Књижевне новине

||

· pahnjuje sa strana,

BROJ 10

Da je Marin Držić. u XVI veku

kad se javlja, pre Šekspira i Molijera, pisao na francuskom. engleBkom ili talijanskom jeziku. neke od njegovih komedija, i među njima baš »Dundo Maroje« imale bi svetsku slavu i danas bi se ubrajale u klasična dramska dela ranijih vremena. Ovako, pisane jednim zabačenim i od širokoga sveta. izoliranim · »skjavonSkim« jezikom, one su ostale SiroOEgo zatvoreme u granicama jezika na kome su i postale. Pa i ı tim granicama ·životarile su četiri stotine godina neđovolino ocenjene u merama svoje prave vrednosti. O Marinu Držiću se mnogo pisalo. Ali je njegovo delo bilo rasmatrano uglavnom ili u svetlosti filološke kritike, koja se ponajviše trošila u naporima da izvrši pravilnu procenu rukopisa velikog hrvatskog i dubrovačkog komediografa i da ih jezički osmofri i oceni, ili komparativno, u upoređivanjima „njegovih „komedija sa talijanskom i latinskom komedi-. jom, da bi im se našli inspirativni potsticaji i sadržajni izvori. i da bi se odredilo kome od tipova renesansne komedije najviše odgovaraju. Ne potcenjujući sav ovai istraživački trud, preko koga se došlo do mnogih korisnih saznanja o Držiću i mnjegovoj komediji, mora se Konstatovati da je sve do naših dana, tako reći, Marin Držić ostao literarno nepotpuno proučen i škrto ocenjien. I može se upravo reći da se fiek danas oktkriva prava vrednost Držićeve Kkomedije, njen najviši i najtrainiji kvalitet, koji bi bio u realizmu njenog sadržaja, Tim realizmom. koji izviTe iz lične opšervacije u sopstvenome životnome krugu i koji se kazuje bez mnogo ustručavanja, Marin Držić se odvaja od latinske i falijanske komediografije i od niih osamosfaljuje, njime on poštaje duboko originalan, svoj i naš, i veliki upravo onako kao Što se merom realizma određuje sva-– ka prava i znamenita vrednost u literaturi i umetnosti uopšte.

U komediji »Dundo Maroje« MarTin Držić je tu meru realizma najpotpunije postigao. Čitava sadržina »Dunda Maroja« je izrasla iz stvarnositi Dubrovnika onoga vremena. Ta-

. ko se komedija događa u Rimu, sko=-

TO Svaki lik u njoj. svaki gest i sva-– Ka reč, svaki pokret i čin. svi sukobi i svi motivi iz kojih oni izviru, vezuju se za Dubrovnik. izraz su njegove stvarnosfi, nose njegov kolorit, njegovu tipičnost, kazuju i tumače Život i životne prilike tog našeg najblistavijeg renesansnog grada. Štaviše, čitav tai dubrovački splet lica i zbivanja, prenesen u Rim i njemu Kontrastno postavljen, dobija u živopisnosti i u reliefu, jioš dublje se realističkim oseća. Komika situacija se u takvom zapleftu potencira, postaje izrazitija i efekinija, i jasnije se uočava kao izvesno otkrivanie nekih naličjia same dubrovačke 'stvarnosti.

Realizam u „komedijama „Marina Držića je ranije ıli ostaiao nezapažen, ili se pokazivala tendencija da mu se obori rang. Uočavanie stvarnosti okom komediografa, koje ie on nesumnjivo imao, i njeno izobličavanje „komikom smatralo se nekad prostim zabavljačkim „poslom, fako da je Marin Držić najčešće bio ocenjivan kao spretan šalivdžija, Koji sa dosta duha, ali ne biraiućči mnogo sredstva, i spuštajući se pokatkad i do nepristojnosti, ume da načini komični zaplet i da nasmeje publiku. Njegov komični sadržaj gledan je uglavnom kao vešto i uspelo prenošenje frivolnih renesansnih komediografskih procedura, dakle kao ne sasvim „originalna materija, ili se smatrao izrazom jzvešne neozbiljnosti i površnosti kojoj su mnogi prouzr čavaoci Marina Držića nalazili podloge već u samoj njegovoi biografiji. Ovaj klerik 8a raspopskim mentaliteftom i postupcima u životu. nikad njje dobio puno oproštenje od tradici=onalne građanske · kritike, naročito one koja se katolički inspirisala, 1I zato se realizmu Marina Držića, davanju kroz komiku motiva stvarnosti njegova. vremena i sredine. skoro u potpunosti poricao svaki kritički zna= čaj, svaka satirična tendenciia.

Međutim nema prave, velike komeđije koja ne bi bila, ma u kome obliku i u ma kojoi merii izvesna kritika društva. vremena i čoveka u njima, koja, prema tome. ne bi, ma-– kar i na potajnoj žici. satirično za“ treperila. Da li se što kritički kazu-

·

Automobil plaho žuri po tvrđoj cesti, zvrji između kamenitih bregova —

raketa s dugim repom uskovitlane rašine. . E Šofer je napregao pažnju, sportski

Bpretno prelazi vododerine, rupčage i gsvladava zavijutke ne usporavajući brzinu. Podoficir do njega drži spreman automat i zirka zabrinuto na obje štrane po obroncima. il i

A pukovnik sjedi još uvijek 8 mnogo dostojanstva, uspravljen, prosijed, 8a zlatnim naočarima,

Sunce prilično grije i vruč zrak zaod ugrijane ceste i kamenja, Cesta vijuga kao bijesna zmija; sad se popela nađ tinovitu provaliju, sad se provlači kroz zubat klanac, pa še pruži po ravnoi goleti pod vedrim nebom i širokim obzorom. Ba Rkovnik pažljivo proučava teren. Ne zna odakle će zapraskati: iza OVOB grmlja na obronku, iza stijene na sedlu, iza ovih gomila na okuci, iza zubaca na goleti? S vremena na vrijeme udahne đuboko, zaklopi oči iscrpljen neprestanom pežnjom, pa se opet trgne i nastavi da se boji. Uska cesta, bregovi s rijetkim grmovima smreke, more kamenja, zelena dražica, oni daleki lanci gora, mjesto su strašne i mile mašte. i

On u ovakvim prilikama osjeća ošo-

tu nježnost prema SVOJOJ porodici. Vidi blagu sliku: kroz duboko zelenilo u parku vile kći Iče nosi plamen Svoje žute kose, žena sjedi u hladu pod čempresom i šapće podnevnu mo”

tvu, sin se vraća iz škole, ljubi majku u čelo; sve je obojeno tihom sjetom zbog tate koji je u ratu... A Svakog časa, pod smartonosnim zrmjem može da se prekopitne auto i njegovo tijelo da se slomi na oštrom kamenju u ponoru, jadno ljubljeno tijelo ...

KNJIŽEVNE!NOVINE JUGOSLOVENSRO DRAMSKO POZORIŠTE

Marin Držić: „DUNDO MAROJE“

je i da li što satirično freperi u Držićevom »Dundu Marojiu«? Zad Držić ne uspeva da kroz puna dva sata izvrgava ruglu jednog bogatog du-

brovačkog trgovca, kome se od srca

i u lice nasmejao pozorišni gledalac još pre četiri stotine godina? Ko je

· taj Dundo Maroje, tai bogati dubro-

vački trgovac koji za sinom raspušnjkom trača po čitavome Rimu? Je li to ncki slučajni lik, kakva čudna, naskirana i usamliena dubrovačka prilika, koju pisac živopisno i zabave rađi ovde komično uobličava, ili možđa i manje još od toga, neka iz gole piščeve fJantazije proizišla kreatura kojom on želi da nasmeje publiku kao što se deca zasmejavaju klaunovskim lutkoma? Ni jedno, ni

' drugo, zacelo, Dundo Maroje je je-

dan delić trgovačkog Dubrovnika, jedan član njegovog trgovačkog staleža, jedan od pretstavnika gornieg, ekonomski i društveno vlasničkog sloja dubrovačke trgovačke republike, dakle, jedan nien znak i karakter. Prema tome. Marin Držić u ovoj svojoj komediji zauzima i izvestan stav prema tom društvenom karakteru i stavlja ga, kroz potsmeh, pod izvesnu kritiku. Preko Dunda Maroja, Marin Držić otkriva naličie trgovačkog Dubrovnika. pronalazeći mu u smešnom obliku negativne odlike, Dundo Maroje je, ma kako bio komično šaržiran, ustvari nosilac. ve-

likog motiva vremena. iedan od ne-

zasitih u osvajanju novca. oličenje obe požude i gramzivosti za novcem, onog obožavanja novca, one strasti za bogatstvom kojima se doista karakteriše epoha rascvata trgovine u gradovima. On je, idući za tim motivom, poslao sina u Italiju, da na novoj pijaci proširi njegovo polje zarađivania. A kad mu se sin odmetnuo i stao za Svoje lično zadovoljstvo rasipati očevo bogatstvo, Dundo Maroje sav izgara u novčanoi groznici, ipbezumljeno trčeći za svojim parama. Marin Držić postavlja u ovoj komediji svoj odnos prema novcu i bogatstvu, iz koga isto tako izbija iz-

vesna kritika na društvena stanja vremena, čim potčinjenost novcu pisac razgov"inmo podvrgava čak i nekom skoro satiričnom „pbotsmehu.

On to ropstvo novcu vidi bezmalo već kao ljudsko zlo i gotov je da poželi jedno društveno stanie u kome se me bi čovek mučio pod opsesijom svojine i imanja. U tom pogledu njegov prolos ikomeđijii je izvanredno Karakterističan po onim nekolikim sanjarskim rečenicama o zemlji gde »ne ima imena »moie« i »tvoje«, ma je sve općeno svijeh«e i gde ljudi »srce nose prid očima. da svak vidi njih dobre misli«.

Ali Držićev stav prema novcu i bogatstvu nije određen samo ovim utopiskim sanjarenjem,. već i nedvosmislenim suprotftstlavljanjem „bogatstvu kao privilegiji. Dundo Maroje je pretstavnik bogatoga staleža,. koji je takav već privilegisan. Vlastelin ili patricij, on je pre svega bogati trgovac koji kao da već ima društvemu sankciju na pravo bogastva i koji se vlasnički superiorno odnosi prema nižoj društvenoj okolini. Marin Držić se na jedan izvestan način oponira tome njegovom pravu i kao da bi hteo da postavi tezu da se ono mora proširiti, U tome pogledu izvanredno zanimljivu funkciju u njegovoj komediji ima ona falanga slugu i sluškinja koji se, ı raznim vidovima,

jate i vrzmaju oko Dunda Maroja. Slusa se ovde, u izvesnom smislu može gledati i kao neka vrsta

šablona, kao tip sluge ili sluškinje koji se, nasleđen još od Plauta, odomaćio ı renesansnoji komediji, od koje je Držić mnogo šta naučio, a ponešto i uzimao. Ali sve te sluge i sluškinie oko Dunda Maroia postaju i po sebi značajan element u sadržaju ne samo svojim fipičnim lokalnim, nacionalnim koloritom, već i društvenim slavom koj u komediji zauzimaju.

Počevši od Tripčeta., iz Kotora i Bokčila, pa preko Petruniele i MPopive do Pometa — da pomenemo samo najvažnije — 6W6vi su oni ovde u Trevandikacijama, svaki od niih nešto

DANTE

Možda bi pametnije bilo da je ostao na peru.

— Kako će še i kada sve ovo svzršiti, dio mio!

A kako bi divno bilo provesti ovuda mjih! Otvaraju se na sve strane ne“ prestano novi viđici: sad poljice, sad šumica, pa golet plavkasta, topla, rječica, šarene hridine, more, otoci... Iče bi široko rastvorila plave oči, žena bi se privila uz njega. Otišli bi na rijeku, na splavove, ručali pod neprovidnim krošnjama jasenova. Posagra” đivali bi vile od bijelog bračkog kamena ili onog zrnatog primoštenskog polamramora. Sa police prema otvorenom prozoru punom sunca i zelenila on dohvata knjige. Dante u ovom sivom kamenju prošaranom smrekama, borovim šumicama, čudesno lijepim grmljem mirte, gluša, planike, komore. Leoparđi među čempresima i crnim borovima u maloj morskoj uvali, pod starim zidovima dvorca,

D'in su la vetta della torre antica, passero solitario, alla campagna cantandđo vai finche non muore jl giorno; ed erra larmonia per questa valle.

'Pamo 5e sivi na kamenitom platou

prostrano fijelo fabrike aluminija, u kanjonu je električna centrala. Između stihova propusti nježnu fantaziju o nagradi za ratne zasluge — možda koia akcija -..• Ali slavna kultura, veličina Italije. sve bi oplemenila... Već se ponešto približio tome da piše studiju o uticaju talijanske kulture na ćud ljudi u kršu, Održant će niz predavanja na univerzi u Padovi... j

Prebirući očima po stranama zamu- ·

te mu Se 'oči od ganuća nad svojim dbhbrim namjerama prema svojoj porodici, dobroj, tihoj čeljadi — prema

' svim ljudima — zašto ne? I on je apelirao na đobrofu, na blagost &vih ljudi,

traži i zahteva, na nešto više i dalje polaže pravo, svaki već oseća svoju lićnost i teži da je afirmiše, Svi oni Su rukovođeni nekim dubokim nagonskim motivom gladi, koja ih sve muči i u osnovnom i u prenosnom smislu reči, i koju bi oni da utole u oba ta smisla. Ako kod Bolčila preovlađuje neodoljiva potreba da se bukvalno najeđe kod škrtoga bogataša koji mu to osnovno pravo osporava, Pomet svoju glad proteže daleko šire i više i pretvara je u neku vrstu želje da se uzdigne do moći, do bogatstva, čak do vlasti. Pomet je doista sav ubuzet nekom sudbinskom igrom sa PFortunom, koja je, Sa Trogom izobilja iz koga rasipa bogatstvo, već bila postala veliki simbol vremena. Pomet gleda na visoko, on O seća u sebi sposobnost i snage, a Sa tim i pravo da Se iziednači sa bogatima, da i sam poštane »gospodar i

kralje u nekom svom liŽmom carstvu, i da tako sebe podigne za čitav jedam društveni stupanj. On je na putu da se pretvori u trgovca i ima u sebi one pušstolovne smelosti, tako karakteristične za renesansno ekonomsko prosperiranje, da se u tom smislu ponese Ssa sudbinom. Takav, Pomet je stariji brat PFigaroa, koji će dve stotine godine iza njega, iz položaja sluge, revolucionarno zapre= titi svome feudalnom gospodaru. Eto na koji način Marin Držić kroz svoju doista realistički živu i sočnu komediju »Dundo Maroje« prebacuje meru šaljivdžije i zabavljača kako se na njega nekađa gledalo, i postaje kritičar i slikar svoga vremena i društva. kojima ume i oštro, čak i satirično da se potsmehne. Ali nije težište ove komedije, kao ni čitavog komediografskog rada Marina Držića, samo u ovim njegovim dru-

ribe sa Ohrida!

i stići meti!

jezerske vode!

kad dođu selice, biću majka.«

Razgovor u /ooinstitutu

Odlomak iz poeme »Žena i život

Čute ribe u blagom letnjem sumraku, usta im zatvorena sa seđam pečata, oči gledaju ko da su bez vida,

same nemuštfe i prkosme tajne.

O, proniknuće te ćulljivice sjajne, ~

»Sad smo vi i ja same u institutu«, šapće im istraživač — žena tiho, »reci mi ti, rujopega, ribo mala, otkada tu korala nosiš nisku,

kakva si bila had te je talas nihć u prađavnu noć preistorisku?

Pitanja takva mene vazdan muče, a vi znate predanja jezera i reka, tajnu svakog peraja i krljušti,

iz voda, jezerskih vi Ste došle juče, odgonetnite mi svoj život nemušti!«

A ribe kroz sumrak plove neme, puni su tog ćutanja njinog kabineti, nijedna njoj ne daje odgovora. . O, pronići tajnu ona mora, mora,

»Hodi, mala ribo rujopega, što vođom večeras svetlu budđiš iskru, pričaj mi kad ribe u jezeru rode, | reci mi mesta gde bacaju ikru, tako ti daleke i neprežaljene

I ja ću tebi reći svoju tajnu: kad u prozračje reke i jezera sunca mladoga zaro ne strelice, kad trava stane ponovo da tera, bat se začuje vetro va južnjaka,

A ribe kroz sumrak plove neme, usta zatvorena sir s edanyi pečata, na očima, staklaste leže mrene,

svetlucaju Krljušti

pune zlata.

O, biće i te nauke tajne

raspečaćene!

»Život je lep i kada je tajna«,

opet ribama tiho veli žena,

»ali je još lepši kada mu znaš smera, kad u dno sagleđaš zemlje i jezera, ispitaš sve od ribe đo semena.

Ja bih, malena ribo rujopega,

da mi jasna bude življenja lepota,

da saznam po kojim se zakonima menja. Recite mi tajne jezerskog života,

u ime tog htenja!l«

A ribe kroz sufom plove neme,

I žema — istraživač namah zaćuti trenut još oslušne ptice iz granja pa je opet radna obuze vatra, prilazi mikroskopu puna pouzdanja,

i posmatra.

Pogled joj krljušti razgleda oprezno,

da se ništa ne bi otelo, skrilo, žena, opet misli naučnički tirezno. Još koji dan pa će spustiti ruk-

na, tajne samo bilo.

Desa nka MAKSIMOVIĆ

~ ıııır—ıırHzrııE'ir r—ıııı .E.s.aKi:!'

Negdje daleko zareži mitraljez, Pukovnik se naježi.,

Nasreću već su na domaku naselja. Već je tu stražarnica, oko nje tri bunkera, na cesti čvrsta brklja od debelih okovanih greda, bodljikava Žica. Vojnici čak i njemu pregledaju dokumente, hladno ga pozdrave i propuste.

Sad mimije gleda more, mođro iznađ zelene borove šume, maslinika i rđasto crvenih njiva,

Nešto dalje, pred kamenom kućicom, na uzvišini iznad puta, stajala je hrpa vojnika, na vratima i oko Whuće raz” mještene jake straže, nekoliko oficira, dva automobila na cesti, Po držanju vojnika zaključi pukovnik da se dogodilo nešto značajno. Naredi šoferu da zaustavi kola i siđe radostan što je Živ, što se može ušpraviti slobodno u dostojanstvu profesora, književnika, kultumog čovjeka, pukovnika,

— Što se dogodilo? — zapita mlađa oficira koji je prišao kolima.

— Uhvatili smo grupu bandita odgovore mu. — Ovdje su u kući.

Nasred jeđine prizemne prostorije u kući stajala je čudna gomila oko koje su stajali stražari i vrzli se slobodni vojnici, Na betonskom pođu bila su pobacana na hrpu, kao drva, jedno preko drugoga, tijela mlađića.,

Pohvatali su ih prije nego su uspjeli da se pridruže odredu, nenaoružane. Tukli su ih bičevima, žilama, drvenim toljagama presamićene preko kratka stola, pekli ih žeravicom i električnom strujom, probađali im beđre užarenim željeznim šipkama, vješali ih, čupali im nokte, izbijali zube, već kako kome, dijelom po fašističkom kodeksu, a dijelom improvizirano po vlastitom ukusu. Nisu mogli izvući nikakvih daljih podataka. Na koncu su im svezali ruke žicom i krvave, pune ožiljaka, modrica, rana, otečenih obraza, ruku, nogu, pobacali žive ovdje na hrpu prije nego dođe konačno naređenje.

Što šu zapalili selo kraj kojega su

A

i

ih uhvatili i ubili čobanina kraj ovaca i tri žene koje su branile svoju kuću, napominjemo usput.

Vojnici su ih namjerno izmiješali tako da se ne zna čiji je koji dio tijela, i toljagams i uperenim automatima prijetili im da se ne smiju micati.

Sa sunčanog predvraća, kroz velika vrata dopirao je od ceste miris prašine i benzina. Oni u gomili osjećali su miris svoje krvi, u ustima su osjećali krv, po tijelu hladnu ljigavu vlagu. I kako su svoje tijelo računali svjedokom snage svog duha, gotovo obijesno su razgovarali.

— Nemoj se micati jer ćeš uvrijediti pobjednike!

— Ako vi u sređini zaspete, opasno ćete tvrditi đa se ne bojite!

Neki vojnici, od onih koji nisu bili u straži, samo su ih nijemo promatrali, neki se zabavljali podrugivanjem, a neki se razgovarali s njima familijamim tonom kao da žele ublažiti strahotu njihova položaja.

Pukovnik zastane na vratima zapanjen. Potrudi se da razabere što je to aapravo na hrpi, Vidio je samo ruke, noge, glave bez, veze. Zatim se potrudi da razabere lice glave koja je bila na dnu gomile, naprijed, na betonskom podu ispod nečijeg izmrcevarenog ko-

ljena, izvrnuta naopako i dobro osvi=- ·

jetljena a vratiju. To je bilo mlado, bijelo lice nađ bujnom smeđom kosom, iz kojega su oči gledale otvoreno, goigi podrugljivo, ozdo sa prljavog pođa.

„Pukovnik zapazi izraz velikih tamnih očiju mladića koji ga je gleđao iz

tako neobične perspektive i osjeti se melagodno, nekako i sam ponižen i

V.

Treptao je očima, premještao se 8 noge na nogu, pogleđavao oficire,

— Zašto se to čini? — zapita.

— Pa vi znate istrukcije generala Roate! , |

štveno-kritičkim određenjima prema stvarnosti, Ono što je ne manje značajna draž njegovih komedija, i po čemu još ih mi danas prosuđujemo kao divotni, a progresivni literarni sadržaj naš iz XVI veka; bio.bi on4j njihovo visoko poleimi renesansni kvalitet. Kroz Držićeve komedije doista progovara jedno novo, oslobođenje osećanje života i njegovih vrednosti, u njima dejstvuje jedno razigrano rasterećenje od mračnih pritisaka prošlosti, one su sve ukupno izraz jednog potpuno novog, razvedrenog, humaniziranog, ljudski, ovozemaljski ovaploćenog nazora na svet i život, U tom pogledu, za Marina Držića se doista može reći da je jedan od majblistavijih renesanmsnih pisaca koje znamo.

Pisac od duha, od neigcrpnog kome= diografskog nerva, sav renesansno poletan, vitalan, slobođan, pa i pomalo raspojasan, on je svoje komedije, i među njima naročito »Dunda Maroja«, ispunio Živim. vedrim, zabavnim, zavodljivim sadržajem, Koji osvaja i krepi gledaoca. Takav, on danas Sa pozornice deluie kao pravo otkrovenje. Njegova komoediia se oseća našom, i pisac ı njoi se oseća svojim u odmosu na ljude i situacije koje prikazuje. »Dundo Maroje« odiše našom atmosferom, u njoj se Dposredno doživljuje čak i iedno osećanje ako ne baš pravog rodoljublja, ali ono svakako izvesnog zavičajnog domoljublja. Na mene je, na primer, doista dirljivo delovao motiv »našijenaca« u ovoj komeđiji. naših ljudi u stranome svetu, gde se svaki susret sa zavičajnim čovekom pozdravlja neposrednim i iskrenim poklicima radosti i olakšanja, i gde se svi ti »našijenci« grčevito drže jedam drugoga, kao posebni mali svet u velikome, sa &#vim sukobima između sebe samih od kojih komedija i živi.

»Dundo Maroje«, da bi se danas mogao prikazati, morao je da. pre" trpi dve prethodne operacije. Trebalo je pre svega, vrlo opširan i prilično razvučen originalni tekst komedije sažeti, načiniti ga elastičnijim za savremenu pozornicu, dati mu okruglinu i ravnminu ı razvoju radnje, koje su u KVI veku prilično nemarno obrađivane. Trebalo je. zatim, dđopisati i kraj komediji, pošto nam je ona ostala bez originalnog završetka. Oba ta posla ie izvršio, uglavnom a uspehom Marko Fotez. On je širinu komedije sveo na moguću praktičnu meru, ne menjajući ništa u samoj biti komedije niti što sim unutra dopisujući, on je meka lica otklonio, neke scene izostavio,ili skratio, ovdđeonde nešto malo meniao u raspoređu samih scena, ali ne ogrešujući se u- ” glavnom o duh dela, Naiznačajnija izmena je što je lik sluge Tripčeta iz Kotora spojio sa Pometom. davši ovome kotorski kolorit. i načinivši ga tako živopisnijim, Pomet ie možda na ovaj način dobio malo u fežini i u” značaju, dakle kao ftip i karakter potenciran je u izvesnoi meri, ali nije time nimalo jskrivlien, Mogao bi se možđa diskutovati način kako je Fotez završio Držićevu komediju. Ali mu se ni tu ne bi imalo ništa zameriti u pogledu vernosti tekstu i sadržaju same komedije, već bi se pre moglo reći da ie finale dat sa nedovolino mašte Držićeva razigrana fantazija dopustila bi da se i završetnk zamisli nešto manje ba-" nalnim nego Što je.

Jugoslovensko dramsko pozorište je prikazom »Dunđa Maroja« obeležilo vrlo dobar datum u svojoj mladoj istoriji, Ne bi bilo preterano reći da je ovom komedijom postiglo svoj naibolji dosadašnii rezultat, Sama materija komedije u punoi meri odgovara prirodi, temperamentu i naklonostima reditelia (Boian Stupica). Ova komedija, sa mnogo renesansnih elemenata slobode i razigranosti, dala mu je mogućnosti da svoje sklonosti za pokret, dinamiku. spolini efekt i impresivni prizor. primeni bez vidnce štete po sadržinu, kojia se već sama po sebi, suštastveno. ne otima takvom frelmanu. Ali se mora priznati da je Stupica u ovom slučaju, koji ga je mogao povući,i u ekstra=vaganciju, prilično poštovao i meru,

tako da izvanredno Živi tempo igrey njena neprekinuta dinamika. ne pre lazi u kolovit i pomamu kretanja. -

Reditelj je umeo da poveže Sve ~

glumce jednim stilom igre, tako da je ritam ostajao od početka do kraja ujednačen. Prikaz je na ovaj na čin dobio u ekspresiji, ali nije zakoračavao i u ekspresiohizam. Pod ovim pozitivnim utiskom ioš potpunije bi se ostalo, da nisu pomalo smetali neki sasvim izlišni i u celini prikaza i prilično neskladni detalji (ptica-serenada. Bekčilo kao kokot na motci, Dundo Maroje u bunaru). Ako bi još šta trebalo navesti što. je smetalo moglo bi se ukazati na dekor: teretan i nedovolino tipičan.

»Dundo Maroje« je pružio nekoliko izvesnih glumačkih „ostvarenja. Lik Dunda Maroja oživeo je MK. Bulić sa mnogo takta. ukusa. tražene i dobro

nađene mere da tip ovog bogatog i

srebroljupca ne pretvori u karikaturu, a igru u lakrdiju. Imao ie najbo= lji lokalni kolorit reči. J. Laurenčić kao Pomet nesumnjivo je raspolagao onim figaroovskim dahom. koji je u ovoj ulozi doista anticipiran, Pometova reč bila je u punoi meri reč slu= ge koji se laktovima bori za više društveno pravo, a gest živ i okretam kao u svakoga ko na životnome ringu treba da izbegava udarce, ne mogući još da ih daje. Njegov suparnik Popiva (Ž. Mikrović) je sa upadljivom elastičnošću oscilirao između šereta i lopova, između harlekina i provalnika. Mislim da je izvesna mala oma ška u režiskoj koncepciji uloge što mu je naročito podvučem onaj prvi karakter, Sluga Bokčilo, koji ie najviše obeležen Jokalnim reliefom, prošt, 6irov, ali ipak prepreden i smeo u zahtevima, dobio ie u D. Dubajiću ingenioznog ftumača. Ova uloga je sva vrcala od blistavh efekata kojima ju je glumac uobličavao, sva je bila sagrađena, sklopljena od bezbroj živih, karakterističnih, tipičnih podataka, pa možđa čak pomalo njima i preopterećena. Mira Stupica je u Petrunjeli dala tako razigran tip nestašne i lukave sluškinie, sa toliko prirodne neobuzdamosti. da se u trenucima činilo da se zatvorene granice scene proširuju i da tai živi, vedri lik vibrira wu slobodnome prosto= vu, Krupna mera njenoga talenta OoVde se osetila bez ijedne senke koja bi bila izazvana željom za efektom, Mladi J. Dijaković, u ulozi Mara Marojevog, delovao .je intenzivnim šarmom mladosti i svežine, kojima je uglavnom pokrivao nedostatak ruhine da se snađe u jednoi od najbezbojnijih i najviše konvencionalno đatih figura u ovoj komediji.

Hteo bih pasebno da ištaknem ostvarenie V. Starčića u ulozi jevrejSkoga zelenaša Sadia. I hteo bih u isti mah da podvučem koji ogroman značaj može.da jma i epizodna uloga, kađ jie u rukama talentovanog glumca i savesnog pozorišnog poslenika. Starčić ie ovom ulogom dao jednu od svojih najboljih kreacija, za mene čak i naibolju, načinivši je pravim i punovrednim glumačkim delom. To ie jedna od onih uloga, jedno od onih ostvarenja na pozornici o kojima se može pisati posebno, i koje mogu i treba da budu povod za čitav mali esej o iednoj jedinoj ulozi i o značaju koji jedna dobra uloga može imati u celini komada. Starčić ie u liku Sadia poštigao tako potpunu transformaciju, da u čitavoj toj ulozi nije bilo nijednog jedinog traga, ni u glasu ni u gestu, od onih tipičnih i fiksiranih znakova po kojima se jedan glumac uvek, pod svakom maskom, može poznati, Osim toga, uloga je očigledan rezulfat vrlo brižlive studije njenih Kkaraktera i osobenosti, đa je svakim svojim podatkom značila rezultat i uspeh

TI svi drugi u ansamblu koji je »Dunda Maroja« ostvario na sceni dali su maksimalne lične domefe,. To” Se osećalo i to je deistvovalo, Ko više, ko manje, ali uglavnom wu jednoj visinskoj liniji, svi (Rufić, Šerment, Paranos, V. Vasiljević, M. Veselinović, Klebšova, i dr.) mogu sa &« punim pravom smafrati zaslužnim za zavidan uspeh prikaza »Dumda Maroja«. Svi su doprineli da se ova naša pret= stava može smatrati uzornom za naše pozorišne prilike, ali i od vređnosti koja se mirne duše može i drugima |

pokazati. – Milan BOGDANOVIĆ

— Hm... — pukovnik je bio zbunjen. Najednom izvali svoje sive oči.

Glava ozdo sa betonskog poda progovori: — Godi, Fioremza, poi che se! si granđe, Che per mare e per terra batti ali, E per Pinfermo il tuo nome si spande!

(Likuj Firenco, što si silna tako! Kopnom i morem glas o tebi lijeće, A dopire ti ime i u pako...

Zastane. Kako su mu grudi bile opterećene, ponestalo mu je daha. Gleđao je jednako pukovnika neko vrijeme, a onda uhvativši zraka nastavi:

La gente nuova ec i subiti guađagni Orgoglio e dismisura han generata, Piorenza, in te, si che tu gia ten piagni,

»Nov svijet i brzo stjecanje već rodi

' u tebi objijest i nađutost pravu,

Firenco, što te do uza Već vodil«

Mladić opet uhvati zraka,

Pukovnik sve podignutih obrva baci posled na oficire pa se opet zagleda u blijedo lice mladića očekujući, U prostoriji je bilo tiho,

Cosi griđai con la faccia levata; Ri tre, che cio inteser per risposta, Guatar l'un Paltro, come al ver si guata...

Ovako klikmuh podigavši glavu, a oni s riječi zgledahu se mojih, kao da đođe istina na javu...) prevođ M. Kombol

I vojnici se zbilja zgledaju:

— Che. cosa dice? Što govori? zapitaju se.

Pukovnik korakne naprijed:

— Tko ste vi? — zapita talijanski.

A mlađić mu isto talijanski odgovari: — Ja sam isto što i ovi đrugi.

— Kako?... — pukovnik pogleđa oficire,

— Partizani... — reče poručnik, pa šapne:

Na smrt... — đa ne bi imali poteškoća bili su u govoru oprezni, i

Pukovnik je stajao neko vrijeme neodlučan, vrpoljio se, gleđao sad hrpu

mesa, sad oficire, a onda uzbuđen jako, ne znajući ni sam zašto, naredi:

— Izvucite ovog mladića van!

Gunru tjelesa i izvuku mladića u krvavim hlačama i košulji slijepljenima uz tijelo. Postave ga pred pukovnika — Vi ćete sa mnom — reče pukovnih odlučno. :

— Kamo?

— Na ručak, kad su kulturan — dobaci jedan iz gomile. .

— Možda na slobodu — reče pukovnik nepromišljeno.

— Ne mogu ostaviti drugove ovako — sine prkos. »

— Pa vi ste kulturan čovjek!

— Oni nisu ništa manje kulturni od mene,

— Ali, čovječe dragi, ja vam želim spasiti život.

— Mi nismo učinili nikakav zločin đa bi nas trebalo osuditi na smrt .. Ili u Italiji ubijaju ljude tako olako?

Pukovnik se trgne tobože odlučno. Povuče oficire prema izlazu. Namje” sti se kao da će kazati vrlo značajnu i ođrešnu riječ, Onda se uplaši, Stvar će se zaplesti, bit će poteškoća. I još nekakav strah ovlađa njim. ;;

Sjeti se opet svoje porodice, kuće tamo u Italiji u tihom vrtu, nježnih, dobrih ljudi, SO

— Naši vojnici — reče — štite naše najsvetije osjećaje!... To je točno...

Oficiri su očekivali zapovijedđi. .

— Dante!... — reče — Date. u ustima ovih bandita! Nečuveno! — ~. užurba se. Izvađi rupčić pa obriše lice, ·

Najednom, opet vrlo odlučno, pu- · kovnik potrči k automobilu. Zastane Xao da se pređomislio. Onda vrlo mir

o jedne na meko šjedalo dostojan stveno odvraćajući oflcirima pozdwav.

Dotle su vojnici, smatrajući da je prizor završen, mlatnuli mlađića to“ ljagom i gurnuli ga na hrpu ljudi koji

su znali začto umiru

Vjekoslav RALKB