Књижевне новине

BROJ 16

Zagreb, 3 aprila 1951

Hrvatskom „narodnom kazalištu Kleo ue a oo sam preistavu

: » VučjJaka« Žijij Gavele. - OB PO

To je bila pretstava koja će e Bo, a možda i nikad, ne napušta neki iznenada sagledani i uzbudljivi odlomak samog života; a neki njeni likoWi i Scene, siguran sam, ostaće u meni uvijek živi do najtananijih pojedinosti, ovakvi kakvi su sada, onakvi kakvi su bili u trenucima kad sam ih primao sa scene,

Ja ovdje ne pišem nikakvu kritičku ocjenu; zato čitalac neka od mene i ne očekuje bilo kakve argumente (njih se kod nas, nažalost, malo sreće i u kritičkim ocjenama). Ja ovdje iznosim samo utiske, upravo neke Svoje utiske, još tačnije rečeno neke od svojih najljepših utisaka; i povodom njih nekoliko svojih asocijacija, koje bi mogle biti od koristi u raznim smjerovima. Ako sam, daikle, počeo nekom vrstom superlativa, to je superlativ koji nema druge svrhe nego da izrazi snagu utiska.

U toj pretstavi viđio sam jednoga (meni „dotad „nepoznatoga) glumca, Svena Lastu, u ulozi Polugana. On je uspio da odmah zgrabi moju pažnju i da je veže za sebe do kraja; ogjećao sam ga i onda kad nije bio na sceni. U jednom trenutku, prilikom jednog njegovog izlaska sa &cene, nisam mogao da ne upitam prijatelja polkraj sebe ko je taj glumac (došao sam na pretstavu me poznajući sve člamove ansambla i podjelu uloga u »Vučjaku«). Prijatelj mi je odgovorio da je to jedan sasvim mlad glumac. Iako me je potpuno iznenadilo, ipak nisam bio šokiram time, njegovom mladosti (jer mladost je u umjetnosti vrlo relativna), nego sam, obrnuto, brzo zaboravio na njegovu mladost pod utiskom njegove glume. Šta je bilo to čime je on toliko prikivao za sebe i moje oko i moje uho? Na to sam našao odgovor tek poslije pretstave, kad sam raščinio primljeni utisak od kreacije. (Žao mi je što u ovom. dopisu »Književnim novinama« ne mogu da dam i opis kreacije).

Da li to na mene — pitao sam se spočetka — djeluje taj, glumac tim &vojim preciznim i upravo filigramski razrađenim „glumačkim izrazom. Djeluje li on to tonom (a ton ima svo– je neuhvatljive titraje i boje, i njih nikad nije moguće opisati riječima), tim tonom Koji, bolje od &amih riječi koje prati, izražava smiesu bijesa i pomirenja, tim tonom iz čije boje jasno izbija jedna bijedna wuša, ogoljena, štura i grozničava, kao i ta redakoijska soba u kojoj traje svoje dame i noći, Ili tim pokretima ruku, koji su mu, dok one dohvataju hartiju i telefonskm slušalicu, kratki, hitri, kao davno jasračunati ma to da sve buđe mnajlkraće i najbrže, jer sve je to jednako dosadno i ubitačno; onim nezaboravnim pokretom ruke koja u jednom fremutku svojom nadlanicom pipavo kruži po leđima tražeći reu-_ matično ili zimogrozno miesto. Ili su to čime on toliko djeluje mjegova usta čiji je desni kraj uvijek poluotvorem, dok im u lijevom vječito gori cigareta, sama ođ sebe, bez potezanja dima, kao što sam od sebe, bez ikakvog otpora, teče i njegov život. Ili je to držamje čitavog „njegovog tijela, koje kao da se ne pokreće svojom nego tuđom snagom. Svi su ti elementi glumačkog izraza nađeni kod mijega sa najvećom „ftačmosti, „proporcionisani među sobom sa najboljom mjerom i Wliveni u jedmu organsku cjelimu, a, opet, čoviek pod njima ne osjeti ni u jednom. frenutku nikakvo glumčevo fraženje; to gledalac osjeti tek poslije, i to samo omaj gledalac koji poslije počne da ih raščinjava. Pa ipak, duboki utisak od ove kreacije ne potiče od toga iznijansiranog: spoljnjeg

=

POZORINVMI DOPIS I/ 716R

» Skenđer Kulenović

njenog vida; utisak je — zaključio sam na kraju — otuda što je svaki taj spoljni elemenat nosilac jednog un utrašnjeg stanja u liku. Inače bi to bila samo imitaciona sposobnost, koja je u životu uočila takve geste, kretanje i držanje, ođabrala ih iz života i sredila, napravivši tako samo jednu bravuru,

Mene ovo pitanje ođavna već zanima. Vidio sam na našim scenama dosta glumaca iz čijih kreacija zrači, doduše unutrašnji život, unutrašnji život određenog lika, ali se on prenosi u stalno istom oklopu glumačkog izraza: sve to ide uglavnom preko tonskih niJansi, a svi ostali elementi zaostaju, ostaju isti. Vidio sam i takvih gluma– ca koji razrađuju spoljnje, ali ispod toga i*bija samo neki opšti unutrašnji život. No najviše mi se sviđaju, čini mi 6e, najviše ostaju u sjećanju gledaocu oni glumci koji bogatstvo unutrašnjega daju bogatstvom spoljnjega. Ne samo što je ugodno, nego se čovjek ispuni srećom kad utvrđi da jedan glumac, već u prvim svojim nastuDpjma, ide tim putem, ima sposobnosti da iđe njime; a da ]i će njime nastaviti i dokle će &tići — to je nešto što zavisi od njegovog vaspitanja i, možda još više, od samovaspitanja.

Asocijacije u jednom drugom pravcu probuđila je u meni Vika Podgorska. U »Vučjaku« je ona kreirala Margetićku. Još otprije rata ostala mi je nezaboravna po mnogim svojim kreacijama. Poslije oslobođenja vidio sam je još jedamput kao Lauru: bio sam i ja zreliji da je primim i ona na sceni zrela do krajnje granice, do najvišeg dometa. Ali je, po mom utieku, u Margetićki »nadmašila samu sebe«. No, dok bih u slučaju mladog Laste bio sada kađar da, na širem prostoru nego što je ovaj, dam sasvim plastičnu sliku njegove kreacije, ovdje, u slučaju Podgorske nikako to ne bih mogao, osjećam se nemušt. Čudnovato! Malo koji njen ton, gest, pokret, mimički izraz, ostao mi je urezan; a ipak, njena kreacija živi u meni i u ovom trenutku kao jedno puno uzbuđenje. Nije li to otuda — i, ja mislim da jest — što je unutrašnja strana njene kreacije bila toliko intenzivna, toliko da tako kažem — grabežljiva, da je satrla sve spoljnje simbole glume, da pažnji nije dozvoljavala da ih registruje, osim na trenutke, pa prema tome ni sjećanju da ih rekonstruiše. Ostale su u meni ne forme nego sadržaji, ne pucnji nego pogotci. Ostala je u meni egocentrična, divlje uporna želja toga bića da pod cijenu svih obzira živi vojim ljudskim strastima u najstrašnijim životnim prilikama (koje nju na kraju i nadvlađaju), ostala Bu u meni, na toj liniji Margetićkinoj, njena očajanja, njena pomirenja, njeni {rzaji, njena dobrota, svirepost, čulnost, njen protest i opravdanje same sobe; a đa se bar ovlaš kaže kako je to sve dato — za to bi trebalo nekoliko gleđanja, đa se to doživljavanje smiri i na taj način jedan dio pažnje oslobodi na glumačke simibole. Ako se u Lastinom slučaju pokazuje uporedna razrada unutrašnjeg i spoljnjeg i njihova organska veza, to ae u slučaju Podgorske ispoljava puna, apsoluina pobjeda unutrašnjeg, što za mene i jest smisao svake umjetnosti; ako prvi slučaj otkriva dobar put, i zavidno već dostignuće no tom putu, drugi slučaj pretstavlja jedan vrhunac do koga se stiže tim putem.

Pri kraju ću u ovom kratkom dopisu pomenuti jednu scenu, iz drugog jednog vida, (O kreacijama u toj sce-

· ni moglo bi 6e reći, mutatis mutand"s, isto što i o prvim dvjema, kao uostalom i o mnogim još kreacijama u »Vučjaku«.) To je scena obračuna između. Horvata (Drago Krča) i članova Školskog ođbora, Lukača (Viktor Le-

Dragič jurne i u fri skoka nađe se u kukuruzu. Tada odjeknu drugi hitac i odmah za njim skoro istovremeno još dva. Dragič se pritaji, a zatim opet pohita.

»De, ne trči pravo!« počne mu prigovarati misao. »Seti se šta je rekao "Tratarev Žvan: kada đavoli duvaju za tobom, onda freba desno-levo,famo-amo, tamo-amo, A Žvan je prepređeni krijumačar. Zna on to«.

»Desno-levo«, promrmlja Dragič i počne naglo bežati tamo=amo po kukuruzu. Hici prašte sve gušće. Već dva puta je čuo kako mu je kuršum zazviždđdao pored glave. Baš ništa se nije prestrašio. Negde duboko u sebi čak se tome začudio, jer, eto, ipak nije tako strašno.

Ali Rejcovoj njivi nema, nema kraja. Preskočio je već bezbroj brazda između mrginja i još se ne vidi onaj vrat.

»A otkad je fa njiva tako široka?« pita se. »Pa ima samo devet mrginja. Dobro znam da ih ima samo devet. Samo devet mrginja!«...

»I taj kukuruz koji je već obran i okomišan!« opet se javi misao. »Rejcu se uvek tako žuri. Ali ne iz nužde. Nikako! Iz oholosti. Uvek hoće da buđe prvi: prvi ore, prvi seje, prvi kosi, prvi žanje i naravno i kukuruz prvi obere. I zašto je ove godine već...«

»Pic!« doleti kuršum, okrzne Dragičevu ruku i zatim glasno sikne u vođi, u brazđi.

Dragič zastade samo za stotinku trenutka, pa ipak sasvim jasno vidi kako su se ustalasali krugovi na mutnoj vodi. .

»Trčil« još mu u istoj sekundi udari o uho. »Trči!«

Taj glas Dragiču nije samo poznat, fo je najdraži glas, a ipak se nikako ne može setiti čiji je. I to ga muči. Sve teže ga muči, kao da mu savest počinje da prebacuje neki ružan greh. Glas je došao iz daljine, razlegao se

po čitavom prostoru i sad gura Dragiča u leđa kao snažna ali dobra ruka. »Trči! Trči! Trči!« šapće mu na uho. Tako mu blizu šapuće da oseća čak i dah poznatih ustiju. I toga daha se isto tako ne može setiti, Kakva je to muka! «

»Fic!,.. Fic!« zviznuše mu dva kuršuma pored uha. Dragič samo ofskoči i jurne svom snagom. Sad ne uspeva da misli. Sad treba bežati.

»Trči! Trči« goni ga poznati glas i s tim glasom ulazi u Dragiča nova snaga, i neka teskoba koja mu je poznata i koja nije neprijatna. Isto takvu feskobu osetio je u detinjstvu kad ga je majka po mraku poslala da zatvori Wokošinjac kaji je bio iza kuće. Dragič je išao polako oko dva ugla kuće i vrata je zatvorio polako, ali čim je spustio rezu dao se u frk koliko su ga noge nosile, Trčao je i za srce ga grabio oštar bol koji mu se uprkos svemu činio prijatan. Kad je optrčao prvi ugao ođahnuo je, zatim je ponovo jurnuo i opet s čudnim uživanjem osetio oštar bol u srcu... Trčao je i trčao, pa je zatim sav srećan ođahnuo kad jie skočio preko kučnog praga. Tu teskobu mati je nazva– la strahom. Ali Dragič je bio ubeđen da to nije bio strah, jer je~po njegovom mišljenju strah morao da bude nešto neprijafno. A taj osećaj je bio nekako čudno prijatan i Dragiča čak mamio, pa kad bi se već pre noći setio đa freba zatvoriti kokošinjac, uvek je čekao mrak da bi mogao osefiti onaj nepoznati bol u srcu koji je prijatno pekao. ;

Takvu fteskobu Dragič je osetio i sada, i za trenutak je potpuno jasno ugledao samog sebe, kako trči kao dete oko rodne kuće, Ta slika je tako živa da se za trenutak zbuni i đa mu se čak učini da je izpubio pravac i da trči natrag prema selu, Zato oštro skrenu nalevo i odmah zatim nadesno i samo čuje kako mu glasno kuca srce.

»Pic! Fic! Fic!« zvižde kuršumi po-

red njega. Dragič raširi oči i iznena-

le)

ljak), Grge Tomerlina (Emil Kutijaro) i Starca (Josip Maričić). Scena koja po svim kreacijama, po svakoj njihovoj pojeđinosti, ostaje u sjećanju i opsijeda ga u punoj plastici, a u samom

>* gledalištu djeluje — tu nema gledališta: tu je istinski goli život!

Pominjem ovu scenu zbog jedne svoje zablude, koja možđa nije samo moja. Meni se nekađ činilo da naši glumci, odnosno naši glumački ansambli, (izuzev, pojedinaca) ne mogu da kreiraju likove sela, odnosno ne mogu to sa jednakom snagom kao likove grada. Jedno ohrabrenje doživio sam poslije oslobođenja u Sarajevu. A drugo, mnogo jače, evo u Zagrebu, gdje bi se to možda manje moglo oče. kivati. Za dramskog pisca koji hvata i selo, ili samo selo, to je jedna, ne mala, radost!

Na kraju, još jedna asocijacija, više potvrda nečega sasvim poznatog nego asocijacija. Ali sjajna potvrda. Na pomenutim kreacijama, kao i na svim kreacijama i scenama, na nji, hovom nalaženjui oblikovanju,radila je i »>»nevidljiva« ruka rediteljeva. Meni se čini da je ona ovoga puta napravila jednu izvanredno poučnu zbrku: ona je podobro poremetila uobličenje granice između »srednjihe« i »velikih«, »mladih« i »starih« itd. glumaca, između »fahova« i»fahova«, i izvadila iz sviju stvaralačke potencijale; time dakako nisam rekao da su i svi dometi jednaki. Mi možemo imati sve bolja i bolja pozorišta,

(Rad Miloša Bajića)

Nikola Drenovac

VIZIJA

K• mi to rukom maše iz daljima? Lik njen ko plamem leprša mi snom Zbog mene noćas plače vjolina srce bih noćas darovo ma kom!

Čudo je zvuk i zvuk čudo što moši u nemire, u snevanja Juke.

Gledaj me, devojko! Pogled moj prosi reč toplu i nežan dodir ruke.

Da 1' se to grč smeje iz čaše ove? II mi se nevera iz nje plazi? Oči su to moje, oči što love poslednju radost na mrtvoj stazi.

:mISm=e===:I:—=—=:ıZ::–—–—đq—=—==—=—0—+—+—+144+<. ===

KNJIŽEVNE NOVINE

EBi

Desanka Maksimović

Ad

OSEĆANJE PRIRODE I JEZIK

u romanu „Kroz ničiju zemlju“ od Vere ·Delibašić

rajem prošle godine pojavio se u izdanju sarajevske »Prosvjete« i drugi deo dokumenfarmog romama Vere Delibašić »Kroz ničiju zemlju«. On

u prvi mah zaplaši čitaoca &a svojih

šest stotina stranica. Pobojiš se da li je svaka ta reč, od njih otprilike dvesta četrdeset hiljada, opeka bez koje ovo delo ne bi čvrsto stajalo. Počneš li, međutim, čitati, zaboraviš na ovu brzopletu plašnju i nerado ga ispuštaš iz ruku, privučen uglavnom slikoviltošću, svežinom jezika i obiljem lica i događaja. Čoveku u ovom romanu ne smeta nedostatak „glavnog junaka i glavnog, sređišnog zapleta. Ovde je junak ceo borbom uzvitlani narod. Važnost, sudbonosnost, narodne borbe za oslobođenje namefnula je piscu mnajprirodniji, najjednostavniji od svih načina komponovanja, mačin pisanja hronike. Ne znači da je on i._ zabravši ovaj put morao manje atilizovati, da je manje &ltvaralački delao nego đa se odlučio na osveštalu formu romana. Naprotiv, trebalo je ozbiljne umetničke zrelosti da, se obilju najrazličitijih događaja dš4 omako prirodan tok. Još manje bi se smelo pomiisliti da ovaj romam nema drama– tičnosti; on je, naprotiv, mozaik uzbudljivih sukoba, podviga, i sve se to sliva u opšti veliki podvig, u narodnu borbu za oslobođenje,

Samo ja ne bih sađ govorila o OVOme. Ja sam naročito doživela jezik Vere Delibašić u ovoj knjizi i njegovu slikovitost, zatim osećanje prirode; zato bih o toj slikovitosti i tom jeziku kazala svoje utiske. Vera Delibašić svaki, i najmanji, događaj postavi u neki predeo; mnogo lakše ga i sama ponovo doživi i saopšti kad ga smesti u okvir prirode, u atmosferu nekog događanja u njoj. Smenjivanje dijaloga i psihološke analize sa pejzažem nije neka njena #ripovedačka veština, već ona ljude vidi nerazdmužno povezane sa flom na kome žive, sa podnebljem. Borba manoda sa neprijateljem bila je u isto vreme i borba sa prirodnim silama, dođir sa zemljom u te dane bio je neobično pnisan, pa je i ovo mazlog što pisac ljude i njihove radnje ni trenutak ne izdvaja iz OVOH okvira.

Već u drugoj rečenici romana šusreće nas slika: »Hladno jesmje jutro pomolilo se mad Sandžakom. U nebeslkoj magličastoj sivini lebdi sunce kao odlutali dječji balon.« Pisac nikako ne može da se otrgne od, čarolije tog sunca u magli pa ga malo niže poređi &a »beskrvnim, hladmim uštfapom« i ne može da ne doda da oči »ne ftrepću gledajući ga« i najzad »da mu se ne osjeća „toplota, vidi sjaj«. Njeni opisi prirode su puni konkretnih pojedinosti, ona ih meki put i nagomilava jer tog zapažajnog biaga

da ugleđa skoro tik pred sobom tamni visoki tršćak, |

»Trčile Sad mu opet udari glas o uho.

I Dragič pojuri svom snagom.

»Kraj njive je tul« veselo reče. »Poslednja mrginja!« skoro usklikne i svim silama otrgne noge od raskvašene zemlje. Kuršumi sada samo zvižde oko njega. Ali to nije baš nimalo opasno. To uopšte nije ništa, To nije važno. Važno je samo bežati, preskočiti uski pojas livade i dostići itršćak.

»U fršćak! U tršćak!« veselo sebi naredi, pojuri i već je na mekoj otavi, I upravo u tom trenutku oseti da ga je nešto čvrsto i oštro udarilo u leđa. TI zato hoće još jače da potrči. Ali šta je to? Taj uski pojas livade iznenada je postao tako beskrajno širok i tamnozelen kao duboka, mirna vođa.

»Gde je to ftršćak?« ide „Dragiču kroz misao. Ali tršćaka sad uopšte više nema. Sve je samo tamnozelena livađa, I Dragič stoji. I zašto stoji?

»Trčil« đoviknu sad „glas sasvim blizu i odzvanjajući. Viknula je Nančika koja pere s druge strane Idrice; đasku za pranje vođa joj je odneJa i sad stoji u reci i nepomično drži u opruženim rukama teški, mokri čaršav od domaćeg platna.

»Trči!« doviknu još jednom,

»Trčile naređi sebi Dragič koji je sada celom dušom razumeo faj Doziv. Zatim se zatetura i padne licem "a zelenu otavu. Trenutak ostane da leži potpuno nepomično.

»Šta je to?« pita se. »Ama što je to? Šta li je to?«

Nikakav bol ne oseća. Samo je pao.

»Zašto sam pao?« pita se.

Odnekud đolazi poziv koga sađ sasvim dobro poznaje i zato mu je lalc, na srcu, tako lako na srcu da oseća

novu snagu. s »Treba ustati«, kaže sebi. »Na sva=

ki način treba ustafi TIstafile

-

Skupi svu snagu, sune čitavim fe- = lom te se tako posledmjim „naporom ” prevrne kao riba na suhom. »Šta je to? Šta je to?« sad se već" dublje negde pita njegova svest. »Šta = je to?«

Odgovora nema. A to nije više ni

važno, jer je i pitanje već umrlo. Dragič je sada miran, Začuđeno i ši- roko otvara oči te gleda u nebo. Gle- da i gleda. = »Šta je to?« polako se pita. " »To je nebo« kaže mu svest. »Nebo...« potvrdi Dragič razumom koji se gasi. = Kapci mu postaju sve teži i teži; treba "

zaspati. A ipak je još uvek tako lepo = gledati i zato gleda i gleda, a neštoi vidi, samo šta je to što vidi, ne može = da dokuči više, I zbog toga mu opet” postaje teško. '

»To su oblaci«, kaže mu već jako uđaljena svest.

»To su oblaci...« rađosno kao dete = shvati Dragič poslednjim plamičkom = svoga života, i oseti veliko olakšanje, u duši.

ima u sećanju mnogo; tako u opisu oluje u seoskom dvorištu mjoj nijedna &itnica mije promakla da najzad završi slikom kako vihor »ovcama podiže runa, vitla konjima grive i repove«. Vera Delibašić ume da se zagleda i u neku simu pojavu u prirodi, koju obično posmatramo kad smo u samoći, kad imamo puno vremema. Svaki od, nas je u a&ličnim trenucima posmatrao igru jelenaka: »Uz krumu starog hrastovog stabla okomito obleću tvrdokorni jelenci. Oko nevidljivih ženki koje se negde skrile izvode u ovoj mesečevoj moći mužjačke borbene igre. Tvrda tijela plahovitih udvarača sudaraju se sa granama, ali sa–mo onaj koji žedno posmatra vidi da jelenci u tom času okomito lete. Opisi Vere Delibašić imaju često osećajnu primesu, daju naslutiti da su neke stvarni uočene još u detinjstvu, da su još tada stekle ime u njemom rečnilku koje ona ni sad ne menja, kao kad sleđene barice u otisku kopita naziva ogleđalcima. Još u detinjstvu je verovatno, skrivena u gustišu Dovrinjaka, zapazila i kako grad »cepa široko lišće krastavaca i bumdeva«. Ponekad ona pada u pogrešku, sliku živu, upečatljivu, parafrazira i oslabi prvi utisak, kao kađ je za sumce u magli, pošto ga je uporedila sa dečjim balonom i uštapom, još dodala da nema sjaja ni toplote, što se po sebi razume ako liči na uštap ili dečji balon.

Vera Delibašić ne doživljuje prirodu &amo očima; ona čuje kako na »sandžačkim bjelosivkastim kamenim cestama odjekuje i tihi hod oputnjaka«. Opisujući vetar koji »čupa lišće sa grana, proređuje krošnije drveća«, ona zapaža jedan od retko zapaženih trenutaka u šumi: »Kad vjetar umine, čuje se šum opalog lišća«, pre toga zaglušen olujom. Ili: »Kao da jedmolično kaplje vođa, tako se otkidđaju, opadaju listovi sa grana«. Celo ovo zapažajno blago, slagano još od detinjstva i oživljeno prilikom tesnog zbliženja & prirodom u Narodnooslobodilačkoj borbi, viđeno je sad pod novim, moglo bi se reći svečanim, osvetljenjem. U romanu »Kroz. ničiju zemlju« ima malo psiholoških analiza.

Čitajući roman »Kroz ničiju zemlju« ima se utisak da je narod, pokremut borbom za oslobođenje najednom ose. tio u sebi probuđene sve svoje snage i darove, pa i dar govora, zapažamja, humora. Narod u ovom romanu govori otresito, duhovito, umno, sažeto, ni traga ovde nema od one navike kod nekih pisaca da se govor naroda pretstavlja nedozrelim, gotovo nedotupavnim, punim stranih rđavo upotrebljenih reči. Seljak Vere Delibašić za sve stvari ovog života ume da nađe svoj izraz, on stramu reč upotrebi gde treba i kako treba. I to ne samo seljak u borbi preobražen, posvećen, već i onaj koji tek počinje da se diže. Kad Radovan u talijanskom zatvonmu razmišlja o lubanji koju je u Limu našao, njegove misli teku istim redom i isražavaju se istim jezikom, samo bogatijim, kao i u ma koga drugog gra, đamima, stanovnika grada: »Nekad bi-

rad pregažene kokoške zaustav-

ali voz, a danas juriš, proikutnijiš pored ljuckih leševa, samo da izneseš živu glavu. O onoj lubanji niko neće povesti računa nit potragati čija je ni kako je tu stigla, A đe bi stigli kad bi počeli đa ispitujemo brojke poginulih!« Ovđe te iznenadi zrelost, toplina razmičljanja, a malo dalje se zadđi-_ viš poređenju punom humora: »Ostra je kao neka direktiva!«, ili realističnom gledanju na život kao u rečima: »Zadržavaš me tu i zatežeš, k'o da pregovaramo o mirazu«; sad te zađivi nova slikovita reč: »A viđi one mepomenice!« »Što si zašla starkoša među

đecu pa ih zađevaš«, a sad zaustavi

zapažanje, sažet izraz: »Skube svak sebi, a jadna sjerotinja, kami joj u zube i u drob, osta svega željna«, sad opet ironija: »Beli su. ih neđe nagazili đe ih je ljuto zaboljelo, alko je sva ta sila pošla na partizane.«

___U dijalogu je sačuvana izvomost i s&vežima izgovora, reči su beležene onako kako se u izgovoru čuju, sa sažimanjem, metatezama, sa ispada– njem suglasnika, njihovim jedmačenjem, smekšanjem: odok ja, nađdrljak, nejma, čoječe, oću, strau, puor, ljucki, pcovka i sl. Iđući za ovim načinom beleženja pisac je podvukao tamanu granicu između izgovora Bosanaca i Cmogoraca pravoslavnih i muslimana, između načina izražavanja pokrajine i pokrajine.

Jezik Verć Delibašić je bogat, naročito za konkretne pojmove, za sve što je doživljeno vidom i sluhom. Ona zna obilje naziva za ptice, kukce, ribe, rastinje; za sav Život seoske kuće i okućnice, obilje glagola u čijoj je Osnovi onomatopeja. Njena rečenica je tipična rečemica našeg narodnog govora, ona govori lično ličnostima svoje Knjige, istim bogatim rečnikom i istom simtaksom. Upotreba glagolskih oblika, vešto smenjivanje sadašnjeg vremena sa pređašnjim svršenim daje njenom pričanju svežinu i Živost.

Učinila bih jednu zamerku imterpunkciji, upravo jednom manimu u njoj, koji se nikako ne slaže sa ovim rečenicama što se drže čvrsto jedma uz drugu kao zglob uz zglob: to je prečesta upotreba triju tačaka, U ponekim odđeljcima je svaka rečenica odvojena od druge tim znacima i nema strane na kojoj se ovo ne vidi, čak i gde nema ničeg usplahirenozž, iskidanog u govoru, ili nedorečenog. Srećom, ova omaška lako se može olkloniti u idućem jzdanju,

Gradimir Aleksić: Milivoje Živanović

IZLOŽBA JEDANAESTORICE MLADIH ~” LIROVNIH UMETNIKA BA,

U Umetničkoi galeriji ULUS-a u Beograđu otvoriće se 14 aprila izložba radova jeđanacstorice likovnih umetnika iz Beo- grada i sa Rijeke. Na izložbi će biti pri- kazano olo šezdeset slika, deset do petna,. est skulptura i nckoliko radova iz primenjene umetnosti. Radove će izložiti Gra=, dimir Aleksić, Slobodan Bogojević, Kosara Bokšan, Slavoljub „Bogojević, Aleksandar Božičković, Lazar Vozarević, Olivera Ga- ' lović, Gorđana Zuber, Ljubinka Jovanović i Petar Omčikus. Ovu grupu mladih umet- Ž} nika sačinjavaju uglavnom studenti Lui kovne akademije koji su se maročito ista” kli u traženju svog umetničkog izraza.

DRAMA. HAMZE HUMA »TRI SVIJETA NA SARAJEVSKOJ POZORNICI :

Pre nekoliko đana na sarajevskoj pozor. nici izvedeno je dramsko delo književnika Hamze Huma «&»Tri svijeta« koja tretira učešće muslimana u Narodnooslobodđilačkoj borbi. s

Dramu je režirao reditelj Vasa Kosić, a glavne ulode tumače: Avdo Džinović, Milan Lekić, Safet Pašić i Boris Smolje. Za scenografiju dao je idejnu wWekicu slikar Ismet Mujezinović,

b)

IZLOŽBA JELENE JOVANOVIC I ĐORĐA POPOVIĆA

Poznati likovni umetnici Jelena Jovanmo= . vić i Đorđe Popović otvoriće 19 o, m. u 'Umeftničkom «paviljomu na Kalemegdanu – izložbu svojih Tađova. Vajar Jelena Jova. nović izlaže oko 20 rađova, uglavnom por | treta naših ljudi, manju kompoziciju »1L,iu= ” bav« i slicice za kompoziciju »Grupa p-ismira#«, a slikar Đorđe Popović izlaže 45 ulja i akvarela, većinom portreta, i pejzaže i skice za kompoziciju »Uklanjanje međe« koja obrađuje tematiku iz razvoja zadrugarstva u Šumadiji.

KNJIZEVNA DELA SA SRPSKROHRVAT= SKOG NA SLOVENAČKI JEZIK | »Državna založba Slovenije« štampa me-

koliko novih dela prevoda sa srpskohrvatskog jezika. „Uskoro će izaći iz šŠtamme

»Smrt Smail-age Čemeića« od Mažurnmićča u prevodu slovenačkog pesnika Alojza Gradnika i romam Bore Stankovića »Nečista krv« u prevodu Frana Albrehta.

Al. „\ breht je preveo izbor iz pripoveđaka Velj- | Ma Petrovića. Takođe se prevođi ma slovocnački i roman Ota Bihalji-Merina »Doviđenja u oktobru«. Pripremaju sc i „j” brana dela Augusta Šenoe. „i

»Omladimska Kkniiga« izdaje pesme | na Jovanovića Zmaja u prevodu Gradnika. . U izdanju »Slovenačkog knjižnog |đa« izaći će ovoga meseca zbirka od, mih pripoveđaka Ive Amdrića. Pored za kratko vreme izaći će i; i &atire« od R. ĐDomamovića, đ pripremaju za štampu »Gospoda Gl jevi« ođ M. Krleže i »Mi smo za pra? od S. Kolara. A Izdavačko pređuzeće u Maribor: priM. ma izdanje romana »Svadba« od Taalića.

IZAŠAO NOV MAKEDONSKI PRAVOPIS, 8 RECNIROM WO

Me on U izdanju državnog izdavačkog predu- |”

zeća Makedonije izišano je iz štampe makedonski pravopis sa pravopisnim rečni= \ kom, u redakciji Đoznatog filologa, skop» —>

skog Filozofskog fakulteta Blaže Woneskog #i Kruma Toševa. Novi pravopis urnogO-

i =

me će đoprineti daljem savlađivanju pri vopisnih principa kako jasnoćom pra

tako i time što ie svaka pravopisna {oti ilustrovana velikim brojem primera. U. svrhu obiavlien ie i pravopisni ·rečnik. Novi makedonski pravopis moslužiče U još većoj merni kao školski priručnik za u“. čenike srednjih i stručnih šloyia | Studente Pilozofskog fakulteta u Skoplju.

'

JO ~a

| ra AV la.

NOVA ZBIRKA PESAMA JjoOŽE BMITA | ı U Ljubljani je izišla mova knjiga Jože , | Smita »Srce v besedi«., ova EPO hdoj EI sakupio stihove koji daju prisnu sliku na- | šeg vremena. U ovoj zbirci zastupljeni SL | najrazličitiji oblici Dpoetskog izražavanja, pa i sonet čiju je formu p : vo dO- a |, ama Čap Kan ae er o E 2, | isao približ; js ,Žile RL hi votnom saznamju. žavanjai želji 48 |

NAJNOVIJI BROJ »RNJIZEVNOSTI«

Tzašao je iz štam časopisa »Književnoste noviji Pro Be: Žhk' — »Visarioqn * Grigorjevič ” | ·

Bjielinelcić, Dušana Kostić) — Tri posme o Njegošu: Bdijenje, Noć skupliu Vijeka | ore, pore zdleaara Blagojevića == 3 Oi BN N | clene« OE ELiDa To Biografija Dean EGO Andre Zac a eye eSet francuskih romana koje... re Alečković — »Mene su Difali ljudi« (pesma), Vladimira Čerkeza — »Jesenji

pljusak« 1 »Zvijezdo osipal Bamrkovića — »Guišten je (PSP) /

|| keđon:fcoj poezijlć U rubrici |

donosi prikaz ” | Bojana Štiha »Proleči 02. — novela Ci- | rila Kosmhča« U rubrici Muzički pregled prikaze Pavla Stefanovića — »Šubertovo, veče«, »Koncert italijanske pijanistkinje« i Gaa · »Prvi koncert simonjskog orkestra NMR | Srbije U rubrici Beleške i prikazi: B. P. Branka Ćopiča „- »Lalaj Bao«, R, Ratkovića — »Humoreske« Viktora Komarec. Rog, B. P. »Džek r,ondon — Otpadnik«, T. IT. — »O jednoj Beneraciji«, T,jubomira Ni-, kića — »Kosovske pesme na nemačkoma. U rubrici Stvarnost i iluzije časopis d a si nekoliko interesantnih osvrta. Zo

narodno: Književni pPregleq i

NOVI BROJ »NAŠE REČI« il Neđavno je pokrenut časopis na T*loz, Bskom fakultetu u bĐeogradu SIKE& NOSE Ko Ovih dana izašao je drugi boj GR 0 koji donosi članke M. Novakovića e limirovića i Lj. Mihajlovićn, od | Se: O priloga »Naša reče donosi pesme PE

B. Pavlovića, M, Dotića, V, Vilkovi ei i Stavdelova. Časbpis donosi prič O CRLOONIO O dovića i prikaze B., | zatim Telijevyu pes R. Knjiča,

me B