Књижевне новине

(CANKAR „A DOBRU.

. Camksrevom komeđijom »Za dobr. naroda«, Tdjubljanska drama GBSOEDA je pozorišnu sezonu 1049/50, Time je ona istakla činjenicu, da. » Cankareva komedi)a posle 50 godina od svog nnštenkka ostala kao večito živi dokumenat taga, kako pisac veran strem]ljenjima narođa može da pomaže dalji razvoj naprednih društvenih &naga.

Komedija ije nastala u vreme kada 8u oba slovenačka politička tabora, liberalni i klerikalni, bila· samo prive= sak austriske vladine politike i dđošledno r.idila protiv interesa &lovenačkog narođa. Klerikalni tabor zašttupao je politiku veleposedničke realccije, a liberalni tabor je bio izraz politike nastupajućeg modernog „građanstva i kao takav na avoj način je

zaslepljivao narod maprednim pbarola-

Režija Slavka Jana je potpuno shva= tila istoriski i politički značaj Cankareve komedije, Shvatila je da su karakteri i tipovi ·. toj komediji ustvari ljuđi iz života, koji 8u oko 1900 godine držali u svojim rukama više ili manje ooo nad slovensčkim javnim ži=

otom.

Za Cankarevo umetničko stvaranje uopšte pa 1 za tu komediju karakteristično je da on etvara svoje -likave, karaktere, tipove, čak i čitave simbo-

· lične slike sa velikom ljudskom jas="

nošću i prisnošću.

WU komeđiji »Za đobro narođa«, ličnu dramu velirog društvenog značaja . preživljuje novinar Ščuka. Misaona ispoljavanja navinara Ščuke u toj komediji izraz 8u čoveka, koji u komediji sa živim, ali bolnim srcem, otkrive= nim i više puta izmučenim duhom zastupa ne samo »čovekn i iđeju« (Slavko Jan), nego i nešto više: pored njega osećamo blizinu onih ljudi koje ne vidimo na pozornici, ali koji #au do zadnjega čina nevidljivo prisutni u liČmoj sudbini Ščuke. Sve ostalo je više ili manje satirična komedija, u koju je Cankar sa vidnom i ošethom simpatijom uneo spretno i oživljavajuće Kađivca i Matilđu, — dvoje mladih zaljubljenih, koji hotimice ili nehotice učestvuju u zabpletima kameđije.

Izgleda mi preterana rešiserova koneepcija đa &e u slici kađa Ščuka vezu= je cipele narođnom prvaku „Grozdu” sama komedija pretvara u čistu idej- nu dramu, Zar nema posle ove slike ćeo četvrti čin niz elememata komedi= . je, koji Bu među najboljim u celom komađu. A šta je upravo Ščulta u ko= međiji? Da 1i sam Cankar? Ako pažljivo posmatramo Ščuline nazore, zapašamo da on izražava potpuno jednake misli kakve izražava sam Cankar o slovenačkom političkom životu vog vremena u š#vojim privatnim pismima raznim ljudima: bratu Karlu, piscu Lojzetu Krajgeru, Sofki Kvedrovoj i drugima. Cankarov lični položaj za vreme mjegovog boravka u Beču, gde je naročito živo osetio zaostalost na= šeg političkog života, gorka i nevesela mladost, zapreke na koje je nailazio usled prilika u domovini — sve je to Sigurno odlučivalo kođ razvoja Ščukinog karaktera u komediji, i dalo mu mnogo Cankarovih intimnih crta. Ali bilo bi pogrešno reći da je Ščuka istovetam sa Cankarom, Možemo reći da je novinar Ščuka samostalno zamišljeni tip slovenačkog naprednog intelelktualca, koji misli Cankarovom. glavom i konačno se nađe na revolucionarnim pozicijama, povezan sa narođom. Upravo tako kako piše Cankar iz Beča Sofki Kvedrovoj: »Nama tamo dole je

I7 ISTOR

Po izvesnim indikacijama koje še nalaze u recenzijama i kritičkim prikazima prvih pretstava stalnog pozorišta u Beogradu, u njemu se od nje= govog osnivanja radilo ozbiljno na realističkoi glumi. Recenzenti ističu »prirodnu igru« Alekse” Bačvanskog, (1882—1881) prvog reditelja i Drvog učitelja glume u tom pozorištu. Glumci koji su đošli iz Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu u Beograd prenosili su takođe realističku glumu. Protagonist takve glume bio je Laza Telečki (1841—1873). jedan od prvih obrazovanih srpskih glumaca.

»Za: Telečkog-su njegovi, drugovi držale, piše pozorišni kritičar, Hajim Davičo u časopisu »Otadžbina« 1882 godine, »đa neće nikad biti dobar glumac, što odmah u početku nije udario na deklamaciju i patoš, a međutim, baš ta okolnost i učinila je, te se pa njega, kao za retko koga drugoga šrpskog glumca, može reći da je u meo {alo savršeno prerušiti se i preobražavati se u raznostručne POO Bvoga repertoara, da je i od svojih a

- lega izmamljivao čuđenje i iznena i: vanje; jer mu nijedan ne poznavaše privatnog. svoistvenog mu TIČE e one raznostručne i sve nove OSO- E koje prema zahtevu samoga pesni V unosaše u svojim ulogama«.

Kada je Aleksa Bačvana Ola i lep igrao na pozornici

and 0JDER koja ije zahtevala RL vidnost dramatskog izražavanja. 0" van Đorđević je zapisao OVO: »D smo u pozorište koje opet beše non bično puno. Podiže se zavesa i De nam se ukaza naš a&tari pozmanik, |, uzor tiranin i licemer Ludvig XI. Gi dasmo ga pognufog u razgovoru 8 | e: govim »dželatom« 'Tristanom, POO bilačkih planova kako na glas a-Mo nog zvonceta pada na kolena, Je skida, ruke sklapa, oči k nebu 8 neku molitvu u sebi mrmila. sveta mošti na ušne pritiskuje. pa ope 8 staje i svoji grešni govor kod one JE nastavlia. kod koje Ba je zvonce Pre: TWinulo, kako od Marije tajnu mami,

rako rođenom sinu ne veruje, ORO krivo kune, kako 56 pustinjaku ip ; ađa, ka! o se 8. dušom

da, a s bogom poš 0 boni, a ne može i neće da e e bve to i mnogo drugo. u onom o O: delu gledasmo i čistim svojim ibi ne veroyasmo, je ovaj čovek

IJE S

EVA KOMEDIJA NARODA" U LJUBLJANI

potrebna reformacija i revolucija u političkom, socijamom i javnom životu.« (8 maja 1900 god.).

II.

Kađa je komedija 1006 godine prvi put prikazivana u Ljubljani, Cankar je detaljnije ocrtao. važnije uloge u pismima tadašnjem intendantu Juvan• čiču. Iz tih pisama se vidi mnogo štošta: »Komeđiju drže u prvom ređu Grozd i Grudnovka. Grozd mora biti uvek ozbiljan i velik čak i onda kada je smešan, i tada još najviše«, — »Gornik je neveštoa flegmatičan, čak i onđa kađa je zaljubljen ili kađa je ljut.« »Grudnovka je rafinirana žena. a mora biti i lepa!« — Cankar skreće pažnju, đa glumac (Verovšek) ne povuče Grudna u farsu: »Uvek treba imati u viđu da su obadvoje veliki rođoljubi i vođe narođa, baš onda su najveći kada su smešni!• — »Mrmoljevka je brbljivica ' ništa drugo.«.

Janova režija je u velikoj meri poštovala Cankareva uputstva, ma da čini mi se, ne svuđa. Težila je da cćeloj glumi komedije da što realističniji izraz, I u tome je uspela i približila je glumu publici i publika ju je primila sa razumevanjem, Neznatan je broj, na primer, 6Wretanja u farsu, koja bi kvarila celokupnu realističku koncepciju. Danas, kađa otstranjeno građansho društvo ne može više da zahteva. đa se komedija idealizira, kao što bi rekao Bratko Kreft, prema njenim potrebama, đn je tako što više udalji u neistinitost, koia pretstavlja razonođu za publiku, realistički način prikazivanja komeđije je jedini put, po kome ju je moguće približiti rad= nim mašama. Zato je isuviše 1 pogreŠšmo, kada bi hteli odvratna lica političkih prirepaka Grozđa i Grudna još posebno kariklrati. — Izgleda nam da Je u tome naviše grešio Bojan Peček u ulozi knj:ževnika Siratke. Siratka nije književni Fomedđijaš, ustvari je sama polkcvarena priroda lukave lakej= ske sorte, Sasvim malo 8" ponegde karikirane uloge opštinskih savetnika (na primer kođ Valiča i Potokara). Bez potrebe! :

Cankareve zamisli isto tako se nije đovoljno pridržavala kreacija lika bogatog Gornika, U Gornihku Cankar ne rešava celinu problema povezanosti između politike i kapitala. Ali zato Gomilk nije ništa manje Istinit. U nekoliko oskudnih poteza u plemiću Aleksiju Gorniku dat je tip takvog čoveka koji se iz unutrašnjosti preseljava u građ 1 tu postaje predmet političkih špekulacija vrlih rodoljuba. Canikar smatra Gornila za flegmatičara a Grudnovka kaže za njega đa je nespretan i jednostavan pošten čovek. Drenovčev Gornik nije bio dat u tim okvirima 1 đavao je utisak svetskog čoveka, punog obzira, mekog, uljudnog. Tako je on Gornika u svom shva= tanju pomakao van podričja hehkih situacija, u kojima bi možda karakter komeđije došao do bogatijeg izraza, na primer, u prizoru između Gornika i Grudđnove žeme u njezinoj kući,

Ulogu prvaka Grozda igrao je Janez Cesar, a ulogu prvaka Grudna Maks Tutjan. U prva tri čina Cesarov Grozd ispao je suviše jak, sa crtama džina 'Kamtara iz »Kralja Betajnove«, što ipak ne odgovara potpuno duhu uloge. Siledžištvo ne pomaže kada se rađi o pridđobijanju pristalića u rascepkanom taboru! Ffikasnije je bila njeEova igra tu četvrtom činu, tu je on dobro prikazao Grozdovo kolebonje i malođušnost. Futjan je bio uravnotežen 1 plastičan za čitavo vreme igre,

RPSKE GLUME

Velibor GLIGORIĆ

pred nama atoji, đa ie ovaj glumac i umetnik kome se divimo i koji nas veštinom očarava — &lep 1 đa ga drugi vođi!« U zapisima Starog Beograđanina atoji da je Bačvanski u svoje uloge »unosio duboku studiju karaktera koji prikazuje«.

Školi Alekse Bačvanskop pripišuje se veoma talentovana gluma Toše Jovanovića (1846—1893), Tošu Jovanovi“ ća je u pozorišni život uveo istaknuti zagrebački glumac Adam Mandrović (1839—19192) koji ie znatno doprineo svojom velikom darovitošću. markant= nom glumačkom i pozorišnom ličnošću, svojom inicijativnošću i stvaralačkom energijom, autoritetu, uzdizanju glume stalnog pozorišta u Beograđu. Kada je ovo pozorište zapalo u krize, (godina 1872 i 1873) 'Toša Jovanović je prešao sa Mandrovićem u Zagreb i u Zagrebačkom pozorištu proveo do 1878 godine. kada se obet vratio Beogradskom pozorištu, On je u Zagrebu i Beogradu igrao vrlo raznovrštan Te" pertoar. od uloga u komedijama, do uloga u velikim dramama i trageđiklet Šenoa OS Da oc

'oše Jovanov u svoji ipnioš recenzijama. 1873 davala se u Zagrebu korisnica Toše Jovanovića. Tgrao je ferdinanda u Šilezovom · komadu »Spletka i ljubav«. Šenoa ie propratio tu igru ovim prikazom: dinanđa prikazao je g. Jovanović (prije G, Brani). Jovanović je prvi šsavrženi Ferdinand, što ga na hrvafskom pozorištu Vvidješsmo. Živo gledasmo pred sobom plemenita, vatrena mla dića, koji se ie, raspaljen. ubavi digao srušiti sve krive društvene pred" rasuđe, Bve gluho ropštvo svojega mračnoga vijeka, te boreći se poštenjem ! duhom proti zlobi { varki, ti Biavi. Ma{astorski je izveo R. Jovanovi prvi dijalof 8 ocem, si. veliki prizor a eretslednikom u Milerovoi kući, sa“ stanak 8 leđi Milordovom. IZ »Ljubavi i spletke« razabrašmo, da . || Bg. Ori nović u građanskoj tražeđiji sr ik nego u Stihovnoj drami, Općinstvo ga {ie pozdravilo 8 početka i pri kraju pretatave živahnim plieskom, a

tko će Šinatva praveđan bio.“

„ra Danilova i Vida Juvanova.

» er

rado priznati, đa le 8ud OD ·

NEO OU KR MC E i CAN M Sa VSO GCac i Ji ZS LOAN:

»Komediju drži i Grudnovka!« I te ·kako drži! O.1 svih ličnošti koje naštupaju u komeđiji, ona je prema Can-

· karovoj “amisli ocrtana tako &jajno

kao nijedan od likova. Njezina buržoaska kultiviranost (koju Cankar naziva »finoćom«), lepota, koja je povezana

sa duhovitošću, intrigahikinja velikog

formata, koja taj svoj dar. vešto sje• dinjuje sa političkom nadarenošću i vanrednim osećanjem za svoje s&opstvene klasne intere._u — sve to nam govori Ga Velikom Cankarevom talentu, sa kojim je taj lik uvrstio u galeriju najboljih tipova komedije uopšte. Grudnovku su naizmenično igrale Mi-

Ori od njihovih kreacija bila je umetničk delo za sebe, Ipak mi se čini. đa je Vida Juvanova igrajući Grudđnovku igrala sa oštrijim instinktom za politički znhčaj svog poigravanja sa Gornikom i tako stvorila jednu od svojih najboljih uloga. Mira Danilova bila je premalo vatrena; scena sa Gornikom imala je skoro preterani muolijersko salonški karakter,

\ \praPi A E oi ay Ta 32

NEINOVINE =

ty

Ščultinu vanredno tešku ulogu igrao .

je Vlado Skrbinšek. Njegova gluma pokazala je da je on glumac, koji šam do maksimuma oplemenjuje realističku koncepciju uloge, Na premijeri sam imao utisak, da je njegov Ščuka umoran čovek, koji euviše mnogo vidi 1 ma o ljudima i zata še poigrava sa anarhistički nastrojenom skepsom. "To je na premijeri donekle kočilo tempo njegove igre | davalo šuviše patetičan izraz njegovom usponu posle gcene vezivanja cipela. Ali kod druge reprize Skrbinšek je savlađao to ras-

| položenje i sa sjajnam ubedljivošću

doveo Ščuku do njegove velike odlu ke. Tako je on na to] reprizi,

Vide Juvanove, &tvorio najuspeliji lik te večeri,

Od svih scena u komeđiji u kojima nastupa Ščuka najbolja je ona u kojoj on vezuje cipele Grozdu. Cankar je na to dao sleđeću primedbu: »Prizor u kome Ščuka vezuje cipele Groždu treba da se izvrši brzo 1 diskretno inače bi bio smešan«. Režija ove 4ce• ne bila je ra visini, čini mi #e samo, da je tempo bio suviše lagan. Pošto taj neobičan prizor, koji već daje ttisšak simboličkog čina, dobija svoje čvr“sto realističko mesto samo ulcoliko je u prvom tempu povezan sa UpOZOTrenjem koje Je Grozd hešto ranije rekao svojim političkim prijateljima a mna=naročito Ščuki: »Ne hodajte na prstima Iza mojih leđa.«

Od ostalih uloga pomenučemo Još dvoje mlađih, Matilđu | Kadivca.· Matilđdu su naizmence igrale Ivanka Mežanova i Draga Ahačičeva, a Kadivca Branko Miklavec i Dušan Škeđelj. Režija Je obe uloge obrađila vrlo dobro, 8a nizom sitnih dobronađenih „ideja. U ulozi Matilđe, Mežanova i Ahačičeva su potipuno uspele i bile pune ]jupkosti i komičnog šarma, Branko Miklavec. je svog Kadivca interpretirao — ušpelo, temperamentno, đok je Dušan Škeđeli na početku imao još neke glumački »neizrađene« poteze.

Katarinu, Grozdovu ženu, koja Je za celo vreme događaja u pozadini, heaktivna, igraju Kraljeva i Šaričeva naizmenično, Kraljeva. je Katarinu interpretirala nešto iednostavnije neEo Šaričeva, koja joj je dala fino pot= crtani dah gorčine građanske žene, O– suđene ma pasivnošt. Mrmoljevka je našla odgovarajuću interpretaciju u Ukmar—\Boltarevoj; brbljivica 1 ništa drugo.

Frano ONIČ

Šenoa ističe ne samo žar, nego iprirodnošt u igri Toše Jovanovića. Jednom prilikom konstatuje: »G, Jovanović, Jovanović, Brani deklemovahu reatičnom igrom. Put kojim je pošao, potvrđuje, da su umjetnost i narav dvije rođene sestre, po kojima svaki umjetnik pobjediti mora.« On uvek pozdravlja ono što je »naravško« u igri Toše Jovanovića: »Gg. Mandrović, Jovanović, Brani deklamovahu realistički, naravski, G-đa Bafzova i neki glumci patetički«.. »Marcel g. Jovanovića, bijaše cijela umjetnička slika. Govor mu je tekao naravshi, jasan i siguran... Gosp, Jovanović prikazao nam je u Marcelu prava, zdrava junaka svoje dobi, čovjeka prirodna, i u prizorima gdje Marcela zanosi živa ljubav, nije g. Jovanović izgubio naravskog temelja«.

Šenoa pokazuje i druge kvalitete Jovanovićeve glume. »G. Jovanović poznat je vještak lakoj konverzaciji francuskih komađa.« »Jovanović (Kazanova) bijaše pravi humoristički perpetum mobile«. »G, Jovanović je prikazao pustolova (Hlestakova) neobičnom vještinom.« O Jovanovićevoj ulozi Hlestakovh zabeležio je jedan ruski putnik, novinar i kritičar ovu impresiju: »Bio sam u Beogradskom pozorištu baš kad &e prikazivao Gogoljev »Revizor«, Ah, Bože, te pogreške! takve maske! Pa opet dođite da vidite onu &tuđiju kojom je prikazano glavno lice. I naši prvi umetnici imali bi šta naučiti od ovog skromnog glumca, a on 8e zove Toša Jovanoyić.« | _Zabeleške o velikim dramatskim ulogama. Toše Jovanovića pune su divljenja njegovih savremenika, »Taj Brut beše apostol slobođe, junak u ljubavi, junak na bojištu, oličena građanska vrlina, zahvalan, bolećiv, dobar drugovima, nežan ženj svojoj. T'aj Brut bejaše oličeno peshičko osećanje, prečišćeno od apštraktnog, I opet to bejaše čovek svoje volje, junak &VvOjih mišica,,« »U pojedinim prizorima uzdrmao nas je Jovanović sšilno«... (Otelo). »G Jovanović (Fereol) potresao

nas je 8ve svojom živom veštinom,

prikazao je 8ilovite konflikte majstorski, « i i U prvim decenijama svoga. rađa

stalno pozorište u Beogradu imalo je velike teškoće u pogledu ženskog glu-

mačkog ošoblja, Ono je imalo da iz-

Kađa se Sima Rokšandić, dvadesetgodišnji mladić i svršeni đak Obrine škole u Zagrebu, koju je pohađao sa Frangešom i Valdecom, vratio 1804 godine u ŠšVoje selo Majsku Poljanu kod Gline sa svjedožbom klesarskog

pomoćnika i izjavio ocu da ne želi da

bude zanatlija već — umjetnik, stari seljak-kovač mu je odgovorio: »Od toga brašna neće biti nikada pogače«. Sima je ostao uporan. Uspio je da pohađa umjetničku školu u Pešti za. tim Akađemiju u Minhenu kod profesora Bberlea. Kao diplomski rad dao je svoju poznatu skulpturu »Rob« koja mu u ono vrijeme donosi opče priznanje. Radđeći svoga »Roba« biq je duboko iskren. Kao Srbin iz Austrougarske carevine u »Robu« je izrazio svoj revolt i kulturni protest. Srpske novine i časopisi toga vremena pisali” su sn odu ,evlienjem o tom događayju,

Suaa Hoksaandić; Portret žene

»Iskra« (Broj 8. 1898) dđonoši reprodukćiju »Roba« uz kratak članak { iz. javu akađemika Mihajla Valtrovića. Roksandić je bio avjestan da još ima mnogo toga da uči i nauči. Ali, stipendija »Uprave srpskih fondova« u Novom Sađu Je prešušila. Da bi mogao Živjeti rađi ha popravljanju starih oštećenih kamenih spomenika, Stanje u kome se nalazio bilo je oča|mo. Izgledalo le đa rlječi atarog oca kovača već poštalu stvarnošt.. U io vrijeme navraća u Minhen svom šlitolbkom drugu, profesoru Sajcu, čuveni Brpski a&likar Đorđe Krstić. Susreo se sa mnogim Srbima a naročito sa umjetnicima: „Ristom Vukanovićem, Koenom, M. Milovanovićem i D. Pavlovićem, Upoznao je 1 Simu Roksandića, oduševio se njegovim »Robom« ponudio mu nastavničko mješto u Tbiji. Pun poleta i zanosa. došao je u Beograd, Tu počinju strađanja i gorka razočaranja. Na službeni Dboziv tađašnjeg ministra prosvjete Andre Đorđevića, 14 decembra 1897 godine Sima Roksandić kao vojni bjegunac iz Austrije postaje državni činovnik kraljevine Srbije #a platom od 1500 dinara godišnje. ali ne u Beogra= du, kako je očekivao, već u Užicu. Dok je Sima Roksandđić upropaštavao 8voj talenat po srpskim palanka= ma kao naštavnik, njegove kolege u Zagrebu Frangeš i Valdee, bili su bolie sreće, »Odjelni predstoinik za bopoštovlje i naštavu« u Zagrebu, višo-

"koobrazovani Dr, Iso Kršnjavi, posta-

vio ih je po gimnazijama uz Đunu

008 ce

” bi se mogli posvetiti umjetnosti, ' građio im je ateljere u Ilici gdje se

platu, i oslobodio ih od dužnosti, Da sa-

sađa nalazi Umjetnička akademija,

'Ovo je bio kvašac za sav likovni ži.

vot Zagreba i Hrvatske. Kroz te ateljere prošle su plejade naiboljih hr-

"vatskih likovnih umjetnika.

Kad je Roksandić došao u Srbiju,

' crtanje i modelovanje podučavali &u

razhi nestručnjaci, Jeđino obrazovani bili su Steva Todorović, Pero Ubavkić i Đorđe Krstić. U Užicama Roksandić je zatekao nekog stolara koji je modelovanje podučavao u »suhoj gplini«.

. Po nječćovoj metodi đaci su mijesili

glinu, osušili na suncu a onda strugali nožičem, Roksanđdić je unio pravu revoluciju | đaci ga, zavoliše, ali ni to ne bij dugo, pa umjesto nagrade izgubi službu, Onda su Užice smatrane kao srpski »činovnički Sibir«, tamo su činovnici premještani po kazni, ako nisu bili »đobro upišani u tefterima vladajuće partije«. A. te netrpeljivosti doživjele su svoj vrhunac 1898 godine kada su mnoge gimnazije po Srbiji zatvorene pa tako i Užička sa motivacijom — đa je pismenost u zemlii na suviše visokom stepenu. Tim rješenjem „ministrastva prosvjete. izgubio je državnu službu i Sima Roksandić, patriota „vojni bjegunac, i najtalentovaniji vajar ondašnje Srbije. Poslije đugih traženja, moljakanja i po-

niženja dobija mjesto u Kragujevcu.

Ni tamo nije bilo bolje. Kao umjetnik ne može da stvara. Palanka je činila svoje. U takovoj atmosferi provodi svoje najljepše i najsnažnije godine. Muči ga želja i potreba da se istrgne iz te sredine, da ode nekuđa gdje će

„moći kao umjetnik da živi,i.rađi. Pod

jesen 1905 gođine se ženi a 1906 dobiva godišnje odsustvo, i 8a novcem svoje žene odlazi u' Rim,

Slobođa i topla umjetnička šređina

| Rima, duh velikih majstora, blago-

tvormo šu djelovali na umjetnika, U Rimu izrađuje »Borbu« (ribara), drugo umetničko djelo po snazi, izradi i kompoziciji koje je ostvario u inostranstvu, Rimska štampa piše pohval–no. Tu izrađuje i dvije biste, koje su na Jugoslovenskoj izložbi u Londonu skupa sa »Borbom« bile zapažene od svjetske štampe. Blagotvorni časovi u Rimu za umjetnika i njegove potrebe. bili su prekratki, Odsustvo je bilo ri kraju. trebalo je krenuti natrag. U đomovini čekale 8u ga opet naštavnič-

Sima Roksandić: Dečko vadi im iz noge

đrži borbu š#m patrijarhalnim predrasuđama, ša patrijarhalnim stavom nepoverenja i netrpeljivosti prema pojavi žene na pozornici i njenom učešću u pozorišnom životu. Memoari i kore=sponđencija gotovo &vih upravnika Beogradskog pozorišta u đevetnaeštom veku tuže se na ove teškoće, Žena še 8 mukom i borbom probijala. do pozornice. Ujedinjena omladina srpska svojim slobođoumnim stavom u pDitanju položaja žene pomogla |e toj bor bi, Ujedinjena omlađina uzdizala je pored toga ulodu i značaj pozorišne umetnosti u prosvećivanju naroda, oduševljavala omladinu za rad u Dpozorištu, Vrlo je karakterističan postupak pobornice ujedinjene omladine srpske Drage Dejanović koja se, jako nije imala falenta za glumu, rešila da ličnim primerom ohrabri žene da uzmu učešća, u glumačicoj, umetnosti stupanjem u glumački poziv. Istaknuta glumica u tom ošnivačkom bperiođu Beogradskog: pozorišta bila le Milka Grgurova (1840—1994) koja je imponovala publici i svojom markantinom ličnošću u javnom životu (ona je bila i pisac). Milka Grgurova je jako voljena u publici. Omlađina joj je na jednoj svečanosti dala lovorov venac 8a natpisom »Prvoj umetnici jugoslovenskoj«, Dve velike glumice koje su došle u Beogradsko pozorište iz Hrva{ske i Slovenačke bile su Marija Jelenska (1852—1889) iz Zagorja i Vela Nigrinova (1862—1909) iz Ljubljane. Marija Jelenska zablistala je dramat-

. skim talentom u osnivanju Beograd.

skog pozorišta, pa je usled nastalih kriza u pozorištu i sukoba sa upravom napustila Beodrad i {erala na DO-. zornicama Beča, Praga, Hamburga i Štutgarta. Vela Nigrinova je tek bila u prvom gElumačkom razvifku (štupila je u Beogradsko pozorište đevedesetih. godina), a morala igrati sve fahove, Takođe je i Milka Grgurova morala igrati uloge koje nisu odgova– rale njenim glumačkim dišpozicijama.,

Veliki interes za domaćom dramskom literatu'om #obilata igra u domaćim dramskim #dđdelima koja su Sačinjavala kičmu repertoara u “posi pređ osnivanjem Narodna pozorišta u Beograđu, Uučinili su da je gluma u prvim decenijama ođ osnivanja pokazivala svoju

_ Stvaralačku snagu naročito u prikazu

likova'iz narodnog života. Ti likovi su, glumom. sklonoj slikovitoi karakterizaciji, tipizirani na

aciji, tipizirani pozornici. Oni su. nosili boje, živopisne „jaraRkteristike

duha i mentaliteta sredine. T'ežilo se u toj glumi da likovi iz narodnog života budu što realniji, životniji, da publika u njima brepozna 8&voje šavremenike. Tome je doprinela tu velikoj meri 8tpska realistička književnost koja se razvijala iz pokreta Svetozara Markovića. Pisci su bili u uskom kontaktu sa glumcima. Ujedinjena omladina pokrenuša ie pišce za rađ na pozorišnoj umetnosti, Ne samo što su istaknuti pisci posvetili stvaralaštvu i rad na dramsltoj] literaturi (Jakšić, Kostić, Zmaj. Glišić, Veselinović, Nušić), već su uzeli i aktivnog učešća u upravljanju pozorištem, Na rukovodećim, mestima u pozorištu, u upravi i pozorišnim odborima. u periodu između 1869 i 1903 nalazimo književnike Milovana Glišića, Jovana Jovanovića Zmaja, Lazu Lazarevića, Janka Veselinovića, Pranislava Nušića.

Rad na glumi bio ie đugo vremena prepušten improvizaciji, samom sebi. Radilo se brzo, sa rediteljem koji je uglavnom imao ulogu đa raspoređuje prikazivače na pozornici i da povezuje scene. Šapčanin je 1888 objavio da je za sedam godina u Narodnom Dpozorištu odigrano »20 origanala i 111 prevoda, svega 131 novitet, dakle godišnje 19.« Pod ovakvim stihiskim rađom sa malobrojnom trupom nije se mogla posvetiti briga kompoziciji, celini, međusobnim odnosima u igri, Tek pod režiskim radom Toše Jovanovića počelo se izgleda misliti na skupnu igru. Takav stihiski rad omogućavao je da se formira šablon u igri naročito manje obdarenih glumaca, da se u {gru tuvlači neođgovornn improviza cija. kopija, trik, divljanje u prekrajanju i izvrtanju teksta, potenciranje deklamatorstva i lakrdđijaška karikatura, Hajim Davičo.je kao krupnu slabost u tadašnjoj glumi uočio išspoljavanje od strane glumća privatne ličnosti u interpretaciji uloge. Dragomir Janković ie takođe podvukao tu slabost, »...jer ma u kojoi ulozi gledali, za ma8 je jasno, đa imate pošla 8 veštacima. koji kao oči u glavi čuvaju &voju inđividualnost i suvereno preziru i najmanji pokušaj, da se koliko, toliko užive u ulogu«.

Uprava pozorišta je 1889 izdala okružnicu u kojoi je postavila ove zahteve: arta 3n80

»Svaki glumac i glumica treba da

'izbepava pri predstavi svoje uloge sve

Što je #uvišno. besmisleno i neprirodno. Prepo: je se svima RH. članovi=

du... row

ke đužnosti, brige, odricanja i palanačka čamotinja. Godine 1907 »Politika« (Broj 1302. od 2 septembra) piše: »Deset godina između »Roba« {i »Borbe« proveo je Roksandić u srpskoj pa lanci gdje se njegov veliki i otmeni talenat upropaštavao učenjem djece kako se prave trougaonici i krugovi; upropaštavao še još više đavanjem vajarskih stvari u koje ne ulažući nikakovih ambicija nije unio. ni. talenta. Trebalo je da se jednoga dana otme od nas, od sredine kojoj je deset bezmjernih godina plaćao svoj porez

u tijelu i duhu. da na samo nekoliko.

mjeseci ođe u Italiju. i uđavi a&voiu čamotinju kao u »Borbi« njegov. ribar svoju zmijurinu, pa đa nam eto dadne jedno djelo velike inspiracije i umjetničkog poštenja«. m Roksandićevo najbolje umjetničko djelo »Borbu« (ribar sa zmijom) otkupila je općina građa Zagreba prigodom 1, izložbe jugoslovenskih likovnih umjetnika »Lađa« u Zagrebu i postavila kao javnu česmu na Griču. Isto to djelo nekoliko mjeseci đocnije, u bronci, otkupila je i Beogradska opština i postavila na Kalemegdanu gdje se i đanas nalazi. Možemo reći ša ponosom da ove dvije česma skupa sa Meštrovićevim »Zđencem života« u Zagrebu, čine najljepše česme u našoj zemlii. _ Od godine 1907 đo 1912 rađi kao na&tavnik na Drugoj beogradskoi gimnaziji. Ratne godine 1912 do 1919. provodi na vojnoi dužnosti u poljskoj bolnici, Povrativši se iz rata. nije zatekao ni jedan od svojih rađova, sve je bilo razneseno, Godine 1921 postavljen je za profesora Umetničke. škole u Beogradu, a neko vrijeme vršio je đužnost direktora, Penzionisan {e 1934, u šezđesetoj godini Života, Umro je u vrijeme fašističke okupacije 1943 godine. | Letimičan pregled djelatnosti ovoga umjenika — kome su u Minhenu proricali veliku buđućnost — u jadnim prilikama stare Jugoslavije izgleda ovako: Živio 69 godina, kao srednjoškolski nastavnik kulučio 37 godina, kao umjetnik 57 godina, Kroz 57 godina umjetničkog djelovanja đao sve• Ka 130 radova, među kojima 92 spome= nika, 2 česme, 12 kipova dječaka, 2 do tri grupe, 4 ženske figure ispod pri. rodne veličine, 2 zamašnije figure, 5 reljefnih. kompoziciia osrednje veličine, 48 bista ili reljefnih portreta, 51 malu figuricu i skicu, Za 57 godina umjetničkog argatovanja, u najboljim gođinama „oumjetničke snage, elana i inspiracije — trideset 1 sedam godina — nile imao a&voga ateljea u kojem bi mogao kao umjetnik od talenta da rađi, da stvara, U 57 godini umjetničkog „djelovanja nije bio u stanju da mpriredi nijednu kolektivnu izložbu, jer za io nije imao sredstava. Živio je skoro sa mo od činovničke plate, umro je u tuđoj kući, Ako sve to složimo imaćemo porazan bilans: kroz 57 gođina dao je godišnje nešto više od dva rada računaj|ući ovdje i 48 bista ili reljefnih portreta, s malim figuricama i skicama, { Godine 1900, Roksanđić je izrađio tri prolekta za spomenik kralju Milanu, oslobodiocu Niša ođ Turaka. Ta tri projekta bili su jedini na konkursu. Sve tri nagrađe „dodijeljene su njegovim projektima. Ali, nikađa nije primio nagrađe. spomenik se nije izvodio, idejne skice su — nestale. Govorilo #e đa je novac namijenjen za spomenik »nestao« među računima kralja Milana, Zatim, 1902 gođine, dobio je prvu nagrađu za spomenik iz-

(Nastavak nn četvrtoj strani)

ma { muškim 1 ženskim ,da še pri kostimovanju uzdržavaju od svake preteranosti, da u masškovanju izbegavaju karikature i da ne prave grimase, koje ne {ziskkuje đuh samoga komađa, a koje parališu ozbiljnost šcene i obično zatalasnaju nižu publiku baš u trenutku, kađ {e potrebno, đa se najmirnija pažnja cele publike koncentruje na ozbilinu radnju, koja še događa na pozornici«, ! Osnivanjem Srpskog narodnog Dpo*. zorišta u Novom Sadu (1861) i Narođnog pozorišta u Beograđu (1869) utemeljen je profesionalizam u životu srpške glume. Glumac je bio pod stalnom platom, ali to nije značilo da mu je materijalna egzistencija bila obez-

.beđena i osigurana. Posle smrti Laze

Telečkog njegovo đete še izdržavalo dobrovolinim prilozima, Aleksa Bačvanski, kađa je oslepio, pao je u najveću materijalnu bedu, Povremeno mu je slat novac koji je sakupljan od korisnica, Egzistencija onih glumaca koji su bili unesrećeni dugom bolešću zavisila je od pažnje i milošrđa njihovih drugova. Subvencija države pozorištu bila ie uvek predmet oštrih diškusija u Skupštini, uvek u punoj neizvesnosti, WT Uz to je 1 položa] glumca bio DOnižavajući. Jedan od uzroka velike krize pozorišta 1873 bio je i taj što je uprava donela pravilnik uvređljiv za glumce. Po tom pravilniku mogao je glumac biti zatvoren zbog disciplinskog prekršaja, a njegov lični život mogao Je biti direktno kontrolisan od strane uprave inspekci{ama u stanu u &vako đoba. Vrlo česti su sukobi {zmeđu glumaca i uprave. Vrlo česte Bu pojave đa glumci napuste iznenadno repertoar koji su oni držali &vojom igrom i publiku koja je za niih vezala sve svoje simpatije. Tako je Šenoa izrazilo veliku ljutnju kađa je Toša Jovanović neočekivano napuštlo ZaRreb, No ne može še pojava &elidbi glumaca li to vreme objašnjavati samo ovim motivima, Vrlo češto su glumci odlazili u đruga pozorišta iz rodolju» bivih { prosvetiteljskih pobuđa, To je uveliko bio, slučai sa glumcima Srp• skog narodnog pozorišta u Novom Sadu, koje je izdašno i nesebično po» moglo osnivanju pozorišii u Beogra» Pe Ve (Odlomak iz ogleda »Osamdeset godina Narodnog pozorišta u Beogradđu«)