Књижевне новине

BROJ 11

—o1-—>O e: Š:E-ı —K——

PUT U REALIZAM

Povodom prikazivanja Cankarevih »Slugu« u Ljubljanskom dramskom pozorištu

Umetnički radnici centralnog slovenačkog dramskog pozorišta već su više puta u hizu međusobnih diskusija na sastancima izrazili svoju zajedničku težnju da poštignu što veće Unutrašnje umetničko jedinstvo an-– sambla, koje je kod takvog kolektivmog rađa kao što su pozorišna ostvarenja nužno i neophodno, U vezi s tim postavili su sebi za zadatak da dođu do novog, realištičkog scenskog izra-

a to ie vernost autoru. Rediteljeva uobrazilia i inventivnost su, doduše, potrebne i zaslužuju svaku pohvalu dok su u službi piščeve zamisli, sve dok su svesne one granice, u čijem su okviru pozvane da se manifestuju i razmahnu,. Međutim, s najboljim rediteljima je često slučaj kao s Pavlihovim vratima: jedno vreme izvlače ga iz teškoća, a jedno vreme tuku ga po petama.

cena iz petog čina CGankarevih »Slu gu«. Na slici: Stane Sever u ulozi Jere mana i Janez Cesar u ulozi Ralanđera.,

za. Tal novi scenski izraz treba đa buđe takav da jie kađar da, s jedne Strane, iscrpe idejnu sađržinu prikazanog dela, čuvajući njegove osnovne „stilske karakterističnosti, a da, s dru„ge wtrane, bude 6posoban da prikazano „delo približi mišljenju i osečanju današnjeg gledaoca, koje je danas nesumnjivo drukčije nego što je bilo pre

< U celoi toj borbi za novi pozorišni izraz reč »realizam« svakako ne sme biti shvaćena usko, dogmaxnski, u onom „utvrđenom istoriskom smislu, koji je ta reč dobila kao oznaka za jašno. Određeno razdoblje u razvoju pozorišta i umetnosti uopšte.

· Reč»realizam« treba da označava O·snovno atremlienje umetnikovo da se približi stvarnom životu, da odrazi njegov istinski lik i otkrije zakonitosti njegovog razvoja, da pomogne čovektu da se lakše 8šnađe u njemu i da lakše njime ovlađa, što će reći: oslobađati ga. Tako shvaćeni realizam svakako ne znači neke utvrđene umetničke struje, već znači samo određivanje osnovnog odnoša između Uumetnosti i života, odnosa u koiem 8se umetnost i život međusobno neprestano oplođavaju. Tako shvaćeni realizam obuhvata u stvari svu najvišu umetnost. koju su čovečanstvu dali njegovi najveći stvaraoci i koja se uvek hranila i napajala iz jednog, nepresušnog vrela — iz života. Tako shvaćeni realizam može združiti u sebi vrlo mnogoobrazne i različite umetničke stilove i njihove nianse s jedne strane, kao što, 8 druge strane, oštro iskijučuje one umetničke struje koje 8u se javljale kao rezultat raspađanja preživelih društvenih slojeva, koji su nosili u sebi svu destruktivnu sadržinu na smrt osuđenih klasa: falsifikovanje stvarnog života i bežanje od njega, klasa koje u umetnosti nikada nisu dale ništa veliko i trajno.

Svako razdoblje društvenog raz” voja rađa umetnost koja u SsVOjoj ošnovi nosi pečat njegove SsDecifičnosti, Uvek, kadgod se u prošlosti rodila velika, u našem značenju reči realistička umetnost, možemo videti da joj je njena određena društvena podloga, ubrajajući i sve idejne uticajie koji su se u njoj ukrštali, o'dređivala i svoistvene, određene i Opređeljene oblike, u kojima se javljala, Isto tako i naše socijalističko razdoblje društvenog razvoja stvara i stvoriće realističku umetnost koja će jmati svoj određeni. svojstveni karak ter i oblike. Taj karakter i taj oblik stvoriće &e — u skladu sa specifičmošću doba — delimično pomoću teoYiskog predviđanja, đelimično pomoću iskustva u vatri umetničke prakse.

Sve ovo u punoj meri važi i za naš novi, realistički scenski izraz,alisa do đatkom koji zahteva naročiti položaj po zorišne umetnošti. Pozorišna umetnost, naime. ne razviia se šama za sebe mego sa iakim osloncem na literaturu,

m prvom ređu na savremenu, domaću

dramu. Drama koja bude iznikla iz našeg života, iz života koji nas okrušuje, biće najpouzdanije Jemstvo za konačno utvrđivanje našeg novog, Tealističkog scenskog izraza. Pri ' prikazivanju klasične dramske književnosti naše pozorište će, istina, sačuvati njene osnovne istoriske stilske ka= rakteristike, ali će pokušati da i klasiku približi današnjem osećanju ZIvota. a naročito će u klasici tražiti one idejne iumetiničke vrednosti, koje prošlost nije videla ili ih nije htela videti. Slovenačko pozorište u tom poledu stoji u haročitoj obavezi prema domaćoj klasičnoj drami koja u sebi nosi bogale revolucionarne tradicije. Još pre rata, je reditelj dr Branko Gavela na ljubljanskoi pozornici! —/| možemo slobodno reći — nanovo otkrio Linhartovog »Matička«, u prerađi dr Bratka Krefta oživeo: je posle rata ponova Levstikov »Tugomer«; pretstava Cankareve drame »Za dobro naroda« u režiji Bojana Stupice, i pored izvesnih rediteljskih proizvoljnosti, otkrila ie svu istinitost i ŽživOtnu snagu OVE satirične komedije: u toku ovogođišnje sezone prikazane 8U, u režiji Slavka Jana. Cankareve »Slu'Be« verovatno prvi put u obliku koji nije pretstavljao nasilje prema. OVA · Režija »Slugu« uspela je 8, ato u najmanjoi meri — 1 zbog _- e je reditelj i sam glumac. Dodu :: g „mac koji je nedavno dao uspe!u e _ žiju Molijerevih »Učenih žena 4

ipak glumac, To zvuči, istina. kao paradoks, ali mislim da je u našem pr meru to istinito. Naime, Janovu ~

ju, kakao »Učenih žena, tako i »SLUgu« odlikuje osobina koja Je 3 ži a 9d glavnih obeležja realističke yežije;

Biti veran autoru u »Slugama« uto=liko je više na svome mestu, što je baš ova drama bila ono Cankarevo delo, koje su pre rata, ne samo u našoj publicistici, nego i na našoj pozornici najmanje razumeli i koje je bilo najsamovoljnije tumačeno. U prvom delu drame satirični elementi bili su doterali do one krajnje granice, gde već počinje neozbiljna lakrdija; a ova se u drugom delu iznenada izvrgla u tragediju, koja je svojom mističnom almosferom opominjala više na liturgiski obred, nego na pozotišnu pretstavu. Na taj način se Cankarevo delo raspalo na dva dela, gde glavni junak Jerman u drugom delu prividno opovrgava ono za Šta se u prvom delu borio. Izbrisana je bila centralna ideia drame: vera u pobedu revolucionarnih snaga, vera u pobeđu radničke klase, koju drama išpoveda jednakom snagom i doslednošću ma svom» pofćetju kao i na svome kraju: bio je izbrisan tragičan nastavak drame koji počinje već u prvom prizoru i koji se organski penje Uupoređo s razvojem dramskog zbivanja i priprema Jermanov honaćni sukob između njegove dužnosti prema društvu i dužnosti prema maici: izbrisana je bila uloga onih prljavih, zakulisnih sredstava borbe. kojima se služi župnik da Jermannan baci na kolena; izbrisana je bila bitna okolnost, a to je da Jerman ne strada zbog svoga, nego zbog »buđega greha«. Zbog svega toga drama nije zazvučala onako kako je u svojoj jedinstvenoj nedeljivoj celini morala zazvučati: kao strahovita umet mička optužba i osuda građanskog društva, društva koje rađa sluge ili bak od uspravnih liudi stvara sluge šilom, i koje na moralu robovahnja čoveka čoveku zasniva svoju vlast.

Ovogodišnja pretstava »Slugu« u T.jjubljijanskom „dramskom „pozorištu, građena na tim naprednim polaznim tačkama, B kojih danas ustanovljavamo u celom opsegu vrednost umetničke viličine i društvenog značaja Cankarevog dela, građena, dalje, na meto= du i pomoću međusobne diskusije samih pozorišnih radnika, ona je dala takvu optužbu i osudu i time u Ošnovi pravilno prikazala idejnu sadržinu Ganiareve drame. "ime šio Je našla meru u oblikovanju satiričnih crta drame i lime što Jermanovu tragiku nije zavila u maglu mistike, već je shvatila kao vrlo „eelnu i ljudski razumljivu, ova preltstava je Cankarevo delo prikazala u onoj unutrašnjoj slivenosti i umetničkoj jedinstvenosti, koje su tome delu zaista svojstvene. Čini mi se da treba naročito spomenuti da pretstava nije GCankareve ličnosti shvatila kao plod do izvesne mere zagrejane piščeve fantazije, nego kao re alne ljude, koji su izrasli iz određenog vremena i iz određenih društvenih odmosa i koje je pisac kao tipičme verno naslikao. Na taj način je na pozomici oživela cela masa, celo bogatstvo različitih, dobro okarakterisanih, živih i izrazitih likova od Jermana i Kalandra, preko župnika i učitelja, pa sve tamo do pijanog Piska i blesasktog Na ca. Isto to važi i za ženske likove, o kojima je u svoje vreme kružila priča da im Cankar nije umeo dati individualne crte. Malo koje dramsko delo ima toliko ražličitih i toliko živih ženskih karaktera kao baš »Sluge«: od uspravne, unutrašnje sazrele Lojske, preko majke, preko obeju učiteljica i Kalandrovke, do detinjasto nestašne, ali već u kolotečinu građanBkog morala uhvaćene Ančke,

Glavni junak drame je učitelj Jerman, napredni intelektualac u zaostalom društvu, koji, istina, kaže za Se< be da nema volje đa bude mučenik, a da nema sposobnošti da bude ju“ mak, ali ipak prima borbu koju mu nalažu njegova društveno-politička sa vest i ličČno poštenje, pa neka buđe što mora biti, Muževan i dosledan Rađa se rađi o opštim, društvenim pitahjima, i sav nežan, skoro preosetljiv kad se radi o pitanjima lične savesti i po” štenja, Jerman je jedan od onih iragičnih junaka čije je srce napunjeno gjajem dugine lestvice osećanja i koji traži za svoga tumača glumca velikih sposobnosti. Takav glumac je Stane Sever, Njegov Jerman je uspravan i ponosan kad stoji prema župniku, mek, skoro otužan kad govori s devojkom koju Voli, jednostavno drugarski kad se rukuje s Kalanderom, bolesno raz-

„jaren i skoro divalj povodom nepra-

vednog prigovora koji mu bacaju u lice prljava usta, pun toplog poštovnnja i pažnje prema majci, sasvim slabašan i malen pred njom i samim 50-

bom M teškim trenutcima, Bili MA

istinit, iskren i đuboko čovečanski. Stane Sever je eruptivan glumac, glumac koji igra sa 8nagom i uver]jivo= šću Bvoga osećanja, 8 prigušenom težinom svoga temperamenta; reč kao da mu ne dolazi iz usta, nego negde iz dubine njega samoga, tvrda je kao da se odlama od stene; njegovi pokreti su mirni, odmereni, uvek puni sadržaja, Intelektualna ironija i zajedljivost, te dve gipke kćeri razumski usmerenog karaktera, koje svojom prividnom nezainteresovanošću tako često razoružavaju protivnika, nisu uglavnom njegov domen. Sever deluje i reagira uvek iz duboke doživljenosti. To dolazi do izraza i u njegovom Jermanu, Ako bih hteo da se slikovito izrazim, rekao bih da je Sever igrao svoga Jermana frontalno, u otvorenom maletu svoga osećanja sve do vrhunca, do šVoga govora ma zboru, Prigovor da mu majka umire njegovom krivicom, baca ga u grčevito jecanje, ali ga nije slomio; osećanje je bilo i suviše burno da bi ga moglo zadržati. Ako je najzad klonuo, klomuo je fizički zbog kamenice koja ga je pogodila u čelo. Sever Jermana nije dao krhko, dao ga je silovito. U tome je osobenost njegovog lika,

Kovač Kalanđer pretstavlja u drami negaciju građanskog društva, ra” stuću snagu one radničke klase, koja je u Cankarevo vreme u Slovenačioj još bila malobrojna i slaba, ali kojoj je istorija bila odredila da — kao što kaže Cankar kroz Jermanova usta njena »ruka svet iskuje« i da se na »njegova pleća život oslanja«. I pored toga što je on nosilac glavne Cankareve ideje u drami, Kalander nije nikakav simbol, On je jednostavan, običan čovek, koji svojim rukama zara” đuje hleb. U tome leži šsnaga njegove etike i njegov ponos, Glumac Janez Cesar je u svom Kalanderu prikazao takvog čoveka. Njegov Kalanđer je upola seljak, upola radnik. On je ple= ćat i snažan, a kao suprotnost njegovoj fizičkoj snazi stoji njegova tiha skromnost, ljudska toplina i prostodušnost, ona prostođušnost koja je odlika svih velikih pozorišnih ostvarenja Cesarevih.

U liku župnika Cankar je oličio onaj klerikalizam koji u borbi da sačuva vlast austriske reakcije ne zna ni za kakvo popuštanje i ne ustručava se ni od kakvih sredstava, ali koji ume da bude, kađ je potrebno, strpljiv i isto tako i nemaran u »načelnim« verskim stvarima, »Uverenja, shvatanja, mišljenja, vera i kolikogod još ima tih reči«, kaže ovaj župnik, — »ne pitam vas za hjih, Jer postoji jedna reč, koja je živa i sveža, razumljiva: vlast... Pokori se, ne protivi se, to je glavna zapovest; sve drugo je dotatak i ulepšavanje.« Čitavom dramom, a naro” čito pak likom župnika, onakvim kakvim ga je nacrtao, Cankar je do kraje razgolitio mračnu, reakcionarnu sadržinu klenikalizma i njegovu pravu društveno-političku ulogu. — Milan Skrbinšek je u župniku dao markantnu, Skoro demonsku sliku čoveka gotovo mepokretna lica i oskudnih, sračunatih otsečnih pokreta. Njegov župmilh je skoro užasan i bezličam, kao da mračna i železna iđeja sama korača na pozornici. I pored toga što je scenski ostvario vrlo efektan lik, Skrbinšek se time nesumnjivo udaljio od Cankareve zamisli, koja župnika pretstavlja kao »visokog, uhranjenogč i gordog« čoveka, a isto tako udaljio se i od realizma same pretstave koja po gorišne likove ne prikazuje samo po=moću hjihovih opštih, tipičnih pote= za, n.go im dodaje i što više indivi* dualnih, samo jednom datih ljudskih crta.

Ako se od tih glavnih ličnosti vratimo opet natrag celokupnoj pretstavi, moramo kazati još nešto o Cankare” vom scenskom jeziku. Kao i o Can= karevim dramskim junacima, tako isto i o njegovom scenskom jeziku vladalo je nekada mišljenje đa je taj jezik apstraktan, da je oh samo lepa melodija, koja je često bez opipljive stvar« ne sadržine, Istina je da je Cankarev jezik u »Slugama«, izbrušeniji, kultivisaniji i puniji pesničkih metafora, nego u kojem bilo od ranijih Canka= revih drama, ali je isto tako istina da svaka reč u »Slugama«, ma kako ona bila poetska ili metaforično upofrebljena, ima svoju živu, realnu 58držinu. Ovogodišnja ·pretstava se uglavnom otresla one povišene retoričke dikcije, kojom su nekada tumačene »Sluge«; i gle, očišćčena od emfaze i retorike, reč je dobila iznenada svoj stvarni značaj, svoje toplo ošećanje, svoj živi ritam: presađena iz nerealnih prostora, u kojima je čudno odjekivala, na čvrsto tle stvarnoga života, ona je neočekivano bujno oživela. I pokazalo se najednom da svi ti ljudi, koji istupaju na pozornicu, ne govore više neki izmišljeni piščev jezik, nego da govore svaki svoj vlastiti, indiviđualni jezik, koji izvire svakome iz njegovog sopstvehog, individualnog karaktera i temperamenta. I u tome leži odlika ove preistave,

Svaka diskusija o novom, realisti-

. čkom scenskom izrazu bila bi suvišna,

ako se ne bi proveravala u vatri umetničke prakse, Ovogodišnja pretstava »Slugu« na ljubljanskoj pozormici uhvatila se u koštac s tim pitanjem čvrsto, a — možemo reći — i uspešno. Ovde onde, istina, ostala je još po koja maglica scenske izveštar čenosti, kao što je opet na ponekom \drugom mestu upala po neka naturalistička grubost, a ovđe ili onđe mogao bi se promeniti koji pokret, naBlasiti koja reč, ali sve to je već pitanje one detaljne, minuciozne pripreme, za koju slovenačko pozorište dosada još nije imalo zađovoljavajuće prilike, ža kojom, pak, treba težiti, U borbi za novi, realistički scenski izraz prikazivanje »Slugu« je značajna etapa, zato bi bilo dobro da ta pretstava ostane stalno na repertoaru, da bi se sve više i više dopunjavala i da bi se na isti način »Slugama« pridružila i druga domaća klašična dramska dela, i Drago BEGA

KRJIŽEVNE:NOVINE ===

BILJEŠKE UZ DVIJE PREMIJERE

U ZAGREBU 0.0

'Književnici u Zagrebu &ve više ge bave dramom. U dramskoj sekciji Društva veći broi članova okupio še oko proučavanja dramske problematike teoretski i konkretno na tekstovima. Na poslednjim sastancima Božičeva drama »Povlačenje« oćjenjena je kao najuspjeliji dramski tekst pošlije oslobođenja i predložena za prikazivanje upravi zagrebačke drame:

U zagrebačkom teatru prikazane su početkom ove godine po prvi put dvije drame naših književnika, Dohčevićeva »Kazna« i Kolarova »Sedmorica u podrumu«. Obe ove drame obrađuju događaje iz harodnoošlobodilačke borbe. One imaju i po svojoj koncepciji mnogo dodirnih fočaka. Autori pokazuju slično shvaćanje drame.

*

Dončević je iz kolektivne i lične problematike naše revolucije u svojoj drami »Kazna« izlučio bĐroblem uloge kakartera, odgovornosti pojedinca i brema tome problem kazne. Ova drama je klasično jednostavna sadr“ žaja, ima jednu dramatsku liniju Vr“ lo jasnu. Daje ovakav događaj iz na“ rodnooslobođilačke borbe:

Učiteljicu Mariju, vjerenicu koman đanta partizanskog odreda, Mrkše, surov ustaša mučenjem sili da prizna vezu B partizanima i prokaže druge šuradnike narodnooslobodilačkog pokreta, Ustaša je dovlači u kancelariju. Kicoš ustaški oficir je preuzima, pravi se čovječnim, pomalo izrazi simpatije za partizane i želju da prebjegne k njima. Tako lukavošću izvuče potrebne podatke o seljacima i partizanima i na kraiu se naruga Mayiji. Pojavliuie se »mudri« starac, ptosjak Vid koji je prisluškivao ispitivanje, Ustaše ubijaju izđane seljake, pale kuće, siluju žene. Vid pokazuje da zna tko je skrivio sve to i muči Mariju zagonetnim riječima. „Duševna grižnja Marijina razvija se do potpune spoznaje užasnog preštupa. U trećem činu se Marija lomi oko priznanja pred Mrkšom i ubija se. Mrkša sve do kraia ne zna ništa točno O Marijinoj krivnji, Tokom radnje pojavliuju se na sceni ustaše, Bogomoljka, izbezumljena djevojka koju love ustaše, mlađa partizanka, koja u razgovoru 8 Vidom izražava čistoću savjesti i dđuševnu tavnotežu boraca.

Jasno je da ovakav motiv može da bude predmet vrlo šsadržajne radnje. Pitanje je. kakva &u lica i iz kojih odnosa dovela do ovog zapletaja?

Tako su u ovoi drami iri grupe lica: ustaše i bogomolika — pretstavni ci izdajnika i terorista; Mrkša i starac Vid, prosjak — predstavnici boraca i naroda, ipak Marija, kao treća vrsta, lice koje se nalazi po sredini vatre, ostaje ne samo osnovno lice, nego i jedini nosilac ideje drame i dramatike. Bitno je u drami njezin karakter, njezina pogreška i njezina duševna borba. Ona svoiim značenjem određuje i značenie drame.

Je li ona dovoljan nosilac drame, postoji li u njoj dovoljan razlog drame?

Marija je ubačena na pozornicu kao gotov lik. Tokom informativnog dijela dijaloga doznajemo da ona ima neke, ali nedovoljno određene osobine malograđanke: voli da se kiti. Inače govori da »postoji jedna istina, tako—30pća, objektivna«, o Mrkši kaže da je »silan, jak. razborit, dosljedan«, o narodu kaže: »O, koliko junaštva, koliko samoprijegora ima u tim ljudima i ženama...««. a nakoh toga lako nasjeda ustaši. Mučenje je izdržala iz etičkih razloga, iz straha da ne učini drugome zlo, a prevari se iz sentimentalnih razloga i zbog neiz“ građene borbene svijesti i budnosti. U razgovoru s Bogomoljkom i prosjakom analizira svoju Kkrivnju, i to somo u odnosu prema ubijenima i Mrki koga voli, bez jasne svijesti O sločinu. Naštcii čak da u Mrkšinoj ljubavi, svojoj ljepoti, želji za Živo“ tom. »gluposti rata« nađe miotive za opravdanje svog postupka. Marija je dakle neodređen lik — i to je osnovni nedostatak drame.

Duševna borba Marijina je na lično moralnoj osnovi, ideja se sužuje na časni odnos pojeđinca, Marijina pogreška je mogla biti značajna samo kao rezultat sukoba iđeja u njoj i prema vani, i krize proizašle iz tog sukoba. i

Problem morala glavno lica nije jasno postavljen, a taj problem je Osnov drame, Marija ne osjeća odgovornost rpema kolektivu, a pogotovo ne revolucionarnu odgovornošt, nego trpi zbog toga što je diskvalificirana kao voljena žena# zbog toga što je oštećen njezin interes. U trećem činu Marija okušava posljednje časove ljubavi, ispituje mogućnosti daljeg odnosa s Mrkšom. Fantazira o životu poslije rata u bijeloj kućici sa zastorima. Mrkša, začudo, pita: »A tko će nam dati kućicu? I zastore? Treba biti bogat, a ja..« Starac Vid opominje Mariju da je vrijeme priznanju. Mrkša je u neizvjesnosti. On ne sudjeluje u sudu: presuđune starac prosjak i sama Mariia. Ona se ubija zato Što su Svi izgledi za njezinu ličnu sreću uništeni. To je malograđanski moral. Taj moral se u drami ne analizira, njemu se ne stavlja nasuprot moral boraca za oslobođenje maroda niti osvjetljuje zvierski moral fašista. Tdeja kazne kao revolucionarno-etičke kategorije gubi značenje primijenjena ovako,

Jedino jasnoća, karakterna određenost ovog lica, njegova realnost, mogla je dati sadržaja radnji i značenja dijalogu, to jest, iz konkretne dobre zamisli tog lika mogao se roditi sadržajan dijalog i radnja. Jedino tako dano lice moglo je opravdati tehničku ulogu ostalih lica.

Mrkša postoji samo kao objekt ljubavi i nastupa kao konačan sudac iako on ne sudi. Pred njim samo kulminira Marijiina muka. Inače je idejno neodređen. Starac prosjak ga ispravlja u njegovu šhvaćanju borbe i daje mu Vrlo uspješno lekciju:

Mrkša: „. Na ovom putu ili ćemo poginuti ili ćemo doći do kraja.

Vid: Nećemo poginuti, sokole, ne možemo... OSA

Mrkša: ... Teško si varala sebe ı me ne, Marijo! I predaleko si otišla! A moglo je biti drukčije!

Vid: Jer nije bilo, nije ni moglo biti. Bi Ovaj prosjak predstavlja narodnu misao, pravđu, sud naroda, savjest. On. kako smo pokazali prije, zna što hoće. Ali prosjak ni u kojem društvu nije rii u kojem smislu borac, on je uvijek odrtina od čovjeka ili, u naj“ boljem slučaju. dezerter. Njegovo sšsudjelovanje u revoluciji može biti samo slučaino, a nikako ne može on biti njen tumač. I za to je neuverljiv i djeluje više kao trik. Dončević ovim prosjakom, njegovim zagonetnim riječima, daje Marijinoj pogrešci i duševnim mukama »dubinu».

Sva lica ostaju u drugom planu, neizrađena. jer autor drži liniju glavnog lica, njegovu duševnu borbu kao solo igru. .

Dončević je pošteno pristupio svom predmetu. razradio jie dramu Sa mhogo razumijevanja, komponirao je znalački, ali nije dovoljno proučio nje-

zin Osnov, X

U Kolarovoj drami »Sedmorica u podrumu« prikazana je grupa likova iz društve koje je dominiralo za vrijeme njemačke okupacije i to u njezinoi fazi kad je oštro ugrožena harodnim otporom. Kolar postavlja problematiku gotovo jednako kao i Dončević,. na lične račune, s razlikom što je noše više realnih lića okupljenih oko jedne glavne radnje.

Likovi koje je odabrao Kolar karakteristični su za ono vrijeme i uopće po svojoi društvenoj šadržini., Poslovna, neskrupulozna krčmarica Kata trudi se da posligne što bolji položai u »društvu«; njezinu politiku i faktiku, kao predstavnika malograđanštine, Kolar je, u svom žanru, dao živo. Kći Katina, Marta, modistica, površna djevojka, uživa život, polaže na ljepotu i u njemačko-uštaškom Toretku traži nove puteve uspjeha. T'olksdojčer Knopf, nacistički skorojević, u hitlerovskoji konjunkturi popeo se do industrijskog akcionara i generalnog „direktora, 'pribavio je Marti Žžidovsku modnu rađnju i uzdržava je kao ljubavnicu. Ustaški zastavnik Peričić, Kkoljač, terorista, koji je pijan od neprestanog iživljava nja svojih najnižih nagona, stanuje u kući Katinoj i u podrumu fe kuće drži zatvorene sedmoricu „partizana; njega Marta voli kao novu perspek:s ftivu. Branko, student, brat Martin, uviđa prljavštinu „svoje porodice i njezinih prijatelja, opredjeljuje se za nafodnooslobodilački. pokret i surađuje s partizanima. U krugu ovih ljudi, u kući krčmaričinoj u selu, odvijaju se makinacije ovih tipova, a oko njih, kao uzburkano more, nadire narod koji zaštupa seliak Milka, tri seljahke, kućna pomoćnica Marica i na koncu partizani koji zauzimaju mijesto. Sedmorica partizana zatvorenih u podrumu gostionice, dovode u vezu jednu i drugu grupu lica i stvaraju sporednu radnju, koja čitavo vrijeme osvjetljuje moral ove družine i daje drami posebnu almosferu. | :

Osnovna radnja še odvija oko Marte kojom Knopf, nakon što mu je u-

„mrla žena. hoće da še oženi, Ali ona sad voli ustašu. Uštaša je u nastupu sarkazma ustupa Khopfu za što i pedeset hiljada i ručni sat. Nakon dispozicije u prvom činu natezanje između ove trojice, uz posredovanje prašta majke, ispunjava drugi i treći

ANA e AN Lu i ak Ra i a LuL kk ala —eiaj aaa S

Drama je komponirana vješto, vješto su montirana lica i situacije i = darene osnovne idejne točke. Ali me događa nešto slično kao i kod Dončevića, Sva je glavna dramska akcija, usredotočena na {ri lica, na zaplelaj oko Marteinarješenju tog zabpletiaja. I sad o značenju tih likova, o znače“ nju sukoba među njima, ovisi značenje, pa prema tome i zanimljivost drame. Događa se kao i u »Kazni«, da je Kolar lica ostavio na površini, a tako i događaj. Pozadina lica je dana oskudnim informativnim izjavama, Govore prilično prazne riječi, olcupljeni oko događaja koji nema privlačne snage jer je lako razrešljiv. Nije sve organizirano u smjeru osvjef/ ljenja glavne misli, nego je sve razbijeno natezaniem na tome da li Marta voli jednog ili drugoga, ima li smisla to što predlaže Knopfl, hoće li se ona osloboditi ustaše koji joj prijeti da će je ubiti ako ga ostavi, đa li će se Marta prikloniti bogatom Knopfu, na nastojanje familije da se oslobodi ustaše koji je jako neugodan itd. Ovako dana radnja može da

bude samo u drugom planu, U drami.

se zato Oošjeća traverze.

Iako je Kolar zamislio, što še vidi po licima, dramu iako da ona pokaže trulost toga društva i nasuprot njemu snagu koja hoće da život očisti od smeća, ipak je polazio više od događaja nego od čovjeka. On se više zaokupio radnjom kao zanimljivom epizodom nego njezinim društvenim sadržajem. 8 · Dijalog ne daje idejne odnoše nego: je tehnički, opisan, deklarativan, ne jarakterizira dovolino, ne sadrži znae, čajnih „opažanja. Takav “tekst sili glumce na, forsiranje značenja beznačajnih riječi i tako na praznu teatralnost. Ovai tekst se u sadržajnoj drami izgovara mimogred, u drugom planu. Sve je na površini, jasno š: predvidljivo, publici se malo toga ob« jašnjava, ne bogati se &poznaja, jer je sve jasno i poznato. ;

Obe ove drame imaju zajednički nedostatak: nedovoljnu određenost lica. statičnost, sužavanje dramatike' na vanjski zaplet ili sukob, neđostatak dublieg sadržaja, i sve prema tome nema većeg značenja od epizođe kakvu slasno pričaju malograđanke na trgu.

"Obično se ivrđi da je teško svladati dramsku fehniku. i obično se prave pogreške u tehnici dok je literarna, strana teksta jaka. Zanimljivo je da se u svim kazališnim djelima koja su u Zagrebu davana poslije oslobođenja vidi da je dramska tehnika svladđana, ali đa je mnogo manje Uuspjeha bilo u dramskoj razradi detalia i u prvom ređu dijaloga. Likovi

nedostatak „ošnovne

se očituju riječima, Riječ je u dcami,. pokretna snaga, i naći pravu riječ,“

fo zahtijeva onu posebnu nađarenost za dramu. Time problem naše dra-

matike, u diskusijama, dobiva novo osvjetljenje. Vidimo đa obrađivanje „narodno-

oslobodilačke borbe zahtjeva od pisaca pažliivo studiranje problematike kolektivne i lične pomoću teorije

marksizma-lenjinizma, potpuno šhva- ,

ćanje. snaga koje nose revoluciju i koje je koče, zbog čega i kako te snage djeluju, koje su njihove karakteristično osobine u cjelini i detalju. I to će dati pravu riječ, dat će sadržajnost. smisao. |

Ali ove drame su poslužile kao dobra škola i samim autorima i drugim piscima koji sudjeluju u njihovoj analizi. One znače tek prve korake u stvaranju naše napredne, socijalističke drame. i donekle je razumljivo da one još noše u sebi mhoge nedosfatke,

V. KALBB

Marko Čelebonović: Žetva

REZULTATI KNJIŽEVNOG KONKURSA ITALIJANSKE UNIJE ;

Italijanska unija za Ištmi i Rijeku raspisala je svojevremeno konkurse za pripovetke i pesme na italijanSškom jeziku, u kojima će se obrađivati savremena tematika.

Prvu nagradu žiri je dodelio Pietru Guerini za pripovetku »Svakidašnji život«.

Druga nagrada nije dodeljena, a treću je dobio Oskar Pilepić za pripovetku »Dve generacije«. |

Žiri je istovremeno ištakao- među radovima koji nisu magrađeni, pripovetku Jolande Boši »Mladi partizan«. j | Prva nagrađa za poeziju nije dodeljena. Drugu je dobio Oskar Pilepićč za pesmu »Novi života, a treću su po

delili Jolanda Bosi za pesmu »Mase na brdima« i Aldo Polićek za pesmu »Vođovod u Vranj«.,

Ttalijanska unija raspisala je nedavno ovogodišnje konkurse za pozo" rišni komad, pionirski pozorišni komad, pripovetku, pripovetku za decu, poeziju, poeziju za decu, masovnu pe“ pesmu, muzička dela, esel i umeiničku reportažu. či

VRCE MAMNWEDONSKIH NARODNIH IGARA I PESAMA NA RIJECI , r indikalno Rulturmno-umetničito društvo »Roča Racin« iz Skoplja gostovalo je na Rijeci. Na programu su učestvovale lazar ropoljska i raštanska #olklorna grupa | per yači Rađio Skopljb,