Књижевне новине

fROJ 31

Protiv lirike na brzu ruku Piše:

(Crtež Z. Džumhura) GUSTAV KRKLEC

našem novom — socijalističkom — stvaralačkom razmahu često se pojavljuju izvjesme pjege, mrlje na švijetloj plohi, sjenke u prisoju. Drug Milan Bogdanović ukazao je u prošlom broju »Književnih novi= na« na neke pojave »kritike po švaku cenu«, Neka bi to dalo zdravog pot= streka za diskusije drugovima koji se bave tim mukotrpnim poslom u obla= ti B8uvremene književnosti! Ja bih, ovom prilikom, kao stariji književni obrtnik, htio da istaknem jednu karakterističnu pojavu iz druge oblasti: pojavu litike na brzu ruku. Ne mogu pri tom zatajiti mučno osjećanje, koje me često obuzima kad čitam u našim časopisima pjesme „nesumnjivo darovitih drugova (i mlađih i starijih), kad čitam liriku kojoj uvijek nešto nedostaje. Razmišljao sam dosta o tom i došao do zaključka, da bi sve te objavljehe pjesme bile znatno bolje — a možda čak i konačno dobre — đa ih njihovi autori nisu predali u Yalje rotacije prije no što &e crnilo ošušilo, da su sa njima još malko pro= šetali po Tuškancu ili Kalemegdanu i đa su bili budniji prema kvaliteti, Jer, jedna takva »pjega« (metrička omaška, jezični barbarizam, ishitrena rima, šrok radi sroka itd) može da unakazi liršsku pjesmu, koja inače sadrži &ve uslove da buđe značajno ostvare= nje i vrijedan doprinos našoj novoj književnosti. Ne mislim ulaziti u podrobniju analizu ty pojave, ali svaka= ko vjerujem da ona — ošim u rijetkim ižuzecima — ne proističe iz mutnih mamjera, Izvanredno veliki zahtjevi našeg naroda đa mu pružamo književnu građu, često nag pokolebaju i učine neđovoljno kritičnim prema vlastitim tekstovima, To je naravno pogrešno i n ı ispričava nas, Stvarnost naša zaista nikada nije bila bogatija, šira i plodnija nego danas, ali to ne znači da &e prema njoj možemo odnositi »nepouzdanim „perom, a sa mnogo samopouzdanja, što bi u izvje= snoj konšekvenciji značilo i — na br= zinu, Na brzinu se, doduše, koješta može! učiniti kao privremena i iznimno opravdana mjera u praktičnom životu, ali u stvaralačkim oblastima ta · brzina više šteti no koristi. Ono, što še radi 8 pretenzijama na trajnu vrijednošt, treba da se radi savjesno i pomnjivo. Stoga bih i ne temelju ličnih iskustava preporučio darovitim mlađim drugovima da 6voja lirska ostvarenja n= objavljuju prije konačne &poznaje da su đali sve što je bilo u njihovom dometu. Ništa ne pozleđuje kao utisak đa je pri objavljivanju lirške pjesme odlučnu riječ imala brzina, Zbog nje takva pjesma ne pada kao teško zrno u rodno ile, nego je poput lake pljeve podigne svaki povjetarac i odnese bestraga.

nemamo došta, Naša je sloboda u tome da ovisi samo od našeg upormog rada da budemo u doglednoj budućnosti mnogo obilnije &nabdjeveni sa 8vima nama potrebnim sštvarima. Nisam mogao biti zadovoljan sa 8VOjim odgovorom. Osjećao sam da nisam pogodio nekakvu &krivenu pozadinu postavljenog pitanja. Odjednom še diže opet isti diskutant i postavlja ponovno pitanje: — Neka nam kaže predavač zašto še ljudi ne guraju kada treba ići na rad? Imao sam utisak, da je u dvorani nastalo nekakvo uzrujavanje. Kao da je i publika bila zbunjena, u čitavoj dvorani zavlada neka nelagodnost. Na diju kraj mene naglo 6e diže predsjednik, On me je prije početka predstavio publici, koja je zatim tako vesvu moju pažnju đa sam zaboravio na prisustvo tog skromnog čovjeka kraj mene na podiju. ado ~— Pošto drug pređavač ne može upućen u naše lokalne prilike odgovorit ću ja na poštavljeno pitanje. Već i taj načim i energičan glas kolim je to bilo rečeno, pobudio bi moje zanimanje za govornika, Ali bilo je tu još nešto, Osjećalo se, da je čovjek, koji se tu na podiju odjednom ispravio, iskreno uzbuđen, Kao ve oči u dvorani i moje &u se 8 očekivanjem uperile na njega. Jedva je star više od tnideset godina, crnomanjast, malo pognut, ovalno i blijedo lice 8 malim brčićima, a što se tiče odijela, budući da je bila nedjelja, 8vi 8u u publici većom pomnjom odjeveni nego što je on. Toliko je zauzet stvari O kojoj govori da i ne primjećuje kako sa svakom rečenicom koju izgova.ı rašte napeta pažnja dvorane. Njegove 8Uu stalno uperene tamo gdje 6jeđi se“ ljačić sa crnim šeširom na glavi koji je postavio pitanje, kao da bi stalno i samo njemu govorio. U wvome govoru on je počeo time što je rekapitulirao historiju zadruge. ako &u došli ovamo drugovi Crno: Borci koji su morali tu naučiti šta o treba na toj zemlji raditi. Kako šu drugovi Mađari sve njima pokazivali, kako si im pomogli — i s kakvom gu nevjerojatnom brzinom druHovi Crnogorci postali dlični i marljivi radnici i u obrađivanju zemlje,

KRJIŽEVNE NOVINE |

STIHOVI JURE RANTELAMWA U ZBIRCI »PIJETAO NA KROVU«

(Izdanje „Zore“, državnog izdavačkog poduzeća Hrvatske)

književne težnje Jure Kaštelana formirale su se u nerazdvojnoj povezanosti sa sudbinom naše zemlje i naših ljudi. Zato je u ovoj zbirci, kao i u ostalim radovima ovoga pisca, &ve nekako domaće, ljudski dobro i w uspjelim stranama i u naslučenim, nedorečenim mogućnostima. Zbivanja u Evropi osobito poslije 19589 god. nsšla su svoj pjesnički dokumenat u zbirci Jure Kaštelana u ciklusu »Crveni konj«, zatim u ciklusi= ma »KrvnvijP« i »Lanci na rukama«. »Crveni konje cenzura je zabranila. Jure Kaštelan je tada intenzivnije po-= čeo pisati i u tim stihovima, napisao je prve svoje zrelije dojmove iz kojih najčešće„izbija želja za životom, za još jednom zorom, a vjera u »crveni san«, u »hrvatsku bunu«, javlja se kao izlaz. Kratka pjesma »Još jednu zoru« karakterizira onu želju za životom, za dragostima Života, a noževi i rat prijete i javlja še prvi otpor.

»Još jednu zoru, još jedno dijete da viđim, đa poljubim, ravnice svijetle kad nožima prijete, smijehom da odrubim«.

Mom podloga as njome i

U tim predratnim pjesmama Još ima negdje malo #unca, malo ljubavi i dragosšti, no podmuklo se uvlači ažda= ja rata i krvavije u svaki kut domovine. Bili #u to teški dani, koji šu nam donijeli okupatora i klanje, i zemlja je bila pretvorena u Mkrvaviju. U stihovima Jure Kaštelana ovako še, na primjer, odrazuju ti dani, ta krvavit":

»Vojske! Vojske!

Vojske, vojske

preko neba, preko zemlje, preko rijeka, preko bma. — Bježi, brate! — Kuđa? Kuda?

Ogan]j, oganj! Mrak i oPanj — plamsa vođa,

Kolje bog 1! kolje đavo.

— Kuda, kamo, jadna glavo? Krst i nož u istoj ruci, Kolji, tuci. Kolji, tucil

— Kolju vuci.

Kuđa? Kamo? Spasa nije

iz krvave Krvavije«.

U daljnjim pjesmama ne nalazimo beznadno očajanje i samo smrt; ona vjera u »crvenu zoru«, »crveni šan« naših najboljih ljuđi urodila je, pod rukovodstvom Partije, borbom protiv smrti, protiv »boga« i kolju.

»vraga« Što

i u vrtlarstvu, i u marvogojstvu, svaki na 6vome pošlu. Sve je ovo govorio bez ikakve retorike, kratkim rečenicama i kao čovjek, kome se žuri da što prije etigne do glavnog. Usput na brzinu jedna aluzija na jednoga partijskoga sekretara zadruge »Lovćen«, prvoborca, čovjeka velikih zasluga, koga #u ipak prije godinu đana smi-

· jenili čim je pala na njega #8ummja đa je kao Srbin pristran na štetu ma-

đarskih zadrugara. I oni koji su dđotađa još sumnjali — nastavlja gOVOTnik,— mogli su se tada uvjeriti da je kod nas u našoj zemlji jedino pravilo pravednost prema svima bez obzira na nacionalnost, I upravo zato mora se on najodlučnije suprotstaviti kada tu sada netko sa strane Mađara pokušava potcjenjivati · rađ naših crnogorskih drugova. Šta to znači, da đe oni ne guraju kada treba ići na rad? Hajde, da pogledamo brojke, šta smo ove godine urađili mi Mađari i šta su oni izvršili?

Govomik je načinio malu stanku, kao čovjek koji u razgovoru odjednom zastaje, jer se hoče tačno sjetiti, Za vrijeme te kratke stanke tišina je u dvorani bila tako potpuna da 8e čulo zujamje muhe.

Govomik je nastavio, Naglasivši svaku riječ on je jznio brojke, Broj radnih dana Cmogoraca i Mađara i podatke šta su izvršili Mađari i šta Crnogorci. Gleđao sam ga s đivljenjem, jer Je napamet znao tačno sve te brojeve, &ve te sitne podatike. I kad je počeo izgovarati te brojke glas mu je postao strastven, ali i ogorčen rađi te nepravđe koja je tu bila nanešena Crnogorcima.

Sađa je okrenuo lice ođ onog diskutanta | obratio se čitavoj dvorani:

— Vi vi možete potvrđiti da su toni evi ti brojevi koje sam iznio, Ne pađa mi ni na pamet đa umanjim rad mađarskih zadrugara, ali dužni mo priznati đa đrugovi Crnogorci ne samo da nisu manje. nego su još više đali ove godine nego mi. :

Opet mala stanka. Govomikove oči su potražile opet cmi šešir u sredini dvorane. On ima samo još jednu riječ

da kaže: — Ja ne zamjeram drugu diskutan-

Sava Šumano vić: Barke MHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHH HHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHNHHHHHHHHHHHHHHHHH=

Šime VUČETIĆ

»Što može, što može na put stati Čovjeku žednu slobode?

Iz zemlje viče, iz mora, iz kamena Za mnom sva prošlost stenje: osvetal«

U prva tri ciklusa ove zbirke ima podosta nedorečenih strofa i riječima nngomilanih štihova, No to je rađ iz

Jure Kaštelan

prve razvojne linije, rađ iz dana književnog snalaženja, traženje oblika svojim nemirima i društvenim potresima, oslobođavanje od zavodljive zvučnosti i metaforičnosti riječi. Zato urednik zbirke u napomeni i kaže da se »stihovi nastali do kraja 1941 godine štampaju bez kasnijih korektura i nadodavanja kao dokumenat razvojnog puta pisca.

Iz daljnje faze rađa, koja se odnosi na dane iz narodnooslobodilačke borbe, u ovu je zbirku unesen samo ciklus »Tifusari«, koji je u cjelini čist i jednostavan, Navodimo za primjer prvu pjesmu:

tu što je ovdje iznio svoje misli, prem- = da &u te misli krive, Dobro i korisno = je bilo da je drug diskutant tu javno = iznio &voje mišljenje i time omogućio = da mu se objašni pravo stanje stvari = što se tiče naše braće drugova Crno-= goraca. -

Govornik je time završio, a u dvorani u istom trenutku prolomio sem pljesak, Ne 8šamo u dvorani, Čulo sem pljeskanje i onih koji su stajali pred zgradom i čuli govor preko zvučnika, Da, mađarski seljaci Bačke Topole im okoline su oduševljenim, dugotrajnim = pljeskom odgovorili onome koji im jem rekao da su ih crnogorski drugovim nadmašili u radu ove godine. =

Jesu li još potrebni tu komentari? = U licu govornika, sekretara partijske = organizacije Kotara Bačke Topole i narodnog poslanika Topole, Jožefa Nagy=a upoznao sam &6e s jednim od onih naših mnogobrojnih partijskih = radnika koji znaju da biti organizator = i politički rukovodilac znači imati dužnost odgojitelja svoga naroda, odgojitelja u najđubljem i najznačajnijem = smislu te riječi: ubrzati nestajanje o- = stataka prošlosti u a&vijesti ljudi i na djelu pomoći da se učvrsti smisao na- s še volje, bratska suradnja među svim našim radnim ljudima. ...

A Rakoši neke piše i Radio Buđim- = pešta neka i dalje laje o velikosrp- m skim šovinistima, koji su tobože poftisnuli »domaće elemente« u Vojvodini. Naši komunisti, koji 8u prema nepogrešivoj odluci sakupljenih zvjezdoznanaca Biroa Infamije proglašeni m »velikosrpskim šovinistima« na naj-= boljem 6&u putu da svojim neumornim = i oduševljenim zalaganjem, puni revo- =»

lucionarnog ljudskog smisla, oštvaru- m ju i učvršćuju bratske odnose među narođima slobodne Vojvodine. =

U Vojvodini ne možeš otkriti ni najsitnijeg traga »vladajućeg narođa«. Ali = ono što se može, što mora svaki vi-= djeti, to je da se njeguje i da raste na” okrvavljenom tlu vojvođanskih grado- = va i Wela nešto što tamo još nikad" nije bilo: bratstvo u jednakoj slobodi = i jedinstvo u volji da se unatoč svim = neprijateljsFim silama sačuva i izgra-" di ta sloboda, -

*

»Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti, Smrt su stope moje. ·

Smrt do smrti, Smrt do smrti. Smrt su stope moje._

Svaka iđe svome grobu,

Svaka iđe svome grobu Ko izvori

svome

moru,

Svaka iđe svome grobu.

Ima uquoista u fim tako jeđnoštavnim stihovima, u tom ponavljanju &tihova i u tom ritmu jaka bijela· pozadina snijega, kojom se fatalnim korakom kreću cme prilike ljudi kao smrt, i šve je smrt do smrti, i kreće svome grobu, Možđa može ovaj fragment »Tifušara« da potsjeti na »Kuprešku«, jednu od najpotresnijih naših narodnih pjesama uopće:

»U Kupresu grob do groba, Majka traži sina svoga«.

Već nekoliko štolječa naša književnost govori kako te osmeračke mogućčnosti, proste | često &akate, mogu izazvati „najjeđnostavnijim zvukom riječi i slika kobne đogađaje i vizije stvarnosti.

Daljnja faza pjesničkog rađa Jure Kaštelana, u koju idu ciklusi »Pijetao na krovu«, »Pjevam« i »Pjesme o mojoj zemlji«, đah je slobodne i mime domovine, zvuk socijalističkog jutra. U ovim ciklusima &ad &e još, uz pove= zanost za ljepotu zemlje, za borce i partizansku epopeju, javlja jedna đoist.. čista blizina stvarnosti, koju stvara socijalizam (»socijalizam na Balkanu«), upravo prožet i ]jepotom zemlje i heroikom revolucije. Te tri komponente, koje se naziru i propliću u ovoj knjizi karakteristične šu za našu novu estetiku uopće. U tom ušću je Jure Kaštelan cjelovitije i &lobodnije progovorio, stih mu je miran i u slikanju, u refleksijama, u menadnom izlivu i najintimnijem lirizmu. Citirat ćemo fragmenat iz ovog ciklusa »Pjesme o mojoj zemlji«;

»Lijepa si, zemljo moja, ı skladna ko vodđarica

# krčagom ma glavi,

Bijela stađa 1 lađe na pučinti

i zuj pčelinjaka i ulje maslina.

Volim tvoje aviletle pjesme 1 tužne u kojima me majka zibala, svjetlost tvoju — ovo proljeće što je ar Pr nk

proljeće tvoje ! maše, B traktorom preko njiva. Lijepa si, zemljo moja,

kao sloboda,

BO tvojih junaka Bto 1 preko smrti gledaju, Koliko mrtvih pođ tvojim rosnim travama!

Na temu junaka i poginulih drugova, Jure Kaštelan je izgradio đva ma= nja ciklusa »Bezimeni«, koji vibriraju is:.nskim lirskim životom. Može se usput reći da u našoj poratnoj poeziji ima previše »poema«, pa tzv, »epiza=cija«, »estradne poezije« retorike prazne i puste, kombinatorike i plitkog asocijativnog nizanja »zavičaja«, »krvi« itd. a najmanje lirskih treptaja i cjelovitih lirskih tvorevina, Spomenuti cliklusi pokazuju onaj lirski put koji amo pomalo i zatrpali, jer on »daje samo lični život«, Citirat ću pjesmu »Rastanak«, koja — čini mi se — Ima onu Jirsku zvučnost, đanas često slabo podcrtavanu:

»Jesi li postao trava #l| oblak koji mesfnje. Svejeđno.

I na Kkliguramam orlovi te prate i u vođama i među zvijezdama.

Ne mogu se rastaviti oči, izvori koji stom moru gleđaju, Nema rastamka.

Nema smrti,

Ako očekujem vjetar

čujem tvoj Elas. Ako u smrt gleđam čujem tvoju pjesmu«.

Jedna od još nedimutih karakteristika ove zbirke bez sumnje je &tanovita emocija melankolije, koja se javlja od prvih pjesama do zadnjeg ciklusa »Čarobna frula«. Odakle oma izvire — nije lako reći, a različito je nosi sobom svaka poezija. Da li je to fatalni osjećaj prolaznosti, —

»Sve Što se rađa grob u sebi nosi

i svoju zoru i prolaznosti prah, —

ili, možđa, osjećaj izgubljenih draži staroga kraja? —

ler neka đaleka mrtva jeka

za obale me davne veže!«

Svakako, simbolična pjesma »Konjanik«, kojom je zaključena zbirka »Pijetao na krovu«, rječito govori da ovaj pjesnik, okrenut očima buđućnosti, živo treperi od nespokoja i ođ dana, u općčoj složenosti života i našeg

= Vremema,

SLOVU; moj konju. Čuješ li trubu? e: , konjicu moj.«

Sve u svemu, poezija Jure Kaštelana je živa tvorevina čovjeka, koji »ima sebe«, i nerazdđvojno je vezana za revoluciju naše epohe. U svojoj lirici on je uspio đa izrazi uzbuđenja iz bitnih nemira i zbivanja brze, revolucionarne matice našega života. Iako nekad nedorečen i skučen kao torzo, ne-

~ kd mlako znustavljen na obali evojih

razmišljanja, a upađajući u neobičnu slikovito+*, osobito u prvim ciklusima. Jure Kaštelan je uspio đa lirski proPovori neposredno, izvorno i Jasno Njegov je lik prisutan na ovim stranicama, sad u žaru bure, sađ u kobnoj inkantaciji, sad u ljepoti zemlje 1! životnosti &ocijalistivkih istima, a ponekađ u intimnim „dragostima ili dekorativnim vizijama. Zemlja, đdomovina, naša revolucija, drugovi, socijalizam — eve je to utkano u moralni lik ovoga pjesnika,

STRANA 3 —

Himna zemlji koja rasle pod zvijezdama

I

(Gledam tebe, zemljo brđovita,

tvoj mrki kamen, neba tvoja plava, Kako &i lijepa, planino stasita, pod zorom što ti lice obasjava!

Lijepa si, zemljo! Visoko se penje pod oblake tvog borja šumor vreo. Sjaj zvijezđa tvojih ko drago kamenje, s tisuću bajki čelo ti opleo,

Lijepa &i, zemljo! Jasni su biseri tvojih pučina, broja ne nabrojih vodama tvojim, i hod tvojih kćeri božnt je kao šum zastava tvojih.

O zemljo moja! Ti si put šljunčani, i vrt u cvijeću pun čarobnih snova. 'U malom gradu perivoj sunčani, podme i vrbe: odmor labudova,

Zemljo, zipko! Ti si građ kraj mora zazidan kulom &rebrnom, na žalu, uz blage krošnje maslinovih dvora, bliz galebu i susjed hučnom valu,

Lijepa ši kao trava negažena na pašhjacima tihih visoravni, Mlađa i kao gorški vir zelena, u suton, kađa sumčev žar potamni,

TI si šuma gusta i đuboka, i puna mračnih odaja, gdje &kriva &anjivu žunu i plahog poskokga, drveće što fu &toljećima sniva,

Ti si žamor klasja, cvrkut ljeta, usjevi kad u krilu sunce nose,

Ševina pjesma iznad suncokreta, i zamah srpa, njihaj zlatne kose.

I sva 8i ulje mirisno i smola, dim hrastova, tamjan krušne peći. Sva si zvuk praporca, tutanj kola, krik čovještva, maštanje o a&reći.

I sva &i tvrda stijena i mramorje kamenito, gdje smjelost gnijezdo savi, I 8va 8#8i mnoštva hod u praskozorje, i truba što ljepotu znoja slavi,

Krilata zemljo! Ko ždral grMhnljavini uzlijećeš Suncu jave što te rođi, Močćna u buri, lijepa u tišini,

u ropstvu ratnik, pjevač u &lobođdi!

II.

(edam tebe, zemljo ponosita, Sspokojnu, 8amu sred neba olujna., Kako je lijepa usred zrela žita zemlja moja, žetelica rujnal

Lijepa &i. zemljo! Kao na morima divljim i pustim galija šuštava, ka strmenitim ploveć ostrvima gdje s&krito blago u klisuri spava,

Ti si po] turbina, otsjaj rumen kotlova gdje se crmo gvožđe fali, Skunpocjena stijenja blještav grumen, sprud gdje šumni cvjetaju Koralji.

Ti'si &kmuupljen narod, trg vešelja gdje pjesme bruje i gore buktinje. I ti si &štrasna miso graditelja, iz bezdna što se u povijest upinje.,

O mudra zemljo! Čvrsta i sigurna stojiš pod nebom, mir na tebe liježe. Dok mrknu laži, ko starinska urna na zdencu blistaš, puna vode &vježe.

Kako si lijepa! Sjajnija od &viju plašteva carskih, kao noć zvjezdana. I kao šuma munjom obasjana. iz koje jarki ognjevi se viju,

Nad tamom kročiš, nasmijana lica, ne slušaš hajke, obilaziš prijetnju. Lijepa si kao planinska carica, sa Sviralama izišla u šetnju,

O zemljo moja! Ti znaš &voju snagu. Zla mjeđ &e razbi o zidine tvoje. Ti rađat znadeš pušku i toljagu, na beđemima zmajevi ti stoje,

Silu si &vrgla. Moć fi geslo nije, Pa zar si onda, zemljo moja, reci izvora tuđeg žedna, il bi zmije na česmu tuđoj postavila djeci?

I zar bi mogla cro plesti uže porodu ljudskom, o žalosna Mati, dok, vrane &lijepe raskršćima kruž., i rika lavlja' sjen čovječji prati?

III

2 smljo moja, livađe raspjevaj! I vi brzaci, planino stasita! Za ždralovima poteci i pjevaj, sumorni klanče, zemljo brdovita!

Nastat će doba, iz mrkih granata za igru malih zvečke će se liti., Šuštat će njive pune čistog zlata, zemlja će stara krv zaboraviti,

Pa kad se ruke svih podneva zbrate, i sjaj svih zora u jednu se slije,

kraj te ljepote svi će tad da &hvate: za hijenu crnu s6vijet taj sazdan nije.

I nit je čovjek rasto pušta ljeta milujuć &unce, grleć golubove,

nit zato muž je posto od djeteta, u ložnicu da gavrane pozove.

I jednog dana, kada, se rasplinu tvrđave bojne kao priviđenja, kada se lanci i verige skinu,

1 tuča mine, dažđ olova jenja —

kada se more pođ paljbama &legne, i zemlja se pod kopitima smiri, po dupljima zvjerad se razbjegne, i u svoj muk se povrate vampiri —

ej, neka znađe šutljiva planeta,

ej, neka vidi crna vasiona,

da svjetionik bjesmo novog svijeta, mi, ljutih srca šesnaest miliona!

S tog đigni, zemljo, lice ojađeno, nek pamfe stas tvoj gromovi i mora. |, Tvoje će ime, euncem pozlaćeno,

ko kliktaj orla bljesnut vrh timora,

I rod taj što je pod zvijezdama bio ništavilo i sjena, praha gruda, uzrast će kao palma: ođasvuđa ko &vjetlost meteora vidljiv cio!

\

Vesna PARUN Jul 1950 god

|