Књижевне новине

| | er.

..

, | |

| ir i

(0 nekim gorućim

pitanjima Dp0Z0Tišnog ŽiVOlrI.

Piše:

(Crtež Džumhura) VELIBOR. GLIGORIĆ

zdizanje glumačkog kadra i glu mačkog podmlatka u našim SJ pozorištima i pozorišnim „školama nailazi na jednu teškoću koja se sporo otklanja, teškoću koja je u · znatnom neđostatiku pozorišne literature. U većim „pozorišnim „centrima služe se sopstvenim prevođima strane pozorišne literature po svom izboru. Veliki broj pak pozorišnih profesionalnih i amaterskih kolektiva, udalje·nijih od republičkih centara, uvek na savetovanjima ističu kao najprešnije rešenje pitanja pozorišne literature. Izdavačka preduzeća ne čine velike napore da zadovolje ovu potrebu koja je životno pitanje uzdizanja i napretka pozorišne umetnosti kod nas. Ona se poglavito zadržavaju na objavlji-= vanju pozorišnih dela za pozornicu i to sa interesom koji je pretežno ogra= ničeno usredsređen na postojeće i uvedene repertoare pozorišta. Dela koja tretiraju opštu i specijalnu pozorišnu problematiku, dela koja služe obrazovanju i vaspitanju režiskog i gluma– čkog kadra malo se i retko objavljuju. Objavljivanje pozorišne literature, generalno uzev, me nalazi podrške u našoj štampi. Pozorišne edicije prolaze bez ikakvog Kkritičkog komentara. Jedva da se zabeleže čak i bibliografski. Pozorišna kritika usredsredila je svoj interes na pozorišne pretstave (i njih mnedđovoljno i neredovno prati), pozorišni časopisi šu još uvek u želja-

__ma i projektima koji se teško i sporo

y | je

. : Li . i |

e

e |

|

|.

ji '

|

||

||

e. | 9, : ij | i

. "—rz —r TT IC “~

-

;

x"

u M E. la | NOO ME O ı LOV U i

M_E

~ -

NT. TE — RA

realizuju. Književni časopisi čine re-

'đe vosvrierna razvitalc pozorišnog: ži~ · vota kođ nas, i to opet ponajviše na. rezultate realizovane na pozornicama. '

(Izuzetak je unekoliko časopis »Hr\vaftsko kolo« koji je 1949 posvetio čitav broj pozorišnim problemima). Nedostaju uže i aktivnije veze između izdavačkih pređuzeća, pozorišta i pozorišnih škola. Pozorišni pedagozi i pozorišni radnici ne manifestuju dovoljno urgentnu potrebu za štampanom pozorišnom literaturom, ne čine aktivno predloge i sugestije izdavačkim preduzećima, ukazujući konkretno na literaturu koja bi se morala prevesti ili na problematiku koju bi mo> gli sami obraditi. A izdavačka pređuzeća pak ne traže mogućnosti sa svoje strane da nađu veze sa istaknutijim našim pozorišnim peđagozima i radnicima da se s njima konsultuju po pitanjima pozorišne literature i da angažuju naše pozorišne stručnjake i

pozorišne pisce da obrade onu proble= matiku iz oblasti pozorišne literature ,

za koju su naše pozorišne škole i naša pozorišta najviše zainteresovana. Izgleda da izđavačka preduzeća smatraju izđavanje pozorišne literature kao skup posao, ili pak neđovoljno uviđaju onaj značaj koji sadrže izdanja pozorišne literature za obrazovanje ne samo pozorišnog kadra, nego i za. obrazovanje publike čiji je interes za pozorištem u stalnom porastu.

Takođe se mala pažnja poklanja i od strane izdavačkih pređuzeća, i

__strane štampe objavljivanju građe za

istoriju naših pozorišta. Rad na ısštoriji pozorišne umetnosti kod nas je pionirski posao. A. ova istorija je neobično važna za osvetljenje pozorišnih tradicija, za utvrđivanje elemenata razvoja pozorišne umetnosti kod nas. za izgrađivanje našeg pozorišnog Uumetnika i za izgrađivanje odnosa raše publike prema pozorištu. Građa za

istoriju naše pozorišne umetnosti mo-

'gla bi se objavljivati i putem alma-– naha, putem posebnih edicija, no za šve ovo potreban je vrlo živ interes izdavačkih preduzeća i njihovo uviđa nje značaja i potrebe ovakvih izdanja. Izdavačka pređuzeća, pogotovu ona koja svoju delatnost posvećuju vaspitanju omladine, mogla bi svoj interes proširiti i na monografije istaknutijih naših pozorišnih radnika i pozorišnih Umetnika iz istorije naše pozorišne U metnosti, sa prikazima njihove borbe za umetnost, uslova u kojima su žiVeli i radili, njihovih sagorevanja na Umetničkom polju, prikazima njihovih umetničkih ostvarenja i njihovih tendencija u razvitku pozorišne umetnosti. Bile bi korisne i ankete koje bi imale za svrhu da zabeleže dokumenlovano stanje naše pozorišne umetTosti u prošlosti, ona koja još nije iščilila sasvim iz sećanja, Mogao bi na primer neki naš stari pozorišni umetnik dati veoma mnogo značajnih Dodataka o dobu kada je živela i radila vrlo darovita plejada glumaca '%d nas (dobu između 1900 i 1914).

o

Roman Ivanke Vujcić - Lasyowske

PI

iy RDA INO a

·(„Vranjara” — Izdanje Malice Hrvaske 1949)

reba konstatirati da nijedno

djelo objavljeno kod nas u Hr-

vatskoj poslije rata nije izazvalo toliki interes kao prvi dio trilogije »Vranjara« Ivanke Vujčić-Laszowske, Ulomci tog romana pobudili su veliku pažnju danom kad su objavljeni u »Republici« i »Hrvatskom kolu«, tako da je objavljivanje djela u cjelini očekivano s nestrpljenjem. Iako je prvi đio »Vranjare« samo ekspozicija širokog zbivanja, koje će se još proširiti u ostala dva dijela, već sama ta “ekspozicija zaokružena je u cjelovito umjetničko djelo, koje može živjeti samostalno. A to je uspjeh književnice Laszowske koji se pozdravlja s rađošću.

U »Vranjari« Laszowska zealističkim metodom, dosljedno sprovedenim kroz cijelo djelo, crta neobično složenu, interesantnu i nama prilično nepoznatu specifiku ciganskog života pred početak prošlog rata. Ona ne ostaje samo na prikazivanju tog života u njegovom vlastitom zatvorenom krugu, u kom se bore dyije struje jedna s knezom Lalom na čelu, da se poživi i živi od rada na jednom mjestu (u Vranjari) i druga na čelu s Mitrešom, koji kao kaldaraš voli skitnički život, ali koji takvim životom (poslije raznih krađa) navlači na sebe hajke čitavih sela i čopora žandara. Već sama ovakva tematika, data umjetničkom snagom, bila bi dovolina da »Vranjara« bude u punoj mjeri interesantna knjiga, jer postavlja, pa čak i rješava problem koji se na ovaj na-

. čin u našoj književnosti nije do sada

tretirao,

Laszowska nije zastala u ovom okviru. Zbog opširnosti kojom hoće obuhvatiti problem ciganskog života, u vrijeme kad se ni Cigani pređ fašizmom nisu jednostavno mogli posakrivati u šume, ona je opseg radnje proširila i na vranjarsku sirotinju našeg čovjeka i na selo Jasenje, koje od Vranjare dijeli to selo samo rijeka Bosut. Tako je autorica, u mjeri koju joj đozvoljava kompozicija cijele trilogije, zahvatila u ovom prvom dijelu i bogato slavonsko selo Jasenje. Seoske gazde pred rat pojačavaju svoje špekulacije nadničarima, seoskoj sirotinji, gavani počinju oštrije zakidati i onaj krvavo sticani kus hrane, kojoj naglo skaču cijene. Doseljene Švabe pretvaraju svoj »Kulturbund« u »petu kolonu«, da u đanom času buđe na »visini događaja«.

U »Vranjari« nas najviše interesira ono bitno i specifično u ciganskom životu. Ne romantika strasnih ciganskih ljubavi, ćemana i konjskih griva. Jer te romantike nikađ nije bilo među golemom većinom Cigana raširenih skoro..po „cijeloj, Evropi.. Ne. otstupajući od realnog slikanja cigan-= skog: života, Laszowska je glavnu pažnju obratila na ciganski odnos prema radu, njihovo poimanje morala, odnos prema bijelom čovjeku, njihove običaje i stupanj civilizacije. Tako je obuhvatila ciganski život u svim njegovim komponentama, i zato nam ovo

djelo može „poslužiti kao dragocjeni -

dokumenat za upoznavanje ciganskih plemena, koja su se čudesnom snagom othrvala svim brišućim zakonima evropske civilizacije.

'U odnosu prema rađu postoje u Vranjari dvije jednako jake struje. Jezičak vage tu je još potpuno nestabilan. Kađ već sasvim izgleda đa će u Dplemenu Nikolića pobijediti gledište kneza Lale ( o životu na jednom mjestu, u svojoj bajtici, živeći od zanata) tada rođeni knežev sin Đura, viđeći kakve nadčovječanske napore treba uložiti, pa đa se na taj način očuva goli život, šuška sa skitalicom Mitrešom i na koncu pokušava 8 njim: bježati preko Save u Bosnu. :

Najsretniji dan u životu kneza Lale je onaj, kada u prolječe napuni nekoliko kola sa bakrenim „kotlovima, koritima, kovačkim potrepštinama i ostalim drvenim prođuktima, i krene, zajedno s cijelom svojtom u Jasenje na rrođaju. Svaka kretnja i pogled Cigana govori: Evo gleđajte gazde i kaputaši i mi hoćemo i umijemo radom zaslužiti komađ hljeba i lonac krompira. Pomozite nas u tom nastojanju — trud nam naplatite ljuđski...

Ovaj podatak dragocjen je našem čovjeku, koji hoće da zna, kako se svaka pojeđina grupa, unutar naše društvene zajednice, odnosi prema radu. Tako Laszowska kroz svoj roman

umjetničkom istinom rješava krupan ~

društveni problem, problem u kojem je jedna kategorija ljudi nosila klicu volie za rađom, a nije je u ižzrabljivačkom, nečovječnom društvenom sistemu mogla razviti đo prave ljudske manifestacije, koja čovjeka i diže iz stađija životinje.

Ciganski moral prikazan je u »Vranjari« s realističkom mierom, kojoj se nema što prigovoriti. Ta njihova zajednica ima svoj specifični moral, koji na određenom stupnju života plemena, na odgovhrajući način, čuva tu zajednicu. T,ogično je da se taj moral razlikuje od seljačkog ili građanskog morala, ili, da ga jednom riječju okrstimo: kršćanskog morala. On se potpuno suprotstavlja RKkršćanskom moralu tamo gdie ovaj brani cara i kralja s njegovom raznovrsnom šarenom gospodom od suca, lugara pa do žanđara i panđura; suprotstavlja se kršćanskom moralu bogatuna i gazda, koji gledaju kako bi siromaška opljačkali, prignječili i popljuvali; suprotstavlja se kršćanskom moralu na vjerskom području, jer ovaj moral predstavlja licemjerni seoski DpoP, koji u Jasenju vedri i oblači. Ali zato taj ciganski moral ima prave i dirljive dodirne točke, pa se često ! poistovjećuje, s moralom vranjarske sirotinje našeg čovjeka i sa moralom seoske sirotinje

a. : VeeiBa ji ciganski u »Vranjari« dati

t

Josip Barković

su također u pravoj mjeri. Tu stu običaji skrojeni prema nasušnim puotrebama, a religija (vjerovanje u dufiove pređaka) zastupljena je samo toljko, koliko je potrebno da Cigani u najtežim stradanjima nađu duševne podrške i okrepe, đa izdrže sve meqaće svog prokletog života . i Odnos prema neciganskoj vranjarskoj sirotinji moralno je potpuno jagan. Neće Ciganin vranjarski ni perce ukrasti siromašku Lovri, Striči, Joli ili Đurašu. Naprotiv, pod jednakim udarcima jasenačkih gazda udruženih sa žandarima, oni se zbijajuU u nesalomljiv prkos, u želju za teškom „osvetom. I kad knez Lala dolazi na samrtničku postelju loncokrpe Jole, tu je to dirljivo kraja.

Selo Jasenje, iako u drugom pla-·

nu, dato je s bogatom paletom. Sigurno je da će se fizionomija gazda: Kuzme, Pave Zlatarića, Đure Pavinog, pa Švabe Wencla i ostalih, u daljnjem razrađivanju »Vranjare« još upotpuniti. Ali i u ovom prvom dijelu oni su dostigli plastičnost likova svoje sredine. Atmosfera slavonskog sela izbija iz romana kao iz najboljih stranica proze Josipa Kozarca, Ive Kozarca, te Josipa Kosora. Seoski načelnik čič Marko Žmirkavi (igračka u rukama birtaša Kuzme), pijani pandur Žava, Maca Zlatarićeva, koja već sa šesnaest godina vrši pobačaj, seoska alapača Kalođinka, kao likovi, tipični su za slavonsko selo između dva rata. A neki događaji, u kojima se iz zakulisne igre podmetanja klipova, prelazi na obračun s kolcem i nožem, đati su u »Vranjari« velikom snagom. Tučnjava u općini potsjeća po živosti opisa na tučnjavu Jožice Kičmanovića — Bajsa u krčmi u »Registraturi«, ili u tučnjavi Kušmelja u »Bakonji fra Brni«.

Posebno mjesto u »Vranjari« (kad se teoretski raščlanjiva) zauzima pejsaž. Nemoguće je u ovom kratkom osvrtu opširnije govoriti o tome kako je problem pejsaža riješen u Vranjari. U pretežnom dijelu romana pejsaž je organski srastao s Vranjarom, Jasenjem i cijelom tom bogatom slavorn;skom ravnicom. Cigansko naselje Vra= njara je u šumi, od šume Cigani i *ive, oni su u ovom romanu zapra?7o šumski ljudi. I kađ poslije ubitačne

Pozorišni

p rvo: savjetovanje: pretstavnika

pozorišta Bosne i HefFcegovine,

ukazalo je ma niz pitanja "od čijeg pravilnog rješavanja zavisi dalji napređak pozorišta i pozorišne umjetnosti u našoj republici. Ovo savjetovanje bilo je potrebno zbog toga što se broj pozorišta kod nas povećao i što je nužno da se ta pozorišta međusobno što tješnje povežu. Prije rata radila su jedino pozorišta u Sarajevu i Banjaluci, oba samo sa d=amom i sa vrlo skučenim materijalnim mogućnostima. „Poslije oslobođenja, međutim, ta dva pozorišta razvila su se i podigla i po broju ljudi koji u njima rade i po kvalitetu onoga što ti ljudi ostvaruju, a naročito po interesovanju i porastu pozorišne publike. Naročito se razvilo pozorište NR BiH u Sarajevu: pored drame, stvorena je 1946 godine i opera, a u prošloj sezoni i mladi balet dao je svoju prvu samostalnu baletsku pretstavu. Pored tih starih pozorišta u Sarajevu i Banjaluci osnovana su, za posljednje dvije godine, oblasna pozorišta u Tuzli, Mostaru i Zenici. Nema sumnje da je to još uvijek malo. U Sarajevu već postoji radnička pozornica gdje radnička kulturno-umjetnička društva daju redovne pretstave. Brčko je već postavilo pitanje osnivanja gradskog pozorišta, a spremaju se i neki drugi gradovi da to učine. Bosna i Hercegovina ima svoju određenu i ne malu pozorišnu tradiciju (iako je postojeće pozorište u Sarajevu osnovano {ek prije 30 godina, a u Banjaluci 10 godina kasnije), a interesovanje za pozorište izvanredno je veliko i u najmanjim mjestima. To znači da kođ nas postoje povoljni uslovi za rad pozorišta. Prvo savjetovanje uprava pozorišta u Bosni i Hercegovini pružilo je za to puno dokaza, ali je ukazalo i na niz teškoća pozorišta bore. . Na savjetovanju se diskutovalo, uglavnom, o tri osnovna pitanja: o repertoaru, a kadrovima i o snabdjeva– nju pozorišta. 1 a U vezi sa osnivanjem novih i proširenjem starih pozorišta postavilo se pitanje kađrova kao prvorazredno pitanje. Srednja dramska škola, koja od prijo godinu i po dana radi u Sarajevu, daće prvu generaciju tek u 1951 godini, i to pod n:jpovoljnijim uslovi-

jedinstvo potcrtano: do

· društva i ono što dođe iz drug

s kojima se naša .

zime zalahore proljetni 'vjetrovi, kad „zaplove topli, runasti oblaci, kad izli-

„„ven Bosut zamiriši iz baruština 4 ıi-

tova, i kad zaprži srpanjsko sunce, svaki čas, kad ustaje, radi, liježe ili polazi van Vranjare, u ciganskom diihu, kao njegove sastavne komponente žive neposredno — zemlja i zrak, i vode i šume, a te elemente Laszowska uspješno spaja u pejsaž, organski vezan uz ciganski život. Ali, zanašajući se ponekad i suviše pejsažom, koji se iz cjeline odvaja kao puki ukras i prelazi u žongliranje rječima, autorica pretjera pa piše: »Iz prođorina između stabala, koje su bile otvorene prema nebu jasno plave, izvirale su ptice, one su pljuštale po krošnjama i rastresale se vjetrom oko kuća«.

Osim „neugodnih · „naturalističkih mjesta, zapravo detalja, koji nagrđuju cjelovitost romana, ima jeđan osjetan nedostatak u davanju historijske građe u »Vranjari«. Iz straha, da ne zapadne u feljtonističko opisivanje naših političkih zbivanja pređ početak drugog svjetskog rata, autorica se o tom vremenu služi nekim biblijskim rječnikom, ili u najboljem slučaju rje'čnikom Sjenkiewiča na početku njegovog »Ognjem i mačem«.

To je doba Banovine Hrvatske, Mačeka i Šubašića. To su godine kada napredniji seljaci viđe kako je Maček izdao sve zasade braće Radića. Raskol između poštenijih radđićevaca i sve više k fašizmu orijentiranih mačekovaca je tu. Govoriti o slavonskom selu pred sam rat, a preći mučke preko gore spomenutog, odaje da autorica ne vlađa tim materijalom u cijelosti i da u daljnjem rađu na trilogiji i te kako. treba paziti na »život u cjelini«, da djelo ne ostane torzo. Ni za jednog seljaka-gazdu ne znamo kako se on, u svojim poslovima i planovima služi svakiđašnjom politikom, a znamo da je to vrijeme seljak bio i te kako naelektriziran konkretnim i svakiđašnjim političkim pitanjima.

Svakako je najbolje za prvi dio trilogije naglasiti pozitivne i negativne momente, da bi to upozorenje služi!o autorici. za pravilnu orijentaciju na daljnjem njezinom rađu. To je I srna ovog kratkog osvrta, a i neke objavljene kritike više bi autorici pomogle da su išle za tim da joj otkriju dobre i slabe strane na njenom „vlastitom stvaralačkom metodu, nego što su izricale đefinitivne ocjene, s kojima se ovaj osvrt potpuno razilazi.

NIE. E SKE NR O

· Pohod moru

Pohod briima

I još brđima svu noć san korača: · ; lugovi, stenje, u prisoju ovce.

Što snivam često te uboge Rovce,

što mi kroz dušu protiče Morača?

Prošo sam posle avnije Lonđona, švajcarske gore i vrtove Haga, al' brda naša više su mi draga.

Slušo sam pesme firentinskih zvona, al' nijedno mi srca još ne tače kol'ko ga ganu glas naše Morače.

„hMjdukov tjrob“ na Tari

ONO noć je plako plamen u planini s ajdučka groba pored pusta puta. Čak i u ponoć kad se sve ućuta

— i zver i ptica — u šumskoj tišini,

samo su zvezde sjale u visini i kao duša da po smrti luta

života željna, grobu nesviknuta, trepto je samo oganj u daljini.

Taj strašni ajduk palio je kule, kalio strele jedđom ljute zmije, “ ljubio lice Kunine Zlatije,

pa ni po smrti neće đa istrdle ajdučke kosti, ognji da utdGle. 'U grobu leži, ali mrtav nije.

i p ohodićemo divno more naše : da očistimo đuh i telo valom. 2 EIJNE

Pijući vino iz Sunčeve čaše S a OĆNŠI

·prolutaćemo svud korabljom malom, | |

oko otoka, Morlačkim Kanalom, ? i svuda, — svud! — od Bojane do Raše,

gde nekad krv i šume preci đaše

grifonu zlom što rikaše nad žalom.

T dok se miris krošnja s naših gora. grli sa dahom ostrva i mora . nek od njih Kotor, Zadar, Pula cvate!

'xU zagrljaju večnom kad se zbrate grebeni morski i vrhunci gorski u prah će pasti grafon prekomorski.

rošo sam tuda prateć neke lovce, Lutasmo preko vrleti i drača. \Ugostiše nas ne tražeći novce ko da je svaka koliba palača.

' Božidar KOVAČEVIĆ

problemi u Bosni ı Hercegovini

ga Salko Nazečić. e

ioara naših pozorišta. U tom pogledu

ma njih sedam ili osam. Ta škola toliko potrebna za stvaranje glumačkog podmlatka — radila ·'je neredovito i bez potrebnih stručnih nastavnika. Rezultati koji su dđosađa postignuti ne mogu nas zadovoljiti. Škola, pored toga, nema ni potrebnih uslova za rad (prostorije i drugo), i ako se to pitanje ne riješi .u ovoj školskoj gođini teško da će dati ono što se od nje očekuje. Uz pozorište NR BiH. u Sarajevu, radio je jedno vreme i dramski studio, ali je i on prestao s rađom. Znači, kao izvor za popunjavanja pozorišta ostala su kulturno-umjetnička ih republika. Problem podmlađivanja pozorišta, a usto i stalna briga oko sistematskog uzdizanja tih ljudi — to je ono što stoji pred našim pozorištima kao osnovni zađatak. Pozorište u Sarajevu, kao centralno republičko pozorište, imalo je na kraju sezone 19491950 svega 3838 člana. Sa takvim brojem ono ne može normalno da radi; to je pokazao čitav niz pretstava. (U »Majoru Bauku«, na primjer, jednu od glavnih uloga igrao je čovjek koji nije član drame). :

Naročito je teško pitanje rediteljskog kadra. Sarajevo ima dva reditelja za dramu, a za operu ni jednoga. Banjaluka ima jednoga reditelja, a ostala pozorišta su bez stručnih . reditelja. Taj nedostatak „rješavaju pozorišta gostovanjem ili nestručnim rediteljima iz amaterskih grupa. Da li je pod ovakvim uslovima. moguć napredak tih pozorišta, njihovo umjetničko uzdizanje? Razumije se da nije. To se odražava i na repertoaru tih pozorišta: ili se on unaprijed ne može da planira, ili se planira pa se ne ostvari, jer reditelji koji gostuju nameću ono što već imaju pripremljeno, tako da je Mostar kao jednu od prvih stvari uzeo da priprema Šilerovu »Spletku i ljubav«. ,

Nije takvo stanje samo u pogledu reditelja. Nijedno pozorište u Bosni i Hereegovini nema svog stalnog scenografa ni kostimografa, pa je zato scenska oprema' pretstava mahom slaba. :

Drugo pitanje, koje u potpunosti zavisi od prvoga, jeste pitanje reper-

Odnos premq kritici

U prošlom broju »Književnih novina« autori filma »Jezero« Rađivoje Đukić i Jugoslav Đorđević objavili su napis u kome i meni ,među ostalima, prebacuju što sam »propustlio da se bar jednom reči osvrnem na svoju ulogu u stvaranju toga filma.«

Veoma je karakteristično da su i oni »propustili« da se bar jednom reči Oošsvrnu na moju navodnu »ulogu u stvaranju tog filma«. A »propustili« su, ni malo slučajno, iz proštog razloga što im je vrlo dobro poznato da, prvo, ja nisam bio ni rukovodilac ni član tela koje je scenario za film »Jezero« prihvatilo i odobrilo za snima-

“ nje; drugo, da nikada nisam bio član Stručnog umetničkog saveta pri preduzeću »Zvezda film«, i treće, da uopšte ni u kakvom vidu nisam učestvovao u »stvaranju« filma »Jezero«.

: No stvar nije u tome. Principijelno, i stoga mnogo važnije, jeste ovde pitanje odnosa prema kritici: napis autora »Jezera« pokazuje da oni, u suŠtimi, kritiku ne primaju i da zbog toga diskusiju oko »Jezera« pokušavaju da. prebace na lični, besprincipijelni teren. Na takvom terenu diskusija

"ige.:ne može prihvatiti.

'M. VITOROVIĆ

bilo je dosta lutanja, naročito kod ma njih pozorišta — sa djelimičnim izuzetkom pozorišta u Tuzli. Savjetovanje je ukazalo na slabosti repertoara naših pozorišta, (zanemaruju se bosanske i savremene domaće drame, nova pozorišta đaju komađe koji ne odgovaraju njihovoj snazi itd.) i podvuklo važnost široke diskusije pri donošenju repertoara, a naročito potrebu povezivanja sa centralnim pozorištem u Sarajevu.,. Pozorište u Banjaluci planiralo je u sezoni 1949—1950 pet pretstava od kojih je samo jedna ođ stranog pisca (M. Božić: »Povlačenje«, Sremac: »Pop Ćira i pop Spira«, Žerve: »Reakcionarji«, Štandeker: »Drugovi« i Ostrovski: »Bez krivice krivi«). U toku sezone izvedene su prve pretfstave, a Ostrovski je iz »tehničkih« razloga odgođen. Mueđutim, za sezonu 1950—1951 predviđen je Molijer (»Ska penove podvale«), Goldoni (»Ribarske svađe«), Gorki (»Malograđani«), Lope de. Vega (»Dosjetliiva djevojka«), Šo (»Kućevlasnici«), Šiler O»Spletka i ljubav«) i Ostrovski (»Bez krivice krivi«) dok su od domaćih pisaca predviđeni Nušić: (»Pokojnik«), Cankar (»Sluge«) i Stanković (»Koštana«). Pozorište u Mostaru planiralo je pet stvari od kojih dvije iz naše starije književnosti (Lucićevu »Robinju« i Držićevu »Mande«), dok je pozorište u Tuzli pored četiri domaće stvari, (Držić: »Dundo Maroje«, Pucova: »Vatra i pepeo«, Nušić: »Gospođa ministarka« i Trifković: »Izbiračica«) „stavilo na repertoar i Molijera (»Škrtac«) i Strindberga (>»Otac«). Razumije se da je vrlo teško tvrdđiti da ovako sastavljeni repertoari odgovaraju snagama i mogućnostima tih pozorišta. Sem toga, repertoar se ponekađ ne shvata kao plan rađa koji je pozorište obavezno i da ispuni, vodeći uvijel- računa o kvalitetu onoga što ss daje. Neostvarivanje plana i »skiđanje« pojedinih komada s repertoara nezgodno djeluje na mlade kolektive, i zato repertoar treba da bude unaprijed svestrano prostudiran. Razumije se da repertoar svih naših pozorišta ne treba da buđe isti kao i u Sarajevu, ali ne treba ni bježati od ponavljanja izvjesnih stvari s obzirom na nedostatak reditelja. I pored toga što pozorište u Sarajevu ima samo dva reditelja, zaključeno je da se Osigura njihovo gostovanje izvan Sarajeva i to prvenstveno sa domaćim stvarima (Kočić, Ćorović, Šahinović), da bi se pokazalo i našim „kulturnoumjetničkim „društvima kako treba pravilno postaviti domaće stvari.

| Treće pitanje o kome se dosta diskutovalo jeste pitanje snabdijevanja naših pozorište. Ma da pozorišta imaju dovoljno finansiskih sredstava,

· njihovo snabdijevanje nije pravilno

riješeno. Č-sto se, na primjer, gube đani i đani da se nabavi neka sitnica, potrebna su putovanja radi iznalaženja izvjesnih artikala, a to sve i poskupljuje i ctežava opremu. Pozorišta se, sem toga, snabdijevaju po višim komercijalnim cijenama i nemaju sVO-

ga servisa koji bi za sva pozorišta na-

bavljao i imao ono što je pozorištima

potrebno. Zbog svega toga, a i pora vrlo niskih ćijena ulaznice (u pozor štu u Sarajevu je za đramu najskuplja ulaznica 35 dinara!) odnos između prihoda i rashoda u našim pozorištima je vrlo nepovoljan: u Sarajevu 1:10 a u Tuzli 1:15. To su najskuplja pozorišta (za državnu kasu) u cijeloj FNRJ. Uprave pozorišta, kao što je zaključeno na savjetovanju, moraju o tom povesti računa.

Prvo savjetovanje uprava pozorišta u Bosni i Hercegovini načelo tri osnovna pitanja u rađu pozorišta: pitanje repertoara, kadrova, i snabđijevanja. Težak problem umjetničkih kadrova može se riješiti samo upornim pedagoško-umjetničkim radom u samim pozorištima i školovanjem mladih ljudi u dramskim školama i akademjjama. Pozorište u Sarajevu, kao centralno, mora tom Ppitanju posvetiti daleko veću pažnju nego đosađa. Osnivanje dramskog studija ,borba za pravilan rađ toga studija, povezanost sa srednjom dramskom školom, stvaranje od te ustanove stvarno umjetničke škole, ođabiranje i slanje talentovanih ljudi na akadđemiju, kako na glumački tako i na rediteljski otsjek — to su putevi kojim treba ići po pitanju »dobijanja«

kadrova. Što se tiče repertoara uvešće

ge kao obavezne điskusije i savjetovanja.koja će, uz još tješnju povezanost pozorišta, omogućiti pozorišnim upravama da na repertoar stavljaju najbo-

lja djela dramske književnosti, koja

odgovaraju mogućnostima određenog pozorišta. I, najposlije, za pravilno snabđijevanje pozorišta stvoriće se u Sarajevu pozorišni servis — čime .će se sigurno olakšati snabdijevanje o“ nim artiklima koji su potrebni za normalan rad pozorišta.

ustvari je tek –