Књижевне новине

0 našoj muzičkoj izdavačkoj

delatnosti Biše:

(Crtež Džumhura) MIHAILO VURDRAGOVIOC

Posmatrana u širim, jugoslovenskim razmerama, a i u pojedinim republikama, naša je muzička izdavačka delatnost još daleko od toga da zadovolji naše potrebe, često i one najnužnije. Ja ću pokušati da na primeru muzičke izdavačke delatnosti u Narodnoj Republici Srbiji unekoliko osvetšim ovo pitanje. ,

Posleratna muzička izdavačka delatnost u našoj Republici vezana Je, sa izuzetkom povremene delatnosti sindikalnog izdavačkog preduzeća »Rad« i Saveza kulturno-prosvetnih društava NR Srbije koji izdaju horske kombozicije, na izdavačko preduzeće »Prosvetu«. Petogodišnji bilans »Prosvete« — od 1945 do kraja 1950, svodi se na oko 130 muzičkih izdanja

Bilans, u poređenju sa onim na sek-= toru književnosti, zaista veoma slab. Perspektive za 1951 godinu takođe nisu bolje; 56 predloženih dela iz raznih oblasti muzike svela je uprava »Prosvete« na polovinu. današnjih, imala nesravnjeno veće

Ovako slaba, a uz to ponekad i nedovolino planska dosađašnja muzička izdavačka delatnost karakteristična je i za ostale naše republike, čak i za Hrvatsku i Sloveniju gde postoje i starije tradicije i veće tehničke mogućnosti. Prema tome, nalazimo se pred problemom koji je opšti i podjednako važan za celu zemlju. Ovaj problem postaje iz godine u godinu sve oštriji jer se potrebe za pojačanom izdavačkom delatnošću sve više osećaju. Možda će primer sa našim muzičkim školstvom i njegovim potrebama najjasnije osvetliti svu OZbiljnost ovoga problema i neophodnost njegovog što bržeg i pravilnijeg rešenja.

Naše se muzičko školstvo utoku poslednjih godina a u poređenju sa predratnim umnogostručilo. Samo u Narodnoj Republici Srbiji imamo damas 26 muzičkih škola prema 7 predratnih na istoj teritoriji. Razumljivo je da su se i potrebe za udžbenicima i odgovarajućom „muzičkom notnom literaturom u ovakvoj situaciji povečale u približnoj proporciji. Sva dogsađašnja izdanja »Prosvete« namenjena muzičkim školama ni približno ne odgovaraju stvarnim potrebama. Kađa se pri tome ima na umu da su Učenici naših muzičkih škola, naročito oni u unutrašnjosti, upućeni igsključivo na domaća muzička izdanja, postaje sasvim razumljivo da učenici prepisuju etide i pojeđine kompozicije jer se u školi nalazi ponekad samo jedan štampani primerak.

Tz oblasti srpske simfoniske muzike nije dosađa izdato ni jedno delo, Takođe ni jedno veće kamerno-muzičko delo. Ma da potrebe i mogućnosti za izvođenje ovih dela u zemlji i inostranstvu bivaju iz đana u dan sve veće razumljivo je da se u ovim ograničenim „izdavačkim mogućnostima nije moglo prići i njihovom štampa-

nju.

O pitanju poboljšanja ovoga stanja često se diskutovalo u republičkim udruženjima kompozitora, u Savezu kompozitora kao i na savetovanjima muzičkih pedagoga. Uvek se dolazilo do saznanja da je jedini put za radikalno poboljšanje današnjeg stanja osnivanje ili samostalnih muzičkih izdavačkih preduzeća u centrima republika ili jednog saveznog izdavačkog preduzeća, U jednom ili drugom slučaju ovakva bi preduzeća, izdvojena iz damašnjih, imala nesravnjeno veći mogućnosti rađa i ostvarivanja postavljenih zađataka. Sa dosadašnjim našim muzičkim izdanjima pokazalo se da mi imamo u zemlji i dovoljan broj kvalitetnih stručnjaka i potreban fehnički uređaj za solidno obavljanje ovoga posla. Pogotovo kada bi se skoncentrisao na jednom mestu. Što se dosađa nije otišlo dalje od re· či i želja najveći deo krivice pada na nas muzičare, i pojedinačno i na naša udruženja. Mi nismo bili dovoljno uporni đa želje i reči sprovedemo u delo. A nema nikakve sumnje da će dobro organizovana akcija na ostvarenju ovoga važnog zađatka naiči na razumevanje i podršku svih nadležnih

_ saveznih i republičkih orgaha,

| KNJIŽEVNE 'NOVINE

Povodom zagrebačke premijere drame • ; : Lai ; „* ““ Miroslava Krleže „,Vučjak“

ka koji ne bi bio svjestan hi-

storijskog duga i potrebe — umjetničke i moralne — đa stvara djelo koje bi dostojno oblikovalo revoluciju i revolucionarni „preobražaj društvenih odnosa kod nas.

Patetika, dramatičnost, napori i jedinstvenost situacije u kojoj se vodi naša borba, vapiju za umjetnikomsvjedokom. A svjesni smo toga, da mnoge i mnoge stvari koje se zbivaju kod nas pred našim očima nestaju i nestat će zauvjek, ako se ne nađe izraz kojim bi se prelazni i moćni životni

Realizam kao jedina osnovna umjetnička metoda za nas nije predmet spora. Utoliko nema kod nas problema. Danas je već svima nama jasno da nikakva revolucionarna frazeologija ne može nadomjestiti istinitost ni Opravdati otftsutnost umjetnosti u umjetničkom stvaranju. Jasno je i to da kod nas nema mjesta toj apokrifnoj revolucionarnoj umjetnosti kcja ponižava stvaraoca do apologetičara i glasno govornika u službi trenutnih državno-političkih taktičkih poteza. Po-

N“ jugoslovenskog književni-

stalo je jasno za nas da nema umjet-.

nosti — dakle ni revolucionarne Uumjetnosti — po naređbi ili porudžbi. Smatramo da je lični doživljaj i lična emocija umjetnika preduvjet i osnova svakog umjetničkog ostvarenja.

Treba da budemo svjesni činjenice da naša revolucija i maša današnjica još nisu našle svoje umjetničko ostvarenje. Premijera drame Miroslava Krleže »Vučjak« koja je održana 14 decembra prošle godine u Hrvatskom na• rodnom kazalištu u Zagrebu bila je događaj u našem kulturnom životu i zbog toga što je pokazala uvjerljivije od svih teoretskih definicija, najsnažnijim argumentima, ij. umjetničkim djelom i rjega dostojnom izvedbom, šta je zaista realistička revolucionarna umjetnost. Svi mi koji smo napunili gleđalište, doživjeli smo magičnu snagu žive riječi, rođene iz pesnikove strasne volje za istinom, i potresnu moć glume koja je transponirala pjesnikove vizije u neposrednu čulnu stvarnost.

Ovom svojom dramom Krleža je po• kazao, kako je revolucionarno u Umjetnosti istovjetno sa pobjedom izvorpe jstinitosti nad kliširanim frazama, kako revolucionarno u umjetnosti znači razgolićavanje sankcioniranih stanja stvari eruptivnim prodorom humanoga, kako i za umjetnika-revo» lucionara vrijedi kategorički imperativ koji zahtijeva od svakog umjetnika da, progovorivši bezobzirnom smjelošću krajnje iskrenosti, ide životu na korijea. I još nešto: djelom Miroslava Krleže dokazano je, kako ljepota nije u temi nego u onoj stvaralačkoj potenciranoj intenzivnosti kojom umjetnik, »osredstvom teme, oblikuje strahote i strast, nade i patnje, emocije i stvarnost života, sve protivrječ-

nosti, čitavu istinu ljudskih odnosa. Tema ie »Vučjaka« toliko jedno-

stavna da se može izraziti jednom rečenicom: za vrijeme Prvog svjetskog rata mlađ čovjek sa artističkom senzibilnošću, u želji da »iz ovog svega izađe«, ide za pučkog učitelja na selo gde dolazi do zaključka da selo ne pretstavlja roeziju, izlaz iz općeg pakla, nego baš suprotno — jednu od njegovih najmračnijih i najživotinjskijih stanica.

To je, i samo toliko je, tems »Vučjaka«. Ali tema tu ne znači kostur nego odjeću sadržaja. Pje snik, koji je u slučaju Krleže u istoj osobi i historičar i suđija, razobličuie čitavo društveno duševno stanje epohe. Ovo je stanje prikazano u konkretnim indđiviđualnim ljudskim likovima, u mjihovim međusobnim sukobima i sudbinama. Ali ne samo to. Da nema tu i nešto đrugo i nešto više, ne bi taj pjesnik bio i sudija. On je i sudija, ali na pjesnički način. To zna'· či, da on ne izriče neposredno optiužbe, ni presude, niti obrazloženja. To sve ima da izvrši nad samom sobom fa sama od njega prikazana stvarnost. Pjesnik prepušta stvarnosti, točnije rečeno povjerava pjesničkoj moći, kojom on svlači do gola tu stvarnost, da uzbuđuje gledaoce, da ta sama stvarnost razara iluziju, da onemogzućuja svaki dalji pristanak uz nju.

»Malograđanski događaj; u tri činn ..« Nije bez razloga što je Krleža ovako okvalifikovao ovu svoju dramu. Time je upozorio na svoju najđublju namjeru: ne rađi se tu o nekakvim izuzetnim „ljudima, nekakvim uzvišenim plemenitim herojima. Da se radilo o prikazivanju reagiranja nekakvih ođa-

~ branih đuša, to bi značilo da gledalac

može biti ugodno dirnut odabranim senzacijama plemenitih duša, a poslije — zadovoljan samim sobom — može se bez daljnjeg vratiti svom normalnom životu i nastaviti ga. Međutim »Vučjak« nije invitacija za nekakvo egzotično putovanje nekud gdje nas očekuju uzbuđenja koja su velika, ali su bez posledica; ne, to nije izlet u neke »više sfere« nego baš suprotno: pjesnikova snaga razbija uobičajnost običnoga i otkriva svu jezovitost, svu neshvatljivu abnormalnost onoga što smo navilli da zovemo normalnim životom,

Zar se može zamisliti običniji motiv običnog života, nego što je onaj izražen u umornoj konstataciji Polugana: »Velite đa vam je dosadno? A kome nije đosađno?«

Ali se time konstatacija Poluganova ne završava, nego se nastavlja istim akcentom umora i dosade:

»Kod nas je u haustoru umro neki čovjek«. I time što je baš to dođato konstataciji o općoj dosadi, ta obična dđosađa postaje nešto od čega te hvata jeza. Otkriti, prikazati, razobličiti jezovitu fantastičnost normalnog građanskog i malograđanskog ži-

'

Ervin

vota, a da ovo otkriće ne potrese: neki titanski veliki karakter, nego prosječ= noga čovjeka, i to otkriće manifestirati kroz obične ljvde, to je ono što je Krleža u toj drami htio da iznese i što mu je doista i uspjelo. '

»To je idiotija uštrcana nama u krv! Od prvoča dana, kad smo počeli usisavati materinje mlijeko! Od prvoga slova abecede mi učimo taj Kkretenizam ovih životnih klišeja! Zato ne možemo dovolino jako i dovoljno ispravno da reagiramo!«

Sugestivna autentičnost, snaga toga otkrića upravo je u tome da ono ne pripada nekoj egzaltiranoj osobi, nego mlađom čovjeku koji i sam ne shvaća, kako mu se nameće ta spoznaja o abnormalnosti normalnog malograđanskog života. Nema u »Vučjaku« ni jednog jeđinog čovjeka, koji bi bio egzaltiran po svojoj brirodi. A od prve rečenice Predigre sve do svršetka drame sve te prosječno normalne ljude »5bavija atmosfera ludila koje nije subjektivno u njima, nego je u objektivnim uvjetima njihova života, u objektivnim uvjetima društva u kojemu se odvija njihov život.

Krešimir Horvat, apsolvent filozofije, invalid i suradnik »Narodne sloge« glavni je junak ove drame, ali ne u onom smislu da on nosi ili aktivizira radnju. Njegov jeđini aktivni čin u samoj drami je u predigri i to u njegovoj ođluci da hoće »dobro postaviti život«, »nmudro živjeti« pa zato ide za pučkog učitelja u selo. A već je u Predigri veoma decidirano naglašeno da se u slučaju Krešimira Horvata ne radi o nekom. titftanskom Verteru, niti o nekom donkihotskom sanjaru koji bi htio da spase svijet na svoj indiviđualni način od svih mogućih zala i da se bori za opće uspostavljanje nekog imayginarnog zlatnog doba. i

»Glavno je, gospodine profesore, da čovjek s ljudima u miru živi! Mir ljudima dobre volje! A. drugo je sve sporedno«.

To su riječi skromnog mladića koji je u biti spreman i na razne kompro= mise, ako mu omoguće u moralnom, a još više u esretskom smislu pod:ošljiv život. On ne predbacuje Poluga= nu da ovaj nije obranio tog istog nesretnog gospodina profesora koga šet bije batinom. a »metteur« udara olovom u redahlc"i. Kako bi mogao or predbaciti to Poluganu, kada je i on sam — prema autorovim uputams »čitavu sconun promatrao pasivnox mnogo pasivnije od Polugana. Ne, on ne okrivljuje Polugana, on ga razumije kada mu kaže na kraju haiucinante Predigre: ·

»Ja sam gleđao to, kako si gutao. I kad si pošao do švoga stola, ja sam čuo lance. Dragi, Šuo sam. lance, kako zveče... I ti sada zuriš u telegram kao izbi)jen pas i ja te gledam i pasivan sam! »Šuti, jezik za zubel« Kasarna! To sam ja slušao u kasarni oficire! Veliki gospodin, gOspodin doktor! Oficir! Komandant! Hehc! Homo laureatur, političar, nsrodni zastupnik, ličnost, javni radnik, šef redaktor, he-he!

Jezik zube' Povuci rep, gaža! Mjesečna gaža, žena, troje djece, povuci :rep,. poliži:sve! O, a

ja sve to jasno vidim i ja sam pasivan. PV ašto nisam ćušiotog

lopova

Scena iz drame »Vučjaka: Drago Krča QC oanr O vac) ı atiyRo Nužić (uči

Sınko

zalupio vratima bordela duua, što je ustvari ređakcija uglednog građanskog lista.

»Na horizont! Na -ilne horizonte!« Da, i malograđanin je sposoban za neku veliku gestu, a može se spontano i iskreno zanijeti velikim riječima. Malograđanin je iznakaženi čovjek, ali je čovjek i zato mu treba roman=tika. Bomantika je adekvatni izraz njegove pobune i nemoći.

Krleža, koji je revolucionar i koji je napisao revolucionarnu dramu, Obračunava se u »Vučjaku« i sa romantikom. Iluzije ga revoltiraju. Ne zato što je on deziluzioniran, već zato što vjeruje da razum i pravda nisu iluzije, n»go sila koja može i mora pobijediti. I pošto želi i traži tu pobjedu, ruši fraze i laž, tu omiljenu hranu iluzije. Samo na lešinama pobijenih laži otvara se put saznanju stvarnosti, pa prema tome i aktivnoj borbi za promijenu stvarnosti.

Miroslav Krleža

Od Rusoa do Tolstoja postoji, u raz nim varijacijama, kult idealiziranog sela i seljaka. »Trešnje u cvatu, sunce... orem, slušam pčele kako zuje, idem životu na korijen« — Krešimir Horvat izgovara time osnovnu laž čitave jedne velike epohe građanske fi-

. lozofije i književnosti. »Selo! Natrag

na selo! To je jedino mudro rješenje problema!« A Mrleža pwkazuje na koži Krešimira Horvata ne samo da to nije rješenje problema, nego još nešto mnogo više.

Misao, koja se tokom drame najčešće ponavlja, jeste: »To sve nema smisla!« To se čuje od Horvata bezbroj puta, čuje se i od bivše vlasnice crnačkoga bordela u Čikagu, Eve, i od staroga ravnajućeg učitelja dvorazredne pučke škole u Svetoj Nedjelji, to kaže naravno i Polugan, kao i udovica učitelja, Marijana Margetićka, što više i sam narednik, postaje — vodnik oružničke postaje u Svetoj Ani — »Čo-

vjek tegli život kao vol jaram! Pak.

što? U zdravlje! Bog!« — svaki sa svoga gledišta dolazi do istog zaključka u jejinstvenoj konkordđaciji. Horvat dolazi iz grada, jer je sanjao o prirodnom i nevinom životu na se-

telj. Hadrović)

đdđa ga je krv oblila? Skandal! Skandali nemaju smisla! Živjeti trebal...«

U tome je izražena najdublja tajna malograđanina simpatično senzibilnog, još vrlo mladog malograđanina, Živjeti treba s jedne strane, a s druge strane svaki 5 revolt skandal, a skandali nemaju sniisla. On hoće, on mora izaći i zato zaiuLpi vratima redakcije Junak te drame polazi na svoj put sa geslom da treba živjeti i đa skandali nemaju sm;isla, a čitav njegov put, put same drame postaje dokaz za ıo da se ne može živjeti i da je ovakav život neminovno nizanje skanda.a

Nije umjetnikova stvar đa argumen– tira i uvjerava logikom apstraktnih pojmova. Jeđina umjetnikova mogućnost uvjeravanja leži u čulnom obli kovanju njegovih doživljaja. Umjetnikova Pra njegov svjesni stav p-e ma društvu ne može doći do izraža)u drukčije nego posredstvom njegova načina oblikovanja. Ali se načinom oblikovanja ne samo može, nego i mo• ra manifestovati umjetnikov nazor na svijet. Što je veći umjetnik, to će više zoino i 8a neodoljivom šugestivnošću djelovati ono što nije direktno izrečeno, što nije izrečeno uopće, ali je prikazano. |

»Živjeti treba! Izaći treba! Na horižont! Na silne horizontel,

Ovako uzvikuje apsolvent filozofije, invalid i suradnik »Narodne sloge«,

junak »malograđanskog „događaja«, KMrešimir Horvat. I zaista je izašao i

lu. A tek što je došao u selo, već su ga nožem do kosti. A primaju ga sa snovima — o divotama gradskog života. .

»Tamo u redakciji sjeđe idioti, kreteni, hulje, nitkovi, paranoici! Ma, vjerujte mi! To sve noma smisla!«

Ovako #ezonira Krešimir Horvat. A njemu se odgovara autentičnom slikom života na selu:

»To su životinje, ovi naši ljudi! Životinje! Četrdeset godina sam ja s njima živio kao pas i mačka, Grizli smo se i klali... Gradim plot stotinu puta, a oni meni noću sjekirom po plotu!... Dođu, pak vam psa rođenoga ustrijele iz osvete, gospodine moj! Psa vam ustrijele!L... Oni će vam ispiti vođu iz zdenca, a kad budete hodali s vičem po eelu, da se napijete, ne će vam dati ni kapi! Otjerat će vas od vođe, gadovi! Da! to će vam se dogoditi! Znate!... Nema to sve smisla ni rezultata! I već sam htio đa nekamo pobjegnem, da ostavim sve to, pak da pobjegnem od svega, kako tu stoji, pak dalje!«

Bjegunac misli đa će naći azil na

selu, a prvi čovjek koga tamo upozna,'

govori mu o svojoj želji da pobjegne. A kuda bi htio on pobjeći? U grad.

»To bih ja učinio! Sretni ljudi koji mogu da žive u gradu... Kolodvor, asfalti, kazalište, crkve, koncerti — a na kao ovdje: blato, blato i blato.«

I taj isti Hađrović:

»Ja sam četrdeset godina sjeđio tu za

. katedrom kao pas na lancu i lajao tu u

ovu noć! A sve to niie imalo ! O a alo mikakvog

Pitanje starog Hadrovića, upućeno mladom učitelju: »Eh gospodine moj, čovjek, gdje je čovjek?« ostaje bez odgovora tokom čitave drame.

»Eh, gospodine moj, čovjek, gdje je čovjek?« To pita stari Hadrović koji se svukao do gaća, to pita čitavim svojim životom Marijana koja je prve noći postala ljubavninom Horvata, to pita i sam Horvat, kada odmah u drugom činu susreće seosku stvarnost ne u obliku trešnje koja cvate, nego u licu triju seljaka školskog odbora sa kojima se žestoko sukobljava zbog plehnatog školskog škafa zbog drva, metle i stolaca, i to tako žestoko da »vrišti kao histeričan i pjeni se i bije nogom o pod«, i svć to uzaludno. Što više taj isti Horvat koji čezne za čovjekom, nema i ne može imati protuargumenata, kada mu Marijana furiozno dobacuje: »Vi ste svi životinje, gadovi, zvjeri, vi niste ljudi, vi ste užas! Užas! Užas!«

I »pokojni« Lazar, muž koji se pojavljuje na klimaksu sukoba između Horvata i Marijane i koji uobražava da je našao odgovor na pitanje, sa svojim nemoćnim religioznim ludilom dokazuje koliko je opravdan onaj krik starog Hadrovića: »Ih, gospodine moj, čovjek, gdje je čovjek?« Tu je i Eva, bivša vlasnica crnačkoga bordela u Čikagu, Amerikanka koja je počela svoju karijeru time, što je »kod jedne kompanije, osamsto metara pod ze= mljom, prala Japima rublje«; i kada i ona odgovara na ono pitanje, samo dokazuje time da i nju muči ono i da ni ona nema odgovora.

»Oho preko, ono ja zovem život! Ono! Da! Otvoriš jednu pajpu: topla voda! Druga pajpa: gas! Zavrneš: elektrika. Sjedneš u lift, pak samo letiš gore pod nebo! Ovo je ovdje skandal, a ne život! Sada Čikago, Njujork, Picburg, San Francisco, Ohajo,

sad sve ono blista kao ponoćka! Oni tram- ·

vaji. muzike, gramofoni! Ono je život! Amerika! Jumajted Stets of Amerika! Ono!«

U Hvinoj glavi tehnička civilizacija koju ona zove Amerikom, postala je isto onako fantom sreće, kao što je bilo selo za Horvata i grad za Hadrovića, daleka i nedostiživa Amerika, fantom koji ima da nađomjesti ono što neizlečivo boli, nedostaje i čega nema: ljudski život, ljudske odnose među ljudima.

Krug se zatvara. Horvat sam izrašava to u dijalogu sa Amerikankom pri kraju drame: »Da se vratim natrag u grad? Oh, u grad! Ženo, da ti znaš, što znači onaj odurni grad! Tamo je sve još groznije, još zatvorenije nego sve ovo tu! Ja ne mogu! Ja savršeno ništa ne znam!«

Krug se zatvara takvom snagom, da se osjeća: ne može se pobjeći nikuda, tu se mora sve do temelja srušiti. Infernalni krug se zatvara i oko mladog Horvata baš time što je i on izgubio mogućnost svih svojih poetskih iluzija o mogućoj idili. Možda će ga taj gubitak slomiti. Ali on može postati sila koja će ga učiniti revolucionarom. Svakako, tu je kraj koji znači nužan početak nečeg potpuno novog. Intenzivnost kojom je prikazano potpuno zamračenje svih životnih vidika i zbog koje upravo sam taj mrak vapi za svjetlošću, to je Krležin »pesimizam«, pesimizam koji je potresno realistička manifestacija beskompromisnog revolucionarnog humanizma. To je konstruktivna volja koja se afirmira u destruktivnom poricanju postojećega.

Ova revolucionarna drama pokazuje, između ostalog, i to kako je veliko realističko umjetničko ostvarenje uvijek vezano uz jednu određenu epohu. Ta povezanost sa konkretnom stvar– nošću određene epohe he znači ograničenost nego baš suprotno, pobjedu nad granicama „prostora i vremena. Hrvatsko selo pod kraj Prvog svjetskog rata živi punim životom u toj drami. Ali ne bi Krleža bio pjesnikstvaralac kada ne bi njegov realizam značio više nego prolazno slikanje prolaznih fakata. Lokalno, ako je umjetnički oblikovano, postaje izraz univerzalnoga, a prolazne pojave, oblikovane umjetničkom snagom, daju trajnost onome što je prolazno.

»Vučjak« napisan 1923 god. djelovao je 1950 nesmanjenom snagom. Duh revolucionarnog humanizma koji živi u toj drami, ne samo da ništa nije iz·gubio od aktuelnosti, nego nam i danas otvara nove vidike, da življe i dublje shvatimo sebe, neophodnost i dostojanstvo, ljudski smisao današnje naše borbe.

Režiser pretstave Branko Gavela šoš jednom je pokazao kakvom van= rednom snagom vlada svim mogućnostima pozornice i glumaca i kako znan ostvariti svoje zamisli do kraja, smjelošću i sigurnošću majstora. Iako u pređigri nije došlo do izražaja dovoljno vizuelno da se ređakcija »Narodne sloge« nalazi u gradu usred općeg pakla Prvog svjetskog rata, Gavela je subjektivno ostvario atmosferu »pakla gdje novine smrdđde« i gdje je sve što je ljudsko polonulo u bezdušnu divlju groznicu, atmosferu potpune otsutnosti svega što je pozitivno ljudsko u odnosima te ređakcije. Ljudi te redakcije imaju u sebi nešto od prokletih duša, to su sablasti koje kao da još samo oponašaju čovjeka u nekoj općoj groznici očaja, mehanizacije ili brutalnosti. To je postignuto jednostavnim sredstvima, kao na primjer: svi su razgovori ustvari mono= lozi, jer retko ko gleda u onog drugog kome prividno upućuje svoje riječi. Gavela kao slikar komponuje i najsitnije detalje scene, U masovnoj sceni u drugom činu, kad se Lazar pojavljuje, svaka osoba i svaka grupa djeluje kao oživotvorenje Hegedušićevih Podravskih motiva. I baš zato što Gavela spada u one režisere koji umiju ostvariti svoje vizije, možda je dozvoljena primjedba da se poslednja scena drame, svršetak, odigrava suviše naglo, tako da gleđaocu jedva osta-

(Nastavak na šestoj strani)

S:UAN dovan Sterije Popović

145-GODIŠNJICA RODENJA JOVANA STENIJE POPOVICA

Prvog januara navršava se tačno 145 godina od rođenja poznatog srpskog komeđiografa Jovana Sterije Popovića. :

Sterija je rođen u Vršcu, u trgovačkoj porodici. U rodnom mestu učio je nižu gimnaziju, ali s čestim prekidima, pošto je” otac hteo da ga silom uveđe u trgovinu. Više razrede gimnazije završio je u Temišvaru i Pešti, a prava na fakultetu u Kež-” marku. Posle završenih studija bio je naj-' pre profesor u Vršcu, a zatim je započeo advokatsku praksu. Godine 1840 bio je po- · zvan u Srbiju gde je primio položaj profe- sora u novoosnovanom liceju u Kragujevcu. Kasnije je bio načelnik Ministarstva prosvete, ali posle sukoba sa Vučićem i njegovom strankom (zbog kampanje Dprotiv Srba iz Vojvođine\ da3ao je ostavku na položaj i vratio se u Vršac gde je ostao do Wraja života — 26 februara 1856 godine.

Sterija je bio vrlo plodan i raznovrstam književnik. Počeo je sa stihovima, kasnije je pisao pnipovetke i romane, drame i tra=gedije, ali je najviši domet postigao u komediji. Uz Nušiča on je do današnjeg dana ostao najveći srpski komediograf. Mnoga njegova dela nalaze se na našim pozornicama neprekidno već čitavih sto godina: »Ženidba i uUudđadba« »Rodoljupci«, »Loža i paralaža«, »Pokonđirena tikva, »Kdir-Janja«, i dr.

Pored rađa na Mnjiževnosti, Sterija je u istoriji srpskog školstva ostao kao jedan od prvih pisaca udžbenika. Kao načelnik Ministarstva „prosvete, Sterija je izvršio reformu školske nastave u Srbiji, postavliaiući je na modernu, savremenu evropskkku visinu. On je dao inicijativu za osnivanje Srpske Akađemije nauka, Narodnog muzeja i dr. |

NOVI LIST — »NEDELJNE INFORMATIVNE NOVINE«ć

Potreba za jednim nedeljnim listom koji bi tretirao društveno-politička i kulturna pitanja naše stvarnosti oseća se dosta davno kod nas. U tom se cilju i pokreću · »Nedeljne informativne novine« — »NIN=«, čiji će osnovni zadatak biti da našim ljudima kroz aktuelan i zanimljiv članak, komentar ili reportažu pruže informacije o najvažnijim događajima spoljne i unutrašnje političke situacije. Poređ toga list će u okviru stalnih rubrika pratiti i KOmentarisati probleme privredne izgradnje i sva ostala pitanja vezana sa izgradnjom socijalizma kod nas (zakonodavstvo, suđ-

stvo, ekonomika itd.\. Posebnu pažnju »Nin« će posvetiti društvenoj hronici u kojoj će tretirati i iznositi na diskusiju najinteresantnije probleme svakidašnjeg

života (rad sudova, borba za štednju. pojave birokratizm?,. VKvw\t ponašanja, radni odnosi, kritika r

pojeđinih Oorgana vlasti, negativne pojave na raznim poljima naše:! društvenom života itd.). Informacije o kulturnom životu i problemima biće veoma bogato zastupljene u odgovarajućim stalnim rubrikama (film, pDozorište, muzika, slikarstvo, knjige itd.). »NIN« će na svojim stranicama razvijati principijelnu umetničku kritiku. S druge strane, da bi pomogao razvitku književnosfi i umetnosti, »NIN« će redovno obiavlijvnti književne i umetničke priloge. Kulturnom nasleđu. problemima raznih nauka biće posvećen znatan prostor u listu, kao i zabavnom delu (sport, šah, zanimljivosti, humor itd.). Saradniom majistaknutijih javnih i kulturnih radnika, interesantnim sadržajem, »NIN« treba da postane značajno glasilo političkog i kulturmog života kod nas i đa na taj način zađovolji postojeću potrebu za zanimljivim i aktuelnim nedelinim novinama.

»NIN+« počinje sa izlaskom 7 januara i izlaziće redovno nedeljom na 12—16 stranica. Cena u prođaji iznosi 8 dinara.

PREMIJERA FINZGAREVE DRAME »RA= ZVALINA ŽIVLJENJA« U TRSTU

»SlovenačkoO narodno gledališče« u 'Trstu izvelo je premijeru drame »Razvalina življenia« od F. S. Finžgara koji u februaru 1951 navršava „osamdesetogodišnjicu života. Dramu je režirao Mođest Sancin, dok je Jože Cesar svojom inscenacijom uspeo da dočara tršćanskoj publici kutak gorenjsike zemlje u kome se radnja odvija. Modest Sancin igrao je takođe glavnu ulogu, bogatom seljaka Urka.

Slovenački književnik F. S. PFinžgar proslavio se svojim istoriskim romanom iz života starih Slavena »Pođ slobodnim. suncem«, koji je izišao i u srpskohrvatskim prevodima. Značajan doprinos slovenačkoj literaturi pretstavljaju i druga njegova dela kao »Dekle Ančka«, »Prero-. kovano«, izvrsna crtica »Na petelina«, roman »Iz modđernoga sveta« i njegove drame, među kojima »Razvaline življenja« zauzima istaknuto mesto zbog dramatične sažetosti, jedrog jezika i jeđnostavne ali oštre karakterizaciie likova. Ova drama. napisana je pred Prvi svetski rat. U njoj je pisac prikazao propađdanje seljačkih gospodarstava. pohlepu za zemliom i nove cem kulaka Krka, zle strasti koje razbijaju porodicu, samovlačće otaca pri sklapa=>” nju brakova svoje dece iz interesa janstvo u kome propađaju unesrećeni lju« di gorenjskih sela, podv)ačeći đa su ljubav i vernost najveći ljudski kvaliteti.

MUZEJ HRVATSKOG PRIMORJA — U Trsatekoj MRadini biće otvoren glavni đe muzeja Hrvatskog Primorja, koji ie pun istoriskih znamenitosti iz najđavnijih vremena. T'rsatski muzeji bio je dosada poznat po zbirci bronzanih pređmeta i mo zaika iz II veka. U njemu su sakupljeni” istoriski spomenici i iz ostalih delova Hr-evatskog Primorja, naročito sa otoka. Pored, ovog muzeja veoma je zanimljiv i muzej, franjevaca u kome, poređ vanredno lepih" nošnji i drugog etnografskog materijala, postoji bogata biblioteka koja sadrži, između ostalog, kompletan „Gregorljanski koral i prvo izdanje Prešerna.,