGRAMU NASEG RADIA

ljava istovremeno stvaranje i pronalaženje posebnog radio-stila, koji će se (osim za čisto muzičke emisije) u mnogo čemu razlikovati od načina interpretacije na koncertnom podijumu, od štampane reči ili žiVOg gOVOra pred očima gledalaca. Ustaljeni šabloni, nestručan i površan rad, mehaničko prenošenje iskustava sa Dpozornice, književne tribine ili movinarskih rubrika u radio-studio pretstavljaju najveću epasnost za program radio-stanice. Potrebno je mnogo inventiynosti, stvarslačkog duha i samoinicijative da bi se mogućnosti koje radio pruža iskoristile u punoj meri iostvario umetnički, idejno sadržajan i zanimljiv program.

Često se događa da pred mikrofonom glas iskusnog pozorišnog glumca neubedljivo i lažno zazvuči, da najbrižljivije „redigovan novinarski članak deluje kao monotono i suwo ređanje činjenica i brojaka, da umetnička proza ili stihovi, kada se Dročitaju preko radia, postaju komplikovan i nerazumljiv sastav za slušaoca. Otkuda to dolazi? Otuda, što književnosti, novinarstvu ili glumi radio postavlja posebne zahteve, koje ne može da ispuni svaki napisan književni i novinarski sastav, svaka glumačka interpretacija teksta, Događa se, ponekad, da je iz čitave jedne knjige, romana, zbirke pripovedaka ili bilo kojih drugih sastava,

nemoguće izabrati podesan tekst za

emisiju od 15 minuta, iako knjiga inače ima najbolje literarne kvalitete. Prva je teškoća u tome što odlo= · mak koji se pročita preko radia treba da pretstavlja jednu · zaobljenu celimu, da sadrži jednu osnovhu, M sno uočljivu i jednostavnu fabulu, da jasno izražava idejno-tematsku Osnovu dela, Iz jednog većeg dela, koje tek kađa se pročita u celini dobija za nas punu idejnu i umetničku vred-

nost, teško je odabrati dvectsi stranice, koje će se pročitati za 15 minuta. Mnogobrojni detalji i tananosti stila tu se često gube i ostaju nezapaženi za slušaoca, koji je, i pri najbudnijoj pažnji, u mogućnesti da zapazi i primi samo jedan opšti, celovit utisak od pročfanog teksta. Stoga i najbolji odlomci iz dela, velikih pisaca osfaju često neupotrebljivi ža radio, ako nose obeležje »težeg stila«, ako su, svojom kompozicijom, jezikom i sintaktičkim · osobenostima, nepodesni za rađio, Komplikovani i dugi sintaktički obrti, sa mnoštvom umetnutih rečenipa, duži dijalozi i razgoOvori u kojima učestvuje više lica, zamršena fabula i radnja kroz koju se prepliće mnoštvo dpgađaja i javljaju nagli obrti, sve to doprinosi neuspebu govorne emisije preko radia. A

Te odlike sfrogo »literarnog« stila, kojih još i sme da bude u knjižeVnim prilozima, ako nisu preterano izražene, neprihvatljive su za kulturnu hroniku i druge govorne emisije na radiu, u kojima se daje pregled događaja, reportaža ili informacija., Za takve emisije podjednako je nepodesan i »literaran« i »novinarski« stil. U novinama se, kađa je potrebno, mogu štampati dugački izveštaji sa mnoštvom podataka, imena, naživa i cifara. Na radiu su takve emisije nepodešne, često i nemoguće. Šesto-

cifrena brojka, na primer, ili dugi

niz imena, čitaju sa na radiu samo

po izazetku, Ali kada je reč o »novinarskom« stilu, onda se takođe misli.

na konvencionalan, stereotipan način izlaganja, sa suvom i monotonom frazeologijom, koja se i u novinar= stvu izbegava. Upotrebu takvog stila na radiu ireba ne samo izbegavati, već odlučno suzbijati. Na radiu se ne treba držati ni novinarskih kalupa,

ni književnih obrazaca, već stvarati.

7

___Snimajući svoj dokumentarni film _k u čast Petog kongresa Pariije, reži-

(tri emisije), Iz

STRANA 3

DOKUMENTARNI FILM U ČAST PETOG KONGRESA PARTIJE

Ali .otkuda nove snage? Sva raspoloživa energija zemlje uneta je već u računske temelje plana, Odakle dozvati nove njene talase? Odgovor je jasan. Pojačanjem intenziteta sna= ga koje već deluju. »Neumitnim na» porom«, odgovaraju nam zamišljena· lica udarnika nadneta nad mašinama. »Iz visokih peći komunističke svesti poteći će liv nove snage«, odvraćaju livci iz Zenice koje je snimio Skrigin, »Iz hrabrosti srca«, dodaje tekstilna radnica čije lice slikano kroz mleč-

"ni Veo svilene osnove deluje i snaž-

no i nežno, »Iz svesne discipline«, — vele radnici precizne mehanike. U belim mantilima, rukujući oprezno pincetama, potsećaju na lekare Moji leče zemlju od vekovne boljke ropske zaostalosti.

Energijom nije oskudna ova generacija · raspevane omladine, radn:h . zadrugara, frontovVaca i žena koji koračaju pod zastavama što in je Partija razvila visoko i daleko, Energični elan, napor uma, volje i ruku, život koji se živi iz sve snage, to su odgovori oji dolaze kao prirodno i logično edražavmmje filmskih slika u svesti, A ona, već ma da nama ni sloboda nije bila. poklonjena, i zna, da nam ni socijalizam niko neće da pokloni ne budemo li i otsad radili strasno kao što se juče jurišalo, Nije li, uostalom, rad za socijalizam produžetak borbe za učvršćenje i razvijanje slobode i nezavisnosti? Odista, Skriginovi kadrovi radnika za šraubštokom imaju nečeg ratničkog. Omla, dinci koji promiču kroz prah i buku giganftskih adilišta gurajući trkom kolica ili noseći teške tragače, potšećaju po žaru koji ih zari, po strasti kojom hrle, više na ratnike kad napred povijene glave polaze na neprijatelja, negoli na sliku radnika kakvu su nam ostavili umetnici s obala tek minulih vremena, Otud i onaj pobednički izraz·na licima zadru= gara kad u praznično okićenim i pr= kosnim povorkama nose viškove žita u državne magacine, Ne dđomese li pr= vi uspesi socijalističke izgradnje i pooštrenje klasne borbe? Ne nanose li i odlučne, poražavajuće udarce kulaku, najbrojnijem neprijatelju? “Skrigin nije zaboravio đa nam pokaže sredstvima dokumentarnog filmaifoftu:nadan Prvog maja silazes planina u gradove čobani Bosne i Makedonije na malim, nervoznim konjićima: seljaci otud sa obala Crnojevića Reke, žure u gondđolama otoežalim od – trasparenata i cveća; suri Šumadin- ci i živopisni Šestinčani, Slovenci ma biciklima zajedno s radnicima iz svih tvornica i revira gredu zajedno S frontoveima u grozdovima foplim i kliktavim:; to je cela zemlja u uzbuđenju prodđefilovala kraj mime kamere i prošla, u mislima. makar, kraj tribine na kojoj je "Tito radosno primao osmehe i pozdrave kao zavete i obaveze za nova prebacivanja normi i premašivanja plana. y

TI kad i poslednja grupa {iskultur= Dika prođe pored pažljivog i misao* nog pogleda Tita i kad svakodnevna svetlost ispuni bioskupsku salu, trud= beniku će se učiniti da se to čitava zemlja zahvalila i njemu za njegov skromni doprinos izgradnji. I biće mu lepo, ier je ono što je gledao lepota i veličina naše stvarnosti, I sigurno će pomisliti da nas iz te lepote, razumljive i zauvek naše do u najtanji živac, ni rečima klevete, ni drugom kojom silom, niko nikad neće izbaciti, jer „život je nemoguć van nje takve kakva je ova naša lepota stvarnosti. T'u smo i tu ostajemo, tu mislimo napred, tu gde izgrađujemo na-– šu ine samo našu budučćnost,tu gde je tek prestala da teče naših ljudi krv ne samo za nas, tu gde za pravi i jedini naš put u socijalizam s "Titom, ulaže više od svih svojih snaga čitava jedna partija i jedan narod, koji ne dokazuju sad prvi put ni SVCju snagu, ni svoju monolitnost,

Glbedalac ne može a da ne pozdra= vi s poštovanjem napor koji je uložio Skrigin na režiji filma koji slikajući detalje istine, uspeva da dočara istinu o zemlji na putu u Socija- . lizam.

i negovati svoj jezik, »jezik radđia«, poseban radio-stil, koji će. se osnivati na istraživanju svih osobenosti i zahteva radiofonije, Taj stil trcba da je živ, raznovrstan i uprošćen jednovre=

meno, sračunat „prema karakteru i dužini emisije, prema njenom znača= ju. Ovde se, naravno, ne radi o stilu u užem, literarnom smislu. Ostvariti

radio-stil znači ustvari boriti se pro-

tiv svakog ustaljenog »stila«, protiv didaktičkog i jednoličnog načina pi- ·

sanja i komponovanja emisija, pro~ ~ l

tiv šablona i rutinerstva u radu. To. znači iznalaziti sve nove forme rada, obnavljati stalno program, stvarati nove tipove emisija, pisati i kompo- . novati svaku emisiju na poseban na=– čin, unositi što više inicijative i no-

vatorskog duha, koristiti se do make _— i)

simuma tehničkim preimućstvima ra=–

V .

dia, a pre svega voditi računa da se

niše i radi samo i isključivo za slušaoca, za publiku Roja emisije ne”

čita, niti gleda izvođače, već jedino

sluša radio,

Kada se piše o delatnosti našeg rađia, valjalo bi govoriti o svakoj pojedinoj vrsti radio-emisija ponaosob,.. U ovom članku reč je samo o liteYarnom programu beogradskog. radia (ma da se i za sve druge emisije, poneke naročito, kao omladinske i pio-

nirske, pa i za muzički deo programa, .

postavljaju slični problemi). O programu ostalih radio-stanica u našoj zemlji trebalo bi takođe pisati, iako se pred njima nalaze isti problemi i postavljaju isti zadaci kao i Beograd= skoj radio-stahnici,

Literarni program Radio-Beogra čine pet posebnih vrsti emisija: tura hronika, koja se emi puta nedeljno, Pilmski pregl emisija nedeljno), „Knji