Књижевне новине

BROJ 26

ma pretstava, a one su vrlo retke, o kojima je teško, skoro nemoguće govoriti uobičajenom terminologijom kojom se služimo pri ocenjivanju pozorišnih pretstava. Ima pretstava čije je dejstvo na gledaoca tako silno i potresno, da se uobičajena amaliza čini konvencionalnom i nedovoljnom da &6e izrazi celi svet ideja, celi svet misli i emocija, koje je pozorišna pretstava pokrenula u gledaocu. »Jegor Buličov« je nesumnjivo takva pretstava. Ova pretstava, koja znači visoki stvaralački domet ma razvojnom putu Jugos]ovenskog dramskog pozorišta, iznela je pred beogradsku publiku visoke kvalitete gorkijevske dramaturgije i dala odgovor na mnoge probleme koji se namecu pri postavljanju dramskih dela Malksima Gorkog.

Kolektiv Jugoslovenskog dramskog pozorišta, na čelu sa Matom Miloševićem kao rediteljem, uspeo je da se probije kroz niz teškoća koje nameće struktura Gorkijeve drame i da iznese veliku. istinu o ljudima i društvu

koje je pesnik naslikao wu »Jegoru Buličovu«, Društvena problematika »Jegora

Buličova«, rušenje i agonija kapitalističkog društva u danima uoči PFebruarske revolucije, izneta je u pretstavi sa idejnom stvarnošću kojom su "ovaa i režija i glumačka ostvarenja. Služeći se savremenim režiskim jezikom, trefirajući realistički fakturu dela i njegove likove, režija Mate Miloševića je podigla izvođenje na vig'nu misaone romantike koja je snažno i emocionalno prenela na gledaoce bogat sadržaj ove drame.

U a&vim svojim komponentama: u određivanju funkcija pojedinih likova i u njihovoj karakterizaciji, u donošenju sredine i almosfere, u 6provođenju osnovne ideje dela, u oblikovanju mizanscena, u ritmičkoj kompoziciji — režija je besprekorna.

Usmerenost i doslednost režiskih rešenja, u kojima kipi puna, do kraja iskazana misao, daleko je od takozvane »paravanmske« listine iza koje mnogi reditelji kriju svoju mucavost i stvaralačku nemoć,

'U režiji Mate Miloševića sve je potčinjeno glumcu. Čovek je u prvom planu, a režiska sredstva su samo pomoć da lik dobije puni izraz i svoje pravo mesto u sklopu drame. Kroz režiju se oseća proces ođabiramja: Oostavljeno je samo ono što je na liniji osnovne ideje pretstave. Režiskih opterećenja nema nigde osim u 6ceni sa Propotejem, na kraju trećeg čina. Nervna napetost i maksimalma ekspresivnost te scene isuviše je ostavila traga u duši gledaoca da bi on sa pu= _ nom koncentracijom mogao da se uŽivi u finale komada. > ž-

Teškoća koju nameće fragmenmtar– nost drame, koju sam Gorki naziva »slikama u fri čina«, režiski je prebrođena; ogroman broj ulaza i izlaza i brza smena scena vešto su ukomnponovani u celinu i imaju razumljiva i interesanina opravdanja. Svuda, gde mu je to autor dopuštao, reditelj je insistirao na kontrastima, što je pretstavi dalo gipku ritmičku liniju. Posle scena velikog misaonog i emocionalnog napona reditelj se uspešno služio štimunzima koji su delovali kao

pređah i bili most između čvornih cena drame. Veliki dialozi drame (Buličov —

Pavlin, Buličov — Melanija, Buličov — Šura) sagrađeni su neobično čvrato. U gradiranju dijaloga režija se nije služila tonskim rešenjima, Sukobi ličnosti u tim dijalozima, solidno pripremljeni, izrastali su organski i dolazili do usijamja.

Bez jasno izraženog podteksta ličnosti đrame »Jegor Buličov« i njihovi postupci ne bi bili razumljivi, Režija je izvukla jedan celi svet iz podteksta, jedan svet nedorečenih ali jasnih misli, jedan maskirani svet pobuda i htenja.

ljao se kao jogunasto dijete, a ta moja igra jako je razbješnjela čuvara, pa je sada upotrebljavao psovke višeg kalibra: madone i sinove božje, bogove i značajnije vece,

— Ajde spavaj. Nemaš potrebe da zijevaš. I ključanicu ste zapučili — da se u duh pretvorim, ne bih mogao pobjeći.

Soldat je jako iresnuo kunđakom o vrata, nešto mi srdito i kratko naredio pa nastavio svoju dosadnu noćnu šetnju bez smisla i kraja, kao što je bez smisla i razloga i đoputovao ovamo iz svoje pitome Italije da čuva moje samičko bdijenje, '

Šta će taj mali veseli južnjak ovdje pod ovim surovim i oštrim nebom Montenegra? Probuđen mojim nemirom i natjeran noćnom dosađom na melodiju balade, tihim i južnjačkim tenmorom zaromorio je nekakvu PpJesmu. Niti je jecao, ni uzdisao — ali kroz ključanicu moje samice ušli 6u uzdasi i jecaji. To on ne pjeva već plače: možda za limunovima, možda za maslinama, za njegovim morem, jer sigurno pola diše na škrge. A sad je dospio ovdje, on obični žalosni solđat, da po cijelu noć pjesmom plače za južnim vjetrovima punim. mirisa, za algama, za kućicom na obali, za ragacom, čija ga vizija progoni i danju i noću i koja za nekoliko stepema pijeteta, u njegovoj soldačkoj du ši, stoji iznad kralja Italije i cara Etiopije!

— Do-veee biondina miaaa?...

Spopao me nekakav nemir, ustremljujem se ka vratima zaboravljajući da su trostruko zamandaljena: htio bih da rastuženog soldata čuturicom čuknem Do glavi i da ga poučim kući da ide, đda mu kažem kako je krivo i dospio ovamo, da će svoju soldačku đuču ispustiti „pod surovim nebom moje domovine, svojom malenkošćwi zatvoriti jednu od bezbrojnih

· KNJIŽEVNETNOVINE

„JEGOR BULICOV“ NA SCENI JUGOSLOVENSKOGI

DRAMSKOG POZORISTA

. U režiji Mate Miloševića sjedinjuju se napori reditelja pedagoga i reditelja kreatora. Otstranivši iz igre glumaca lažnu teatralnost i lažnu patetiku, ali pri tom ne bežeći od ekspresivnosti, on je stvorio pretstavu snažne misli u kojoj zvuči nadahnuti patos gorkijevskog čovekoljublja.

Ne insistirajući na simbolici, kao što ni sam autor ne insistira, Mata Milošević je u svojoj režiji sbroveo jasno

Milivoje Živanović u ulozi Jegora Buličoeva

dve linije. U odnosu na Buličova on je izneo u prvi plan njegovu žeđ za istinom, njegovu mučnu duševnu borbu. On je naznačio svetlu perspektivu onih kojima pripada budućnost, a s druge strane prema »drugima«, koji su pretstavnici raznih vidova laži buržoaskog društva sproveo je liniju lakog ali demaskirajućeg poftsmeha. Na pretstavi »Jegora Buličova« reditelj se ne nameće, ali on je prisutam, on stoji iza kreacija Milivoja Živanovića i Rahele Perari i iza niza dobro pogođenih likova. Slivemost svih komponenata pretstave u jednu čvrstu celinu, izvrsna. skupna igra ansambla, plod je jedmog zamašnog režiskog poduhvata u kome mogu da se nađu sva najbolja stremljenja ovog izvanrednog pozorišnog kolektiva. Scenograf Milenko Šerban je u svome dekoru izvrsno pogodio atmosferu Buličovljevog doma. Šerban je uspeo da da jedan neukus koji me vređa oko i ne prigušuje glumce. Prva slika sa svojom sivom i konvencionalnom prazninom je bila odličan okvir za ekspoziciju i finale komada, Dekor druge slike, koji pretstavlja salon u koji su se sjezdile stvari koje međusobom nemaju mnogo veze, izvrsno je dopunjavao atmosferu meteža; u tom dekoru sadržana je vizuelna ironija na jedan stalež u kome se isprepleo niz čudnih i nakaznih protivrečnosti.

Mira Glišić je uskladila svoje kostime sa dekorom Milenka Šerbana. Njeni kostimi potcertavaju karaktere, a svojom MKolorističkom „diskretnošću ne skreću pažnju gledaoca.

Kroz interpretaciju Milivoja Živa-

„novića lik Jegora Buličova postao nam

je blizak i razumljiv. Lik Jegora Buličova, koga je Milivoje Živanović izneo sa zanosom, potresno i sa zadivljujućim majatorstvom, ne zaboravlja se i ne može đa se zaboravi. Jednostavnim sredstvima, toplo i čovečno, on je izneo tragiku Jegora Buličova, njegovu žeđ za istinom, njegovu ftugu za promašenim životom. Mučno traganje za istinom i gnevno raskrinkavanje laži koje se spliću oko njega, on je ostvario &a misaonim intenzitetom koji je gorkijevsku problematiku učinio pristupačnom i uzbudljivom. Doslednom realističkom metodom ličnost Jegora Buličova je glumački osvetljena sa svih strana, Glumac je otkrio pobude i htenja koja pokreću Jegora, njegov komplikovani unutarnji život. Mi Jegoru Milivoja Živanovića verujemo od početka do kraja. On je takav i drukčiji ne može da bude, upravo mi ne možemo drukčije da ša vidimo, jer je kreacija Milivoja Živanovića postala život &agledan u očima Gorkog, postala je jedna velika umetnička istina. Misao Živanovića glumca je prodorna, a emocija izvorna, istrgnuta iz života, plamena. Zahvaljujući tome, cela uloga organski prelazi na jedan romantični

crnogorskih bogaza, i niko se neće

· naći da ga utješi u njegovim bolima

i lelecima! U posljednjem pogleđu njegovom ostaće komadić mrkog pejsaža i snježno, od mrazeva crveno nebo, — i to je sve!

— Do-veee biondina miaaa!... Leleče soldateka duša u dubini prelijepe cetinjske ljetne noći, ravna takt koraka beskrajnih po melodiji pjesme o bjondini radi koje svi soldati, kao i ovaj, čeznu i svoja maštanja pothranjuju pustom taštinom o povratku za koji izgleda nema!

Već deseti dan živim u ova dva gluva i memljiva metra prostora, Vrhom od kašike uriježem crte na zidu da ne bih kalendar izgubio. Počeo sam od kraja da mi ne bi nestalo prostora. Što će mi te crte koje se ne daju vidjeti? Trudim se da mi crte budu što veće, jer dan škrto ulazi u moj stan. A. šta bi jedan svijetli mliječni dan među ovim škrofuloznim „zidovima, ušljivim i gubavim, sičijavim i nervoznim? Zar mu nije bolje tamo među jasikama što danju i noću nezajažljivo drhte, među lipama što rastu, samo rastu. Bolje mu je među rTascvjetalim lipama i pčelama što ispod njih kaplju pjene od mirisa, među četama što su sa svakim razdanjem korak bliže moje tamnice, u bljesku čijeg oružja vidim sjajne i epasonosne vizije ključeva za jedne bijele dane. Ali na, kojem prostoru zida treba da stoje kalendarske crte tih dana? Sada me muči ta crta, ah, muči, jer s čime preboljeti tolike samičke ure, čime ih zavarati, ispuniti i dokončati? Na Wvašta sam Već mislio, pa kađ mi se »ćupa« sasvim zamori i uskipi, udarim u šeinju?. Samica je dugačka svega tri i po normalna koraka. Zašto nije četiri? Zašto uvijek onaj četvrti korak moram da kratim — a šta bi majstoru smetalo da je za toliko popustio? Opet sam našao jednu utjehu za moju zabavu: dala mi

plan u kome živo bije damar gorkijevske poezije.

Posle Živanovićeve kreacije lik Ksenije koju jevigrala Rahela Ferari bio je nazrelije i najmarkantnije glumačko dostignuće ove pretistave. U trećem činu Jegor kaže Kaeniji: »Ti si kao ružan san.« I zaista, Ksenija Rahele Ferari provlačila se kroz Buličovljev dom kao ružan san. Donoseći reljeino karakteristike Ksenijinog lika: ograničenost, pohlepu, želju za važenjem — Rahela Ferari je uspela da donese i mjenu ličnu dramu, dramu žene koja nikome nije potrebna, čiju je jedinu vrednost u životu pretstavljao novac koji joj je otac ostavio u nasleđe. Rahela Ferari ne ismeva svoju Kseniju, ona otkriva njenu tužnu bespomoćnost. Ksenija Rahele Ferari je potpun lik, sve je jasno i bez reči, u izgubljenom i rasejanom Dogledu sadržan je celi život ove žene. Nagli prelazi iz jednog raspoloženja u drugo, čudno vijuganje Ksenijine zapretane svesti — sve je to našlo puni izraz i puno opravdanje u ovoj značajnoj kreaciji Rahele RFerari.

Zariku Mitroviću nije smetala smešna i donekle glupo naivna maska Tru· bača da nam ispriča tužnu bovest O jednom čudnom stvorenju koje u svojoj izgubljenosti može da da odgovor na pitanja koja muče Jegora Buličova. U ovom ostvarenju .se oseća emocionalni odnos glumca prema ulozi. Toplo, ljudski neposredno, sa mnogo razumevanja za Gavrilovu neobičnost, Žarko Mitrović crta finim sredstvima ovaj lik; emešno u njegovoj figuri je na visini najtananijeg Čehovljevog humora. Reditelj i glumac protuma– čili su ovaj lik na jedan originalam način; nije ih zavela komičnost ovog karaktera. Težeći da ostvare stvarnog čoveka a ne teatarsku figuru, oni su došli do jedne sadržajne tragikomike.

Dubravka Perić izrazito i bujno tumači Šuru. Ona je plastično, sa mnogo boja, dobro pronađenim glumačkim prilagođenjima „okarakterisala ovu devojku koja je sva u traženju, koju raspinju slična pitanja i problemi kao i njenog oca Jegora. Dubravka Perić je pronašla dve Šure. Plahovitu Šuru koja se suprotstavlja okolini koju ne trpi i koja nju ne trpi, i Šuru punu dobrote i ljubavi prema onima koje voli i od kojih želi da sazna istinu. Ona se toliko saživela sa karakterom, možda je i suviše zavolela Šurinu neobuzdanost, tako da je na primer u sceni sa Donatom u kojoj se otkriva njen intimni, stvarni unutarnji lik i suviše insistirala na oštrini i ljutini, koje su donekle delovale kao ćudljivost jedne razmažene devojke,

Veoma dosledno i precizno Ivica Tanhofer je izgradila lik Varvare. Politička ambicija, želja za vlašću, lukavost i perfidnost u trgovačkom poslovanju, ljubomora prema mužu, bezdušnost žene u kojoj je ostalo “vrlo malo ljudskog — sve to izbija iz lika Varvare. Zasluga Ivice Tanhofer nije samo u tome što je izvukla sve komponente ovog složenog karaktera, ona je dala lik čije sive boje prerastaju u

neku sWimboličnu plesan, plesan nakazne i opasne malograđanštine.

Branko Pleše igrajući Zvoncova imao je pred sobom težak problem. "Trebalo je dati politički profil slatkorečivog kadeta, njegovo moralno bezkičmenjaštvo, dati čovjeka koji glumi i pred drugima i pred samim sobom. Glumac je uglavnom rešio te probleme i dao jednu čistu figuru čija se funkcija oseća od početka do kraja, ma da je na mahove Branko Pleše i suviše potertavao glumu Zvoncova, tako đa se imao utisak da glumac ismeva ličnost koju kreira, Ironično demonstrira da se vidi kako ona glumi, .

Milan Ajvaz je dao lik Propoteja snažno i koloritno. Spoljni i unutarnji lik su u punom &kladu, a transforma-–

cija je potpuna i organska. Ritam sce-

ne, koji ide do delirija, Ajvaz je savladao sa virtuoznošću.

Iva Jakšić u ulozi Baškina pokazao je svojstva dobrog karakternog glumca. On je uspeo da kroz ovaj lik otkrije jedan ćiftinski svet pohlepa i strahovanja za novcem, svet prljavih intriga, poslednji i najjadniji oblik ruskog kupječestva. U većini scena Bačkin Ive Jakšića je ćifta uvučen u sebe, koji oprezno i tiho prede nit svojih lukavstava i podvala, dok se u nekim scenama

(naročito scena sa Jegorom u drugom činu) suviše povodi za ritmom scene, donekle

izneverava · baški-

Mata Milošević

novski način opreznog razmišljanja i reagovanja.

Pavlin Viktora Starčića je studiozno obrađena uloga, ali bez onog Obilja boja u karakterizaciji, koje ovaj umetnik inače u svojim realizacijama obično donosi. U scenama drugog i irećeg čina, Pavlin Viktora Starčića je daleko izrazitiji nego u sceni sa Jegorom u prvom đčinu, gde je Starčićev Pavlin u svojoj popovskoj demagogiji i taktiziranju i suviše diskretan.

U tumačenje Tjatina Marjan Lovrić je uneo topline i blagosti; nje-

GVIDO TARTALJA

Cidlai

G Vuda je prozračne boje rasuo nestašni jun.

Zakiti travke i hvoje i svaki busen i žbum.

Plovimo rekom nas dvoje Talasi ljuškaju čun.

Srce i moje i tvoje po jedam pehar je pun.

a IN SUN ar ri e a aa ||

se prilika da vježbam matematiku koju sam tako &vojski mrzio. Za deset dana mog samovanja obično sam četiri sata dnevno pravio šetnje. Upravo pravio sam okretanje u mjestu, a strah me je bio da pamet od toga ne izgubim. Svaki minut čefrdeset koraka. Šezdeset puta četrdeset čini.. pomnoženo sa četiri... sa, sa — ali šta da radim za ovo pola koraka — to spada u nekakve oblike koji mozak zamaraju, a ja to nemam računa da činim. I šta mi hoće ova računica, bezbrojnih jalovih koraka?

Jednog dana nekakav majstor provjeravao je samička vrata i dugo i ieško udarao maljem iznad vratnica. Od snažnih udaraca zazvonila je i moja čuturica. Ne znam šta je majstor radio, tek je u sastavu gornje ivice vrata opao komadić kreča i u moju samicu mlazom je poteklo svijetlo. Da li je to majstor namjerno jako udarao, da li je nekad kao i Ja tamnovao, poznaje li i on hijeb Sužanjski koji na ukletoj zemlji rađa? Sad lako čitam kalenđar j otkrivam mnoge nepoznate ftajne moje kuće, nepoznate sve do ovopr bijelog štapina svijetla. Nijesam „primijetio: sa mojim kalendarom „ukršta se sitan red zareza nešto izblijedio na tamno-–sivom zidu. To je moj prethodnik samičar bilježio dane čame što ih ja bilježim sada. Ko li će doći poslije mene? Svaka sedma crta malo mu je jače naglašena — to su mu vjerovatno nedjelje. Ali šta će njemu nedjelje? Šta će mu to, budali jednoj! Zar njemu nije svaki dan jednak? Pa gdje su njegove nedjelje? Njegov kalendar još je prošaran kukama sličnim ćirilskom slovu »g«. Šta znače te kuke koje su neravnomjerno ucrtane na žalosnom kantaru ubitačne samičke čame? Možda je bilježio saslušanja i mučenja? Možda je zabilježio neke snove što su mu produžavali život? A ako bude nešto sasvim stoto, što ja ne

bih mogao pogoditi kroz sve vrijeme mog sWsamičkog bdijenja?

Danas sam izuzetno krepak i raspoložen rađi ovog blijedog štapina svijetla, Osjećam svečanu atmosferu. Kako se po neki put čovjeku malo hoće, kako mu malo treba pa da se obraduje? Jedan možda nesvjestan udarac malja neznanog majstora — a toliko promjene! Danas se zabavljam i sa kalendarom moga prethodnika, i sa onim njegovim kukama i »nedjeljama«, i sa tamnim svodom zida išaranim pjegicama poput ugašenih, slijepih zvijezda na nebu mog tamnovanja, za koje mi niko zahvaliti neće, i ne treba! Toliko sam već fu, a njjesam znao za mnoga imena i inicijale što su ih kao zadnje spomene svoga postojanja ostavili mnogi mrtvi iza sebe. Ova su imena uzukrštana i ispletena čudno kao i sudbine onih koji su ih ostavili. Neka su sasvim izblijeđela ili pokrivena slovima onih koji su kasnije 6&tigli, a neka su tako napisana da bi ih s mukom pročitali i oni koji su ih ostavili ovdje. Među njima ima čobana i studenata, ribara i zidara, a od svih ostaće najtrajnije ime nekakvog ciganina, Meha Suljića, dosta jasno i jako usječeno na sred gvozdene ploče vrata, samotno kao što je i sam cigo jadan, ko zna koliko samovao. Čudo jedno: u ovoj samici jedva je dozvoljeno imati kašiku od aluminiuma, pa kako je ciganin, i čime, u teška gvozdena vrata ukovao svoje ime? Možda je predosjećao da iz ove samice najčešće sele, ali samo đo prve stanice — »majke zemlje«. Pa cigo, veli, pošto mu se možda ni proba neće znati, niti će se iko naći da mu kamen više glave posadi spomena radi, bolje da na tamničkim vratima utvrdi svoje ime da se zna kako je i on nekad živio! Slova je usjekao jednako u visinu, samo su mu po Oea nesrazmjerna: cigo ne razlikuje velika od malih, sve ih je

gov Tjatin je posmatrač koji hladno i mirno rezonmuje o svojoj nemoći, a iza te prividne objektivno&ti titra iskra ljudske dobrote. Stevo Žigon je u lik Tjatina uneo nervnu misaonost inteligenta koji se

. muči na bespuću, koji je ogorčen na

svoju inertnost, koji traži puta i načina da izađe iz začaranog „kruga svoje skeptične misli.

Sonja Hlepš je vrlo dobro, jednostavno i upečatljivo odigrala ulogu Jelisavete. Kroz frivolnost i koketeriju oseća se vešt trgovac i poslovni kompanjon industri.lca Dostigajeva. Nada Gregorić je dala jedno lepo ostvarenje u ulozi Antonine. Iskrenost i tananost doživljaja, ukus i mera u donošenju Antoninine ekstravagancije karakterišu ovaj glumački rad.

Jakova Lapteva, mladoga revolucionara igrao je Zoran Ristanović vedro i spontano. Kroz humor i mladićko raspoloženje Ristanović je otkrio njegovu čvrstinu izbegavajući svaku političku deklarativnost.

Na reprizi Ljubomir Bogdanović, insistirajući više na zrelosti i ozbiljnosti Lapteva, doneo je jedan varijant toga lika koji više govori o političkoj određenosti Lapteva, a mamje o njemu kao čoveku.

U igri Nevenke Mikulić (Melanija) ne oseća se puna harmonija između spoljneg. i unutarnjeg lika. Spoljni lik, određen u svojoj oštrini i snazi kao da zahteva veću ubeđenost u ono što govori i radi Melanija. Izlivi crkvenog mračnjaštva i njene hrišćanske demagogije rešeni su na mnogim me= stima isključivo verbalno. Crkvenopatetični i visokoparni način Melanijinog govora mogao bi da bude jedno od odličnih sredstava za karakterizaciju lika, ali pod uslovom da bude prožet istinskom. scemskom strasnošću, a ne teatarskom emfazom koja ne deluje ubedljivo. Dobija se utisak da spoljna sredstva sa kojima se operisalo (glas, melodija reč, gest) nisu adekvatan izraz pobuda i htenja koja pokreću Melaniju. Poslovnost i proračunatost Melanije Nevenka Mikulić sprovodi dosledno i ubedljivo. Mesta u kojima ona nastupa kao trgovac najbolja su mesta ove uloge.

Iz malog, ali značajnog teksta koji je Gorki dao Dostigajevu Joža Rutić je znao da izvuče funkciju ovog lika koji pretstavlja finansiske krugove Rusije. Smeh kojim Dostigajev propraća svoje poslovne transakcije mestimično je delovao nametnuto, bolje reći artificijelno.

Bosiljka Boci, stuđent Akademije za pozorišnu umetnost, imala je u ulozi služavke Glafire iskrenih i dobro pronađenih akcenata, mada su se u scenama sa Jegorom (na kraju prvog i u drugom činu) provukle intonacije nepotrebne plačevnosfi i sentimenta]nosti, koje su tuđe ovoj zdravoj seoskoj devojci.

Petar Slavenski i Mića Tatić doneli su lik površnog i lakomislenog Alekseja. U okviru jedne brze i prolazne scene oni su dosta dobro skicirali taj lik.

Šumara Donata su fumačili Joze Laurenčić i Dušan Stefanović u alter– naciji. Kod Joze Laurenčića to je živ i razumljiv čovek, a kod Stefanoviča priliČmo nejasna figura, On bi morao da se oslobodi igre za sebe i da uspostavi jasniji i ođdređeniji odnos sa partnerima, ·

Ana Paranos u ulozi vračare .delovala je privatno, i suviše patrijarhalno. Mlađa Veselinović je doneo glupost Mokrousova izbegavši grotesku u koju vuče ova uloga.

Taisja Kapitaline Erić je neobično živa, sa dva tri poteza vešta ocrtana epizoda.

Aca Đorđević u okviru minimalnog feksta uspeo je da naznači karakier doktora.

Branko BELOVIĆ

pomiješao. Vidi se da je radio dugo i uporno, pažljivo i strasno, i po otiscima od kojih su slova sastavljena uočava se da je morao imati komadić čeličnog dleta koje je mučno načinja– lo gvozdenu ploču, ali vješća ciganska ruka istrajala je i usjekla ime, Cigo se nije zadovoljio samo time: ime je uokvirio dvostrukim vijenecom i sa njegove ivice po željeznoj tabli pustio nekakve ukrštene konce kao vriježe, znakove i cvjetiće koji su izgleda za njega imali svoj značaj i smisao. ·

Kako si ti, sirače sinji, Meho Suljiću, što ti po cijeli dan ime čitam i činiš mi dobro u ovom golemom i sporom „odmicanju vremena kako si podnio ovu ukletu kuću, ti koji si toliko puteva prevalio, toliko cesta svojim ciganskim neumornim tabanima premjerio, toliko vranaca promijenio, krivo se zakleo, toliko trgovaca prevario i prevaren bio, toliko rijeka bijelih i vječnih pregazio, toliko žica na tamburici, uz radosti ciganske za koje mjere nema — prekinuo! Grešniče i brate moj, ciganine, — kako si se privikao na cva tri i po svezana i grozničava koraka kod tolikih širina pustih i željnih čovjekove stope!? Kako si bolan, odbolovao onu malu čergicu što se kao zvijezda života neupasiva i skromna kreće od sela do sela, uvijek jednaka i radosna, puna djece i golotinje, plača i ćudljivog neba!? Kad sam bio mali radovao sam se vašim čekićima i ranjavim ragama, okićenim dječijim balavim bucmastim glavama i činilo mi se da vaši čergaški ognjevi putuju reko

· zemlje kao što zvijezde putuju, putu-

ju sretni i neugasivi! A sad, cigo moj, strpi, se i sa mnom zajedno, dok ti partizani s planina siđu ako i do sada nijesi petom zagrebao ledinu,

{Odlomahk)

gauHgadgSScB"EERGHHHSBESHHHHHEHBEBHHHHRHHHHEHHRHEHHHHHHHHHHHHHHEZSRHKDKEKKHHHHEHKHHKHHHEHHKHHHEHHHHHHHDHHHHNEHHHHHHP

&

sTPiNA 8

BELESKE

| Mladimir Nazor

PESNIKA VLADIMIRA

NAZORA

Povodom dvogodišnjice smrti velikog hrvatskog pesnika i borca Vladimira Nazora održane su u Zagrebu dve Kknjiževno= koncertne priredbe. Najpre je 10, juna održan književni matine, na kome je o Vladimiru Nazoru „govorio književnik Vice Zaninović, a nakon toga su Vlasta Balen i članovi Hrvatsisog narodnog kazališta Josip Marotti i Drago Krča recitovali oveći broj naikarakterističnijih pesama iz bogatog lirskog opusa Vladimira Nazora.

U utorak, 19. juna održalo je Radničko kulturno-umjetničko društvo »Vladimir Nazor« komemorativno veče posvećeno Vladimiru Nazoru. Posle referata o životu i radu pokojnog pesnika i borca sledio je kulturno~umetnički program, u kome su bile i recitacije Nazorovih pesama Cvrčak«4, »Razgovor s mrtvima« i »Radost«. U izvođenju tog programa sudelovali su mu-– ški pevački zbor društva, društveni Kkomorni i pevači solisti i recitatori.

U SPOMEN

ZBORNIK KNJIŽEVNIKA HRVATSKE U CAST 10-GODISNJICE, NARODNOG USTANKA

poduzeće Hrvatske

Državno Izdavačko »Zora« priprema zbornik literarnih rađova o vremenskom periodu NOB od 1941 do svršetka rata 1945. Zamišljeno je, da u zborniku svojim „radovima sudeluju svi aktivni i kvalitetni pisci, članovi Društva književnika Hrvatske, koji bi tako đali svoj prilog proslavi desetogodišnjice ustamMica naših naroda. Pisci će svojim prilozima izraziti svoje doživljaje i uspomene u okupiranim građovima i selima, borbu na kulturnom planu protiv fašista, doživljaje iz logora, partizanskih bolnica, štamparija, zbegova u inostranstvu itd. Ukratko, oni će nastojati da obuhvate najrazličitije manifestacije borbe i strađanja, kroz koje je prošao naš čovek u toku prošlog rata, Autorima je ostavljeno na volju dđa to izraze u najrazličitijim i za njih naprikladnijim oblicima, od najkraćeg lirskog zapisa u stihu i prozi, preko odlomaka iz dnevnika, romana, do većih proznih sastavaka, pnripoveđaka, odlomaka romana itd. Zbornika Hrvatske prema velikim danima narodnog ustanka i oslobodilačke borbe. Redakcija zbornika poverena že Marinu Franičeviću, Vlađimiru Popoviću i Josipu Barkoviću. Zbcrnik će izaći najkasnije do Dana Republike, 29. novembra o. g.

GRAĐA ZA ISTORIJU BEOGRADA

Inicijativom IONO-a građa MBeograđa počeo je 1948 god. rad na istraživanju, prikupljanju i sređivanju građe za istoriju Beograda. Ovaj rad je poveren Seminaru a GavbdD istoriju Beogradskog univerziteta. Ogroman arhivski materijal o Beograđu, koji još nije objavljen, leži po raznim domaćim i stranim arhivama. Ono što je dosada objavljeno razbacano je po raznim zbirkama istoriskih izvora kođ nas i na strani. Iz tih razloga nije dosađa ni napisana istorija Beograda. IONO grada Beograda je uviđeo nedostatak jedne isrcrpne istorije Beograda kao glavnog grada Jugoslavije, građa koji je uvek bio u centru značajnih istoriskih događaja, od antičkih vremena do danas i smatrao je za svoju dužnost da se u budućnosti takva istorija napiše,

Zbirka ovih arhivskih dokumenata koja će se publikovati u izdanju TONO-a nosiće opšti naziv: GRAĐA ZA ISTORIJU BEOGRADA i objavljivaće se po redu kako bude pripremljena za štampu.

Ovih đana izašla je iz štampe I knjiga OVOg velikog zbormika dokumemata: DUBROVACKA ARHIVSKA GRAĐA. Materijal je sabrao i sredio Dr Jorje Tađić, profesor opšte istorije Novog veka.

Ova knjiga sadrži dokumenta koja se odnose na vreme od 1521 do 1571 tj. od samog početke turske vlađavine u Beogradu. Građa koja je u njoj objavljena odnosi se na dubrovačku trgovinu u Beogradu, koji postaje važan privredni centar u Osvojenom „turskom području i privlačna tačka za dubrovačke trgovce. Građa pruža obiman materijal za upoznavanje organizacije dubrovačke trgovine u Beogradu; ona pokazuje na koji se način trgovina obavlja, u kom obimu, od kakvog je značaja za privredni život Beograda, s jedme strane, i dubrovačke republike, s druge sttane, Građa osvetljava ekonomski život Beograđa polovinom XVI veka i pokazuje da je Beograd bio tako napredni trgvački centar da je omogućio pojavu niza trgovaca sa vrlo znatnim jRMkapjitalom.

Pokretanje ove zbirke dokumenata je PHaČajap; prilog u izučavanju istorije Beograda. NAJNOVIJI BROJ »BIBLIOTEKARA«

Najnoviji broj »Bibliotekara« (poslednji za prošlu godinu) donosi priloge Slobodana Popovića (Prilog psihologiji čitalaca), Đorđa „Pejanovića „(Knjižnice u Bosni i Hercegovini), Dr. Vlaha Novakovića (Bogišicev arhiv), Dr. Milijana Mojaševića (Dve arhivske marginalije o Slovenima pod Austrijom), Milivoja V. Kneževića (Zbirka na= ših psevdđonima, nastavak), Dr. Milana Kostića (Prilog Zbirci pseudonima), Đuze Radovića (Azbučni katalog), Milice Janićijević (Mikrokarte), Boga Pregelja (O metodici predavanja književnosti na bibliotekarskim tečajevima), Julije Sišković (Kroz izveštaje o radu narodnih Knjižnica i Obavezna praksa učenika Srednje bibliotekarske škole), Vojislava Živkovića (Gradska narodna biblioteka u Kragujevcu), Milivoja Jovanovića (Nešto o ličnoj „biblioteci Sterije Popovića), D. P. (Gradska biblioteka u Subotici), Irene Vujanac (Pravilam rad jedne „simdikalne · biblioteke), Jove

Marjanovića (O našoj izdavačkoj delatnosti). U rubrici Pregled knjiga Ljubinka JoKostić, Milimir Dražić, Zoran Stošić i Emil Popović prikazuju najnovije publikacije iz oblasti bibliotekzarstva, vanović, Stanka

(mnn