Књижевне новине

BROJ3

NA BEOGRADSKOJ SCENI

Tko je pratio rad beogradske opePe od oslobođenja, odnosno od prve pretstave »Onjegina« u rainoj sezoni 1944–45, mogao je zapaziti njeno nastojanje da stalno podiže kvalitet pretstava, da u stil opernog izvođenja Unese elemente realizma.

Taj uspon beogradske Opere vidimo u markantnijim „muzičko-scenskim izvođenjima ostvarenim za Dosljednje pi godine (1946 »Knez Igor«; 1947: »Iv9:, Susanjin«, »Don Paskvale«; »Pikova dama«, »Ohridska legenda«; 1948: »Karmen«, »Boris Godunov«), a očito je izražen u posljednjoj, novoj realizaciji »Aide«. (U međuvremenu je beogradska Opera savlađivala mno ge organizacione probleme, pošto je u zimu 1944 počela rad potpuno iznova).

Na zapadno-evropskim „pozornicama — bez obzira na njihovu tradiciju, kvalitet i smjelost u eksperimentiranju, — scemska postavka opermih djela rešava se uvijek manje-više po utvrđenom šablonu (isticanje ličnosti pjevača, isticanje scenskih efekata). Tako se postupa i s djelima snažno realističkoga karaktera kao što je »Boris Godđunov«, Tako se posMapa, i tako se u staroj Jugoslaviji postupalo i s »Aidom«.

No »Aidđa«, prema mnogim elemehtima u svom Sšižeu (crte heroike, duboki sukobi ličnosti, plastično ocrtani karakteri u dramskoj radnji), daje vrlo mnogo mogućnosti za isticanje osobina realistične opere za kojom je težio Verdi, a posle njega Brize. Napose je karakteristično za »Aidu« da Verdi u njenim ličnostima daje žive ljude, bez obzira na ambijenat koji bi vrlo lako mogao zavesti kompozitora na teren misticizma.

Đuzepe Verđi (1813-1901), poslije nekoliko opera revolucionarno-patriotskog sadržaja, inspiriranih „borbom talijanskog građanstva i marodnih masa za nacionalnu nezavisnost, i opera u kojima je, — još na tradicijama romantizma, a uvodeći realistične elemente, — isticao tragediju ličnosti koja strada uslijed društvenih suprotnosti (»Rigoleto«, »Traviata«), razvijao je sve više dramatski elemenat u operi, i sedamđesetih godina dao »Aidu«, a poslije toga realističnu muzičku dramu »Otelo« i muzičku komediju »Palstaf« (po Šekspirovim dramama).

Tako se još ponešto oslanja na okvire francuske »velike opere«, »Aida« pokazuje mnogo viši stepen dramatizacije. Muzika tu služi karakterizaciji ličnosti, izražavanju dramskih situacija, ona je nerazdvojna od dramske radnje, Dramatizovanost se očituje i u logičnijem „povezivanju pojedinih Scena (»scena suda«) u njihovom živom kontrastiranju (prva slika), u dinamici dramske radnje (na primjer drugi dio »scene ftriumfa«, čitava pret posljednja slika). Muzika pojedinih dijelova simfonizovana je, muzički stav se razvija na temelju sukoba i preplitanja tema i moliva različitoga karaktera (na primjer završetak pete slike, gotovo čitava šesta slika). Naročito se ističe tijesna povezanost melodije sa tekstom kao znak sve jačeg učvršćivanja realizma u operi. (Često se to neosnovano tumači kao pojava »vagnerijanstva« kod Verdija). Svojom saglasnošću s tekstom melodiska linija ne gubi svoj zamah (ona je kod Verdija naprotiv vrlo bogata), a mnogo dobija u samom sadržaju i u dramatičnosti.

Svi ovi elementi što ih nalazimo u sAidi« stvaraju mogućnosti za primje nu muzičko-režiske koncepcije iz Osnova različite od operskog šablona u koji se »Aida« ranije postavljala.

U pokušaju da ostvari novu koncepciju, beogradska Opera dala je A lo dobru realizaciju »Aide«, koja zaslužuje posebnu pažnju, kao novi korak u primjenjivanju jednog naprednog metođa u operskom izvođenju, Ovom izvedbom »Aide« ostvaren je jedan viši stepen saradnje između muzičkog i režiskog rukovodstva u cilju objedinjavanja svih tih faktora u izvođenju. U novoj postavci opere išlo se za tim da se izrazi dramatičnost i istaknu realistični elementi. Sam Osnovni sukob drame: sukob između osjećanja ljubavi i dužnosti, nametnute od strane vladara, a iz koje slijedi i Obaveza prema kraljevskoj obitelji kod Radamesa; sukob između osjećanja ljubavi i patriotizma, uz primJjesu patrijarhalno shvaćenog . pokora= vanja ocu — kod Aide; — taj osnovni sukob uvjerljivo je dat na sceni. Postavljen je ne samo prirodno u psihološkom smislu, nego i historiski pravilno time što je data i pozadina tih sukoba — borbe egipatske države sa susjednim državama, borba u kojoj su došle do izražaja osvajačke tendencije Bgipta. Naglašeni su _karakteristični društveni odnosi, distancirariost faraona, vodeća uloga Svečenstva u državnim akcijama i ratu. Pozitivnije jeistaknuta ličnost etiopsko· ga kralja Amonasra, koji u ovoj izved bi nije prikazan po starom opernom šablonu kao crnac-poludivljak, nego kao vođa raitničkog plemena koji se malazi ipak na tolikom stepenu kulture da ispoljava pojam časti ponos i patriotizam. (Na tome se, uoštalom, 1 zasniva Verdijeva koncepcija Amona– srove uloge u drami, u kojoj je Verdi pojedinim ličnostima očito pridavao izvjesna osjećanja i pojmove svoje epohe). Istaknufa je vlađarska svijest Amneris, koja SsVvoJu svojim vladarskim pravom sVE đo momenta preloma. — kada poštaje „Svjes rotivurječlja : A obaVae i osjećanja ljubavi, a ujedno i spoznaje svoju nemoć pred vlasti Svećenstva. Kod zarobljene Aide istaknuto še dostojanstvo. TEO RĆ | Nćeri, koja se usuđuje voljeti VOjSKOij OSM | osnovu tak Realiziranju djela na _. Vog i imnčenja prišlo se Ba mnogo stuđioznosti i umetničke OdgovornOstL sjajnog dekora,.

ljubav smatra ·

između svOE .

Muzički dio, kojim je rukovodio Krešimir Baranović, sa velikim umije ćem i iskustvom pokazao je jedinstvo i uravnoteženost između glavnih faktora u cijelom „muzičkom aparatu. Nasuprot isticanju pevačkih »zvijezda« ili napadnom stršenju horova u nekim scenama, kao što se većinom čini u »sceni triumfa«, išlo se s uspjehom za usklađivanjem solista, solističkih grupa, — hora i orkestra u majestetičnu cjelinu, Takovu »Aidu« konačno zahtijeva i Verdi u svojoj koncepciji, a njegovu koncepciju obično iznakazuju pogrešna tumače-= nja, u kojima se forsiraju bilo solističke partije, bilo pojedine scene, bilo pojedine operske arije.

Kod spremanja »Aide«, na beogradskoj sceni posvećena je velika pažnja savjesnom studiju svih uloga, njihovoj muzičkoj strani, provedena je analiza teksta i sa sadržajne i sa tehničke strane (dikcija). Ovim uvođenjem unutarnje režije opera je — iako ne u svemu i u svim ulogama izvučena iz uobičajenih šablona i čisto spoljne režije. I interpretacijom melodije, i dikcijom, išlo se za izražavanjem dramatičnog smisla radnje i sukoba. Scena »na Nilu« data je kao jedinstvena cjelina sa dosta dramatskog tempa, sa epskom širinom, a bez rastegnutosti u maniru »velike opere«. I za scenu triumfa može se reći da je uobičajena rasparčanost u po četku slike (donekle uslovljena strukturom same scene) svedena na minimum. Pomenutim sredstvima ostvaren je široki dramski i epski zamah »scene suda«, možda jedne od najdramatičnijih Verdijevih scena, koja se odlikuje dubokom unutarnjom dramatikom. Moram se ovdje osvrmuti na kritiku B. Dragutinovića povođom premijere »Aide«. Kritika B, Dragutinovića, objavljena u »Politici«, jedina je kritika, iako je od premijere prošlo skoro mjesec danas tim je važnije da se istakne šta je on rekao o toj pretstavi, koja znači napredak u radu beogradske Opere, Olako negirajući bilo kakav uspjeh u nastojanjima da se »Aida« scenski postavi na novi način Dragutinović kaže: »I pored iežnje da se »Aida« danas u našoj operi ostvari u novoj koncepciji, ona je u osnovi ostala ono što je i bila: raskošni operski šablon...« I dalje: »Osmovni napor režije bio je usmjeren na to da ostvari veliki operski spektakl«. Mislim da B. Dragutinović ili ne zapaža jasno naglašene momente u izvođenju, ili ih prešućuje. Ni jedno ni drugo ne bi smjelo da se pojavi u jednoj današnjoj kritici, koja pretenduje na stručnost ili bar na recenzentsku iscrpnost.

U samoj režiji ima mjesta koja zahtijevaju neke korekture. Tako na primjer postoji nesklad između ukočenog lika i držanja Faraona i njegove temperamentno realizovane pjevačke partije u prvoj slici, trebalo ukloniti sretnijim rešenjem, kao što treba naći potpunije rešenje i za posljednju scenu sedme slike (konac opere).

Ne možemo se složiti sa argumentacijom B, Dragutinovića kod ocjene ove scene. On navođi doslovno: »U poslednjoj slici... režija je pogrešno izvela na grob osuđenog izdajnika domovine sveštenice iz druge slike, unoseći na taj način u rešenje završne scene jeđan čisto formalistički elemenat, Tačno je da u partituri postoje reminiscencije na ritualnu igru iz druge slike, ali ne da bi bile realno ostvarene na sceni zbog čisto spoljašnjih efekata, već da potsete na mo menat posvećenja vojskovođe i da još jače podvuku njegovu izdaju«. Tačno je da se u fradiciji izvođenja »Aide« uvode na tom mjestu figure svećenica zbog oživljavanja scene. No u partituri »Aide« nalazi se u sastavu završne scene fematski materijal po svom sadržaju istovjetan sa tematskim maferijalom iz druge slike, kojim.se karakteriše pjevanje i igra svećenica. Na tim mjestima pjevačima je dan i tekst, pa nema sumnje da je time Verđi želio na sasvim realističan način (a njemu svojšstve-= nim majstorstvom) iznijeti kontrast između ljubavnog dueta u grobnici i

koji bi.

bogosluženja koje se istovremeno odvija u hramu, ı time obogatiti čitavu posljednju scenu, a ne podvući simboliku na »vagnerijanski« način putem »lajtmotiva«,

Pozitivna tendenca za historisku vjerodostojnost pokazana je u dekoru i kostimima. Monumentalnost egipatske arhitekture (koja treba da pokaže sićušnost čovjeka pred božanstvom i neprolaznost tadašnjeg društvenog sistema) došla je do izražaja ne sukobljavajući se s malim dimenzijama pozornice. Treba napomenuti da je 5 ovakvom zamisli, a u okviru mogućnosti ove pozornice koja je mala, teško bilo rešavati sve probleme koje postavlja inscenacija »Aide«, no oni su uglavnom povoljno rešeni Jedino u {. ZV. »sceni na Nilu« bilo bi bolje da je na protivnoj strani Izidinog hrama ostavljeno više otvorenog prostora. Na ovom nebitnom nedostatku B. Dragutinović duže se zadržao, nazvavši iu scenu, u stilu kozerije, »nilskom scenom — ustvari bez Nila«. Kao što se u svojoj kritici uglavnom zadržao na manje bitnim momentima, ne primjećujući da pretstava »Aide« znači napredak beogradske Opere, tako je o pojedinim pjevačima ı pjevačicama, kao i o dirigentu, rekao niz konvencionalnih rečenica, na pr.: ».. uspeo je i pevački i glumački da održi liniju, opšte solističke pretstave), ponekad dosta pristrasno, (na pr.: u negativnoj ocjeni interpretacije M. Hejbalove). Ne ulazim ovdje u pojedinačnu ocjenu izvođača, od kojih su neki imali izvrsne realizacije, ali smatram da kad se ulazi u O– cjenu pojedinih izvođača treba dati takve ocjene koje i publici jasno kazuju kakav su oni kvalitet pokazali.

Bez obzira na izvjesne nedostatke u samoj izvedbi, pretstava »Aide« je umjetnički cjelovita i uravnotežena. To je postignuto zato što se od svih izvođača zahtijevalo maksimum zalaganja i postizanje najvišeg umjetničkog dometa u okviru njihovih mogućnosti. A sve to je ostvareno čvrstom organizacijom saradnje svih učesnika. Beogradska pretstava »Aide« sa svojom umjetničkom postavkom pri. bližuje se pravoj koncepciji »Aide«, koja se na liniji »Rigoleto« — »Otelo« — »PFalstaf« u samom Verdijevom stvaranju nalazi u fazi sve jačeg dramatizovanja muzičko-scenskog djela, a na liniji »Viljem Tel« — »Loen= grin« — »Knez Igor« i »Boris Guđunov« u fazi sve jačeg porasta herojsko-epskog elementa u muzičko-scemskom djelu. Time »Aiđda« i prestaje da bude »spektakl«e sa nekim operskim šablonom i postaje „muzičko-scensko djelo koje se približujie Verdijevom idealu realističke opere. -

Pri izvođenju muzičko-scenskog

djela s fako jakom dramatičnošću najpravilniji je put oslanjanje na sa-

"mu partituru. Putem žanaliziranja,

stuđiranja i objedinjavanja svih faktora na bazi muzike (kao najsnažnijeg umjetničkog elementa u muzičko. scenskom &#djelu) ı pošlo se prilikom izvođenja »Aide« na beogradskoj sceni, Ako i nisu u tome iscrpene sve mogućnosti našeg operskog aparata, učinjen je korak naprijeđ u radu same opere, koja sve većim aktiviziranjem i povezivanjem svih svojih umjetničkih snaga treba da postigne još veće uspjehe.

Ovaj uspjeh u radu beogradske Opere B. Dragutinović konstatuje samo jednom konvencionalnom rečenicom koja ni na šta ne obavezuje. Ako ne bi bilo uspjeha, ne bi trebalo davati konvencionalne fraze učtivosti, a ako uspjeha ima, to treba istaći, objasniti i tome se radovati, U posmatranju današnjeg našeg kulturmog i Umjetničkog rada treba ukazivati na greške, ali i vidjeti i osjetiti ono novo Što se pomalja i ako tog novog ima, na to upozoriti publiku, javnost. Inače javnost neće dobiti pravilnu Sliku o razvoju našeg umjetničkog života, Taj razvoj se, međutim, vidi u nađu beogradske Opere i u odnosu publike prema njoj.

Nikola HERCIGONJA

S O NI NI i LMUSV UHU: GWeasth! ct CLIPR DR 2) O KO UI O Te OL |O U 1 o m RRA

|

'Đura Jakšić: Devojka u plavom

Ba izložbe slika Đure Jakšića

/

KNJIŽEVNE NOVINE

»AIDA«- NOVO UMJETNIČKO OSTVARENJE

DISKUSIJA O KNJIŽE VNIM PITANJIMA

Nekoliko napomena o kritici Velibora Gligoriću

na »GofskKea tokovVea«

Kod nas danas nije čest slučaj da pisci odgovaraju na prikaze svojih kritičara. Ja ću to ovdje učiniti zato što me je kritika Velibora Gligorića na »Gorske tokove«, objavljena u 42 broju »Književnih novina«, prilično iznenadila. Svjestan sam toga da treba podvrgavati kritici i knjige koje su imale uspjeha u našem javnom ŽivOtu i dobile nagradu, da se ono što je u njima negativno ne bi naturalo i štetno djelovalo svojom već pribavljenom preporukom, ali iz Gligorićeve kritike nijesam saznao zašto u njoj nije dobro ono što on negativno ocje-

njuje. Gligorićev prikaz iznenadio me'

je u prvom redu stavom koji je ovaj naš kritičar! zauzeo prema gotovo dvadesetogodišnjem radu jednog pjesnika i načinom na koji on postavlja i raspravlja izvjesna pitanja iz oblasti pjesničkog stvaranja. Zbog toga je, mislim, potrebno pokrenuti i dodđirnuti nekoliko principijemih pitanja od bitne važnosti za ovaj rod književnosti. Gligorićeva kritika nije bila u svojoj cjelini konstruktivna, „pored sveg svog isticanja idejnosti kojoj je nesumnjivo i s pravom fežila. Kritika je ostala jednostrana, u nekim stvarima netačno argumentisana a u nekima površna, Gligorić je prikazujući »Gorske tokove« govorio ustvari O dvadesetogodišnjem radu jednog pjesnika i baš zato bio je dužan da istak= ne, navede i srazmerno podvuče pozitivne i negativne strane, drušžim rečima da dade svestranu ocjenu. vrijednosti te poezije, — što napredna kritika i inače uvijek čini. Međutim on to nije uradio i to je ono što u ovoj književnoj analizi smeta.

Gligorić se u svojoj kritici prvo zadržao na rasporedu pjesama po ciklusima i nazivima pojedinih ygiklusa, tražeći logičnu i idejnu nit u tome klasificiranju. On se čudi da je poslednji ciklus »Vrijedi živjeti na SVvijetu« mogao obuhvatiti i pjesme iz 1943 godine, iz logora. Zatim se, dalje, čudi da je takav naslov mogao uopšte doći u obzir za ovaj ciklus, jer po nje=

govom mišljenju »u zemlji koja je iz-

vojevala borbu protiv kapitalizma i koja izgrađuje socijalizam ne postavlja se pitanje da li je vredno živeti na svetu jli ne.« Međutim, stvar stoji drugačije. U poslednji ciklus »Vrijedi živjeti na svijetu« nije ušla ni jedna pjesma iz logora. Da je Gligorić pažljivije pročitao bilješku na kraju Knjige vidio bi iz nje da je pjesnik 1943 godine pobjegao iz logora, probijajući se ka frontu i viđenja stvarmosti iz toga perioda opjevao i unio u ciklus »Vrijedi živjeti na svijetu«, On se, dakle, tađa nalazio u italijanskim planinama a ne u logoru. Ovako kako je Gligorić pretstavio izlazi da je pjesnikova misao bila da je vrijedno živjeti u logoru, u ropskim uslovima. U zahvatu tematike iz ovog perioda i kasnije iz perioda posle oslobođenja, sve pod zajedničkim naslovom »Vrijedi živjeti na svijetu«, nigdje se nije postavilo pitanje da li je vrijedno živjeti ili ne. Potstaknut konkretnim doživljavanjem nove stvarnosti i njenom perspektivom, pisac toga ciklusa je egzaltirano, potvrdno uzviknuo da je vrijedno živjeti na svijetu, slaveći sam život, Shvatajući novo-realističku umjetnost suviše šematski i uprošćeno, možda kritičar smatra da je dovoljno, na primer, pomenuti SOcijalizam ili neku njegovu kategoriju, pa da odmah buknu pretstave da je vrijedno živjeti na svijetu, odnosno, po istoj logici, da je dovoljno pomenuti kapitalizam i fašizam, pa da se stvore kod čitaoca druge preistave O

.tome kako se treba boriti protiv dru-

štvenih parazita, uEnjetača itd. Meni se čini da Gligorić češće pada u ovakvu uskost i vulgarizaciju kada govori, o umjetničkim djelima. „On prilazi poeziji suviše suvo, ne Viršeći pored idejne i jednu dublju estetsku analizu. Kod ciklusa »Vrijedi živjeti na svijetu« kritičar. je netačno interpretirao pjesničku istinu, tvrdeći da „je pjesnik, tobože, postavio to pitanje „zbog #viđenja sitnih radosti (djece, prirođe, postupaka ljudi prema pjesniku lično), zaobilazeći u pjesmi sa istoimenim naslovom i viđenja stvarnosti opšteg idejnog karaktera: »Bose čete snažno otrgnute iz vidjela, što pregaziše vjekovne laži, prestole i krune, što ustaše kako naše rijeke ustaju..., »nOVO bratstvo, sa barjacima svježim i novim, na kojima se sijaju amblemi: naši su putevi zvijezdom osvijetljeni«, »djecu i djevojke kroz jadikovce klan= ce...« itd.

Na največem ciklusu »Viđici i torovi«, kritičar se zadržao vrlo malo, uglavnom prepričavajući. motive i ističući tu i tamo poneke njegove nedostatke. O pjesničkim kvalitetima OVOga ciklusa on ne kaže gotovo ništa, jako su te pjesme »tridesetih godina skrenule pažnju na sebe svežinom boja gorskoE podneblja, izvesnim prkosnim i izražajno interesantnim „ak= centima a najviše time što su pevale o seljaku tlačenom i brutalno eksploatisanom« (Gligorić). I dalje »u ovom ciklusu nagovešteni su izvesni socijalni momenti u robovanju seljaka kapitalističkim eksploatatorima«, Ali zato u sledećem ciklusu »Crnci Crnogorci« oni su dati »sa većom poetskom snagom i boljim pesničkim kvalitetima« (Gligorić). Očekivalo bi se da će ono što je propušteno u analizi prvog ciklusa biti učinjeno u drugome, Međutim, Gligorić i ovde prepričava samo motive toga ciklusa, a kon=

} kretno daje samo negativnu karakte-

ristiku pojedinih pjesama, potkrepljujući to jednom jedinom strofom čija je kritička interpretacija za diskusiju. O pozitivnim, idđejnim i pjesničkim kvalitetima ovoga ciklusa ne „govori

Se ništa, tako da ostaje čudno i nedo=

kazano kritičarevo tvrđenje da je ta

poezija »imala svoj udeo u borbi na-

še napredne literature protiv eksploatatorske klase, njene vlasti i njene

ideoloEije« i dalje »imala udela u mo-

bilisanju radnika, seljaka i napredne jnteligencije protiv priprema fašizma«, Može li se uzeti da su te pjesme imaJe takvog »udela« ako je do te mjere sumnjiva njihova idejnost i ako ne bi

FP

” Što to znači kroz

sadržavale u sebi i pjesničku snagu, sposobnu da uzbudi i pokrene mase?

U ostalim ciklusima metod ove književne analize ostao je uglavnom isti, jednostran, tvrd i malo razrađen.

Težište Gligorićevog prikaza »Gorskih tokova« nalazi se u analizi idejnih elemenata u tim pjesmama. "a analiza je za »Gorske tokove« nega=tivna. U zbirci je, po Gligoriću, došla do jakog izraza »stihijnost«, »lične preokupacije«, »izolovanost«, »samoća«, »gsubjektivna učaurenost« pjesnika itd. Pa čak i tamo gdje se piše direktno o radnicima i seljacima, sinteza njihovog socijalnog položaja ostaia je »prema obličju samog pjesnika. Pjesnik je sagledao Eorku stvarnost, konstatovao eksploataciju, ugnjetenost, ali nigdje nije dao jasna reVoOlucionarna rešenja, aklivni odnos prema eksploatatorima, određenu borbu protiv fašizma. Kada Gligorićev prikaz čita neko ko nije čitao «Gorske tokove«, on djeluje na njega kao jedna idejno usmjerena cjelina baš zbog toga što on nije uvjek temeljen na istinama u tim pjesmama, nego je išao za svojom koncepcijom, Maksimalni program socijalističkog realizma ne postiže se uvijek na početku jednog književnog razvitka. Ali do njega put se krči s naporom, s borbom, sa svim vrlinama i manama koje naši talenti nose u sebi. Naravno, uloga je književne kritike da pomošhne i piscima i čitalačkoj publici, da se taj put što je moguće više skrati, da se ubrza naš književni i kulturni razvitak. To će kritika postići ako pored ukazivanja na negativne strane jednog djela bude ukazivala, obrazlagala i ilustrirala i njegove pozitivne strane. Međutim, Gligorić nije „posmatrao »Gorske tokove« istoriski-razvojno nego je pod lupu toga maksimalnog zahtjeva postavio pjesme i procjenjivao ih, ne ulazeći u jednu svestraniju analizu. Gligorić se nije ni jedanput zapitao u svom prikazu koliko je u »Gorskim tokovima« izražen život naroda u raznim njegovim „motivima i vidovima — opjevao tuge i radosti, poraze i pobjede, padove i uzdignuća i koliko je u svemu tome umjetnički izraženo ono Što je najplemenitije i

najrevolucionarnije u tiežnjama i O '

stvarenjima naroda. Meni se čini da ovaj naš poznati kritičar borbeni optimizam u poeziji shvata suviše jedno-

stavno, U pjesmi »Zyona« kritičaru »odzvanja patos pozdrava narodnoj slobođi, himna slobodnim „obalama

JuSoslavije«, no i ta mu je pjesma pokvarena poslednjim stihovima:

»A. zastave u pozdrav bujaju Sa prozora, sa. katarki sa kamiona. Bujaju kao slapovi

Ovih tužnih i veselih zvona«.

Da su ta zvona tužna i vesela u isti mah, s jedne strane zbog narodnih žrtava-datih za slobodu i s druge zbog weličanstvenosti rezultata- pobjede, tu složenost i prožimanje suprot= nih osjećanja, ovdje treba razumjeti kao nešto prirodno, a ne gledati usko i jednostrano.

Sintetično aktivni odmos pnema stvarnosti, revolucionarnu „sadržinu poezije, ne treba tražiti u deklarativnom, u uvijek direktno iskazanim idejama, nego u suštinama, u osnovnom pokretu jedne lirske radnje, Ovdje ne mislim samo na svoju poeziju. Zatim, treba ukazafi još i na činjenicu: dobar dio pjesama u »Gorskim „tokovima« postao je prije rata, još tridesetih gođina, kada su naša revolucionarna stvarnost i naša socijalna poezija n astajale, trpjele svoje početne faze i da je često bilo revolucionarno ono što kasnije, pri zrelijem stupnju razvitka djeluje tako u manjoj mjeri. Gligorić je u svom prikazu samo ovlaš dodirnuo ovo pitanje, priznajući pjesmama da su učestvovale u mobilisanju radnika, seljaka i „napredne intelegencije, no kada vrši analizu prvih ciklusa, gdje su i svrstane te pjesme, on ih ne procjenjuje u tom omjeru, nego im zamjera da nemaju jasnih revolucionarnih sadržina i da su date kroz »obličje samog pjesnika«, »obličje samog pjesnika«? Je li to Erijeh kojega se socijalni pjesnici treba da oslobode? Kroz svakog pjesnika se· na individualni način prelama društvena stvarnost jedne određene epohe. Lirska pjesma je subjektivni odraz objektivne stvarnosti, Na kritičaru je da utvrdi koliko je jedan pjesnik uspio da izrazi tu objektivnu stvarnost, koliko se u njegovoj lirskoj sublimacıiji nalazi cjelina i elemenata ove stvarnoSti. Meni se čini da Gligorić u »Gorskim iokovima« nekoliko dosta važnih momenata nije uzeo u obzir. U »Morači«, zbog ugnjetenosti i eksploatisanosti crnogorskog „naroda, zatim zbog revolucionarne perspektive boljeg života, sagleđane u izgradnji socijalizma »Morača hukti, nadire u nedogleđ kao gola i gladna seljačka buna«, u »Ralo moje drašo« biće drugačije »kada mrke radne regimente krenu, kad ustane kuka i motika ...« u »Ugljenu« rudarske ruke ponijele su zastavu koja se »na vjetru talasala, talasala i crvenila kao zora nad humom«, u »Crncima i Crnogorcima« izraženo je međunarodno jedinstvo radničke klase: ujutro ulaze u rudnik

Osnovano Je Udruženje muzičara Crne Gore ·

Prva konferencija muzičkih radnika, koja je održana ovih dana na Cetinju, pretstavlja značajan događaj u razvoju muzičkog života Crne Gore. Pre rata u Crnoj Gori jedva je životarila jedna privatna muzička škola. Međutim, danas u Crnoj Gori ima četiri državne niže muzičke i jedna srednja muzička škola sa internatom. Planom za ovu godinu predviđene su još dvije niže muzičke škole u Hercegnovom i Beranama.

U referatima Marka Kažića, načelnika Ministarstva prosvjete i Antona Pogačara, direktora Srednje muzičke škole rasmotreni su problemi muzičkog života u RePULI kao i mogućnosti osnivanja Udruenja muzičara Crne Gore. Sem toga, u referatima i diskusiji iznijeti Su svi nedostaci i teškoće koje u drugim republikama naše zemlje takoreći ne postoje. To dolazi otud što je muzička kultura u Crnoj Gori vrlo mlađa, a za njen procvat tek su sađa stvoreni uslovi. Nedostatak stručnog kadra ometa pravilan rad u movostvorenim školama, a to se takođe negativno odrazilo i na ostale srednje škole u kojima se

\ \ \

jedni bijeli a drugi crni, a uveče u koliko ne poginu, izlaze na svijet i jedni crni i drugi crni, »Njihovi budaci tulnje i kunu ispod svijeta«, što znači traže promjenu drušivemog položaja ruđara, traže revolucionarna' rešenja. U »Jutarnjem biltenu« komu= nistički agitator iz radničkog predgrađa lijepi, noću, prvomajski proglas. koji žandar ujutro skida, cijepa, gazi cokulama, Pjesniku su slova prosuta u blato kao zrnje i poziva radne mase: »Zobljite, zobljite, to zlatno zrnjel« U »Jutru u Škaljarima« opjevano je strijeljanje četiri »Crvena« morna=; ra u Bokeljskoj pobuni itd. »

U pjesmama iz internacije zaista ima teških akcenata bola i izgubljenosti, najviše tako izraženih zbog udalje= nosti od otadžbine, zbog neučestvova– nja u velikom oslobodilačkom pokretu svoje zemlje. Ali u tim pjesmama, poređ svih pađova i izolovanosti, mislim da se mogu naći i akcenfti vjere, nade, perspektive. To su pjesme »Košulja«, »Sunce nad logorom«, »Kolona«, »Na vatrometu bratstva«. Neke od njih Gligorić je krivo protumačio. »Sunce nad logorom« on nije shvatio kao nadu, kao svijetao odušak, kao unutrašnju vatru koja je održavala u životu internirce — jarko, ustaničko sunce čiji zraci prodiru i u Jedenu pustoš i tupoću logora. On u prikazu ubjeđuje da se tu radi o običnom suncu, i ni o čemu drugom, čime je idejno ogolio i obesmislio ovu i neke dru ge pjesme Ovdje treba dodati jedno objašnjenje: pjesme «Iza žica« postale

su u logorima odakle se vodilo na strijeljanje i gdje su vršeni pretresi svake vrste. Što nije pjesnik tu vjeru u ustanak izrazio direktno, to nije u onim uslovima ni mogao, a i da je mogao, vjerovatno bi opet izrazio na sličan način — preko slike, preko motiva o ribelskom suncu. Isto tako u drugoj pjesmi iz lošora »Moje sunce« ta zarobljenička nada u slobodni život izražena je na sličan način: »Moje sunce sada žarko plamti iza dalekih, rodnih obala...«

U pjesmi »Djeca rata« pjesnik je uzeo za motiv djecu koja su se rađala u toku rata ili bila sasvim sitna za vrijeme ustaških i četničkih pokolja: »jer mi smo u kolijevkama

očajnički Kriještali

za očevima i majkama

koje su pređ nama rastrzali

kroz mnoge dane i noći crnoe...«

i zato pjesnik nije nikako mo gao od njih napraviti djecu otadžbinskog rata koju je »preporodio veliki, životvorni dah revolucije« (Gligorić). Na drugom miestu pjesnik je apostrofirao djecu otadžbinskog rata u stihovima »Kroz jadikovce klance« itd. Što nije napisao i jednu pjesmu »Djeca rata« u kojoj bi obuhvatio svu djecu rata, to je. druga stvar, ali. se ne.može zamjeriti njegovome postavljenom: motivu Što sadrži onakva viđenja stvarnosti. i

Gligorićeva težnja za idejnošću je na svom mjestu, samo je pitanje kroz kakve oblike treba da se ona u Dpoeziji izrazi: Da li direktnošću i logičnom preciznošću izražavanja misli ili kroz konkretno-čulne, određene slike? U pjesmi »Kolona« uzeti su za motiv ruski internirci u stalagu 7 a sa utisnutim slovima SU (Sovjetska unija) na svojim šinjelima. Osnovni pokret ove pjesme je vjera u Sovjetski Savez, u njegovu oslobodilačku ulogu: »Ta dva slova velika su kao Evropa i Azija... Jarboli sa njima u nebo se penju...« itd.

Kada je pjesnik preko hrabrog držanja ruskih interniraca doživio oslobodilačku snagu Sovjetskog Saveza, Gligorić mu zamjera kako se tom prilikom nije inspirisao motivom o Crvenoj armiji, kao da se u pojam snage Sovjetskog Saveza ne uključuje Crvena armija. Crvena armija u ovom motivu nije posebno obrađena, jer poezija nije matematika u kojoj bi bile sadržane same formule, U nekom svom drugom #tekstu, proznom ili poetskom, pjesnik je možda obradio i taj motiv. U konkretnom slučaju zadatak kritičara je bio da konstatuje što je pjesnik uradio od svog određenog, sebi postavljenog moliva, a ne da mu natura svoje teme, da- mu zamjera što se nije inspirisao motivima koji se kritičaru čine važnijim ı interesantnijim,

Na kraju ističem da sam svjestan i formalnih i idejnih nedostataka koje sadrže »Gorski tokovi« i da je za to potrebno više i upornije da ra=dim na poeziji nego što sam to dosada činio. Ako mi idejni i izražajni put nekoliko mojih najuspelijih pjesama ne može poslužiti kao primjer i dobra pomoć u otklanjanju ovih nedostataka, onda me u fo treba uvjeriti. Pjesme »Morača«, »Crnci i Crnogorci«, »Ralo moje drago«, »Konjuari«, »Crm= nici pod jesen«, »Kolona«, »Majka«, »Na Novu godinu« i druge, rado bih stavio na diskusiju da mi ih Giigorićeva (ili čija druga) kritika jednom dokaznom analizom obesnaži, da ne bih i dalje težio takvim realizacijama u svom književnom rađu, Dokle god to Gligorić ne uradi, za mene će ostati njegova kritika jednostrana i ne ubjedljiva. Janko ĐONOVIĆ

održava nastava pjevanja i muzike. Veliku brigu treba posvetiti muzičkom odgoju đaka učiteljske škole, koji treba dđa budu nosioci muzičke djelatnosti na selu. I, ako je vokalna muzika postigla najbolje uspjehe u razvoju muzičkog života Crne Gore, ipak se u rađu horova oseća veliki nedostatak u njihovoj slaboj masovnosti. Analizirajući sve ove probleme na konferenciji je konstatovano da se nameće po= treba organizovanja svih muzičkih radnika u jedan kolektiv, koji bi omogućio bolju saradnju među njima i doprinio boljem uspjehu na polju muzičkog vaspitanja najširih slojeva naroda. Zbog toga je wrugi dio ove konferencije pretvoren u osnivačku skupštinu udruženja kompozitora i reprođuktivnih muzičara Crne Gote. ye Za prvog predsjednika Udruženja izabran je Anton Pogačar, direktor Srednje

' muzičke škole na Cetinju, a za sekretara

Jovan Milošević, nastavni bea

VIN

ZO

ŽŽ ~ ON

x TT

0 E