Књижевне новине

_ Kratke vesli

al Ni ij

Žamini Boa: Kompozicija

ISTUPJO IZ RP ITALIJE

___Desnik Alfonso Gato

"objavljena je pre ı zbirka od 50 i od znamenitih američkih pisaca, slovom ji su štampani hronološkim redom,

jalni period 1607—1765«, period 1765—1789«, ticizam 1789—-1830«,

Knjigu je uredio Hubel BH. Džej.

\ NOVA ISTORIJA ENGLESKE \ LIPERATURE \

U izdanju edicije »Kemberleg« u Londo-

mu objavljena je nedavno jedna mova listoFela engleske literature. Ova istorija ueseja o engleskoj

literatuni koje je pisalo više autora, a po. deljema je na četiri periođa: ma periođ do

i Srednjeg veka, period od engleske Renesamse, Restauraciju i osamnaesti vek, a četvrti obuhvata devetnaesti vek. Ovu no-

Stvari pretstavlja zbirku

vu istoriju uređio je Hardim Kreg.

AUTOBIOGRAFIJA PISCA »VELIRE

ILUZIJE«

Uskoro će biti objavljena u izđamju edicije »Hamiš Hamilton« u Lomdomu mutobi. ografija Normana Amgela, autora čuvenog dela iz Prvog svetskog rata »Velike iluzi= je«. dobitnika Nobelove nagrađe i pisca mnogih drugih dela iz oblasti međunaroc-

| nih odnosa, politike i ekonomije.

- | —~

ČUVENIH WOMPOZITOHRA

Neđavno je emgleska edicija »Nevil«ć občuvenih »Zaljubljeni ı kompozitori« Ova zamimljiva zbirka sadrBetovena, Vagnera, Šuberta, Šopena i Čajkovskog.

javila zbirku ljubavnih pisama, kompozitora pod naslovom \ži plema Mocarta, _Berliosa,

Knjigu je uredio Ciril Klark.

|

VELSA

Poznati engleski baletski ansambl Sadlersa Velsa izveo je 20 februara u Kovent Gardenu svoj movi balet »Don Kihot«, Muza ovaj balet komponovao je Robert Gerhard, a koreografiju je dala Ninet de Valoa, direktor Sadlers Velsovog baleta

zikt

u Londonu.

U MANČESTERU U Engleskoj je neđavno stogodišnjica · Tim povodom

skog univerziteta.

ISTORIJA

SREDNJOVEKOVNOG SLIKARSTVA

NA STAKLU

od dr. Kristofera Vudforda.

ere „ezaeuaNiiec

IZLOŽBA »DVA STOLEĆA UMETNOSTI

ODEVANJA«

U Pariz. kao centru mođe poslednjih dva stoleća, organizovana je nedavno jed__na Vrlo zanimljiva izložba koja prikazuje razvitak franeuske mode i ukusa odevnmja kroz dva stoleća, to jest od 1751 do 1551

dl izloženi originalni primerci ođeće i obuće pariskih modnih

godine. Na izložbi su

kuća.

Muzej primenjene

stva.

(Rad Miloša Bajića)

dz inoviranslwa

3 | INDISKMKI SLIKAR ŽAMINI ROMA | Francuski umetnički list »Ar« u jeđnood svojih martovskih brojeva donosi

| ka izrazu Zamini Roa je srećno sje. | dinio najbolje umetničke tradicije Tndije Bonu čima. modeme evropsice umet-

ITALIJANSKI PESNIK ALFONSO GATO

Rimska štampa javlja da je italijanski istupio iz Komuni-

»AMBRIČKI ZIVOT U LITERATURI«

U izdanju edicije »Harper« u Njujorku kratkog vremena Jedna eseja o američkoj literaturi

. amer pod na. »Američki život u literaturi«,

deljeni su u šest glavnih sekcija: »Koloni. « »Revolucionarmi »Nacionalizam i roman–-

»>»Amenička Renesansa 1830—1870«, »Buđemje realizma 1870—1914« i »Savremena američka literatura 1914—1950«,

OBJAVLJENA INTIMNA PISMA »DON KIHOT« — NOVI BALET SADLERSA

STOGODISŠNJICA UNIVERZITETA

proslayljena univerziteta u Mančesteru. uskoro će biti objavljena knjiga pod naslovom »Portret Univerzite« ta« od Dr. H. B. Ćarltona, profesora emgleske književnosti koji na Mančesterskom univerzitetu pređaje već 30 godina. Knjui. ga će biti obiavljena u izdanju Mamčester~

U izđanju Oksšfordskog univerziteta neđavno je objavljena interesantna studija slikarstva na staklu pod naslovom »Norička škola slikarstva na staklu u KV veku«, Ova knjiga Drefstavlja iscrpnu studiju ove vrste sli&arstva poznatih i nepoznatih engleskih srednjovekovnih slikara koji su slikali na prozorima katedrala i crkava u Engleskoj,

IZLOŽBA UMETNIČKOG PORUĆSTVA U PARITU

umetnosti u Parizu organizovao je reprezentativnu izložbu naj! lepsih primeraka pokućutva francuskih U| metničkih stolara iz epohe od 1790 do 1850 godine, to jest od Luja XVI do Napoleona III. Na izložbi su zastupljena naipoznatija

imena sa originalnim primercima pokuć-

VOLT VITMEN – NAJVE

—_——<—-——

SBEZK

EKEREEHEBEHKBERBEPDELHEH

· KNJIŽEVNE'NOVINE·

PJESNIK AMERIKE

Uskoro će se u izdanju zagrebačke Male biblioteke pojaviti prvi izbor iz „Whitmanove zbirke Vlati trave na našem jeziku, u prevodu pjesnika T. Uje~

„vića.

PJEOOe od najvećih pjesnika Novoga Svijeta, Volt Vitmen, o ocu engleske a po majci holandske krvi, rodio se u državi Njujork 31 maja 1819 godine, U kratkoj autobiopBrafskoj bilješci, napisanoj u sedamdesetoj godini života, god, 1888, tjelesno potpuno nemoćan uslijed uzetosti, Vitmen je u nekoliko kratkih

poteza fiksirao glavne etape svoga Ži-.

vota, koji se odvijao na tipično amerikanski način: momak u advokatskoj kancelariji, slovoslagač, seoski učitelj, štampar i novinar, građevni poduzetnik kao što mu je bio i otac, pisar u ministarstvu, bolničar i autor jedinstvene zbirke Vlati trave, kona se prvi put pojavila god. 1855 na 95 strana — na kojoj je počeo raditi u trideset petoj godini i prvo izdanje složio je vlastitim rukama — da bi mu još za života, doživjevši đevet u-– zastopno proširenih izdanja, donijela priznanje i slavu, kakvu je doživio rijetko koji pjesnik.

Po prirođi nomad, atletske tjelesne građe, duhovno nezavisan i nepodloŽan utjecajima, Vitmen se već sa prvim svojim stihovima javio kao odlučni pobornik istine, slobođe i široke demokracije za sve narode svijeta. Družio se isključivo s ljudima iz narođa: ribarima, mornarima, nosačima i kočijašima, da bi se u građanskom ratu god, 1861 istaknuo kao neumorni, požrtvovni bolničar i pjesnik jednakosti i bratstva među svim ljudima, bez obzira na stalež, boju kože ili porijeklo. Književno priznanje stekao Je u zrelim godinama, kad je već počeo teško poboljevati i kada se povukao u samoću Niužersija, gde je i umro 26 marta 18992 godine.

Kao i Gete, koga je smatrao »kraljem bez zemlje i pjesnikom bez nacije«, Vilmen je u svijetu više čuven i priznat nego li čitan i poznat, službeno okružen nimbusom slave, a u nas je prevođen vrlo malo, nesistematski i po liniji slučajnosti. Nekoliko dobrih, eli anonimnih prevoda njegovih kraćih stvari izišlo je god. 1918 u Književnom Jugu (Ivo Andrić), a prvi je kod nas na njegovo značenje „upozorio Miroslav Krleža još između dva rata, baveći se problematikom našeg pjesničkog izraza, našom »ograničenom borbom s arhitektonikom sonefske forme, u vreme nu kađa je evropski kmjiževni svijet već odavno bio fasciniran slobodnim stihom jedmoga Vitmena« — smatrajući pravimo da je već od Vitmena bilo aktuelmo kako da se damn– šnje kolektivne dimenzije odraze jednom »monumentalnom' širinom« kao što je onaj biblijski Salut au monde astarine Vitmena koji je na hrvatski tek sađa preveo Tin Ujević (Kolo, 1950)

Ždanovci (ili ždanovčići) bi tu »bethovenski instrurmemiiranu« simfoniju htjeli da proglase djelom sumnjivog kozmopoliiskog značenja, ali se ona u svjetskoj književnosti općenito smatra jednim od „pnajsnažnijih ostvarenja presnikovih, u kome je dd umjetničkog izraza došla još i danas toliko aktuelna potreba ravnopravnosti narodš4, kao i isključenje „svake supremacije „dominacije, političke zavisnosti, saftelitizma i sl,

Kao i u čitavom svom opusu Vitmen je zanosni borac za široku i

zdravu đemokraciju, koju čak u nastupu neke pjesničke nježnosti naziva svojom ženom:

Ciuru Kosmač

DRAGIČEVA S

Odlomak iz »Domovine na selu«, Na Tolminskom 1932. Prvo jesenje juttro. Seljaci će se sakupiti kod Rejcove bašte, koja je ponos čitavog sela. Tu će baštu danas raskopati, jer je poštar Mikele Sabadini odlučio da famo postavi spomenik rimskoj vučici, tojest spomenik domovini, za koji je selo moralo sakupiti novac i doći na dobrovoljni rad, Jel vetar veje kroz selo i nosi sa sobom miris plodova koji sazrevaju. Plodovi su na stablima, plodovi su u zemlji; neki su visoko, drugi duboko, i potreban je napor a ponekad i rizik da ih čovek obere, Alj danas niko ne bere, niko ne sprema svoje proizvode, Polja su napuštena. Vrane proleću u jatima, obesno biraju njive i sva;im oštrim kljunovima paraju kukuruzne klipove i zoblju zlatno zrnje.

Ljudi se motaju po kućama, ljutito gledaju u kramp koji stoji u mraku iza kućnih vrata kao podmukao neprijatelj, i ponekad zvirnu na cestu. Cesta je tiha i prazna, samo ponekad vetar prostre po mjoj prvo požutelo lišće koje odmah zatim pokupi, zavrtloži i s prašinom zajedno odnese dalje. Na zvoniku izbija osam sati. Uđarci se polako razlivaju u mrko jutro i svi znaju da je nastupio poslednji trenutak. Smodjn zgrabi kramp i pogleda kroz pritvorena vrata. I Obrekar povuče zasun na vratima. Isto tako i Usadar i Ustinar, Ali na cestu ne stupi niko, jer niko neće da bude prvi. Sat je već izbio, poslednji uđarac se gubi i na cesti su zaškripali teški Zasekarovi koraci,

»Znao sam ja to. Taj će biti prvi«, promrmlja „Mešele i zgrabi svoj kramp. Usadar je stupio na cestu, za njim Ustinar, Obrekar i drugi. Vrata se otvaraju i cesta je ubrzo puna be-

Ojsboj) Krklec

»Za te ove pjesme, o Demokracijo, ” tebi da služe, ma femme!« |

Vitmen, „autor čuvene pjesme

Plovi punim jedrima, brode

Demokracije! prvi je američki pjesnik koji je pokušao, u svoje vrijeme, da tađašnji konzervativni duh preobrazi u napredni i da u jednu cjelinu pretopi individualni duh čovjeka sa socijalističkim duhom zajednice, na temeljima široke uzajamne ljubavi i razumijevanja među ljudima i srđačnog čovječanskog braistva. Njegova dđemokracija — kao što je odavno primijetio bečki kritik Bahr —

VoJt Vitmen

ne počiva na nekim krutim, doktrinarnim, pisanim zakonima, stvorenim za nuždu, već izvire iz dubine ljudskih srđaca i počiva baš na toj uzajamnoj ljubavi i razumijevanju između drugova, između „slobodnih ca-

Volt Vitmen

Ili nego Kapitol a bijelim kubetom,

zemljaša i siromašnih seljaka, jer će imućnijim seljacima to posvršavati sluge i konji, a bezemljaš mora dati jedino što,ima — mora, dati snagu svojih žuljevitih ruku.

Svi se skupljaju pred Rejcovom baštom, ćutke klimaju glavom, pa se zatim osvrću na Rejcovu kuću. Rejca nema.,Zatvorio je sve prozore, kapke, zaključao vrata i već zarana krenuo u šumu da ne bi bio sveđok pustošenja. A bašta je predđ njima. Lepa. Šipkov grm cvafe, vetar ga stresa, pa je klupa pored korita sva posuta crvenim listićima. J

Seljaci se tiskaju na uskom prostoru između korita i klupe. A na terasi pred Modrijanovom kućom stoje: poštar, Drnulov Drejc, „kaposkvadra, brigađir Finokjaro, Marešalo Palumbo, milicionani, karabiniijeri i finansi, Brigađir Finokjaro je loše raspoložen; brci mu preteći strče pod nosom. Poštar je bledđ i nemiran, Čitavo vreme se premešta s noge na nogu, ali ma koliko pokušava da se sakrije u gužvi, oko njega ponovo nastaje prazan prostor koji ga veoma uznemirava,

»Comimnmciamo, cominciamo«,!) progumđa brigađir, _

»Si, cominciamo«, reče poštar ođano i usmeri korak preko ceste, kao da kreće pod vešala, Svi se pomaknu i

· pođu za njim. Poštar se zaustavi pred

baštenskim vratima kao da se boji da ih dotakne, Drnulov Drejc naglo istrči ispred njega i odgurne vrata. Vrata se široko otvore, zaškripe i opet se zatvore, Poštar se uplašeno povuče. A tada Drejc opet istrči ispred njega, skine vrata sa šarki i baci ih u travu. Poštar uđe i za njim nagrnu bri'gadir, kaposkvadra i učiteljica sa

1) Počnimo, počnimo.

Gradska mrfivačnica

Pokraj gradske mrtvačnice do gradskih vrata, dok dokono basam idući svojim pulem od štropota, ja se radoznalo zaustavim, jer gle, donoseno je izopćeno čeljade, uboga

njenu lješinu položiše metraženu, ona leži ma vlažnome podu od opeka, Božanska žena, mjeno tijelo, ja vidim tijelo, gledam samo ma ni:

tu kuću jedmom pumu strasti i ljepote, ništa drugo ne primjećujem, niti tako hladna tišina, mi. voda, koja teče iz slavine, ni khužni vonjevi

nego samo kuća — ta čudesna kuća — ta krhka lijepa kuća — ta ruševina! Ta besmrtna kuća veća nego svi nizovi zgrada, što su ikada sazidani!

ili sve stare katedrale s visokim zvonicima,

samo ta kućica veća nego svi oni — uboga, očajna kuća!

lijepa, strahovita ruševina — stan duše i sama duša,

netražena, izbjegavana kućo — primi jedam dah s mojih drhftavih usnica primi suzu, koja je brizmula na mom. prolasku kao sjećanje na te,

draga kućo ljubavi, — kućo ludila i grijeha, izmrvljema, srušena,

kućo života, koja je prije govorila i Smijala 6e — ali ah, uboga kućo,

mjesecima, godinama, kuća puna glasova, ureša — ali mrtva, mribva, mrtva.

meradosa čitavoga svijeta. — Ovo nije knjiga, cameradđo! — kaže Vitmen za svoju zbirku Vlati trave — tko ove stranice dodirne, dođirnuo je čovjeka! I zaista je ta zbirka jedinstvena pojava u književnosti! Čitajući je »čovjek ima utisak da čita novine, čiji je urednik psalmist«. U njoj je autor stvorio svoj vlastiti, osobiti, ali svima podiednako razumljivi jezik, upravo stoga što ga je sazdao iz općeg i najobičnijeg materijala, ali ga je magijom poezije uzdignuo do nedostižne visine, zbirka je sva prožeta i prekaljena toplom, istinskom ljubavi za sve ljude i sav svijet. Pjesnik nije »uključen između svoga šešira i cipela«, nego je razbio lične granice, prešao međe svoga Uuskog, subjoktivnog svijeta i prođro u svijet svih ljuđi, bića i pojava, pretočio se u sva zbivanja, kretanja i stvari, smatrajući svaku vlat trave ravnopravnom životnom pojavom u neprekidnom zbivanju toga svijeta i gledajući u svakoj, pa i najsitnijoj travčici pojavu žŽivoine Ništa se sa tolikim intenzitetom ne nameće čitaocu Vitmenove poezije koliko osjećaj čiste neposrednosti i potpunog otsustva bilo kakvih literarnih reminiscencija. Njegova mašta penje se u čestim časovima foplog nađahnuća do vizionarnosti, a naročito u djetinje doživljenoj ljubavi prema svemu živome na svijetu. Ta se pjesnička ljubav stalno proširuje i razrasta do ljubavi prema ddlastitoj zemlji i njenoj buđućnosti i upućuje na bezgraničnu, nesebičnu ljubav prema čitavome svijetu i svim narodima „podjednako! Upravo stoga Vitmen nikada nije bio toliko aktu. elan kao danas, kad su mnoge vlati trave ugrožene od čizama agresora.

mrtva bludnica;

mene se ne doimaju

nad kojim stoji veličajan lik,

bila mrtva i onda,

Preveo Tin UJEVIC

RT

školskom decom, Staza je ubrzo puna, ali na leje niko neće da stupi.

»Pričekajte! Sad će biti dovoljno prostora!« zlobno reče Drnulov Drejc, potrča iza štale po kosu i širBkim zamasima pokosi sve cveće. Zatim zgrabi sekiricu, poseče šipkov grm i baci ga preko zida na klupu i na korito, Kad je grm prele:eo preko ograde neko je zastenjao, Drejc se osvrnuo i spazio strogo Obrekarevo lice, Obre= kar mije jeknuo, samo je glavom klimnuo. Učiteljica Krmenđilda Negreti potera decu na leje. Deca hodaju polako i vrlo oprezno da se ne bi ubola na strništu, i ćutke se stisnu uza zid.

Usred vrta je ograđena leja i tamo se poštar zaustavi. Brigadir, kapos= kvadra i marešalo Palumbo povuku se na desnu laju. Seljaci se približavVaju u dugom nizu. Teškim koracima polako se svrstavaju, ređaju jeđan do drugoga, traže čvrsto tle, postave desnu nogu preda se, prislone uz nju kramp i ubrzo je oko poštara sastavljen krug, Poštar se nemirno premešta s noge na nogu i gleda preda se; ništa drugo ne vidi sem mirnih teških nogu i svetlih krampova. Sađa se baš ništa ne boji tih seljaka, Čak ih ne mrzi. Sad zna samo fo.da je na prozoru Modrijanove kuće njegova majka i da ga majka gleda. Poštar je za ovu veliku svečanost pripremio govor, ali sad dobro zna da ga suviše steže u čeljustima i da neće moći da govori. Zato naglo pristupi Dragiču, koji mu je bio najbliži, i istrgne mu kramp iz ruku. Nespretno i s mukom digne Rkramp, jer mu smeta drvena noga, no ipak ga digne, zamahne i kramp udari O kameni rub leje da su ispod njega kresnule varnice. Seljaci se {r-

istinitosti. ·

· O ž

- Izložba narodne umetnosti Jugoslavije u Oslu Izložba narodne umetnosti Jugoslavije U

SVET JE JEDINSTVEN —

U NARODNOJ UMETNOSTI

Izložba narodne umetnosti Jugoslavije

Ove godine priređuje se u svim Skandinavskim zemljama Izložba narodne umetnosti Jugoslavije koju je organizovao Savef za nauku i kulturu FNRJ. Izložba je krajem 1949 bila priređena prvi put u Cirihu, a u toku prošle gođine u Londonu i Edinburgu. Ovih dana održana je u Oslu, a sada se nalazi na putu za Kopenhagen, gde će uskoro biti otvorena.

Izložba je pobudila najšire interesovanje kako za našu narodnu umetnost tako i za organizacionu stranu izlaganja o čemu sveđoči čitav niz najpohvalnijih članaka i pnrecenzija stručnjaka i novinara. Ona je istovremeno izazvala interesovanje za čitavu našu zemlju. Iz raznih osvrta u norveškoj štampi, koje je zaista vredno citirati, vidi se istovremeno ne samo cilj i utisak koji je izložba postigla u nastojanju da prikaže darovitost i velike trađicije našeg naroda na polju individualnog i zanatskog tvaralaštva na selu, kao i razvoi naše sadašnje narodne rađinosti nego i to kako se prema ovom &&đmaterijalu odnose Norvežani kao narod koji ima veoma razvijenu tradiciju na istom polju.

»Svet je jedinstven — u narodnoj umetnostil«, piše Liv Soja (Liv Sohidt) u listu Arbajterbladet od 14 februara. »Kađa su Jugosloveni poslali pre izvesnog vremena jednu veliku izložbu svoje srednjovekovne umetnosti u Pariz, ona je postala senzacija dana, i to ne samo zato što je bila iznenađenje, nego i zbog toga što je sa umetničke tačke bila na visini onoga što mi smatramo najvišim u svetskoj umetnosti, Sada nam se prvi put dala prilika đa počnemo sa upoznavanjem jugoslovenske narodne umetnosti kroz nekih hiljađu godina i nadamo se đa će se mnopi koristiti ovom prilikom. U našem vremenu utonulom u sivoću, ova manifestacija lepote tamnih i plamenih boja može da DObuđi nostalgiju u đuši jednog Nordijca, zamrznutoj od studeni, Najzad, a to je ne manje važno, ona pruža nađu, ona ponovo priča istoriju o čudnoj zajednici ljudi, zajednici kota prelazi granice. Naša vera u zajedničku osno vu sa tako dubokim korenima, koju treba dalje graditi, ojačana je“.

Prilikom otvaranja izložbe direktor Muzeja za umetnost i inđustriju, (u kome je izložba bila priređena) Dr. Tor Kiland (Dr, Thor Kielland) naziva izložbu veličanstvenom. Njega na-

u Oslu

ročito oduševljava predgovor koji je

napisao jugoslovenski slikar Predrag

Milosavljević. «To je prava epska pe= sma, piše ovaj odlični poznavalac narodme umetnosti, ne samo o jugošlovenskoj umetnosti, nego o narodnoj umetnosti uopšte, jedan od najlepših članaka o narodnoj umetnosti Koji sam pročifao«.

»Retko smo imali priliku da vidimo jednu ovako dobro tehnički oprem]ljenu izložbu, nastavlja Dr. Kiland. Na njoj nema nedostataka, ona po sve= mu izlazi iz okvira običnog, kako Do svojim predmetima tako i sa gledišta uređenja, Iako su mnogobrojne stra=ne izložbe prolazile kroz, naš muzej godinama — na ovoj možemo mnogo da naučimo. Pošto smo uvideli da je ovaj tehnički aparat tako interesantan, sazvali smo, nedelju dana pre izložbe, jedan sastanak naših najboljih stručnjaka u mome muzeju da bi nam g. Emil Vičić protumačio tehničku stranu izložbe«,

»Kultura je najbolji ambasađor jedne zemlje. Pokazati ovu kulturu na jednoj izložbi koja je pravo uživanje za oko, to je propaganda koja vredi više od svake druge i to otvara put razumevanja među narodima«,

Celokupna norveška štampa izražava slično zadovoljstvo i ocenjuje iz= ložbu kao jednu od „najznačajnijih koja je dđosađa upućena u Oslo.

Miroslav ĐORĐEVIĆ

Miloš Đorđević

DAN

7 avija vetar u jablanima ko vuk da zavija sam! A ulicama i parkovima, vuče se hromi dan!

Svetlo se neba gasi rano, a vreme, vreme grabi.

I od dana ostane samo: u prozoru titraj slabi,

gnu a poštaru se lice oblije crvenilom. Naglo opet podigne kramp, nagne Se napred, i kramp se zarije u meku, rastresitu zemlju. Poštar odvali debelu grudu a zatim bez reči vrati kramp Dragiču. Dragič prihvati kramp i prisloni ga uz desnu nogu,

Niko se ne maknu i sve ćuti.

»Suvvia! Cominciamo!«1) — klikne poštar.

Ali niko se ne maknu. Teške ruke počivaju na uglačanim, domaćim dđržalicama, usta su stisnuta, oči mirne. Poštar neko vreme žmirka, a zatim besno poleti Dragiču, i

»Avanti«) — dreknu na njega.

Dragič se ne makmu i sasvim jasno oseća da ne može da se makne.

»Avanti« — ponovo dreknu poštar.

Dragič se ne maknu, samo ga gleda >

pravo u oči, !;

A poštar više ne može da vikne, samo ispruži ruku i udari Dragiča po obrazu.

I sada se niko ne maknu. Čak ni Dragič. Udarac ne oseća, A ni uvrede, srdžbe ili. sramote. Samo 'oseća da se neka čudna sila naglo skuplja u krampu i da sada kramp već hoće silom u vis, 8 takvom snagom da ga neće moći zadržati. I ne može, Kramp a uvis, naglo padne i poštar se sruši,

»Mamm...« uzdahne krkljajućim glasom, zatim se trzne i ostade nepo= mičan. Samo iz prljave rane koja zjapi na vraiu teče još živa krv,

Dogodilo se, Dogodilo se nešto već ođavno očekivano, nešto sudbonosno, nešto što oslobađa, jer je čvor presečen. Niko se ne maknu i ni reč se nije mogla čuti. Čuje se samo uzdah iz svih grudi odjednom. To je, uprkos svemu, uzdah olakšanja, uzdah čoveka koji je posle đugog i napornog puta za trenutak odbacio teško breme. A posle tog uzdaha došla je tišina, ali ne ona živa tišina, kakva je u žarko popodne usred stare šume, Ne, To je tišina između otkucaja preneraženog hjudskog srca, ona fišina

_ 1) Ajde! Počnimo! Od 2) Napredđi ·, ia

[By UI

koja čoveka gura u očajničko očekiVanje novog uđarca, novog ofkucaja koji mu nagoveštava da je život još u njemu.

Tako je tiho da se čuje kako vetar na uglu Usadareve kuće premeće sta-

ru papirnatu kesu fe je zanosi prema.

Modrijanovoj terasi. I u toj tišini najpre se negde daleko, verovatno na Prikraju oglasi petao, a zatim sasvim blizu ljudski krik.

»Michelinu, angiul miu!«1) Kkriknu poštareva mati s prozora na drugom spratu Modrijanove kuće.

Taj krik probudi sve te skamenjene ljude, Samo frenutak i već sve beži, svako na svoju stranu.

Dragič skoči preko zida na klupu, poleti preko ceste i baci se na Modrijanovo đubrište. Naglo izvuče noge iz mekog gnoja, i zaleti se prema zidu, ispruži ruke, skoči uvis i već se uspravi na ivici, I tada padne prvi hitac. Dragič se sruši i nestane,

Pao je na otvoreno pobrđe i odahnuo. Sad je na sigurnom, jer će mjlicionari i karabinjeri koji ga Dprogo=ne morati isto tako da skoče na Modrijanovo đubrište pa da se zatim popnu na zid. To će trajati svakako. jedva jedan trenutak, ali takav trenutak je u bekstvu cela večnost Woja uliva čoveku hrabrost u srce i novu snagu u +elo.,

Pređ njim je Rejcova njiva na ko-= joj je kukuruz već obran i okomišan, zatim komadić livade, zapravo samo uzak vrat, jedva za dva skoka, a potom gusti tršćak i Idrijica, Dra-

gič napne grudi i pojuri, S radošću.

oseća đa mu je gornji deo tela gibak, snažan i vrlo lak, ali noge su nekako teške i neka ukočenost je u njima.

»To je zbog tih proklekih cipcla! Taj tvrdoglavi ako ti ne pribije konjsku pc*kovicu na petu!« teši Dragiča f ta dobra misao.

»Neka, neka«, odgovara Dragič., »Pa

i tlo je raskvašeno i močvarno. A i

Pbrđe je strmije nego što sam miBlio«. i) Mikelino, anđelu moj!

BROJ 16

Smodin nije srećan ~

njegova vlasti- .