Књижевне новине

_7k Nisam zaboravio njegovo ime, SjeSa“: dili smo u jednoj sobi, stari aj | drugovi i ja, u Domu mađarski | književnika, ) :

| —Sve Zavisi od toga da izliječimo __i zadobijemo Janoša Kerekeša zaključio je naš razgovor o perspek-

lobrojnih ljevičarskih . književnika, koji ie živio čitavo vrijeme Hortijeve · vladavine u Mađarskoi a ne u emi"graciji. . Ne znam da li mu je taj Janoš | "Kerekeš bio stvarno neki lični poznaer nik. Za mene je svakako to lijepo iz_ vormo mađarsko ime služilo i ostalo Simbol stotina hiljada i milijuna Ma. dara otrovanih raznim duševnim 0o'trovima dvadesetpetgodišnieg {aši* _ stičkog odgoja. Janoš Kerekeš je od___ rastao u Hortijevoi Mađarskoi, učio u | _ Hortijevim školama. Naučili su ga da | mrzi Slavene, učili su ga, kako su “Mađari pozvani na gospodstvo u DU· mnavskom basenu, On je vjerovao da Svi »ofteti krajevi« pripadaju po vječ__ nom pravu Mađarima: Slovačka, Er___delj, Vojvodina i Hrvatska »s mađar. wkim morem, Jadranom«. ____Janoš Kerekeš jie to čuo od učite: -lja, u crkvi od popa i čitao to isto |) u novinama. Kad je postao mladić, onda je učio to dalie. u j{ašističkoj vojničkoj, organizaciji »Lievente«. Dan za danom sftofine, hiljada i milijuni | | sJamoša KereRkeša skandirali su u zboru: »Nem, nem soha!« — tojest: me, ne nikada (nećemo priznati 'raskomađanje krune Svetoga Stefa_ na). Dan za đamom stotine hiljađa i i milijuni Janoša MHerekeša čuli su i __jzgovarali znamenitu »mađarsku molitvu«: e

. »Krnja Mađarska nije zemlja Velika je Mađarska raj.«

Dobro su' dresirali Janoša Kerekeša. Kad je došao rat, on je vicrovao, da ma pravo ubijati, silovati i pljačkati Slovake, Srbe. Židove. Što je bio TOpSki pokorniji prema &vojim grofovima, to je bio okrutniji, nemilosrdđniji i pohlepniji prema onima, koji , Su bili trenutno .slabiji od njega..

Slušao sam gorku miriču mađiar– skog književnika o Janošu Kerekešu. Mađamnski književnici, koji su za Vrijeme rata živjeli u Sovjetskom Savezu i vratili se u svoju zemlju nakon oslobođenja, tužno &u mwotvrdili &ve što je bilo rečeno o Jamošu Kerekešu, Oni su sa, svoje strane pričali šta su vidjeli i šta su čuli o' užasnim zlodjelima fašističke mađarska Vojske po gradovima i selima Sovjetake Ukrajine. Da. sve zavisi od toga, da izliječimo Jamoša Kerekeša — svi su bili u tome suglasni. Osiećno sam njihovu zabrinutu a ipak mneustrašivu odlučnost, da svi kao jedan čovjek prihvate veliku i tešku borbu za dušu svih Janoša MKerekeša.

U istom smislu je govorio i pretsjednik Udruženja mađarskih književnika, drug Šandor Gergelj, u svom pozdravnom govoru na Prvom kongrešu · književnika | wWugoslavije. Siećam se njegova puzdravnog FOVOra, jer sam ga ja prevodio: »Divan primjer naroda Jugoslavije o“ velike je pomoći nama, rnađarskim književnicima, u našoj borbi za ozdravljenje duše našeg naroda, koji je dvadesetpetgodišnji fašistički odgoj Otrovao poniznošću mržnjom i moegalomanijom. *

% »Početkom 1945 Mađarska ice bila Oslobođena. Koaliciona vlađa ie mogla u fijesnoj saradnji sa Sovjetskim Savezom Otpočeti rad na obnovi zemlje. Sve je bilo u ruševinama. Ne samo | mostovi i kuće, nego i duše. Razorni „ rad od dvadeset i pet godina, a moe žda od nekoliko vijekova, „mora se - „ ispraviti u dušama.« Tako je zaklju-

čio.seriju svojih predavanja 1947 na ·

Buđimpeštanskom vadiu mađarski sOciolog Geza Hegediš, Njegova pređavanja su objavljena u Kkniizi »Uvod u povijest mađarskog društva«, (Izda-

|) nje Mađarske Centralne telegrafske ,

| __ agencije, Budimpešta 1947).

i U toj knjizi naišao sam, na jedan podatak (strana 98) koji se nmeposre- dno odnosi na Janoša Kerekeša.

· »Dogodilo se io u posljednjim mjesecima rata. Sovjetska Armija joe _ bila već u Mađarskoj, mađarski gra_ _dovi su već prepatili bombardovanja

anglosaksonskih aviona. kada se za

yrijeme jednog zračnog napada neki dobroćudni, pošteni podofi___cir, desetar: obratio mehi riječima | koje ne mogu zaboraviti, »Nikad ni| sam vjerovao da su ti Židovi tako hrabri vojnici i toliko vješti piloti.« | — Začuđeno sam ga pogledao, nisam 'shvatio šta misli. Nakon kratkog raspitivanja, ispostavilo se, da jie on bio . "uvjeren đa je svaki Englez i svaki Rus — Židov. Tako su ga učili u ško| li, zatim njegovi oficiri... A ako bi netko mislio, da se tu radilo o ne| kom naročito glupom čovjeku, moram . da ispričam i to, da su tokom 1944 Svaki put kad su se pojavili englcki avioni isnad Komaroma, ofjeiri tjerali radnike u zaklon uvijek istim uzvikom: »Idu Židovi!« ili »Došle su šidovske mašine!« Godine 1044 p3šk, frontu kod Voroniježa, nakon eksozije jedne bombe. čuo sam iz usta “oficira; »Židovi naš još nisu primje-" 'ili,« ; ] _ Vidi se da Janoš Kerekeš nije neki famtom. Generalni sekretar Mađarske Komunističke Partije, Maćaš Ra'koši još je krajem 1946 na Trećem kongresu Mađarske Komunističke · Partije upozorio na to, kako se du-

đarskog naroda: »Došli s u našu 'partiju — premda u manjem bioju — radnici i siromašni seljaci Boji su u manjoj ili većoi mjeri zaraženi. otrovom Rkontrarevolucije i fašizma.«*) ; i Zadnjih mjeseca moje Se misli uvijek ponovo vraćaju na Janoša Kerekeža. Jože! Revai, danas glavni Urednik centralnog organa Komunističke Partije Mađarske, još za Vri“ jeme rata, još iz Moskve Disao Je jasne i snažne riječi o problemu „Janoša Kerokeša: »Megalomanska, TrTeakcionarna, imperijalistička koncepmmunistalc TII kongresz

iobkAnaje a n anyve, Szikra kiadas, Buđapest 1946 Str. 63. |

ivama Mađarske jedan od onih ma-'·

boko upio fašistički otrov u duh ma-

_ drug Erne Gere govorio o tome,

M LOe ww)

cija ,o »pozivu« Marđarske bila je ideologija i praksa ne šamo vladaju-

ćih klasa Mađarske. Treba priznati

da je ona duboko prođrla i u mađar–

| Ski narod... Put je vodio pravo od

| mađarske megalomanije „do ropske duše Mađara.« I malo dalje, u istoj

svojoj knjizi, Jožef Revai poštavio je :

pitanje: »I danas, na primjer, kako bismo mi mogli tražiti pravo na »VOdeću ulogu« prema heroiskom jugoslavenskom namodu, prema 'itovoj Jugoslaviji?« (Revai Jozsef: Kossuth Lajos, Idegennyelvi irodalmi Kkiado Moszkva 19044, Strana 5 i 29).

Na taj način su još za vrijeme rata mađarski drugovi nastojali da djeluju na Janoša Kerekeša naibližim primjerom, Ssvjetlim „primjerom „Jugoslavije, Međutim. antifašistička borba bila je neznatna. Crvena Armija je oslobodila Mađarsku. Janoš Kerekeš je bio satelit Hitlerov do zadnjeg trenutka. Istina, više ne s takvim oduševlienjem kao u početku rata, Voronjež, Staljingrad, bombardovanja mađarskih gradova ohladili su oduševljenje. No Janoš Kerekeš nije mogao iz vlawtite snage Kkremuti novim putem. Njega su temeljito bili oslijepili,

Mađarski drugovi s pravom se Dponose time, da su zahvaljujući Crvenoj Armiji i pomoću Sovjetskog Saveza izgradili i učvrstili narodnu demokraciju, obnovili zemlju i to za vazmjerno “kratko vrijeme, u žilavoj i upormoi borbi, To nisu mogli drukčije postići nego pod ušlovom da im uspije preodgojiti znatan dio naroda za razmjerno kratko vrijeme. Njihov je zadatak bio, da iz Janoša Kerekeša stvore usprkos svega svije'nmog graditelja nove, „demokratske, slobodne i slobodoliubive Mađarske. Iz onog Janoša, koji se nije borio za s&lobođu, nije ie stekao 83 borbom, ne= go je đobio na dar. &

Mađarski drugovi morali su pveodgojiti gotovo čitavu mađarsku inteligenciju i čitavu simu #„buržoaziju, koja ništa manje nije zaglibila u krvavo blato fašizma nego kašta mađarskih džentrija i krupna buržoazija. Narodne mase. skoro čitav mađarski narod su oni morali preodgojiti. Dok su dalekosežne ekonomske i političke mjere preoblikovale feudalno-kapitalističku Mađarsku u narodnu demokraciju, Janoš Kerekeš je morao mnogo što šta zaboraviti, mnoEo Što šta naučiti. On sam se morao TOO OVali s preoblikovanjem zem!i1ioe. Mađarski, drugovi su Sa svojim djelom i svojim riječima neumomo učili. Učili su ga, da obračuna sa SVOjim jučerašnjim shvaćanjima, da poštuje sebe, da zavoli slobodu — i da se nauči poštivati susjedne velike i male narode. Ma primjeru '"'itove Jugošlavije su mu prikazivali i dokazivali, u čemu je jedina prava veličina svakog naroda. Primjerom nnroda ugoslavije su mu dokozali odvrat-

st puta, kojim jie išla „Mađarska prije rata i za vrijeme rata.

Mađarski drugovi svakom su prilikom isticali borbu goslavija za vrijeme rata i poslije rata, da bi pomogli Janošu Kerekešu da priavilno sudi o sebi i uvidi šta „je pravo herojstvo „i da sazna kokvi su ljudi oni komunisti, o kojima su kroz dvadesetpet godina pričali samo strahote Janošu Kerekešu njegovi gospodari. Primjer Jugoslavije i stav koji je Jugoslavija zauzela prema mađarskoj demokraciji, mmogo su pomogli ma-– đarskim drugovima da steknu poštovanje i povjerenje Janoša Kerekrša.

»Natodi su u Dunavskom basenu upućeni jedan na drugoga i zato moramo brižno odstraniti svaku zapreku, koja bi sprečila. da demokratski narodi idu ruku pod ruku... U vezi gs tim moram da s najvećim priznanjem spomenem Jugoslaviju (pljesak) i njenog velikog vođu Maršaja Tita. (Sviu dvorani ustaju šsa svojih mjesta i plješću nekoliko minuta) koji svojom ista demokratskom i dalekovidom yočitikom Wzormo postupa prema mapewaikoj manjini u svojoj zemlj. Na#e?i Jugoslavije imali bi ipak dosta rdzloga da nas Dbozovu na OdgOVOTnost za Hortijeya zločinstva u Bačkdj. Oni koji su stekli svoju slobodu i veličinu po cijenu tolikog hero= izma i krvavih žrtava Mmarođi Jugo-

slavije i njihov vođa prednjače i

ovdje, mudrom umijerenošću.«

Tako je govorio, prema službenom zapisniku, generalni sekretar Mađarske Komunističke partije, Maćaš Rakoši, na Trećem kongresu ı Budimpešti 1946 (Izdanje Szikra, str. 67).

' anoš Kerekeš je to čitao. ili slušao

na radiu, a možđa je i on sam bio među onima koji su na tom kongresu, kadgod je bila spomenuta Jugoslavija, ustali sa svojih mjesta i skandirajući ime Tita priredili. ođuševljene ovacije Jugoslaviji,

»U slavnom odslobođilačkom ratu protiv njemačkog i talijanskog, kao i mađarskog” fašizma, Slavenima Sovjetskog Saveza priključili su se pod vodstvom Maršala Tita i slavenski narodi Jugoslavije. koji su postali avangarđa progresa.«

To je citat iz govora Ernea Gerea

ma istom kongresu (strana 9%), koji

je u svom daljnjem izlaganju svečano izjavio: »... u Parizu postigli smo zaista prijateljski sporazum sa „Jugoslavijom (pljesak)' Svak priznaje, da je do sada taj sporazum jedini ozbiljnmi uspjeh mađarske delegacije na mirovnoj konferenciji u Parizu... Dozvolite mi, da i sa OVOE mjesta izrazim našu zahvalnost zamjeniku pretsjednika vlade „FNRJ, Kardelju (Živio!), vođi jugoslavenske delegacije, za razumjevanje što je on pokazao prema mađarskoj demokraciji« (strana 100.) I kađa je

sve treba još postić? u Mađarskoj, on je zaključio ovako: »I na tom području možemo se ugledati na primjer našeg susjeda na jugu, na primjer nove, narodno-demokratske fJTugoslavijec (Buran pljesak). Mi se ne stidimo da učimo.« (Strana 101.)

Mađarski drugovi su morali dokazivati mađarskom narođu Stvari O kojima kod naš u Jugoslaviji već davno nije bila moguća nikakva di-

Ste misli Jomoš Kerekešć

šta ~

| Ecclesia militans

skusija. Nije mala zasluga mađarskih drugova, da su se uporno i Strpljivo latili toga. posla. Trebalo je prodrijeti do Janoša Kerekeša, koji kroz dvadesetpet godina nije čuo ništa drugo o marksizmu-lenjinizmu, nego da je to neka vrsta đavolskogp napitka. Ma đarski drugovi su smatrali da im je i u ovome od velike pomoći mneosporivi ugled Jugoslavije. Evo, što je govorio o tome na Trećem kongrešu komunista glavni urednik »Sabad Nep«-a, drug Jožef Revai:

»U Sovjetskom Savezu i u Jugoslaviji nauka marksizma-lenjinizma odgojila je stotine hiljada i milijune boraca za slobodu... Drugovi, da i ne govorimo o Sovjetskom Savezu nego samo o Jugoslaviji, da li nismo mi među ostalim i zbog toga foliko zaostali iza Jugoslavije, što „marksizam nije mogao prodrijeti do našeg naroda, što marksizam-lenjinizam nije mogao djelovati u stvaranju borbe= njijeg, hrabrijeg javnog mnijenja naroda sa kičmom.« (Strana 131-32).

Govoreći o nacionalnoi duši drug Jožef Revai je smatrao da opet nema boljeg argumenta od Titove Jugosla-

vije. »Zar je, za razliku od Jugosla-.'

vije, nacionalno svojstvo Mađara da, dok Jugoslaveni znaju temeljito Dpoostavimo mesti, mi, ako poranetemo, polovinu smeća u đČnašoi kući? (smeh, . pljesak). „Hoćemo da

stvorimo novu mađarsku dušu, nov mađaznski duh namiesto onoga što je bio, burni oduševljieni pljesak). I kad budemo malo naušžili u Titovoj škcli, kako se pravi demokracija — (burni, oduševljeni pljesak) — onda ćemo saznali...« (Strana 137).

Mioglo bi se mastaviti sa citatima bez kraja, i ne samo iz službenog zapisnika Trećeg kongresa mađarske Kompartije, nego iz svih naprednih mađarskih novina, iz svih govora, brošura, knjiga mnaših mađarsk'h drugova. Sve dotle dok mznennda Jugoslavija kao da ie nestala čak ie 7 ime Jugoslavije stavlieno na indeks u Mađarskoj. Nastala je ledena šutnja. Janoš Kerekeš možda to nije mi primjefio. Ali kada se nakon te čudnovate šuifnje odjednom opet govorilo i pisalo o Jugoslavili u Mađarskoi, u Janošu Kerekešu budile su se Uuspomene: ne tako davno ,on je već čuo takve radio-emisije kao sada. Ne tako davno, on je već čitao takve članke i takve vijesti... Janoš Kerekeš je prepoznao riječnik koji je došao ponovo u upotrebu u Mađarskoj, kada se govori o Jugoslaviji, Točno taj

isti riječnik, Kroz dvadeset i pet gO-·

dina su Hortijeva radiostanica, Hortijeve novine ma isti načim, istim riječima, istom intonacijom govorili i pisali o rukovodiocima Sovjetskog Saveza, kao što sada govore i pišu O rukovodiocima Jugoslavije. U kući Janoša Kerekeša možda se ioš mogu naći neke mađarske novine od prije rata ili za vrijeme rata. Janoš Kerekeš bi se mogao zabavljati na taj način, da uzme jedne od tih starih novina, uzme škare, izreže članak o Sovjetskom Savezu i svugdje gdje stoji SSSWR, upiše FNRJ i gdje stoji ime Staljina, Molotova, upiše ime Tita, Rankovića, Kardelja ili Đilasa. Nakon toga da uzme u ruku neke današnje mađarske novine i izreže članak napisan o Jugoslaviji. Niko meće pogoditi koji je članak iz Hortijevog vremena, koji je napisan današ. Meni je jasno da pretjemijem i to utoliko, što dok su postojali normalni diplomatski odnosi između SSSR-a i Hortijeve Mađarske, Hortijev službeni propagandni aparat nije dozvolio sebi da se tako direkino, tako

estidmo baca blatom na najodgovornije rukovodioce Sovjetskog Saveza. Hortijev službeni propagandni aparat 8e samo za vrijeme rata usudio tako otvoreno napadati i klevetati Sovjetski Savez, kao što se to danas radđi u Mađarskoj prema savezničkoj FNRJ i njenim rukovodiocima. ,

“Šta misle o tome narodi Jugosla-

vije, to je jasno, Jasno je i to, da je u našim srcima i u našoi svijesti toliko čvrsto usađeno nekoliko svijPtlih imena, da onaj koji pokuša baciti blato na njih, ne postiže ništa

drugo nego da sam sebe ubDprlja. AJ 5

šta misli Janoš Kerekeš? Šta misli on o svemu tome? .

Bio je veliki uspjeh naših mađar–skih drugova, kada ie Janoš Korekeš počeo vjerovati da postoji politi=

— KNJIŽEVNEINOVINE

Crtež Onorea» Domijea

ka koja je zaista narodna, to jest politika koja se zasniva na poštenoj, nerazruživoj brafskoj suradnji među slobodnim narodima. Bio ie još veći uspjeh naših mađarskih drugova, kada se Janoš Kerekeš počeo stidjeti švega toga što je prije mislio, želio i učinio.

A 8ađda? Sada še Janoš Kerekeš zbunjeno pita: kako je to, da mu rukovodioci mađarske demokracije sasvim &uprotno govore danas nego što siı govorili do jučerašnjeg dana o Jugoslaviji? I om mora mnemimovno doći do zaključka da mu lažu. Ili su jučer lagali, ili lažu danas. Ako je bila istina što &u mu govonili do jučer o neviđenoj borbi naroda Jugoslavije, o Jugoslaviji, o Maršalu 'Titu, onda je laž što oni kažu danas.

Mađarski drugovi su uspjeli da Janoš Kerekeš krene novim putem, a sada oni sam? ruše ono Što su Dpostigli u preobražaju Janoša Kerekeša. Kažu mu da Jugoslavija i u Jugoslaviji ništa, baš ništa ne valia, To,znači da Janoš, Kerekeš, onai nekadašhji, nije ni bio toliko na krivom putu, kađa je »s mađarske visine« gledao na te jugoslovenske megalomane

koji su se suprotstavili i te još kako čitavoj »evropskoji ivrđavi Hitlera. Kada rukovodioci mađarske

demokracije kažu Janošu Ketekešu da je Mađarska uzor a Jugoslavija »trockistička«, »buhaninistička«, »imperijalistička«, »nacionalistička«, sve te strane riječi malo zanimaju

Janoša Kerekeša, za njega se čimi da sve to opravdava raniju mađarsku politiku, pošto rukovođioci

ı mađarske demohkracije traže još po-

grdnije izraze, kada govore o Jugoslaviji i o herojima te Jugoslavije. Mađarski rukovođioci nemaju Oob= zira prema javnom mnijenju u Juposlaviji., Oni su mišljenja da moraju fako postupati kad je riječ o Jugoslaviji. Uloga koju su sebi dodijelili nije zavjidnn. Kad bi mađarski rukovcdioci bili manje sigurni da nikakva sila ne može i neće moži Dokolebati ' Jugoslaviju u Svojoj Vjernosti prema ideji i principima socijalizma, prema Sovjetskom Savezu i prema međunarodnom oslobodilačkom i radničkom pokretu, oni bi bili oprezniji, taktičniji u igpunjavanju svoje nezavidne uloge. Ali čovjek bi mislio, da bi mađarski drugovi moTali imati obzira prema Janošu Kerekešu prema onom starom Janošu Terekešu koga su bacili mazad u doskorašnji šovinizam i megalomanj-

ju.

Kad sam 1947 bio u Mađarskoj, prvi put nakon dvađesšet i Šest gOdina emigracije, bio sam u Kebanji u jednoj tvornici i govonio sam radnicima o novoj Jugoslavjji i o bratstvu oslobođenog muađarskg· naroda sa narodima Jugoslavije, Mene su do guza dirmule ovacije kojima su mađarski radnici pozdravili svaku riječ o Titovoj Jugoslaviji, Vidio sam novoga Janoša Kerekeša. T'ai novi Janoš Kerekeš misli, razmišlia, sudi i za i dBnas razlikovati laž od istine. Da po stoji taj novi Janoš Kerekeš, to je sigurno zasluga naših mađarskih drugova, koji su danas rukovodioci mađarske demokracije, Oni neće uspjeti da razruše vlastito dielo, ·

Ervin ŠINKO : i

“7 yJivropa nad upaljenom

Onore Domije: 2 bombom

a. +

Još uvek mnogi ljudi za ime Domi- . _naro nih masa. On prikazuje ftragiku iza

Onor

jea (Honorć Daumier) vezuju jedino pojam “velikog crtača, Rkarikaturiste. Istina Domije je litografiju uzdigao na nivo umetnosti narodnih masa. Ali, i kao slikar on je rekao čovečanstvu mnogo dotle nejzrečenoga. '

" Kao crtač i slikar Domije je uje-"

dinjavao politička misao umetnosti sa dubokom snagom izražaja. Kao niko ranije, prikazao je mnogostruko lice četvrtog Staleža, lice pariskog prole-

tarijata. Dođuše, sredinom. prošlog ve-

Ra, kada je radnička klasa iz Spontanih utopističkih pokreta izbila na veliki internacionalni put naučnog sOcijalizma, mnogi umetnici okrenuli su se proletarijatu. Istaknuti slikar Mile (Millet) prikazuje seoski proletarijat, koji, dođuše, u znoju lica ali i u predanosti sudbini i smirenosti Obavlja svoj rad, A i proleterski likovi belgiskog vajara TKronstantina Meniea (Mannier), krai sve realističke snage, mose otisak idealiziranja, A ĐDomije, u monumentalnoi jednostavnosti i re-. alističkoi jasnoći, crta radom iznurene i nepravičnošću ugnjetene no ipak uzdizanja i borbe željne likove pariskog naroda.

Domije je nacrtao oko četiri hiljađe litografija. Svaka od njih obišla je celi Paris, unoseći svoju kritičku misao' u kuće naroda. One su pola sto-

Jeća odražavale tok francuske ištorije,

Dile su više od duhovitih komentara. Oštrinom humora i umetničkom šnagom uobličavanja, Domije je uticao na tok istorije.

Crtač i političar, Domije je formuliBao misli koje političari još nisu izgOvarali. Ministar Tier je sa zebnjom očekivao svaki nov broj »Karikature«, a krali je drhtao pred umetnikovom olovkom. Nepravične sudije, potkupljivi tužioci, brutalni eksploatatori, lažlivi članovi parlamenta, kupljena štampa, osećali su da ih Skroz proziru rentgenske oči Domijea. Čitavo avetinisko društvo restauracije, julsko kraljevstvo i drugo carstvo osečali su se uhvaćeni, obnaženi i osuđeni.

Domije nije pasivni posmatrač i njegove karikature ne izazivaju mnmevini smeh samozadovoljinog spokojstva. Njegov smeh je pun revolucionarne snage, pun gorke, preteće kritike, on je poziv ma borbu. Nijedan publicišt njegovog doba ne može se pohvaliti da je u tolikoi meri uticao. Vladajuća klasa je to vrlo brzo uvidela,

Godine 1832 Domije je osuđen na šest meseci zatvora. Pokušali su da ga time učine savitlivijim. Slika zbog koje je Domije osuđen nosila je naziv »Gargantua«. Izišla je u »Karikafuri« i prikazivala je jednu perikom ukrošenu ličnost koja je imala daleke sličnosti sa kraljem Lujom Tilipom. Ta ličnost sedi na prestolu u ceremonijalnom omatu. Duga daska vodi sa poda do usta toga kralja Gargantue, a sićušne figure. u ruhu senatora, poslanika i ministara. uzlaze i Ssilaze sa jednim zadatkom: da u usta svoga SOspodara ubacuju zlatnike. Gargantua vidljivo preživa i spušta za sobom lavinu ordena, diploma, maršalskih palica, ministarskih portfelja i sinekura, koje prisutni sa strahopoštovanjem prihvataju. ,

Otkudđa potiče sve bogatstvo kojim se nagrađuju dvorani, kurtizane i ostali paraziti?

U uglu crteža prikazani su siromasi, koji jedu suvi · hleb, proleteri, koji kroz eksploataciju i visoke poreze zasićuju proždđrliivošt Gargantue.

Zatvor nije ublažio Domijeovu Satiru. Movi ciklus, snažne političke agresivnosti, učinio ie kralja Luja PFilipa junahkom smeha. Cela TFirancuska smejala se velikoj krušci, koja je postala simbolična slika kralja.

Ali i tragične događaje tih. godina Đomije je ovekovečio kao niko dugi. S umetničkim intenzitetom i strašću punom optužbi, Domije jie prikazao po koli u ulici Transnonen. Taj crtež, koji prikazuje jednu pobijenu proleter sku porodicu. nosi naslov »Po odlasku trupa iz radničke četvrti 15 aprila 1834 spasen je demokratski poredak«. Crtež jie bio zaplenjen, Sačuvano je vrlo malo otisaka.

Godinu dana „docnije objavio je svoj poznati crtež »Optuženi ima reč«., Niko ni pre ni posle njega nije dao takav dolmmenat o klasnom Dpravo=sudu. Pred sudijom, kome se, s obe strame, nalazi dugi niz porotnika, stoji optuženi, Usta su mu zapušena. Za ru~

„ke i noge drže ga besni likovi sudija

i tužioca, tako da se optuženi ne može ni maći ni ijednu reč izgovoriti, DOmije piše ispod slike: »Optuženi ima reč«4, -

Ta slika je slika formalne građanske demokratije, koja optuženome pri vidno daje pravo odbrane a u istini vladajuća klasa već ga je okovala i osudila. Jer, stvarno, u đrugom planu slike, već stoji dželat sa sekirom i čeka žrtvu. |

Ubrzo po tom, đoneti su novi pooštreni zakoni protiv slobode štampe. Domijeu nije više bio dozvoljen onaj snažni otvoreni ton protiv režima. Tako su nastali ciklusi koji u »Karikaturi« i »ŠSarivariu« porugom i mudrošću kritički ogsvetljavaju mnogostrani društveni život pun gsuprotnosti. To šu crieži koji šibaju poroke građanskog: društva: obožavanje nov“ ca, želju za špekulacijama, nemilosrđnost i dvoličnost, obožavanje vlasti licemerstvo. Domije je razgolićavao lažni buržoaski moral i parolu kralja građanina Luja Filipa, koji je i sam bio berzanski špekulant, Umetnik-kri tičar izvrgao je ruglu krunisanog „me“ šetara koji je bacio parolu »Bogatite Sše!« '

Ali Domijeova umetnost nije Samo bič, Ona je puna toplote i snage bratske ljubavi za malog čoveka, koji živi i radi u mračnom spletu ulica, u noćnoj . usamljenosti pariskih predgrađa, na pijacama i u radionicama. Domije je svedok jednog dotle nečiz-

OVODOM SEDA: psEroGODIaNJICE Shan i a a 5 e Domije — umetnik” ı borac |

nih koji su bez krova nad glavom,

sti. to delo se može uporediti jedino

\ | a

ari

vPAi

raženog a uskovitlanog života narod-

grimaše Kklauna, akrobata, Koji sa stolicom ili ćilimom uvek lebdi na gra nici survavanja, tragiku prosjaka i o-

Velika serija litografija O intimnom životu buržoazije, o braku i politici, o pravosuđu, ratu i pozorištu, odražava, | epski i monumentalno, društvenu „ MU. NE stvarnost Francuske na sredini prošlog veka, Po zamahu i mmogostrano~

sa Balzakovom »lLjudskom Rkomedi-

jom«,

Revoluciia od 1848 dala je snažnog impulsa njegovoj umetnosti. On crta slobodnim dinamičkim , linijama, sa dubokom mnepošrednošću i umetničkom snagom, ji :

Ali se Domije ne uzdiže na nivo. maistorstva Rembranta i Goje jedino kao crtač, Slikar Domije, za života. i jedva poznat i još manje priznaj, stvorio je slike koje spadaju u naj-” bolia dela francuskog slikarstva. Ne” zna se mnogo o njegovim počecima i godinama učenja na pulu u slikar. stvo. Slikao je u drugoj polovini ' XIX veka, u vremenu između Koroa i Barbizonske škole na jednoj strani” i osnivanja. škole imprešionista na drugoj strani. Van sumnje je da je u Tavru kopirao stare majstore. Ali već njegove prve slike pokazuju zrelmu i majstorstvo. On ima dinamiku iijnten zitet romantike. Jako .akcentiranje, žive linije, jarke boje bliske istini. oduševile su zato Delakroa-a. Ali no- ž vo je monumentalnosšt, nova je uni- · verzalnost tih slika. u kojima pulsira – neprolazan doživljaj u savremenom ruhu.

Kod Domijiea nema naturalističkih pojedinosti. Detalji 8su Yrastopljeni u. srebrnastoj mesečini njegovih jasnih širokih poteza i u imini njegovih zeTenkasto-liubičastih i sivo-plavih sem ki, Kada su mu uplašene redakcije, u doba obnovlienog carstva, počele. davati sve manje Došla pokušavao je-, Domije uzaludno da živi od svoga Shi Trarstva. Nije imao mogućnosti da drži. modele. A nisu mu ni bili potrebni, Tmao je sposobnost da u sećanju šačuva utiske i doživljaje. Ono što je video sa prozora Svoje mansarde na ge Gd'Anžu. ono što je sasleđao na evojim Šetnjama “Kroz veliki grad: pralie i vođonoše, male prodavce pred Wkrnjižarskim tezgama, celi mnogostruki životni scenario velikoga grada Sve je 'To ostajalo živo u sećanju i fantaziji i uobličavalo se u dubokom . realizmu.

Nešto od naplašenih MRontura lito- grafije oštalo je u njegovom slikarstvu. Duboke senke, briljanino svec- | flo, brzo i sipurno nabačeno, još ispunjeno snažnom strujom koja je umetnika osvojila.

Godine 1878 u galeriji Diran-Riel prvi put je prikazano Domijeovo sljTkarsko delo. Viktor Igo se primio pa” . tronata na izložbi, Izložba nije donela očekivani tispeh. Tek nešto malo umetnika shvatilo je vrednost dela. ·

Šarl Bodler (Charles Baudelaire) je desetak godina ranije oduševljeno pi8ao: »Govoriću vam sada o jednom od pajiznačajnijih Jliudi. ne kažem samo karikature. već moderne umetnosti uopšte. O jednom čoveku koji je svaTog jutra zabavljao pariško stanov“

ištvo, koji je svakog dana zađovoljavao potrebe publike za veselošću i dovao joj hranu. Buržoa, poslovni čovek, mladić iz narođa, žena, smeju se i) i često prolaze (nezahvalni) ne 'zapa- 1 žajući ime, Dosada su jedino umetni- . ci shvatili koliko je ozbiljnopa u tome Pal i da je to uistini materijal za studiju. o Pogodićete da je reč O ĐDomijeu«. ?

Neshvaćen kao slikar, kao crtač proganjan od cenzure, DĐomije, koji ulazi u pođine, živi u usamljenosti i bedi. Koro i jedan krug prijatelja kupuju mu jednu kućicu u Valmondoa. Skoro slep, umire 1879 u sedamdesetdrugoj godini živOta. Sahranjen je. na groblju Per Lašez, u blizini. svojih ; prijatelja Koroa i Dobinjia. PR

Njegov prijatelj Karža održao je posmrtni govor, Pričao je kako su Se. \ Domije i on jedne večeri peli starim e ulicama Monmartra, pored kuća iz kojih je kapala beda. Domijeova ruka Pi stepnu njegovu mišicu i Domije vrlo | tiho reče: »Mi imamo umetnost koja . nam daje utehu. Mi, A šta imaju oni, i ovi, nesrećnici?« "Ta duboka poveza- :M nost za izgnanima koje kapitalizam eksploatiše prožima celo Domijeovo đelo. On je uvek bio na štrani naroda. Kada mu je buržoezija ponudila OTden Legpije časti, odbio je na svoj slkcromni i tihi način. ,

Nema velikih umetničkih dela ko- š ja nisu istovremeno i poslanice svoga doba. Ukoliko neko delo ima dubijeg korena u &vojoj epohi, utoliko će je potpunije nadživeti. Baš zbog toga što je Domije bio tako čvrsto povezan sa ljudima, njihovim borbama i problemima. i danas kada se seđamdeše- V ti put odbraja dan njegove smrti, aktuelan je, i u našoj epohi deluje skoTo kao uzor, Veliki talenat, snaga U'metničkog izraza, spojena 8a revolucionarmom svešću masa, daju njegovom delu pečat majstorskog realizma. lt Zato je Domije veliki kritičar društva, slikar naroda, ij O, BIHALJI-MIRIN | ·

PNGLBK A

· Nova studija o Goji

Tingleski umetnički kritičar i teoretičar F. D. Klingender nedavmo je objavio knjigu »Goja i demokratska tradicija«, u kojoj je prikazan život i rad velikog španskog sljkara i OsVe-

tljena epoha u kojoj je Goja stvarao. ibi Studiju dopunjuju odlične reproduk- aDN cije Gojinšh alika, SOS IPI | 705