Књижевне новине

ZO: —__ OC OGMLZ SRL < RR _SMG e. Cak: <GMP _MMO m __ ___-ES < m WE: a ar -

i ——

a. .

“M

BROJ 19

Članak »Kritika i kritikanstvo« ko- -

ji sam objavio u »Književnim” novinama« imao je kao glavnu svrhu da ukaže na izvesne pojave i shvatanja književne kritike kod nas, da konkretnim primerima uzetim iz naše savremene književne prakse pokrene principijelne diskusije o problemima savremene književne kritike, Smatrao sam da konkretna reč o praksi savremene književne kritike može vrlo konstruktivno pomoći i kritičarima i piscima i čitaocima u rasvetljava nju problema književne kritike, da može diskusijom, borbom argumenata· i mišljenja ipak doprineti razvijanju kritičke misli.

Imao sam u vidu pri tom da se u oblasti naše književne kritike ponekad praksa razilazi od teorije, da se događa da praksa pojedinih kritičara i demantuje njihovu teoriju. Potvrdu za ovo dao je članak E. Fincija »Teorija i praksa vulgarizacije u kritici«. E. PFinci je u teoriji pobornik principijelnosti u diskusiji. Člankom »Teorija i praksa vulgarizaeije u kritici« dao je međutim primer neprin= cipijelnpg tretiranja diskusije. Taj članak se po vrsti diskusije ne razlikuje od obračunskih djskusija koje 8u se vodile u dnevnoj štampi pre po= la veka. To je vrsta diskusija u kojima se diskutanti ne bore ubedljivošću misli i argumenata, već tuku

fizičkom snagom reči, oštrinom i bez-

obzirnošću istupa, „potcenjivačkim stavom prema diskutantu. PFinci je dakle ovim člankom stupio u diskusiju krajnje subjektivno, sa takvim pristupcima i izrazima u tonu, koji odaju da mu je mnogo više stalo do prestiža svoje ličnosti, nego do ubedljivosti, razložnosti, pa čak i do istine. Teoretski stav u odnosu na principijelnost diskusije morao se pod ovakvim subjektivizmom E. Fincija pretvoriti u običnu apstraktnu fiormalnost (u tome da Finci ne pominje ime diskutanta na koga se konkretno njegova diskusija odnosi), formalnost koja je neshvatljiva čitaocu .kome je ova diskusija takođe namenjena.

U pomenutom članku E. MPincija može &e naći čitava garnitura oma= lovažavajućih izraza upućenih diskutantu. Na primer: »pisac toga članka najpre se potrudio da moju misao »interpretira«, da bi onda s Promoglasnim i političkim frazama, ...«, »pO= sle:. ovakvih, naprednog književnika nedostojnih poturanja...s, »koji 6u u \eoriji književnosti na, brzu ruku postali marksisti..«, »to Znači ne razumeti. se ništa u ume{nost«, »0 srama« (podvlačio VG). itd. Da bi opravdao ovakav metod fizičkog obračuna u diskusiji, .Finci, je u interpretaciji moga članka, proizvolino konstruisao nešto što u meme članku uopšte ne postoji.

On počinje Wvoj članak izmišljanjem. Piše: »u triaestom broju »Književnih novina« na trećoj strani objavljen je jedan članak pod naslovom »Kritika i kritikanstvo« u kome

.s6 tdbož kao odgovor na jeđan kri__tički Osvrt u omladinskom časopisu. .

»Miladost« na četiri stupca piše o mo= joj reči na kongresu, koja je u tom istom „članku „proglašena »vicem« (podvukao VG)«, a to nigde u mom članku ne stoji. Nigde ja nisam reč E Pincija, izgovorenu u diskusiji po-

_. vođom referata P. Šegeđina o kritici,

nazvao vicem. Ja sam iz te reči uzeo samo ono što je R. Konstantinović upotrebio u svom članku, ono o otBecanju glave Balzaka, da bi naša

ka otsekla (ili kako sada Finci poetskije kaže &»ođrubila«) „glavu Balzaku i to sam samo iz te reči E. Fincija nazvao vicem.

Ja sam u prošlom članku hteo đa upozorim E. Fincija, i ne samo njega, na Sve štetne posleđice ovakvih ko=zerskih, zanimljivo senzacionalnih, u

Velibor GLIGORIĆ:

svakom slučaju neodgovornih viceva, koji 6e bez ozbiljne realne podloge i argumentacije izgovaraju na književnim skupovima. Ja sam dovoljno detaljne i obrazloženo izneo jednu takvu posledicu povodom članka R. Konstantinovića koji se takvim neodgovornim vicem poslužio ,da dokaže da je stanje naše savremene književne kritike »teško« i da je ona »obolela«. A smatram da je pitanje odgovornosti u savremenoj književnoj kritici vrlo krupno principijelno pitanje koje se može najefikasnije raspravljati na, konkretnim primeri= ma, pretresom konkretne prakse kritike. Finci nije ni u ovom članku objasnio i opravdao ozbiljnom argumentacijom ivrđenje da bi naša književna kritika otsekla ili odrubila Balzakovu glavu. I posle članka E. Fincija, to tvrđenje je ostalo njegova neodbranjena proizvoljna pretpostavka, On

je pokušao naknadnim „rekonstruisa-

njem tog dela svoje reči na Kongresu da prikaže . kako se to tvrđenje odnosilo na onog 'Balzaka iz Engelsove napomene. Nažalost, &tenografske beleške su taj deo oko koga se vodi diskusija izvitopereno prenele, toliko izvitope»eno da je po njima proizišlo kako je PFinci rekao da bi Balzak otsekao glavu ktitičami koji krivo tumači Engelsovu napomenu.

Razlika između onoga što je E. Finci naknadnim rekonstruisanjem u pomenutom članku svoje reči (zapravo jednog dela svoje reči) prikazao da je izgovorio na Kongresu i onoga što je R. Konstantinović preneo u svoj članak u časopisu »Mladost« je vrlo krupna. R. Konstantinović je za= pisao: »Jedđan naš kritičar je rekao između ostalog i to, da bi naša Kkritika otsekla glavi Balzaku kao reakcionaru, samo da je živ i da živi s nama zajedno«, A Finci: »... u vezi 8 tim upozorio sam na veliki principijelni i metodološki značaj Engelsove napomene e BHBalzaku::da je njegovo delo, uprkos reakcionarnosti izvesnih deklarativnih stavova, po svom realističkom „karakteru odražavanja stvamosti duboko istinito i progre= sivno. I dođao sam da bi naša kritika tom i takvom Balzaku odrubila glavu«. Kad bi se poveo javni spor između E. Fincija i R. Konstantinovića o tačnosti prenošenja ove reči, veru= jem da bi svedočenje bilo u horist'R. Konstantinovića.

Finci mi pripisuje đa sam mu »podmetnuo« da je na Kongresu branio propalu buržoaziju (»posle ovakvih, naprednog „književnika mnedđostojnih poturanja, đa vidimo šta sam ja rekao na Kongresu književnika: da sam branio propalu·buržoaziju, zašto me se, tri i po meseca posle Kongresa, evo optužuje...«). Nigđe u mom članku ja nisam uopšte optuživao E. Fin= cija, kaoštou mom članku uopšte nije bilo reči o tome. đa je E. Finci na

„Kongresu »branio,.propalu. buržoazi“,

ju« On je to izveo, interpretirajući brzo | površno proizvoljno moj tekst koji nedvosmisleno iznosi šta se sve može izvući iz jednog neobrazloženog i neargumentovanog tvrđenja, datog u vidu vica, a da 6e svašta može izvući dokaz je slučaj članka R. Kon&tantinovića, Dakle, nikakvo optuživanje E. Fincija, nego ukazivanje E. Finciju na nužnost obrazlaganja i argumentisanja njegovih tvrđenja i kad piše i kad javno govori.

A đa je površnošt i proizvoljnost interpretiranja tuđeg teksta slabost kritičarskog metođa BE. Fincija, dokaz je i ovo. Finci u pomenutom članku interpretira tekst Engelsove napome= ne o Balzaku na ovaj način: ».. u vezi g tim upozorio sam na veliki

Pozorišna hronika

O JEDN

/

principijelni i metodološki značaj En> gelsove napomene o Balzaku: da je, njegovo delo, uprkos reakcionarnosti izvesnih deklarativmih stavova, (podvukao VG), po svom realističkom karakteru odražavanja stvarnosti, duboko i istinito«. Tekst Bngelsove napomene o Balzaku međutim glasi: »Za celo, u političkom pogledu Bal« zak je bio legitimist, njegovo Knji-

'Ževno delo je besprekidna jadikovka

zbog neizbežnog propadanja dubrog društva (podvukao VG) sve njegove simpatije su na strani klase osuđe-

ne na propast. Pa uprkos svemu to-

me, njegova satira nije nikad oštrija, njegova ironija nikad gorča nego upravo onda kad atavlja u dejstvo ljude i žene s kojima najdublje simpatiše: aristokrate«, Nigde, dakle, ovaj tekst Engelsa ne daje povoda da se interpretira onako kako ga, je Finci potpuno samovlasno i proizvoljno interpretirao. Engels izričito kaže da je književno delo Balzaka besprekidna, jadikovka, a nigde ne govori O izvesnim stavovima i to deklarativnim kao reakcionarnim. To je mišljenje

„samoga KElj Fincija koji hoće da ga

pripiše Engelsu, Po Fincijevoj interpretaciji i lazilo bi da je Engels tvrdio kako je Balzakova jadikovka zbog neizbežnop propadanja starog društva bila samo u izvesnim stavovima Balzakovog dela ;j to samo tamo gde je nju Balzak deklarativno izrazio. ·

Mi imamo jedan primer iz našeg kujturnog nasleđa, vrlo blizak našem čitaocu, Za književno delo Eore Stankovića možemo reći da je besprekidna jadikovka za starim dobrim vremenima, a isto tako. konstatovati da nijedan naš pisac nije dao umet= nički snažniju i istinitiju sliku robovanja i tragedije čoveka u patrijarhalnim odnosima. Kakvo. bi izgledalo tumačenje dela Bore Stankovi= ća, kada bismo konstatovali da je njegova jadikovka za starim dobrim vre= menima. samo u jzvesnim deklarativ= nim stavovima njegovog književnog dela?! Jađikovka, subjektivni interes pisca u delu prema stvarnosti koju prikazuje ne javlja se samo u izjavama, meditacijama, idejnim komentarima i ispovestima pisca, već i u sli-

'kanju ljudskog karaktera, moralnih

osobina pojedinih likova, u odnosu prema njihovim Budbinama u. kojima je zainteresovan pisac svojim klasnim 6impatijama. Te simpatije ne moraju biti vidljivo, „zapravo deklarativno iskazane u delu, đ ı Ja sam siguran da bi E. Finci, na mome mestu, analizirajući ·ovakvu krupnu grešku koju je počinio u in= terpretaciji Eingelaove napomene, govorio ne samo o feoriji i praksi vul~= garjizacije u kritici, već i o teškoj po= vredi teksta velikog klasika marksizma, Engelsa. Ja. bih se u mome ras= matranju „metodologije kritike ME. Fincija zadržao samo na kohstataciji da greške ovakve prirode dolaze pr=venstveno zbog brzog, letećeg, proiz= voljno i suvereno samouverenog prilaženja tuđim tekstovima, da s jedne”

"strane: ovakva 'greška" ne" Sadrži pro4v “blematičnost teoretskog stava Uu'ten=,.

dencijama da se subjektivni stav piš",.. ca odvoji apstraktno od njegovog objektivnog odražavanja stvarnosti, # druge &trane da usled te problema=

· tičnosti Finci ne pada u kritikantska

uopštavanja i u proizvoljna nabacivanja »izvesnim Kritičarimna« o njihovom neshvatanju marksističke kon= cepcije realizma kad govore o idejno

· umetničkoj strani dela. .

Finci iznosi u ime principijelnosti koja se kod njega identifikuje onako kako je on postavlja sa neodgovornošću, da postoje izvesni kritičari koji kad uzmu u rasmatranje idejno-umetničku stranu jednog dela, ponaj=-

(Nastavak na četvrtoj strani)

OJ _UEOZI:

Ljubinka Bobić u Nušićevoj „Vlasti“

Mnogi su u jednom trenutku mogli pomisliti da je Ljubinka Bobić sišla s pozornice. U prvim „mesecima posle oslobođenja Beograda, pa i kasnije, škoro je nije hilo na sceni: gotovo ceo repertoar koji je ona nekada igrala u starome »Manežu« — a »Manež« je važio kroz niz godina kao njena kuća — bio je iščezao, kao i oni koji su ga „podržavali. i | -___A šta su, u te ratne i revolucioname dane, i mogle da kažu našem čoveku koji je prošao kroz fašističku okupaciju, našem borcu iz Narodne revolu-

mnogobrojne predratne bulevar–

cije ; e Voočdij o. »bračnom rokutu«, s

neophodnom #posteljom za hepi-end, ilj plitke razbibrige, začinjene potlre= bnom dozom dšentimenftalnosti, tipa »Skampolo«, »Mala Biragi«, »Peg, 6rce „moje« ili »Kiki«, koje su — u raz „đoblju između dva svetska rata, u konkurentskoj borbi s filmovima 'sličnih sižea i sličnog morala — donosile

ozorišnim upravama »slatku paru«? 'Bta su, ustvari, i mogle drugo da ka Ža do jedino: kakve su, u većini slučajeva, uvredljive besmislice bili pri= nuđeni da gledaju na pozomicama i na bioskopskim platnima stare Jugošlavije naši radni ljudi u to tammničko doba kađa pošten čovek nije znao, pod pritiskom. policiskog zuluma, da li će zoru dočekati u postelji, kađa su naši najbolji 'judi mrevareni po glavnjačama, a fašizam i izdaja već uveliko šarili i palili po našoj zemlji i avet rata uništavala građove i sela, ubijala i pljačkala u jednom delu Evrope, u 'SŠpaniji, gđe je vršena poslednja generalna proba pred krvavu, ratnu pre" mijeru, koja 6e uskoro i odigrala na pošornici syehskih razmera.)

Jeđam deo štampe, i pre rata, oštro je napadao uprave pozorišta zbog prikazivanja takvih inepgrija, pa se jednom čak i uzdržljivi »Srpski književni glasnik« liutito tome usprotivio. „»Kiki« — pisao je »Glasnik« — komad Anđre Pikara, jedna je kukavna stvar, u kojoj nema ničega: ni istinske opBervacije, ni đuha, ni veselosti, ni čak imaginacije, niti ikoje vr&te talenta... OI Yi, SOS razvraćaju ukus pu-

ke...” č

Razvraćaju uluus publike, ali i ukus umetnika ikoji igraju u njima, Koliko 6u tvoračke i fizičke snage, koliko darovitosti, koliko su fantazije i temperamenta besmisleno utrošili u tome periodu naši pozorišni. umetnici glumeći u komadima te vrste! A među glumcima, bar u Beogradu, darovita Ljubinka Bobić mesumnjivo više od svih ostalih, I ne samo što je igrala u njima, zadovqljna tim la! u6pe” sima, nego je — u njihovom maniru i u duhu onoga što je neosporno najgumnjivije.i najprolaznije u Nušiću, u duhu njegovog vica radi vica, njegovog kavanskog humora, njegovog 6&cenBkog lakrdijašenja — napisala .i dve

neknjiževne komedije „orfeumskog žanra, »Naše manire« i »Porodđicu Blo»,

Kao što su ljudi od pera _ katkad smatrali da će jedno strano đelo uči-

niti pristupačnijim publici ako ga ne ·

preveđu bukvalno, nego više ili manje slobodno prerade, lokalimiju, ili ako ga preveđu na jedan od dijalekata, isto je tako Bobićeva — samo na

1) Evo, na primer, čšta se u đanima sudosnim za naše narode „prikazivalo u Beogradu (da uzmemo 6amo dva datuma): na 20 juna 1028, kada je u Parlamentu _ispaljeno šest revolverskih metaka, koji su M Stjepana TRađića i njegove dru-

td Ve, na kođ »Kleridž. Manija SUMiKOvdstdn U PAZI A BA

bioskopskom platnu kod »Kolarca« jicirana filmovana opereta »Husarska BR 6 januara 1029 »Kleridža« davana je Br ia opera ja So proda i reni o] O. e 'eđemi inđustri{alca Milana Vape, da Ba sustvuju »samo V ! poz: „od

slavij . Btrame gOBD,

mogli mu da pri--

primitivan način — unosila u 6voju

·glumu, igrajući mnogobrojne inostra-

ne kiki i roksi, izvestan humor i man-

gupluk gamena 6 naših ulica, jevtinu” aromu i kolorit lokalnog, vulgarni

»šarm«e „snobovsko-mondenskih beo-

gradskih krugova.

Kada je takav repertoar najzad zbrisan, Bobićeva se našla „bez uloga, Na šta je mogla u svojoj umetničkoj prošlosti:da se osloni? Svakako ne na role tipa Skampolo, Ali, između likova tih”

. raznih slcampola, roksi i kiki, šablon" „skih likova koji 6u brzo bledeli i iš-

čezavali u svojoj sopstvenoj praznini i beživotnosti, morale su se sada..pred 'ogledom Ljubinke Bobi-

za Pp ćeve sve jasnije pojavljivaji neke dru-

ge njene acije iz minulih godina —

„a bilo ih je i takvih — koje su nekada, u doba kađa ih je štvarala, osta.jale nekako u senci penušavih i fri“

volnih uspeha bulevarskih komađa, Tu su bile njene scenske kreacije stva= rane između dva bulevarska vodvilja, one umetničke kreacije, icrepke i istinite, duboko realistične, koje je Bo bićeva povremeno oživljavala na tekstove Ibzena, Tolstoja, Dikensa„, Mogla je da se osloni na svoje veliko glumačko ostvarenje, na četrnaestogodišnju Ibzenovu patnicu, na malu i egzaltiranu Hedvigu, čiji je lik Bobićeva nekađa, poodavno, iznela na pozomicu s hkcentima Wtrasne iskrenosti, e bolom 1 sa zanosom, Ili na one dramske i potresne trenutke avoje glume kada je u »Carstvu mraka«, kao desetogodišnja „seljančica „Anjutka, preklinjala u tamnoj izbi »zlatnog dedicu«, voljenog Mitrića, da ne uvrće svetlost lampe, nego da je što pre uzme pokraj &ebe, na toplu peć, jer je prestrašena od potmule lupe iz podruma, gde, u đubokoj noći, pokopavaju

· vanbračno dete njene nagluve i ne-

dotupave Westre: popac u 8#obi peva,

iz podruma se, na mahove,. čuje, kroz ee de"

ODGOVORNOST KRITIKE ·

>

n 1 T.

> (Peci i 7% | | ji av #

. ı iy a: wa :e_-: dj

WGA

Osamnaešt godine pre austriske okupacije i petnaest godina pre nego što će zemunski novinar i štampar Ignjat Sopron otvoriti u Sarajevu SVO" ju štampariju, docnije vilajetsku, prvu u Bosni posle onih kaluđerskih od pre više od trista godina, izišao je »na svijet« prvi broj prvog bosanskog časopisa — »Bosanski prijatelj«,

»Bosanski prijatelj« štampan je van

·teritorije Bosne i.Hercegovine, jer u

Bosni u ono vreme nije bilo nikakvih

„mogućnosti za takav posao i poduhvat.

Ali po &vom naslovu, po svojoj na“ meni i programu, po svom uredniku i po materijalu koji je u njemu objavljivan, to je bio bosanski časopis. Prva sveska, tog prvog. bosanskog

·čaropisa štampana je 1850 godine, u

Zagrebu, »berzotiskom. narodne i-

skame dra Ljuđevita Gaja« i »troškom dra Ljudevita Gaja«, Doslovan tekst njene naslovne strane je ovaj: Bosan" ski: prijatelj -—— časopis — saderžavajući — potrebite koristne i zabavne stvari — učrednik: — 1. F, Jukić banjalučanin, — svezak I, ; 70

Pokretač i urednik »Bosanskog pri“ jatelja« Ivan Frano Jukić, spisatelj i kulturnj radnik, inače katolički sve= štenik, jedno je od retko svetlih ime» na iz redova bosanskih franjevaca.

. Rođen u Banjaluci 1818 godine, Jukić je studirao u Zagrebu i Vesprimu u Mađanskoj, a Zatim je boravio pre= težno u fojničkom manastiru, Često je putovao po Bosni, održavao je veze 6a istaknutim .pretstavnicima Ilirskog pokreta i bio oduševljen »Slavjanin«.

5. Jukić"je bio prijatelj Omer-paše La-

tasa i'bid secoduševio reformama koje

„je ovaj, slavni-turskj vojslcovođa našeg porekla.„„sprovodio „u. Bosni-najsurovi~ ., · jim sredstvima, On to saopštava i Lj.

Gaju u svom pismu iz Banjaluke od 8 septembra 1850, u kome mu kaže i 'OVO: H

»Na putu u Varcaru prikazao sam mu (tj. Omer–paši — 1 K.) jedan istisak Bos, prijatelja, to mu se je verlo dopalo, piso mi te sam za njim došo u Banjaluku: malo me je prijatnije primio nego Jelačić, i moje mu je ime radi književnosti više poznato i· to ko turskom paši i otmanskom s&eraskeru, neso Hervatskomu Banu i Austrian= skomu Feldcegmeisteru!! Omerpaša, on je ne samo Hervat nego i Slavjanin | domorođac, odveć uljudan i razborit«,

Li

samo »do mpolak«, izmišlja razno"

„razna pitanja i neprekidno ih po-

stavlja svome dedici, moleći ga za odgovor i bojeći. se da on, 6lučajno, ne zaspi i ostavi je Ga= mu u zločinačkoj noći, Ili, najzađ, na nesrećnog Davida Koperfilđa, čija je stradanja Bobićeva ·pronela, pre više od petnaest godina, preko beogradske Bcene. ? Izazivam u pamćenju te njene umetničke kreacije, odabiram ih u seća" nju i, dok ih beležim, primećujem da su 6e, ustvari, najbolja scenska dostignuća Ljubinke Bobić sastojala u umetničkom oživljavanju dečjih likoVa. Njena mala, skoro dečačka, neznatna pojava, njeno sitno lice g• ogromnim očima kao da su je pređodređivali za tu vrstu rola, koje je ona tumačila sa živopisnom fdntazijom i sa izvanrednim smislom da se unoši u 6loženu psihologiju deteta, . Posmatrajući s priličnog rdstojanja te avoje role, 6 rastojanja koje za život čoveka pretstavlja dobar deo pre= đenog puta ,a za čijeg su se trajanja odigrali u našoj zemlji događaji od najvećeg istoriskog značaja i u srcu našeg čoveka izvršio dotle neviđen preobražaj, posmatrajući dakle te svo” je epizodne role u prošlosti i poredeći ih sa &vim onim što je dotad na

pozornici učinila, Ljubinka Bobić ni-

je se verovatno morala dugo dvoumiti na šta da se u svojoj umetničkoj prošlosti osloni za rad u današnjici. Međutim, te role, koje su joj iz velike daljine morale sađa živo i ubedljivo đa govore, ona je znala da ih, posle toliko vremena, neće više biti u stanju da ponovi,

Mnoge šu godine prošle. Te godine, kao i mnoge | mnoge godine pre hjih.

'nisu donosile starost likovima koje šu

Ibzen, Tolstoj i Dikens u svojim knjigama ovaplotili: i Hedviga, i Anjutka, i Daviđ ostali su u knjigama isti, Osta

· jali 8u deca, Ali #u godine prolazile

za nag koji emo ih iz knjiga primali, i za sve one koji su te neumrle devojčice i Belavne dečake, tu večitu decu, vaskršavali na pozornicama sveta. Prolazile &u i za Ljubinku Bobić, . . Dakle, ni tu vrstu rola ona, nije više mogla da igra, Opit iz 1946 godine, da u Krležinoj drami »U 'goniji« pri. · Madđienu· Petrov=

_/. STOGODISŠNJICA „BOSANSKOC' PRIJATELJA"

Ilija KECMANOVIĆ

Naivni Jukić prevario se u oceni Omer-paše kao »Hervata« i »Slavjanina«, Turski paša i otmanski serasker, čuveni »ukrotitelj pobunjenog bosanskog begovata«, strpaće svoga prijatelja Jukića u zatvor već iduće, 1851 go-

dine, i otpremiti ga u progonstvo u ~

Carigrad, verovatno upravo zato što ı Jukić bio »Slavjanin«, zbog njegovih veza sa zagrebačkim. »ilircima«.

Oslobođen intervencijom austriskog

· konzula, Jukić je iz Carigrada otpu-' tovao u Rim i otuda, 1854 godine, do-

putovao u Zagreb i zatim u Đakovo,

gde je bio kapelan kod biskupa Štro-

smajera. Nije mu bilo ni 40 godina kad

_ je, 1856 godine, umro u Bešžu, kamo je . bio' pošao rađi liječenja.

*.

U svem su izišle četiri sveske »Bosanskog prijatelja«, i to prve dve za Jukićeva života (1850 | 1851), a posled~

, nje dve.posle njegove samrti (1861 i 1870). I treću svesku, priredio je za štampu sam Jukić, i ona i nosi nje-

govo ime, a četvrta je plod neuspelog

. pokušaja njegovog sabrata istoriografa

Antuna Kneževića da produži Jukiće-

vo delo,

Prva sveska, kako smo videli, izda-

na je o trošku Ljudevita Gaja, i nje-

mu. je i posvećena, Drugu je, pošto su ga odbili i Gaj i »Matica ilirska«, iz“ dao Jukić o evom trošku, i posvetio je Omer-paši, Treća sveska štampana je o trošku »Matice ilirsške«,

Dok su prve tri sveske štampane u

· Zagrebu, četvrta je štampana u Si-

sku, u štampariji Ivana Vončine, Sve četiri &šu na običnoj osmini, na 140, odnošmo 202, 208 i 194 stranioe,

*

Sadičaj »Bosanskog prijatelja« ne izlazi iz okcvira radova i interesa Ga mog svog urednika lmao pisca i kultur= nog radnika, koji mu je inače bezmalo jedini saradnik,

Pod uticajem iliraca, Vuka i velkog interesovanja za narodne umotvo” rine u Evropi, Jukić je počeo da se bavi skupljanjem narodnih pesama, pripovedaka, poslovica i zagoneti, geografskim i etnografekim opisivana njem Bosne u obliku putopisa, om i Mrultummom istorijom Bosne, lihkovanjem, »starina bosanskih«, života »slavnih Bošnjaka« i ljetopisa crkava i manastira, i istorijom »književnosti bosanske«, Rezultate tog svog rađa, koji nisu ni mali ni bez vrednosti, Jukić je objavljivao u »Bosanskom pri jatelju«, i oni p avljaju pravi sadržaj toga časopisa,

*

Kao što je pozato, Vuk Karadžić nije dolazio u Bosnu, iako je to bila nje&ova stalna želja, a i preka potre~

"ba, Jukić je obavio jeđan deo onoga

pošla radi koga je Vuk želeo .đa obiđe 'Bosnu, Tako su narodne pesme, pripovetke, zagonetke i poslovice koje je Jukić lično sl-upio po Bosni i objavio u »Bosanskora prijatelju« — takav doprinos našoj narodnoj književnosti bez koga bi zbirke naših narodnih umotvorina, Vukove i druge, ostale manje bogate i nepotpune, I u tome je ne ma= la zasluga I, PF, Jukića i njegovog ča= sopiša,

Jukićevi opisi Bosne, geografski i etnografski, sa statističkim i drugim podacima, dani lepim i tečnim narod” nim jezikom, ma da nisu uvek ni potpuni ni sasvim pouzdani, osvajaju pažnju i današnjeg čitaoca kako svojom neposrednošću lično viđenog i doživ”

mu Bobićevi, Ona je nastavila da traži sebi uloge, I pokušala je da se pre“ baci sa rola devojčica i dečaka — bez prelaza kroz uloge zrelih žena — na role starica,

S naglim prelaskom od uloga đečaka i devojčica na uloge starica, ona je, istovremeno, morala da &e preorijen= tiše, u jednom delu svoga repertoara, i s komeđija — na dramu i tragediju. Pa je bila prinuđena da potraži u re” zervi 6vojih doživljaja, zapažanja i utisaka iz života — a svaki umetnik neprekidno 6kuplja takvu riznicu sasvim druge momente od onih kojima se dotad, kao gradivom za svoje

· role, služila, I trebalo je dati odgo” . varajuće forme novoj sadržini: uporno

raditi na tome kako da se dođe do scenškog izraza koji će biti u umetničkoj saglasnosti sa zahtevima drame i tragedije, I trebalo je razbiti pređubeđenje publike đa je ona, Ljubinka Bobić, na pozornici #amo radi smeha, A razbiti takvo predubeđenje nije lak posao, Teško ga je odgajiti, ali isto tako teško 1 rušiti, osobito kada je u pitanju vrsta popularnosti dramskog umetnika kakvu uživa Lju-

'binka Bobić. čije je i samo ime, štam-

pano u programu, dovoljno da izazo-

ve &premnost za vedro i veselo ras

položenje,

·Bobićeva je od oslobođenja do danas odigrala dve dramske role: u »Koštani« Bore Stankovića — Stojanovu majku Katu, za koju njen muž, osioni hadži-Toma, veli da je »stara, mrtva, ledena, plačna«, da se nikad nije na" smejala, nikad zarađovala, presamićenu, ubijenu Katu, koja, na kraju prvog čina »Koštane« kleči pred ikonom, kune alna, vrač. na mesečini i kroz crne reči svoje kletve i njenu primitivnu i dramatičnu patetiku izrasta, po nekim komponentama, do likova majki iz naše narodne pesme ili iz antičke drame; i u Jakšićevom »Stojanu Glavašu« opet jednu majku, ali

druge vrste, zver-majku Stanu, koja, u neljudskoj ljubavi '

izbezum]ljena, prema sinu, postaje ulizica, podvođačica, najzad izdajnik naroda; nju je pesnik-slikar naslikao, više no ijedno drugo lice ove herojske tragedije, u gugestivnom, romantičarskom koloritu, 8 melođramatičnim, oštrim crtama,

U traganju za novim rolama, u ispi=

„nije, u” , , iju i proveravanju svojih glumačala i ibaE

nošti „obe ove uloge zpači"

ljenog, tako i zanimljivim i živim slikama iz života našeg naroda onoga vremena. Real

U predgovoru prvoj svesci »BosanSkog prijatelja«, napisanom u 'Varcaru (današnji Mrkonjićgrad u zapadnoj Bosni — 1. K.) 12 maja 1850, Jukić objašnjava kako je došao na ideju da izdaje časopis i sa kakvim je name" rama i izgledima ušao u taj posao,

„. On tu najpre izlaže svoje dosta na8=

ivne poglede na promene koje 6u na= stale u turskom carstvu u vezi 6a sultanovim reformama, posle kojih, po njedovim rečima, »kerstjani počeše slobodno dihati i uživati one carske milosti koje je car podielio bez razlike

. vierozakona svima svojim podložnici-

ma«. !

On se tu vajka i na prilike u Bosni, pa kaže: »Sve gotovo deržave prostranog turskog carstva u, Europi prenule su se iz dubokoga sna neznanja i ne-

· mamosti, samo Bosna još &ladko spa-

va! Oko nas srodni narodi naslađuju se ugodnim mirisom cvietja narodnog knjižestva, a mi ni primirišit nehtiedosšmo, već jednako pievamo: Dolce far niente...« }

o samom pokretanju lista, o nje" govim smernicama i izgledima, Jukić kaže u predgovoru ovo;

»Nas niekoliko rodoljubah od deset godinah nastojalo je zavesti jedno čitateljno družtvo, koje ·bi oko književ~

· nog umnog napredovanja bosanskog

puka brinmulo se, i koje bi jedno povriemeno dielo za naš puk izdavalo, al domaći neslog za mnogo godinah priečio je; kasnije kad i ovi prestade, i htiedosmo družtvo sklopiti, to nam &e nedopusti«, a

Ali kako Jukić nije bio »diete koje se plaši bauka« — kako on sam kaže za sebe — nego razborit čovek koji se ne da »s puta kriepostnoga svernutic, on je produžio borbu za 6voj časopis: »Što dalkle pria deset godinah nemogoh "učiniti, evo sad slobodno stupam pred učenj i mili moj rod, pozivajući u kolo bratimsko &ve domorodce Bošnjake, da mi u ovom poslu narodnomu buđu na pomoći, ostalu pak svu bratju slavjansku uljudno pozivam, da ovo moje narodno poduzetje podpomognu«, .

Iz predgovora se vidi da je Jukićeva namera bila da časopis izdaje češće nego što je on ustvari izlazio: »Bosan" ski prijatelje — veli on — ako steče dovoljno pomoći, izlazit će svake gođine u više svezakax«, ;

U predgovoru Jukić poziva čitaoce čavopisa i da mu ukažu na greške i nedostatke prvog·'· broja, da bi mogao da se koristi njihovim primedbama, a unapređ odbija sve 6itničarske zamer– ke: »Drago će mi biti, — kaže on ako me tkogod, što sam ukrivio, po pravi i što nisam znao, nauči, Svako pak rešetanje i ciepanje dlake na devetero, ako ne uzmarim, neka mi oproste Zolje!«

I kao prvi. bosanski časopis uopšte, a i zato što ie bio ispunjen korisnim, narodnim sadržajem, »Bosanski prija“ telj« pretstavlja „značajnu pojavu u nizu raših kulturnih napora i oštvarenja u prošlosti, a stogođišnjica njegovog pokretanja — datum koji treba zabeležiti. :

le su za Ljubinku Bobić ozbiljan, zaista ozbiljan umetnički poduhvat, bogačenje scenskog izraza, znatan doga” đaj na razvojnoj liniji njenog glumač= kog tvoraštva: David Koperfild i bolna, ojađena Kata; poetična Hedviga i demonična Stana, Koliko čirok umet“ nički raspon!

Ali, i pored krupnih kvaliteta koje je Bobićeva pokazala ovim svojim interpretacijama, ni Kata, ni Stana nisu pretištavljale završene, u ·punom smislu konačne umetničke kreacije, Kata je ostala, uprkos trudu, ipak nedovršena, nesazrela, da bi pred ram” pom, kroz sve situacije, došledno i do kraja, živela po svojim unutrašnjim nužnostima. A Stana? Ona je dejstvovala delom istinito i ubedljivo — i tcj

· istinitosti i ubedljivosti mije &metala

romantična ponesenost pesnikovog stiha — delom opet prilično nategnuto, glumački spretno, scenski iskusno, ali bez pečata doživljenog i proživlje“ nog, bez dubokog osećanja istine i vere, Do padova je nastupalo naročito u trenucima kada Jakšić, kroz svoje pe“ sničke izlive — „osobito u Staninim monolozima 1 govorenju »a parte« daje svojim licima (u 6&vome delu pr” venstveno Isaku i Stani) jake akcente melodramske psihologije, romantičarski preterane, U tim momentima, da bi se približila Đurinom uzvišenom zanošu i psihologiji njegovih lica, koja, u časovima jakih i besomučnih stra“ sti, daleko prekoračuju liniju normale, Bobićeva je češće pribegavala glumačkom zanafstvu, scenskom patošu, glumila »propinjući se na pršte« — kako bi se izrazio Stanislavski — a nije is" korišćavala &voju glumačku tehniku da bi, »uz pomoć vere i istine, izrazila složena ljudska preživljavanja«, postigla ljudsku ubedljivost,

Ustvari, evoju puno meru, svoje po-

sleratno najviše umetničko osvajanje, ·

Ljubinka Bobić dala je tek u Nušiću. I to ne u nekoj velikoj ulozi, ne u naslovnoj ulozi »Gospođe ministarke«, koju duže vremena igra na 6ceni Narodnog pozorišta u Beograđu i, na gostovanjima, po unutrašnjosti zemlje, već u jednoj, po veličini teksta, skoro neznatnoj roli, u Gospa-Mici, jednoj od sporednih uloga iz poslednje, nezavršene Nušićeve komedije »Vlasta«, čiji je prvi čin Narodno pozorište sta= vilo na repertoar, prikazujući ga, za“

(Nastavak. na čotvetoj strani)

STRANA 3

M 0 aa a Ra a a „Oe U a i olueca

_ II „Bi n ie,