Књижевне новине
BROJ 38 ===
U dvoranama vVenocijanskog Bienala vonja na mrtvace. Mislio sam isprva da su tome krivi ovi stari paviljoni što su nekoliko godina stajali neprozračeni. Ali su me već prvi pogledi na stvarnost oko sebe uvjerili o protivnom: to se Picassovi harlekini i manekeni svih mogućih de Chirica, sve sablasti Maxa MErnsta i SalVatora Dalia raspadaju po zidovima. Osjetile su svoju konačnu i neopozivu propast sve fatalne aveti, pa, prije no što neslanu u ništavilu, zakazale su sastanak u mletačkim Giardinima: aveti već mrtve (oOne iz herojskog doba kubizma) kao i one tek rođene (mumije Massima Campigli i Minguzzieve žene-zvijeri).
Zlatne Tizianove daljine žare se nad vođama oko grada i — modernom slikarstvu uprkos — sve je još uwjjek lijepo i svijetlo kao u cinquecentu. Niz lagune puše jesenski vjetar i tjera prema Chioggi ribarske bragozze sa crvenim i žutim jedrima, a otraga na »terrafermi« naslućujem pejsaže kao na slikama Lorenza Lotta. Čuje se iz arsenala i brodogradilišta zvonjava čekića, a grad živi i bruji na kanalima. U kojem sam fo vijeku?
Gledam ovu čudnu svitu što pleše mrtvački ples na zidovima. Sastali su se iz svih škola iz svih zemalja: Rklepeću kosturi, valjaju se debeli gmazovi, a usred kubističkih kulisa krevelje se harlekini, Po »trgoyvima
· Italijev, onim šareno obojenim prostorima De Chirichovih platna, hodaju „nesigurnim „koracima drveni manekeni (a pošto smo u Italiji imaju čak i amtikne naslove i atribute): Hektor je nježno susreo Rklepetavu Andromahu i nagnuo k mjoj svoju drvenu glavu bez lica (1919, a »Trubađur« (1916) pokazuje očitu namjeru da uznemiri »Uznemirujuće muze« (1916) nepomična strašila što sjeđe na nekom trgu pred kneževim dvorom u Ferrari. Na »Pobuni mudraca« centralni moliv jest pomno islikana hrpa dvopeka, a na »Moetafizičkom interieuru« — neka fabrika. Slikao je Giorgio de Chirico te slike u doba Prvog svjetskog rata (a govori se da je upravo njihovom Dpomoću mogao kod vojnog liječnika isposlovati diagnozu umobolnog) i one su Sada izložene na početku talijanskog paviljona. u okviru prikaza »metafizičkog slikarstva«, koje je De Chirico u to doba »izmislio« u ferarskoi kasarni. Ima, dakle, ta talijanska metafizička linija svoj konkretni metafizički jzvor, a linija se uskoro pretvorila u ftrokut: Carlo Carra pridružio mu se iz futurističkog tabora sa &vojom beskrvnom paletom, a Giorgio Morandi sa beskonačnim nizom boca, koje su i sađa izložene u ubitačnoj monotoniji geometrijskih oblika. A između stranica toga muetafizičkog trokuta pliva 'bezglava zvijer-žena Artura Martini i stoje kipovi sa idiotskim ispranim licima. Počima ona perverzna linija talijanske skulpture, koju bi bilo preblago označiti naturalističkom. Zbog kakve nemoći u ekspresiji mogle su nastati terakote Umberta Baglioni i Napoleona Martinuzzi i kako mora dđa je bilo duboko ispražnjenje i negiranje čovjeka u sredini, koja je
———— KNJIŽEVNE NOVINE
REPORTAŽA SA XXIV BIENALA
SABLASTI NA LAGUNAMA ~.
tako temeljito upropastile nadarenost Giacoma Manzu-a, i u kojoj su mogli nastati ovi drveni »Konjanici« Marina Marini, drveni konjanici od sadre bez ljudskih oblika. A „nakon te infantilne praznine dočekuje nas u slijedećoj dvorani pobješnjela »sadržajnost«: primitivnost nedovršenih oblika na kipovima Lucjana Minguzzi (prema kojemu su kipovi Fritza Wortube u austrijskom paviljonu čista klasika) i užas nejasnc životinjske ekspresivnosti Roberta Bertagnina: iz jedne hrpe ljudskih udova vire dvije ogavne glave, »morski čovjek« hoda četveronoške i ždere sirovu ribu.. *
Nekoliko sam sati proboravio usred tih paklenskih vizija, koje su stvorene da izazovu u čovjeku gađenje nad životom. Vidio sam čovječuljke iz debla istesane sjekirom, kipove od stakla i naslikane staklene figure Virgilia Guidi kako hodaju po platnima; mnoštvo glasnih i afektiranih izmišljotina, koje su nadglasavale i ona skromna plaina, u kojima se komad prirođe pojavio u SVOjoj prvotnoj nevinosti. U sobi Massima Campigli (nekoliko desetaka hoptskih maska, s uvjek istim licem i uvijek istim bojama visjelo je na sva četiri ziđa) počeo sam sumnjati: ne zbiva ]i to netko šalu s nama? Potražio sam sa strahom između deset dvorana punih »apstraktnog slikarstva« dvoranu »novog fronta Uu=< mjetnosti«. To je navodno napredna grupacija, u kojoj su se okupili najbolji elementi talijanske likovne umjetnosti. Našao sam nekoliko »astratista« najčišćeg pravca i Renata Gutusa, koji s kubističkim oblicima i plakatskim bojama slika radnika u polju. Usred dvorane pet aktova Alberta Viani: pet skupina ovalnih i eliptoidnih „forma Koje rastu jedna iz druge.
*
Kao krakovi polipa prodiru uplivi imperijalističkih banaka u tijelo jedne stare kulture. Oslabljene vladavinom lažnog i forsiranog akade=mizma za fašističkih decenija, zdrave ftrađicije renesanse i velikih majstora talijanskog baroka nisu u sta-
· nju đa dađu otpor razornom snobi-
zmu koji, u očitoj paraleli sa Marshalovim planom, razara i one mogućnosti koje je razdoblje nacionalnog Risorgimenta uspjelo da obnovi u 19 vijeku. A donijeli su pljačkaši i svoju savremenu »umjetnoste u svoju novu koloniju: skulpturu Henry Moore-a,
Piše za tog skulptora u katalogu izložbe kako on gaji duboko poštovanje za genij Michelangela i kako je »uprkos koncentriranja na vrijednost oblika Moore ostao humanista, jer se većim dijelom izražava posredstvom. ljudskoga lika«, „O:tom posljednjem “korifeju *imyperijalističkog antihumanizma „pišu. se. knjige: tako je u Italiji o njegovoj »umjetnosti« napisao »hermetičku« knjigu hermetički kritičar Argan. U tim dvoranama engleskog paviljona pređ radovima ovog skulptora koji poštuje Michelangela, poželio sam ljepotu životinjskih forma. Stvarnost kulture imperijalizma stoji pređ nama u svoj svojoj strahoti, tužnija od svih de-
kađansa koje su se zbile u historiji, puna prikrivene sadržajnosti i simbolike: to je fašističko vrijeme oblikovalo sve svoje užase, ratove i pokolje, logore i gomile lješeva. Što pričate o utopijama! Kakve sunčane države, kakvo praskozorje socijalizma! Diluvijalne protoplazme formiraju se u nerazlučenim masama, plaze gmazovi, a u praoblicima tek se naziru zametci nekih budućih egzistencija. Nema čovjeka i nema -hi storije! Ni Venecije nema sa lupom čekića iz arsenala, ni starih venecijanskih majstora sa zlaćanim snom o ljepšem životu i nikakav uspon svijesti usred naših savremenih zbivanja ne može spasiti čovječanstvo iz ovog prethistorijskog košmara! x.
' Prema tom tupom pesimizmu, što se isparuje iz savremene umjetnosti imperijalizma, predmeti izloženi u antirealističkom paviljnu zbirke Guggenheim čine se kao igračke za djecu. Izgleđaju već pomalo smiješni: danas ti nemoćni proizvodi, koji bi trebalo đa budu dokaz stvaralačke snage čo vjeka: Archipenko, Brancussi, Lipchitz; Paul Klee, Kandinsky i Maljević, Max Ermst, Andre Masson i Salvator Dali; Josm Miro, Yves Tanguy itoliki drugi oko njih, svi okupljenina jednom mjestu u zaglušnoj Rkakofoniji pod geslom »krize objekta«. Počima ta kriza sa posljednjom fazom kapitalizma, produbljuje se u doba velikih imperijalističkih ratova, a sada je sve skupa u agoniji, koja se zove astratizam ili besadržajna umjetnost, sa sporadički »kontenutističkim« izletima u prabiološku nakaznost.
A nije nikakvo čuđo što je ta agonija uzela oblik euforije. Svi su pa. viljoni u povišenoj temperaturi: od beskonačnih talijanskih »apstraktnih dvorana« do onog što se zove američka umetnost; sve isto: u Belgiji, kao u — Palestini. U francuskom je paviljonu netko pokušao da unese malo reda: dekorativizam Braque-a odijelili su od misticizma Rouaultova; u trećoj dvorani su Chagallove krave u oblacima (»misteriji i snovi« piše u katalogu), a u sredini: francuska moderna, slaba i epigonska. Slijedbenica dekadenata.
Ima nacija koje su pokušale spasiti se retrospektivama, pa je nedavna prošlost izašla još jednom na javu: kasna bečka secesija sa Egonom Schiele u austnijskom, anemični provincijalni kolorizam u poljskom, češkom i mađarskom paviljonu; sa personn]nim retrospektivama Oscara Koko. zchke i Paula Klee-a eksperesionizam iz svoje borbene faze, a u njemačkom paviljonu: ono šte je ostalo od sli. karstva u zemlji iznad koje su prošli ekspresionizam i fašizam: „Poznata imena: Otto Dix, Karl Hofer, Max Pechstein, · 'Sehmidt-Rottluff — "blijedi sljedbenici sebe samih, “epigoni
Svog vlastitog slikarstva od nekada.
A bili su to talijanski historičari umjetnosti, koji su naslutili opasnost ove Walpurgine noći: trebalo je zahvatiti dalje u prošlost, đati kakvu takvu protutežu vampirskom plesu i izbjeći, u ovom nelagodnom poslijeratnom vremenu koban dojam kojeg ostavlja posljednjih četrdeset godina. Roberto Longhi od bolonjskog u-
„ držani
niverziteta, predložio je „retrospek, tivu francuskih impresionista. Iz ra= znih evropskih zbirka i galerija uze. lo se ono što se moglo duzeti, bez sistema, i bez kapitalnih djela, i da bi se dala iluzija nekadanje veličine — formirala se, za one koji neće da prihvate Chagalla i Moorea, ova retrospektiva iz bulvarsko-romantičnog perjoda kla sne vladavine. Kao potajna nostalgija građana i malograđana stoji ova izlo~
žba impresionista na kraju dvadeset.
četvrtog Bienala u Veneciji godine 1948. ;
Četvrte godine nakon svršetka ra= ta, a ni jedne riječi o ratu! Tupa stihijnost prirode i zvjerstva ljudi sasu i fefišizirani u mnogim
djelima, ali nitko nije izrekao ni rije-
či protesta. Prihvatimo čovjeka onakvog kakav jeste, zaboravimo i oprostimo ludilo. i zvjerstva koja proizlaze · iz naše prirode — to je koban fatali· stički moral što izvire iz umjetnosti Martinia i Moorea. |
A za taj i takav XXIV·- Bienale godine 1948 talijanska napredna kriti.
ka pisala je (u »Unita« 8 juna 1948)
kako ona prestavlja »pokušaj da se zajedno svrstaju — kao u kakvoj he-
rojskoj solidarnoj barikadi — radovi
svih onih koji nastoje da od svog za-
nata umjetnika učine oruđe u službi čovječanstva i njegove budućnosti.« A ta barikada polazi od impresionista koji da su veliki »realisti 19 vijeka«, što »sanjaju i konstruiraju revolucionarne utopije«, pa do Rpuaulta, Braquea i Picassa, a osobito Picassa, jer je on »razbio apstraktnu defenzivnu Cezanneovu shemu« i »dao smrtni udarac formalnoj metafizici, ideologizmu i tehnicizmu u modernoj umjetnosti.« I sada treba rekonstruisati jedinstvo forme i sadržaja, a umjetni ci koji su od svih na cijelom svijetu najviše pozvani da to učine jesu upravo falijanski. Italija će »u obnovi umjetnosti i prevladavanju krize odigrati ulogu hegemona.«
Na marginama ovih formulacija suvišni su svi komentari: one govore riječito o izvjesnim duhovnim i političkim situacijama, kako to govore slike i kipovi. O situacijama, za koje bismo rado da su u napređnoj umje-. tnosti i kritici svih zemalja već ostale otraga kao odavno prevladana prošlost, Umjesto da bude povod za nebulozno mudrovanje, XXIV. Bienale trebalo je da buđe, osobito u Italiji, polazna tačka teoretske bitke, koja bi spomenutu situaciju raščistila i objasnila osnovne pojmove.
A nije za to ni trebalo mnogo fruda; jer ako ikada, a ono upravo sada, pred ovim nagomilanim masama iz. nakaženih likova, pojmovi su se objasnili sami od sebe. Ne može se, da. nas, tri godine nakon završetka rata govoriti o humanizmu u slikama Pi. cassa, ni o realizmu u radovima Renata ”Gutuša. Ištiia o stvarnosti na. meće „se neodoljivom snagom, istina o društvenoj i političkoj stvarnosti imperijalizma koju treba oblikovati, kao i istina o toj neljudskoj umjetnosti, što kao korov buja na rubu jedne umiruće kulture i koja je u ovim odlučnim vremenima na venecijanskom Bienalu još jednom samu sebe tako temeljito raskrninkala.
G. GAMULIN
OSVRTI VA KNJIGE ·MAKEDONSKA PROZA IPOEZIJA
NA SLOVENACKOM JEZIKU
Sva specifičnost kulturnog razvitka makedonskog naroda, čiji je iezik postigao stvarnu punopravnost i punu slobođu razvoja tek pre nekoliko godina, uspešnim završetkom narodno. Oslobodilačke borbe, bila je u velikoj meri uslovljena baš tim „istoriskim preokretom. Makedonska književnost, u stvari još sasvim mlada i na samom početku svoga uspona, sa književnim jezikom, koji još nije definitivno fiksiran, pobudila je jači interes kod pojedinih naših narođa, U Slovenaca, za poslednje {iri godine, Botovo redovito su objavljivani, naročito u novinama, informativni napisi o stanju i novostima u makedonskoj književnosti, Dok je u Zagrebu, dosad, objavljena u hrvat-
. skom prevodu knjiga omladinske pro-
ze Slavka Janevskog (kod »Prosvjete«), dotle su se poslednjih godinu dana u Ljubljani pojavile već dve knjiBe iz makedonske književnosti, izbor pripovedaka (»Makeđonske povesti« kod »Mladinske kEnjige«) i izbor poezije (»Makedonska poezija« kod »Slovenskog knjižnog zavoda«).
Knjigu makedonske proze pripremio je Franc Jeza, koji je napisao i opsežan informativni uvod na početku knjige. U tom predgovoru Jeza je prikazao makedonsku književnost od samih početaka, sredinom 18, veka pa sve donaših dana. Spominjući »Lexikon tetraglosson« moskopolskog: monaha Daniela, znači rečnik četiri bal-
kanska jezika: grčkog, albanskog, vlaškog i makedonskog, u kojoj je knjizi makedonski govor, bitolisko
narečje, po. prvi put štampan, Jeza prikazuje najkarakterističnije momente iz makedonske književnosti preko Joakima Krčovskog ı KMKirila Pejčinovića, braće Miladinovih, Rajka Žinzifova, Gligora Prličeva i kasnijih književnih trudbenika sve do Koste Racina, Nedelkovskog i Markovskog do najmlađih. Šteta što nije ni rečiu spomenut mladi pesnik iz prespanske pečalbarske porodice, Mite Bogoevski, koji je sa dvadeset i tri godine pao kao partizan, 1942. godine. U knjizi je objavljeno šest proznih napisa četiri pisca. Zastupljeni su: Vlado Maleski-Tiale jednom, Ivan Točko dvema, Kole Čašule isto dvema i Jovam Boškovski jednom omanjom prozom· Cilj ove prve knjige, prevedene sa makedonskog u Slovenaca, bio je u prvom redu da barem u najosnovnijim potezima informira.
Pre neki dan objavljena antologija makedonske poezije, štampana posle prilično intenzivne i dugotrajne pripreme, još je značajnija i sistematskije pripremljena, Ovo je uopšte prva antologija makedonske poezije, pa je stoga njeno značenje utoliko veće, Velika je zasluga samog dr.· FPrana Petre-a, Slovenca i prodekana Skopskog univerziteta, koji je načinio izbor pesama koje je trebalo prevesti, a ujedno napisao i opširan predgovor o makedonskoj književnosti, ua prvom redu o poeziji. Njegov je predgovor produbljeniji od Jezina, pokazuje već i rezultate proučavanja makedonske književnosti na licu mesta
od strane samog autora, pa su i ne= ki zaključci puniji i temelje se ma studiranju same građe,
Kao prevodioci sarađivali su na o voj antologiji Oton Župančič, Mile Klopčić, Igo Gruden, Jože Udovič, Lili Novy, P'ran .Albreht, Bogomil Fatur i Cene Vipotnik, dakle u svemu osam slovenačkih prevodilaca-pesnika. Go•lovo redovito je svakiod prevodilaca –preveo pesme jednog pesnika, osim nekih izuzetaka, Tako je Župančič obradio najstarije doba makedonske · pcezije i preveo, pored četiri makedonske narodne pesme, još po dve pesme Konstantina Miladinova i Raj-
ka Žinzifova, Naročito je uspeo pre- -
pev pesme »Glas« Žinzifova., - Kosta Racin, kao najlharakterističnijl makedonski socijalni pesnik, zastup« ljen je sa šest pesama (Dnevi, Obiralci tobaka. Lenka, Na Strugi bi rad delavnico imel,. Tatunčo, Kopači) koje je preveo Mile Klopčič, Igo Gruden je preveo šest pesama Venka Markovskog (Trujina, „Altana, Mesec, Mati, Hajduška ljuba, Žanjci), Joža Udovič Kola Nedelkovskog (tri pesme), Fran Albreht Blaža Koneskog (dve pesme), Lili Novy Mita Bogoevskog. (1) i Goga Ivanovskog (2 pesme), dok je Fatur preveo po dve pesme Slavka Janevskog i Aca Šopova, a na kraju Cene Vipatnik tri pesme Laze Karovskog. Pojedini prevodi makedonske poezije objavljeni su već krajem prošle godine u časopisu »Novi svete u Ljubljani,
Prevodioci su imali težak posao. Iz samih se prevoda, koji su mestimično prelazili i u prepeve, vidi veliki trud koji su prevođioci uložili, Pojedine omaške (moram priznati da nisam bio u mogućnosti da sravnim sa originalom sve pesme već samo fekstove Koste Racina i Kola Nedelkovskog i jednu pesmu Venka Markovskog). uglav nom, ne kvare u znatniioji meri utisak koji se đobija čitanjem. U »Altani« Ven= ka Markovskog, npr., nije tumačena ispod crte reč »altan« iz trećeg stiha, iako su kod nekih pesama tumačene mnogo poznatije turske reči. I naglasak samog imena (Altana) je pogrešan. Igo Gruden, isto tako menja ritam, pa mu pesma u prevođu ispadne sa. svim druga· To mu se dogodilo prošle godine sa »Hadži Dimitrom« „Hrista Boteva, a sad opet sa »Altanom«. U veće greške treba ubrojati i »okras« iz predzadnjeg stiha Racinove pesme »Dnevi«, jer »singžirie« nisu nikakav ukras, već lanci, spone· U petom odeljku Racinove pesme »Na struga...« treba sedmi stih svakako da glasi isto tako kao što glasi i deveki, jer »kajmakot« iz originala ne može biti mleko, rsd
Ovo su, Sravnjujući uložen truđ i postignuti uspeh, sitni neđostaci koji ne menjaju u suštini činjenicu da je ovom knjigom učinjen jedan značajan korak ka upoznavanju makeđonske poezije u Slovenaca.
Tone POTOKAR
LIKOVI
NAŠIH RUDARA
Na dan početka rađa Prvog kongresa Jedđinstvenih sindikata, Prezidijum Namodne skupštine FNRJ, za naročite zasluge u radu na obnovi i izgradnji zemlje odlikovao je ORDENOM ZA HRABROST raške rudare: Ivana Peršića, Pavu Sergovića, Alberta Palisku i Antona Faraguna.
Bilo je to četrmaeste godine. U Štrmačkom šahtu poginuo je pod_ građivać Dinko Peršić. Devet „dana kasnije rodio mu se sin, Ivan, Osam– naeste, bijeđa je slomila i majku Ivanovu. Ostalo ih je šestero: tri brata i tri sestre. Najstarije od petnaest godina. Rasuli su se po Labinštini, kao sluge kod gospode i imućnijih selja_ ka.
Četvero goveda čuvao je četverogodišnji Ivan kod strica u Sv. Nedjelji. A čim je malo porastao, ali još uvijek bos i nejak, čuvao je goveda i vozio stričevim kolima inži_ njere na rudnik boksita. Tri ili četiri puta otišao je kriomice u školu, pa su mu i to zabranili.
U četrnaestoj godini pokušao je da razmahne krilima. Pored njive, na kojoj je orao, prolazili su kamioni. Zamolio je gazdu:
— Učio bih za šofera.
Ali je strina to vidjela i zaključala mu odijelo i cipele i on je opet Ostao pastir i sluga. Ali je u duši već od lučio: ako me ne puste, pobjeći ću. Stric-srednjak razmišljao je i razmi. šljao pa konačno odlučio: neka Ivan ide u rudnik, on će podmititi italijansku gospodu da ga prime, a stanovaće dalje kod njega, zarađiće nešto, kapnuće koja para u kuću.
Tako je Ivan počeo kao vozač, Gurao je vagonete jednom mukom, a
gom se držao za lanac da ne od. leti nizbrđo zajedno s njima. Ujutro bi odradio svoju nadnicu, a popodne vozio za strica. Novac je kapao u stričev džep. U Ivanovoj duši nejasno osjećanje: zar ću im dovijeka. biti dužan? -
I onda se Ivan zaljubio. A ljubav u poštenom srcu rađa i hrabrost. Pobjegao je u Šumber, oženio se. do_ bio dvoje djece, otslužio vojsku i kad se 1931 vratio kući posla za njeBa nije bilo. Obilazio je direkcije i
irektore — 3uzalud. Na boksitu je
tada radio poslovođa Stepančić i Ivan se obratio njemu: stvar stoji
O i tako, imam ženu i dvoje djece, dobar sam radnik, primite me. vi oie primiću fe, ali ne zaboraorat dužnost, — rekao je Dpo_
Svakog dana, idući na posao, Ivan
„NIKO NIJE REKAO: TEŠKO MI JE"
je morao da prođe pored pošlovođine kuće. U njoj je Stepančić držao krčmu i uveo nepisani zakon: koga on primi na posao, taj mora da pije u njegovoj krčmi svakog dana. Ivan nije mogao da pije, kod kuće je gladovala žena i dvoje djece, bijeda je davila i dugovi. :
— Za te: više nema posla, — rekao mu je zato · poslije nekoliko dana Stepančić, n
Sa kapom pod pazuhom obiiao e opet Ivan pragove poslodavaca, Na rudniku ugljena direktor, fašista Battini: »Upiši se u knjigu, veli, zvaćemo fe ako ustreba. »Postojala je takva knjiga u to vrijeme, u nju su upisivane stotine nezaposlenih koji su svakodnevno čučali pred vrPtima direkcije i čekali čudo, čekali posao.
A Ivanova djeća se suše. On opet obija pragove. Moli drugog poslovođu, Đanisia.
— Imaš li iskaznicu fašističke stranke? — pita Đanisi.
— Nemam,
— Onda nema ni posla.
I tako redom. A Ivan misli na oca, misli na labinske rudare, borce sa Štrmca, Vineža ı Krapnja, na ricinus i konfinacije, na crvene zastave što još uvijek zavijore Prvog maja na zvonicima istarskih sela i misli da je lakše i umrijeti nego ponijeti na srcu fašističku iskaznicu. Vraća se kući sa strepnjom, čini mu se da ga oči njepove djece optužuju: zašto si nas, brate moj, stvarao, kad nisi kadar da nas prehraniš.
Neki radnici su ga posavjetovali,–
otiđi i Braušu, on je »kapouličo«, ako daš pedeset lira, primiće te na Dposao. Cijele noći razgovarao je Ivan sa ženom: kako ćemo mi, kako ćemo, o-
dakle pedeset lira, nema ih, ne možeš ih stvoriti,
Ali nešto se moralo stvoriti. Labin_ ski podesta, pretsjednik opštine, dao se podmitihi na revers. I Ivanu je dao ceduljicu za direktora ugljenokopa. Primili su ga »na probu«, kao vozača.
Sve je to pričao Ivan Peršić, zamijšljeno gledajući preko nas u Labin ski grad. i P
— Krcali smo ugalj, ja i jedan druv kao ludi. Zamisli, kako si morao raditi. Dva čovjeka po 14 tona, golim rukama u jednoj smjeni, I znao sam: opet sam rob. Zaradim đa jedva spa. šavam život familiji. A nad glavom mač, za sitnicu letiš s posla. Krcali Smo, vjeruj, kao ludi i ponekad sjeli umorni i oznojeni, dahćući glasno kao
psi, a naletio bi Đanisi: »Sjedite?! Pet lira globe i tri dana ·kući!«
Pet lira bilo je više od pola nadnice, a tri dana nerada — crna glad.
— I lek se vratiš na posao — na-– stavlja Ivan i počinje da uzbuđeno šeta po sobi uprave sindikata — upreš, vikneš nešto drugovima, a naleti opet neki fašistički pas: »A, ščavi, kučkini sinovi, opet govorite hrvatski!! Za svaku riječ — dvije lire globe«. .
Skupa je tada bila svaka hrvatska riječ. q„„Istrj,
Odjednom fašisti počeše na široko da ruju po Labinštini. Provrtiše nove hodnike i horizonte, poletješe vago_ neti na električnu struju, zasjekačice pružiše svoje dugačke jezike sa čeličnim zubima pod slojeve, automatski čekići zabrujaše, nove stotine rad–nika ispuniše rovove. Radilo se lo_ povski, raubovalo, upropaštavalo. Musolini je trebao uglja za Tat u Abisiniji.
Ivanu je u to vrijeme prišao njegov drug Ramnić,.
— U Abisiniji se narod tuče protiv tašista. A. mi fašistima dajemo uBalj. Razmisli, brate. Ti znaš šta znači biti rob po dva puta.
Ivan nije dugo razmišljao. Iza nje_ Ba i njegovih drugova njihale su se stresaljke kao dugačke čelične zmije, kroz koje je tekao ugalj-otrov. koji će pomoći da se pođave abisinska djeca. Bile su blizu otkopa, A ruđari ih nisu sklanjali dok su pucali mine, nego rušili ekspložijama. Ivan je s drugovima dobijao šavafe za StPesli_ ke i za vagonete, ali oni su šarafe bacali u zasip — jedan metak manje.
— Tada su gospođa bila jača i pokoriše Abisince, —vuzdahnuo je Ivan Peršić, rvičajući o tom vremenu, A mi ostadošmo na froniu. Ubijali su nas. Pogledaj.
Izvukao je odnekud luksuzno opre. mljen žutkast album sa upadnim zlatnim naslovom »ARSA — SOCIMETA ANONIMA CARBONIFERA«, štampan baš u gođinama. abisinskog rata, ilustrovan preoizsmim i dobrim fotografijama. Anonimno društvo nile, razumije se, štampalo album za: radnike, nego kao' dokaz fašističke »slave« za gospodu u svijetu. I ostavilo je dokaz svog zločinačkog rada u raškim rudnicima. Slikani su rudđa_ ri. naročito namješten, na poslu, velike galerije, hodnici otkopi, postrojenja, sve obasjano magnezijskom svjetlošću aparata, koji je uhvatio
~
ravili đa na njihovim slikama neće biti nigdje podgrade, nigdje osigura_ nja, nigdje minimalnog znaka brige za život ljudi.
— Otiđi, pogledaj njihove službene statistike i dokumente što su ostali, — kaže Ivan. — Naći ćeš u svakoj godini cirka dvije stotine mrtvih. Grabili su, raubovali, triđeset sedme ne znam ni sam koliko je ljudi izgi· nulo, četrdesete su zapisali 280, a Ja sam ih brebrojio preko četiri stotine. Ej, jeftine su tada naše glave bile.
Kađ su Nijemci napali zemlju Sovjeta. Ramnić je opet došao Ivanu Peršiću. |
— Udarili šu, lopovi, na Rusiju, na radničku zemlju, brate. A mi dajemo ugalj. Staljin nas je pozvao u borbu... Razmisli, Ivane.
U Ivanu je zadrhtalo srce: Rusija u ratu! Oštar bol i beskrajna nada. Iznad usplamtjelih crnih očiju sasta_ le su se u ravnoj liniji nakostrešene obrve:
— Lopov neka razmišlja — ja ću
se boriti!
I otpočela je sabotaža, Nijeđan rudarski stručnjak nije mogao da pronađe uzroke ni uzročnike kvara na mašinama, bušilicama, transformatorima. Alat je letio u staro gvožđe, stresaljke se rušile. I odmah zatim kroz jame je prošao glas brzinom e_ lektrične struje:
— Naši su se digli u Jugoslaviji! »Ribelli«, to su naši, U raškim jamamama pohranjene su krvave zastave Labinske republike. Oko njih, drugovi! Da ih razvijemo zajedno sa zastavama jugoslovenskih proletera! Da ne plaćamo dvije lire globe za svaku maferinju riječ. Za radničku kavu“, za slobodu!
I odlaze prvi kuriri Labinštine pre_ ko stare granice, Rudar i diverzant Mate Štemberga odlazi na Planik da traži vezu s partizanima. Benazić, Golja„ Bertić i drugi prebacuju prve borce Istre u odrede.
A Ivan Peršić organizuje sabotaže, kupi pomoć borcima, izgara. Na izlazu iz šahta rudare stalno dočekuju karabinjeri. :
— Danas uzmu jednoga, sutra drugoga, nikad ne znaš kad će doći tvoja ura, — sjeća se Ivan. }
Jednog septembarskog dana četrdesetitreće zatrubile su sirene u Ra_ ši i Podlabinu, Brod u Raškom kanalu ispalio je sedam topovskih metaka Zadrhtala su rudđarska okna. istarska brda, seljačke kućice. Sve živo slilo
- | se na ceste koje su vodile u Podlabin Svaki detalj, Ali su »fotografi« zabo=. CRAB Će. |
ı Rašu,
— Narode, po oružje! — klicao je Ivan. — Kapitulirala je Italija.
Rasle su povorke, starice su nosile sjekire, seljaci vile i kose, djeca su grabila kamenje, rudari iskopavali karabinke, nijemi su progovorili.
Pod samim Labinom zaštektao je na narod fašistički mitraljez.
— Wlobođa ne pada s neba, — vikali su rudari. — Naprijed!
Na juriš su pozvale i dve karabinke koje su s proplanka otvorile vatru na "fašiste. Licul_ Španac, lJabinski sin, bio je, na čelu „Jurnule su kolone rudara i seljaka i dvije hiljade italiJanskih vojnika i karabinjera bilo je razoružano.
Zastava Labinske republike, okupana sviežom krvlju boraca za Sslobodu, uskrsla je u jugoslovenskoj Re. publici. Nju je trebalo još Hraniti, boriti se za nju.
Nijemci su počeli ofanzivu. Ivan je otišao, sa rudarima-dobrovoljcima u oganj bitaka. Digli su most kođ Raše. Nacisti su nadirali iz Pule I bit_ ke su se ređale: Medančići, koje su Švabe do temelja spalili, Vodnjan, Dičići, Žminj, stara granica i natrag. Bili su opkoljeni i komandir je rekao: »Probijajte se u manjim grupama. Oružje čuvajte. Ti Ivane idi na svoj teren.«
Ivan se probio do Labinštine, na_ rod mu je pokazivao put i hranio ga. U Labinu je postao član ilegalnog narodnog odbora i po zađatku otišao u rudnik.
— Radio sam uvijek u trećoj smjeni, po noći, — sa lukavim smiješkom podvlači Ivan. — U rudniku sve ide po komandi narodne vlasti, Nijemci i karabinjeri tu nisu mogli ništa. Nadzornici slušaju naše direktive. Ja ulazim, jednu noć rađim, a tri odla_ zim u odred, u akcije. e
Pratio je kretanje Nijemaca, nosio eksploziv, rezao telefonske linije, rušio ograđe ,tukao se.
U Raši i Labinu bili su Nijemci, u Podlabinu karabinjeri. Zadatak je dala Partija: pohvatati ih! Jedan je pokušaj propao. Drugi put je sa jedanaest drugova uspjeo: karabinjeri su odvučeni partizanskoi komandi, S njima roba i municija. A druge noći mrupa je ispraznila magazin i odnijela partizanima odijela, cipele, ćebad.
— A nadzornici su pisali nadnice,
— smije se Ivan na sav glas i vrti ma glavi famnomodri kačket, sličan “iiaškom. |
Februara četrdđesetičetvrte fašistič. ki špilm otkrio je Tvana. Uhvatili su
#* radnik
~ · = OJ O OOJ a: o O IR .____O My N PM -
Roksanda NJEGUŠ
ga na spavanju, odveli u Rašu i isprebijali., Onda su ga ispitivali. Fašista mu je sjeo sučelice i na svaki Ivanov odgovor udarao ga šakom u lice. Nije pomoglo. Ivan nije govorjo.
Fašista je otvorio ladicu, uzeo lisičine, vezao Ivanu ruke na leđima, provukao uže koje je visilo u uglu kroz lisičine i objesio tako Ivana. Bilo je to zloglasno »anbinden«, tako su visili Jabinski štrajkači pod Au_ strijom u ratu,vpod fašističkom Italijom u drugom ratu.
— Kao da si me stavio u maštil vruće vole, mislio sam, umrijeću, zamračenih očiju sjeća se Ivan.
Poslije dva sata dolazi fašista;
— Banditu, govori!
— Ne.
Tukao je obješenog Ivana, dok mu krv nije navalila na usta,
Poslije tri sata, isto. Samo je krv potekla jače.
— Sada ćeš kazati!
— Kao 1 prije. u
Bacili su ga u ćeliju, odveli u zat_ vore Pole, Trsta i na kraju otpremili u Dahau. Iz Dahaua su ga odveli u fabriku oružja. Sabotirao je. Odveli su ga na švicarsku granicu da građi pod zemljom neko preduzeće,
— Znaš i sama, dvanaest sati se radilo u vodi. Dvanaest drugova je dobijalo kilogram nečeg što su oni zvali kruh. Svaki dan oko mene umire petlnaest-dvadeset ljuđi. I ja, O_ sjećam da ću pasti. Jedne večeri ušao sam u baraku da se ogrijem, groznica me tresla. Uhvatiše me dvojica na_ cista, poletješe za mnom, jeđan sa kocem, drugi sa gumenom palicom, Gonili su me dugo po baraki i tukli, dok se nisam bez svijesti svalio na zemlju. A kad dođoh k sebi, osjećam · mokar sam. Opipam, krv. Ubo me, skot, nožem u butinu. Išao sam na rad, znam, ubiće me inače. Vozio sam s jednim Rusom kolica, povelika, puna zemlje. Nakrcaju oni koliko hoće. Uprli nas dvojica, a kola ni makac. Nijemac po nama kundđakom.
~
Meni krv poletila opet iz rane, i Rus”
kao da će pasti, srce mi se stislo, svu
volju sam u šake sakupio i vidim,
Rus mi se zagledao u oči, misli na mene, i nađošla Snaga, ko bi znao otkuđa i meni i njemu, smo. ije
Šest _mjeseci izdržao je Tvan, i
aas a. ro aaa ta a O L
pa se izvuko-
i u
a. UB aaa aca i „___|
o u Kiss „ GO.