Књижевне новине

BROJ 15

II SI ———=

KRIIŽEVNE MOVINEF

»LJUDI• MILANA KONJOVIĆA

POVODOM IZLOŽBE U UMETNIČKOM PAVILJONU U BEOGRADU

likar Milan Konjović nazvao je svoju izložbu »Ljudi«. To su naročiti ljudi, čudnovati ljudi, seljaci, zanatlije i građani, različiti po svojim posebnostima, no ipak takvi da im se mogu dati sva imena, ma da

„se ustvari mogu naći jedino u besput-

nom i ekstatičnom predelu umetnikovih snova. Fu

Spoljašnja stvarnost čoveka, ma kakvo mu se ime dalo, ribar iz Cavtata ili sejač, ministrant ili ludi J oška, profesor ili stuđentkinja, ranjeni svinjar ili šinjorina Deša, samo je povod i ishodna tačka. Sa te obale dokučivog života otiskuje se umetnik i stvara čoveka i pejsaž po svojoj vlastitoj meri i svom unutarniem zakonu.

Konjović nije epigon. Ulazeći u izložbenu prostoriju i misleći na Lov iz Korinta i Ruoa, Gogena i Van Goga, Kokošku i Matisa, osećamo da su Konjovićevi likovi, oblici i boje samo sestrinska sredina epohe kojoj i Konjović pripada. Iste težnje i instinkti epohe inspirišu i njegovo delo.

Konjović je akorđe vremena orkestrirao na svoj vlastiti način, na način u kome odzvanjaju srpska i specifično vojvođanska sudbina i pejsaž. Ali, pri tom su u njegovom slikarstvu sadržani svi oni elementi đekompozicije koji su karakteristični za ekspresivno slikarstvo. To je pravac Koji ustaje protiv tehniziranja umetnosti, stoji u suprotnosti sa akademizmom i naturalističkim „žanr-pripovedđanjem i crpi iz vrela instinkta i snnva.

Već po Prvom svetskom ratuiu međuvremenu između Prvog i Drugog proživeli smo velike potrese u carstvu umetnosti. Umetnici su sagledali poljuljanu osnovu ekonomske, socijalne i etičke stvarnosti. Viđeli su umetnost okamenjenu i usmrćenu u spoljašnjoj tehničkoj savršenosti. Savršenost narativnog racionalističkog objektivizma u slikarstvu izgledala im je prepuštena domenu fotosočiva. Nakon razvitka od Altamire do Remb?anta, od Goje do Manea, nakon perioda umetnosti koji je na platnu ukrotio pokret i difuznu svetlost, koja je prodrla u dubine i skrovitosti ljudske duše, mnogim umetnicima izgledalo je da je inventar spolja „sagledanih objekata iscrpljen za umetnost. Tako se dogodilo da su se mnogi umietnici sve više uđaljavali ođ prikazivanja konkretnog sveta, da 6u u svojim delima napuštali vidljiv i logički definisani objekt. Tu je umetnost dospela do granice samorastapanja, do praga vlastite negacije. Ekspresivno orijentisana umetnička generacija koja je dolazila od fovizma nije težila odv»aćanju od prirođe, već odvraćanju od njene spoljašnosti. Htela je istinitiju prirođu, dublje shvaćenu, obimnije Kkoncipiranu, koja bi pod naturalističkom istinom površine formulisala dublje veze. Ustala je protiv površnog pozitivizma fehnizirane umetnosti ali je mnogostruko potpala pod uticaj površnog iracionalizma.

Van sumnje, posetilac-laik, u prvi mah, posmatraće sa čuđenjem, pa možda čak i sa nelagodđnošću, slike koje ga sa ukočenošću maski gledaju sa ziđa. ;

To je nepoznati jezik, zemlja boja i oblika u koju se još nije ulazilo a koja traži privikavanje i misaonu spremnost, pa đa se otvori. Mi ne kažemo da se te mračne i tragične patničke maske kreature mogu dopasti slučajnom posmatraču. Gledalac Koji je dosada malo video trebalo bi da pokuša da za pastozno nemirnim potezima te blistave kičice otkrije jeđinstvo stila, zaobljenost duhovnog stava. I tek posle izvesnog kraćeg vremena

. možda će mu koja od slika prijatelj-

ski progovoriti.

Milan Konjović spada u umetnike koji svoje delo grade iz elemenata bo. je. Spretnost i virtouznost da jedino sredstvom boje dospe do dramatičnog uzdizanja i vizinerske patetike govore o mogućnostima koše slikar Konjović nosi u sebi. Predmeti i mesto, materija i obl!ik menjani su, ftransponirani. Jedino boja preovlađuje i triumfuje. Njome Konjović izražava sve što oseća i misli.

Konjović koji je u mlađosti studirao slikarstvo prvo u Pragu, a potom mnogo godina u Parizu, doneo je otuda pobude za stil i problematiku svoje umetnosti. Malo je kod nas slikara

blistavije snage boje i neobičnijeg niBuktanje ljubičastog i

jansiranja.

22%: : Milan Konjović: Ministrant

hromno-žutog, jasno-zelenog i azurnoplavog prema noći crnih kontura, potseća nas na lepotu starih crkvenih prozora. A možđa je u tome i tajna čežnja umetnika da slika na blistavom i prozirnom materijalu stakla.

Na ovoj izložbi Konjović nije prikazao svoje slike seoskih i poljskih pejsaža. U fim slikama je sadržana specifična atmosfera seljačkog i malogradskog „života „Vojvodine. Plava pustinja noćnih ulica, usamljenost i tama sela, onakva kakva je od iskona, polje sa poređanim „plameno-žutim snopovima pod mračnim zgrudvanim nebom, seoska ulica blaga, mrko-siva u večernjim bojama i kuće koje kao da imaju duše i da kriju u sebi mnogo prošlosti.

Od tragične dramatike njegova skala vodi ka nijansiranom lirizmu. Pokušava da zahvati iz narodnih vrela umetnički uobličavajući ljajući tradiciju seljačkog nasleđa u 08 i obliku u folklorističkom šareniii pn

Konjović rado povezuje svoje slike krajeva sa ljudskom delatnošću. Isto onako kao što. rastenje plo:lova i drveta vangogovski dramatično oseća, pokušava da nacrta i temu ljudskog rada i ljudskog života u unutaznjoj vezi: ljudi na rađu, pri piću, kod igranja karata, u zarobljeništvu. Lica patnje, dokolice, jednostavnosti i usamljenosti. Vrata koja uvode, ali postaju tamnica. Sveće gore u ruci, gore u crkvi i osvetljavaju čoveka koji kreće u neizvesno, traži i luta.

i naštav- ·

Oto Bihalji-Merin

Širokim potezima, punim krivina, i gogenovski elementarnim bojama slika Konjović sejača, kao što bi slikao ikonu: seljak, koji nosi forbicu sa semenom, opaljenog lica, usta razvučenih u širok tajanstven osmeh, osenčen velikim slamnim šeširom sličnim oreolu. Teške radničke ruke bacaju seme u zemlju. Ta simbolička slika prikazuje seljaka u njegovoj uskoj izolovanosti, seljaka Kakav je bio i koji još nije prekoračio prag naših dana.

»Ćira« u plavom, sa ružičastom kravatom, sa dugmetima što blistaju na kaputu i na belom prsniku. Sedi u naslonjači, siguran u blagostanju, na jasno-plavoj osnovi, sa snažnim rukama koje su grabile dok je bio mlađi, a koje su sada pune svega.

U imućni svet spadaju svakako i.

fri đame u loži. Mlada, desno, puna telesnosti, svetla, kao kredom napudrana, sa hlorofilno-zelenim odblescima, udubljena u pozorišnu igru i svoje želje. Obe starije, građanski svečane, već nešto rezignirane, A u poleđini čovek sa naočarima i mladić, vitak elsgantan, sa licem presečenim rubom slike. Plavo vela leve dame ponavlja se u odeći srednje i najzad u pozorišnom dogledu na balustradi, koji svakako manikirana ruka katkad podiže do očiju, da približi sliku scene, daleko sa pozornice, koja nije više teater od ove čestice života u loži.

Prosjacima na groblju nazvao je slikar stare žene i ljude, slične vešticama, sa rukama obolelim od gihta, koji požudno-radđoznalo ili zlurado zureći stoje kraj groba, svakoko očekujući jelo ili milostinju. Levo slika je ograničena čvornovitim drvetom, sličnim ovim redim ljudima i ženama. Jeziva skupina, ali možda sa previše elemenata karikature da bi mogla dovoljno duboko uobličiti unutarnju viziju ovih ljudi već bliskih grobu. |

fFragmentom jedne kompozicije naziva slikar studiju žena sa svećama u ruci, sa ucveljenim, bolno rezigniranim licima. Studija za veliku buduću kompoziciju pogreba.

»Sveštenici« naziv je jedne slike. Tri dđuhovnika u prednjem planu, možđa u kapeli, možđa u idenju na pogreb. Srednji sa kao vino crvenom biskupskop mitrom, sličnom karnevalskoj kapi; duhovnici drže mesnate ruke na trbuhu, preko jasnih površina boje košulja, u istinitoj ili zanatskoj predanosti molitvi. U zadnjem planu neizrazita, rasplinuta lica onih koji za njima idu.

»Ministrant« naziva se đečko sa crvenim okovratnikom i narukvicama. Boja kaplje nad svetlom ministrantskom ođećom i blista kao vino. Dečko, zanesen svojim metafizičkim zadatkom, sa veselim limunasto-žuto-plavim čuperkom stoji na osnovi plavoj kao može. Lako površinski naslikan sa prelazom u dekorativno. i

Skučenim životom u teskobnom prostoru živi »Starica u kuhinji«. Tajanstveno, kao u bajkama, padaju providne senke pastelne kređe. Starica, na stolici, između kuhinjskog ormana i stola, plete i misli, i seća se. A lonci poređani na zidu, crveni, bakarni i plavi emajlirani, zdela nad glavom, papuča koja koso leži preko noge, utkani su u monolog i u sećanje.

»Ubogi Lovra« ime je dečaka koji, postavljen pred jedniri crvenim ćilimom, prikazuje tupu prostotu Simplicisimusa. Sa koso postavljenim nogama, sa ružičasto-ljubičastom bojom košulje i hlača, koje kao da se prozi-

ru, ja licem tupo okrenutim svetu, gleda kao da pita: zašto?

Još »Tri dđečaka«, u jasnom papirno plavom, blago ružičastom i nežno-zelenom kao trava. Lica neizražena, još nejasna, možda malo prkosna, tanki detinji udovi, kratko potšišana kosa, grupa koja obrazuje piramidu. Sa nezaposlenim rukamz= sede na klupi pred sivim školskim zidom.

Veselije su »Stuđentkinje«. U svetlom mrostoru seđe za stolom, leti, kod otvorenih prozora kroz koje pejsaž atm sferično prodire. Staromođni zidni sat otkucava doba našeg detinjstva. Gledaocu godi jasna harmonija, jednostavnost ovog vedro letnjeg enterijera. .

Pedeset i tri takve slike, uglavnom u ulju, a neke u pastelu, govore o intenzitetu i životnoj snazi, fantaziji i mnogostranosti slikarevoj. Ne može se, a da se obe slike velikog formata

sa tematskim akcentom, »Žrtve godine 1941« i »Fašisti streljaju«, ne obeleže kao slabije. One imaju u sebi nečeg prigodnog, brzo zabeleženog i još u duši nesavlađanog i neosveiljenof. Umetnik to zna i kaže: — To su dokumenti, Beleške iz vremena užasa, ideje za monumentalne slike. Nisam hteo, a da ih ne izložim.

Je li to staro vreme, je li to novo vre me, koje slikar Konjović opeva svojim bojama? Ali vlast nad tim bojama, čije barokne stupnjevitosti sadrže toliko snage, lako odvođi na granicu površnog i dekorativnog. Van sumnje, mnogo je fužnih melodija, mnogo mračnih vizija u tom čovečanstvu, koje umetnik slika. Plamena i srčana je boja. una probija strah, prosijava

PRVIOT PROLETEN DEN

trovo, rumeno momče, v kosi so sončevi zrakoi,

nekako plašlivo dopre _prozirno lice na džamot. Z Da ne go isplašam, vednaš gi sklopiv očite mlako, a toa poleka: vleze i legna na moeto ramo.

Utrovo, proletno čedo,

6o zrak i bagrem me opi, vo mene, kako vo izvor, se ogleda neboto sino. Podzirnav krišum i vešto trepkite časkim gi sklopiv, a toa, uiroto mlečno,

me seti vednaš na sinot.

Od negde kako da začuv poznato glasče kaj redi: »Tatko, fati mi zvezda,

| ; tamu i govori da se čovek i umetnik koji tu stoji između svetova i vremena bori za svoju istinu ,

U čemu nalazimo specifičnu snagu slikara Konjovića kada ga posmatramo u kolu slikara srodnih njegovoj umetnosti? Kkstatično · barokni potezi četkice slikara Oskara Kokoške u portretu dublje tumače dušu. Nagonski blistavi crtež u boji van Goga za spoljnim žarom boja sadrži žar duše. Matisove dekorativne površine imaju

više gracije i dublju životnu radost. Kod Ruoa sudbinski tragična crna kontura ima simboličnu snagu tamnice koja okiva blistave boje unutarnjih dđuševnih koncentracija, Milan Konjović ima svoju vlastitu varijaciju. Njeni kicroni su u slovensko-seljačkoj zemlji i on ih uobličava na nov način i sa disonantnim tonovima mođernog instrumentiranja.

— Pređuzeo sam đa slikam naše ljuđe u njihovoj okolini. Ne ljuđe, prosto, već ove ljude, pod ovim stepenom geografske širine, pod ovim nebom, na ovoj zemlji.

I dok govori, stoji pred nama onakav kakvog ga vidimo na njegovom autoportretu. Skeptičan, nešto ispitivački, zamišljen, Usta s }ulom odaju opreznost i zakopčanost, radost uživanja i gorčinu. Samosvesno gleda taj autoportre sa zida. Kao autoportreti mnogih drugih umetnika, koji su pokušavali da formulišu svoje ja, i ovaj kao da kaže: — Ništa nije teže no biti umetnik, pa ipak bih se pomirio sa svim teretima, svim lišavanjima i gorčinama za jednu sreću: da slikam.

na raoe zrak da mi sleta ... I mesec sakam đa imam, so mene V soba đa sedi, slikički koga ke gledam

6o fener toj da mi sveti!«

Se setiv kako me moli, so sjaj pod trepkite meki. »Donesi večer so grstoi

ptici i proletni

cvetoi...«

Začuđen ostanav malku Kraj mene gazejki leko Utrovo, v pokrivka zlatna denes na sinot me seti!

jedan mršavi mlađi zatvorenik l:oji se najčešće šetao po baraci, hoteći da iskoristi i tako uski prostor da malo protegne noge. Videći njega, pravnika i druge logoraše kako opštu ratnu i političku situaciju pretresaju među sobom, obratio bi se očajno Gornjaku i Blagoju »sanitetu«:

— Aman, ljudi, što ovo bi sa mnom? Nesam pismen, nesam vodio nikad nikakvu kartiteku. U zatvor idu Školovani ljudi koji znaju što je politika a ne gejaci kao ja!

— Ne bih ja rekao đa si ti tako lud kako se praviš. More ima ovdje ludjih od tebe pa su došli i trpe. Čuješ li da još ko jauče i zapomaže do vas nekoliko? bockao ga je mladić i zabađao se u njegovu kuknjavu.

Gornjak bi mu ređovno ođobravao, stavljajući u izgled da je on „nekom

unom komande stigao ovdje, kao uostalom i on sam, i da će njih nekoliko pustiti kroz koji dan. Acino lice fada bi se malo razveđrilo, brk bi počeo mangupski da zašiljava, poletio bi odmah da nešto učini naredniku, opere mu porciju ili ako ne bi imao što drugo, čučao bi kod rešetaka od prozora i obavještavao ga ko od naših prolazi glavnom linijom za njemačku komandu. Blagoje »sanitet«, inače promućurna kao od brijega odvaljena seljačina, kad ne bi pađao u malodušnost i sašaptavao se sa Acom i narednikom, ispunila bi ga neka snaga i počeo bi iz njega da dere Srbenda. :: — Ja nisam komunist, niti ću to biti; ali, brate, dođe mu to nekako od boga zapisano da Njemac ZBIVATR Srbina. ' A Srbi nesložni, rasčivijani, jedan u šilo, a drugi u kopito. SO da se ovo svrši jedanput, pa PO e debelu pamet u glavu. Dosta je bilo, dosta! — i pokretom ruke pokazuje na gušu, .

Zatim bi sa rešetaka zvao SVOJĆ poznanike koji bi prolazili izvan zatvorskih žica kroz OI a

— A, majku mu, zašto okrećeš giavu, Sad do opočnaoJOš Blagoja, dabome. Zašto nisi tako zasukivao glavu kada si bio kod mene u reviru? Samo znaj neće ni Blagoje doveka da sedi ovde.

Kod drugih raspitivao bi se SLIŠ sa njegovim stvarima u reviru, a. o je onako iznenadno i naglo odve 5, te nije imao vremena da to sve sredl i nekome dobro preporuči. Poznanicı

bi slegali ramenima, ne usuđujući se glasno da odgovore, tek značajno fiksirajući očima.

— Dabome, braća raznela, — odgovarao bi umjesto njih Blagoje i njima i sebi. E, bre, što ti je Srbin, kada mu padne šaka! Poruči ti njima, onim tam, da je Blagoje još živ i da ne treba nasljednika.

Nekako u to vrijeme otpoče toliko

očekivani drugi front na „atlantskoj

obali Prancuske, Blagoje je brzo Žživnuo i prilično se preobrazio za razliku od svojih drugova koji su i dalje pokunjeno sjedjeli i sumnjivo vrtjeli glavama, Pomalo se i stidio svoje malodušnosti iz prvih dana.

— Sada će Švabo da se uvija između dve vatre. Da su hteli mogli su io davno učiniti,

Gornjak je i dalje najviše „ćutao, slažući se sa rezonovanjem Ace Ciganina koji je, pribijajući se uza nj a sve više odmičući se od Blagoja, govorio: — Neće se Švabo dati tako lako, Dok Inglezi i Amerikanci dođu do nas možemo tri put obrati bostan nazeleno! — Ama i da bi bilo što od svega, ljudi, od ovih Rusa ćemo nastrađati, — umovao je Gornjak jednu te jednu misao. Vidi samo kakvi su, kako urlaju kao da nisu videli sveta! Dahau odavde nekome ne fali,

Gornjak je to govorio Aci koji bi ga pratio očima kao pseto svoga gospodara,a ujedno opominjaoi Blagoja kome se razdriješio jezik i ne zna više šta govori. Neka ovi novajljje, komunisti iz talijanskih logora i partizani iz Bosne politiziraju, ali što da se sa njima miješaju ratni zarobljenici koji su, ma šta se desilo i ma ko došao, zaštićeni Ženevskom konvencijom. O njima se — mislili su oni na kraju krajeva, mora voditi računa.

Jednoga, đana đođe do gustoga među sovjetskim zatvorenicima. Zaurlaše, pomutiše se, potukoše. To je ostavlja=Jo tešku sliku na sve ostale, a naročito na Gornjaka. Acu Ciganina, ljubavnilce sa seljačkih komandi i unekoliko na još nestabilnog Blagoja »saniteta«., Sjurili su se kao usov na jednoga između sebe i krvnički ga psovali i tukli, zavidavajući ga pesnjecama sa sve četiri strane svijeta, Pučeni je plakao kroz krvave bale koje su mu se cijedile niz brađu, pokušavajući uzaludno da izmakne udarcima,

— Što je bratku? — pitali su naši,

— Čort, njegovu mać! On zakral hleb od jednog tovarišča. Zbog toga su ga svi iukli i grdili, Malo kasnije, pošto je dobio svoju porciju, sa njime su svi razgovarali i primali ga u svoje društvo kao da prije toga nije ništa ni bilo. On se takođe ponašao prema njima' kao da to nijesu bili oni isti ljudi sa sručenim pesnicama na njega.

— SE, baš su stoka! — uzvikivao je

Gornjak. Izubijaše čovjeka pa posle.

sa njim lepo! :

— Komunisti! Krađu! — sijevao je vranim očima Aca Ciganin.

— Vidiš, Aco, vodiš i ti politiku. Sađ ti smetaju komunisti. A ja mislim, đuše mi babove, da bi i ti gepio bešnje nego oni — usijecao se je onaj isti mladić u razgovor. Nešto je bio unavidio Acu i njegovo podvorstvo naredniku, zato ga je stalno peckao.

— Da nisam febi što ukrao? — branio se Aca, Zatim bi dodavao važno kao čovjek koji ne preza ni od kakvog pa ni od denuncijantskog puta da izvuče kožu iz zatvora, i to sada

· na kraju rata kađa je toliko svega

toga srećno preturio:

— Samo da se otkačimo kako, i od vas i od njih!

Ovo je mrmljao više kao za sebe, stavljajući ruke u džepove svoje svilene pidžame koja mu je bila predđugačka, jer je, izgleda, gladni i lakomisleni talijanski tenente koji mu je

istu prodao bio rodom odnekud sa “~

sjevera gdje ljudi nijesu po svom fizičkom rastu »novčani kusur« kao u južnoj Italiji. :

— Neka su ga istukli, da se nauči pameti! Bruka ceo narod — rezonovao

je Blagoje. Kod nas krađu čitave pa-

kete pa nikom ništa. Oni krađu i šetaju kroz stalag a mi sedimo ovđe!

Na ovakve riječi Gornjak bi se okrenuo na drugu stranu, ne želeći da ima dijela i učešća u takvim i sličnim razgovorima, Aca bi samo na brzinu kresnuo onim svojim vtanim okom put narednika, đa bi se potom, za tren, našao kođ rešetaka i posma– trao ko sve prolazi između komanđe i niskih, sumornih baraka koje su u posebnim spletovima žica polegle jedna za drugom.

Pravnik Đoka je prevođio francuske okupatorske novine, u kojima se. više između redova i u naslućivanjima, ocrtavalo pravo lice drugog fron-

ta. Njemci se nalaze u ognjenim makazama a međuprostor, između dva oštra i plamena kraka, nadlijeću teške američke tvrđave i gusto bombar– duju. Prije neku noć, oni su svi buljili kroz rešetke da im oči prsnu, gledali su dio noćnog prizora „bombarđovanja Minhena. Usijani, džinovski pletar u horizontu; izgleda da je na tom prostoru nebo progorelo. Tutnjava je grmjela kao da su se sve sile ovoga svijeta ukrstile na bavarskom nebu. Ona je drmala zidove i prozore preko sedamdeset kilometara udaljene barake u Mozburgu, Ž

Drugi dan bi dolazili do izražaja djilkoši sa radnih komandi koji su Qstavili svoje tajne ljubavi u bavarskim štalama.

— Nijemice vole više crne ljuđe, Srbe i Francuze, Njemci su suviše umjereni, bez temperamenta, sjever njaci!

— Zato oni vođe rat protiv celog sveta a drugi neka se udvaraju ženama, — upađao je u razgovor Blagoje »sanitet«. Bolje bi bilo za Francuze da su manje vođili ljubav a više se spremali za rat, Eve im ga sad!

Djilkoši ga ne slušaju nego tbjeraju svoje. Ljudi se pretvorili u uvo i slušaju, što rekao Njegoš — takve posle svako rado sluša, Nacisti su podigli rasni zid protiv svih pet kontinenata. Donesen je strogi i neumitni zakon za svakoga, bio Njemac ili »auslender« (stranac), ko se ogriješi o njega. Njemačka krv ne smije da se milješa sa drugom. Intimne odnose između Njemica i »auslendera« kažnjava #vojni sud teškim kaznama. TI jedna i druga strana upućuje se na višegodišnju robiju, pri tome Njemice ošišaju do kože i javno kaštigaju. A između Njemaca sve je dozvoljeno, sve što zabranjuju neumoljivi paragrafi toga zakona u cilju đa buđe na svijetu više Njemaca koji treba đa gospodare: i upravljaju drugima. U njihovim selima nailazi se na čudne stvari. Mla-

dić ili djevojka u nekoj porođici na

upravljeno pitanje odgovaraju da oni dođuše, žive u dotičnoj kući, ali da ne pripađaju po ocu toj porodici, Stari sa kojim idu na rad svaki dan isa kojim žive u ovoj kući nije njihov otac, nego onaj paor s kraj sela, Prijie dvadešetak godina, za vrijeme otsutnosti svog čovjeka, njihova majka živjela je sa drugim i imala djecu. Zašto za vrijeme ratova ili ma ka

kvih sličnih potresa da se stane sa» prinovom rase kađa je to moguće Do-= stići na takav način, Djeca rođena iza ovakvih veza jednako su dobro viđe-= na kao i ona »prava«. Nekada otsut-m= ni domaćin pazi ih kao svoje, upućuje na rad, ne osjećajući da se u svemu nešto ispostavilo protiv njega, Glavno je da ima više radne snage u kući i u nacionalnim razmjerama više Njema-= ca, više soldata.

Jednoga dana otvorila su se vra-m ta od zatvora i grupa Jugoslovena povedena je u njemačku komandu, uz prostorije »Arbajtsama«, odakle se zarobljenici raspoređuju na radne ko-= mande, Gornjak i Aca Ciganin držali “ su se jedan uz drugoga, ne hoteći [stale ni da pogledaju, u sebi strašno ogorčeni što doživljavaju sa njima» istu sudbinu, umjesto da ovi »političari« ostanu i dalje sa „Rusima, pa valaj da im pravi društvo i ovaj Bla-= goje »sanitet« koši stoji kao vrana na" dva koca, čas se pridružuje partizanima a čas opet pominje srpskog kra-" lja i našu, »lepu« sjajnu kokardu. U= komandi ja gestapovac Miler ispiti-m vao i raspoređivao ljude, Razilazeći se= ispred »Arbajksama«, zatvorenici su žurili đa se povežu sa raznim grupa-” ma određenim za obične seljačke iP štraft-komande pod direktnim nadzo-E rom stražara. Aca Ciganin sa svojom” svilenom pidžamom upućen je sa Gor=" njakom u Donju Bavarsku na običan seljački rad, Blagoje »sanitete kođ"

nekog bogatog paora, a ostali prete-

žno na štraft-komandđe kod seljaka” nacista ili po bavarskim šumama koje gusto i crno „optočavaju kraj okom Minhena i predjele Štarnberškog Je-P zera. Aca i Gornjak srećni, ipak, što

'su izbjegli Dahau i što su nekako u-=

spjeli da ne ođu sa ostalima, postali su veseli i toliko zauzeti svojim stvarima da se nijesu sa društvom ni po-m zdravili. -

Na dobacivanja dvojice drugova = kako će narednik đa čisti đubre ispod = švapskih krava kad nije htio da očisti” u zatvoru ni svoje sopstveno, Aca je = šiljio brkove i odgovarao, ne okrećući se: |

538 Ne berte vi brigu. Njega će čekati kod krava ženče ko mleko a vas stražari kao dosad! "

m Od Mustafa Karahasana i

\

Crkva Sv. Sofije u Ohridu

ZASTITA ISTORISKIH BSPOMENIHMA U MAKEDONIJI

Stručnjaci Zavoda za zaštitu kulturmoistoniskih spomenika Makedonije, otpočeće u maju ove godine radove na restauraciji crkve »Svete Sofije« u Ohriđu, koja je jedna od najvećih kulturnih i istoriskih spomenika Makedonije iz XI veka. Konzervaciju starih freski i ikona izvršiće likovni umetnik Zdravko Blažić sa grupom svojih „asistenata, a restauraciju stare građevine ”oznati građevinski majstori pod rukovodstvom arhitekte Borisa Čipana, direktora zavoda za zaštitu kulturno-istoriskih spomenika.

KNJIŽEVNIK ERVIN ŠINHKO ODRŽAO JE NEROLIKO PREDAVANJA U ŠVAJCARSKOJ

Prilikom svog neđavnog boravka u Švajcarskoj naš književnik Ervin Sinko ođržao je niz predavanja o našoj zemlji u Cirihu, Šafhauzenu, Vinterturu i drugim mestima u Svajcarskoj. Za Šinkova predavanja „vladalo je veliko interesovanje među/ kulturnim radnicima i umetnicima. Njih je naročito interesovao kulturni život u socijalističkoj Jugoslaviji.

Švajcarski WRnjiževnici izrazilj su želju da što bolje upoznaju život i prilike u JuBoslaviji i žele da u našu zemlju dođe grupa švajcarskih umetnika da Švajcarsku osete naši književnici. vajcarski Kknjievnici takođe žele da se dela naših pisaRode VOA u Švajcarskoj a njihova dela

nas.

KNJIŽEVNE VEČERI U ZAGREBU

Neđavno je održana treća priredba u nizu književnih večeri, koje pniređuje Društvo književnika Hrvatske u Zagrebu. Program je obuhvatio razdoblje hrvatskog realizma, o kome je uvodno predavanje održao prof. Vice Zaninović. On se osvrnuo ukratko na njegove glavne pretstavnike prozaiste Kovačića, Kumičića, Djalskog, Novaka, Prana Marušića, Juru Turića, Josipa Draženovića i Janka Leskovara, pjesnike Augusta Harambašića, Kranjčevića, Tresić-Pavičića i dramatičara Ivu Vojnovića, Članovi Hrvatskog narodnog kazališta Mila Dimitrijević, Milan Orlović, Nikša Stefanini i Borivoj Šember pročitali su radove nekih od pomenutih autora.

Neđavno otvoreni Klub književnika Hrvatske takođe je počeo organizovati u svojim „prostorijama manje književne priredbe upotpunjene kraćim umetničkim programom. Na prvoj takvoj priredbi, održanoj polovinom marta, čitao je svoje novije pesme Dobriša Cesarić, Kompoz:itor Ivo Lotka Kalinski upotpunio je program otpevavši neke svoje pesme komponovane na tekstove starih hrvatskih pesnika Dalmacije. Na klaviru je pratio Fredi Došek., Drugo takvo veče održano je nekoliko dana ranlje. Pesnik Gustav Krklec pročitao je nekoliko Msvojih pesama iz poslednjih godina, dok je operski i koncertni pevač Vladimir Ružđak i umetnica na klavičembalu Margita Mac izvela kraći, odabrani koncertni program iz dela starih majstora koncertne muzike.

PREMIJERE SUBOTICROG NARODNOG KAZALIŠSTA .

Muzička „grana Narodnog pozorišta u Subotici priprema operetu na mađarskom jeziku »Vašar devojaka« od V. Jakobija, Operetu će režirati Bela Garaj, Hrvatska drama sprema „premijeru »Ujka Vanja«. · Delo će biti prikazano u režiji Lajča Lendvaja, dok će mađarska drama prikazati »Maturu« od Fodor Lasla, Do kraja sezone dramski ansambl priprema još dva dela.

NOVE KNJIGE NA TURSKOM JEZIKU Na' turskom jeziku izašle su iz štampe dve Knjige »Kučuk BErler« (Mali Heroji) »Vuri aydinlinpBa« (Napred u svetlost) zbornik koji su napisali M. Karahasan, Sukri Rrmo, Nedati Zekerija, Enver Tuzču, IIhami FEmin. FPahri Kaja i, Sefki Mahmud. Prva knjiga namenjena je deci, a druga govori životu i radu Turkinja i o njihovoj orbi za skidanje zara i feredže,

IZDAVAČKA DELATNOST * NACIONALNIH MANJINA U VOJVODINI

Izdavačka delatnost na jezicima macio= nalnih manjina koje žive u Vojvodini uzela je ove godine mnogo šire razmere i obimnija je od izdavačke delatnosti na početku 1950-te godine.

Najveći broj edicija štampalo je izdavačko preduzeće »Bratstvo-jedinstvo«. Samo za poslednja dva meseca ovo preduzeče štampalo je na mađarskom, rumunsom, slovačkom i rusinskom jeziku preko peđeset knjiga i brošura u sto pedeset hiljada primeraka, Pored dela klasika marksizma-lenjinizma i raznih brošura iz političkog, kulturnog i zadružnog života, pres duzeće je izdalo i nekoliko originalnih de- i e manjine

la pisaca mađarske „wnacionalmn. koji žive u Jugoslaviji. Tako su

dela Janoša Hercega »Biber 1 cimef« i »U ; LENA OON

promenjivom vremenu«. i Pod NAJNOVIJI BROJ »REPUBLIKE-— R U

Izišao je iz štampe najnoviji broj časow,. · pisa »Republikas Ko donosi DIOR NEe:]

ra Kaštelana — »Kinjiž. Jyra Freničevića Pločara slincem«, »U ovom proljeću« i »Mlada ženi kopa rov« (pesme), Josipa Pavičića »Novogodišnje mpopodne«, Vojina Jelića »Prvenac« (priča), Frana _Alfirevića —' »Pejzaž« (pesma), Ota Solca — »Pet pesa-i ma« (posvećene Stanku Vrazu), Vinka Ce--

i vrij

cića — »San „pred zoru ili Kata sluša i Me i koi —

Šuti« (priča). U rubrici Dokumen mentari časopis donosi članak Marina Praničevića — »Socijalistički realizam Timo- fejeva«, i Dušana Čalića — »Zašto je sla=w bo stanje ekonomske misli u Sovjetskom. Savezu« U rubrici Osvrti časopis donosi članke TT. • — »Devedesotogodišnjica” Matije Murka«, Milana Selakovića — »Ni

va knjiga pripovjedača Jakova Sekulića« bh »Pjesme Dušana - Vasiljeva«, \disla' |) . Žimbreka — » O prevođenju sa slo' enačkog” jezika«, Vojmira Vinje — »O jeziku | ste lu Rabelaisovu i o novom prijevodu . Bantuele i Pantagruela« U rubrici kaza Ššte časopis donosi članćk Augustina Stip# čevića »Dvije dramske premijere«, Časopiš. dalje donosi članke Vase Bogdanova — »O2 nekim specifičnim uvjetima razvitka vatske stranačke politike«, S, T. — »Je Vukovo pismo grčkom kralju Ottu« dolfa Pilipovića — »G, B. Shaw i ling ka« i u rubrici Bilješke nekoliko inter santnih osvrta.

IZIŠAO IZ ŠTAMPE PRVI BROJ »NARODMA RULTURA« |

Na Cetinju izišao je iz štampe prvi broj novog časopisa »Narodna kultura« Moji iz daje Kulturno prosvetni savez Crne Gore” Časopis donosi niz članaka o zadacima maSOVnog kulturno-prosvetnog rađd, zatim o narodnom folkloru, spomenicima Kulture, DOO PM) 00 i populamo mnap' e osvrte o Njegoševom liku i Marku Milja novu, Urednik časopisa je književnik Na : donja Vešović. <} N šteti

»Krila MB