Књижевне новине

:-: e e a

STRANA 2}

IVO FRANGES

-—— __—__ - ——__--—-

Korlo Levi: „Krist se zaustavio u Eboliiu”

'jeku rata, 1943 godine, u tami

jedne zimske fiorentinske ve-

čeri, zatvara se u sobu Karlo Levi, politički prognanik i bivši konfinirac, pali svjetiljku uspomena i piše djelo pod naslovom Cristo si č fermato a Bboli (Krist se zaustavio u Eboliju). Palijanski je fašizam pao, Italija je već sklopila primirje, Nijemci vladaju gradom, a u Leviju buja prošlost: toj misterioznoj sadašnjosti, punoj progonstava, ratova i smrti, nesigurnosti i privremenosti, suprotstavlja on »ono nepomično vrijeme progonstva, onu crnu civilizaciju, koju je napustio« Levi je do-

· tada bezbroj puta ispričac prijatelji·

ma sadržaj svoje knjige, bezbroj puta prelistao u duhu strane toga neobičnog albuma, ali je došlo vrijeme da se, u času sretne inspiracije, razvije taj čudesni film pred očima svih Talijana, svih ljudi. On to mora, on je 5 fim narodom Juga proživio punu godinu dana, dijelio sve tegobe života i dočekao (on, Židov) da bude nazvan najboljim kršćaninom Galjanu, a to je najveće priznanje što mu ga ti bijedni seljaci mogoše dati.

»Spomenuta izreka o Kristu i Eboliju — kaže Levi u•predgovoru — krije u sebi mnogo dublji smisao, nego što to kaže njena literarna forma. Tako je uoslalom, uvijek kad govore i pričaju simboli. Krist je stvarno došao samo do Ebolija, tamo gdje cesta i željeznička pruga ostavljaju salernsku obalu i more, te ulaze u tužne i puste predjele Lukanije«... »U ovaj sumorni kraj, koji ne zna ni za grijeh, ni za otkupljenje, gdje zlo nije pojam u moralnome smislu, nego o vozemaljska patnja, zauvijek vezana uza stvari i pojave, — u ovaj sumorni kraj Krist nije sišao: Krist se zaustavio u Eboliju«.

Krist se, dođuše, zaustavio u Ebo-

·liju, ali je umjetnost otišla dalje #a-

jedno sa »don Karlom«, slikarem i piscem, liječnikom i umjetnikom, ispela se ona vrh glinastih visova Lukanije i donijela umjetničku, tragičnu istinu o ftalijanskom Jugu. Kad se javila, 1945 godine, knjiga je dočekana upravo oduševljeno: doživjela je dosad desetak izdanja (a to je mnogo i za talijanske prilike) i otkrila mnogo nepoznatih činjenica. Jedna je od njih i ta, dđa je Italija dobila velikoga Ppisca, koji je odmah ušao u književne povijesti kao tvorac najboljega djela antifašističke književnosti.

Nekoliko krupnih problema postavlja ova neobična knjiga, problema i književnih i političkih; mi ćemo se zadržati na njihovu literarnom aspektu.

»Govorimio radije nekim drugim jezikom: naš je ovdje mnerazumljivV«, kaže Levi na početku. Pitanje jezika i tu je bitno kao i kod mnogih drugih djela talijanske književnosti: ako treba govoriti seljacima iz Galjana, onda se mora naći, stvoriti taj drugi, razumljivi jezik, jer u djelu se sastaju dva svijeta, strana jedan drugome i pored neposredne, fizičke bliskosti. S jedne strane don Karlo, s druge čitav Galjano, čitava Lukanija, čitava južna Italija? to sadašnjost dolazi u pohode drevnoj, milenijskoj prošlosti. Ali djelo nije roman, to je kronika ukočenog življenja, trajanja na surovoj glini i lebdenja nad bezdanim ponorima što su pukli pod njom. Podaci su fu, doduše, obavijeni oreolom umjetnosti, ali nisu orkestrirani na način romana. I pored humanoga, Dprisnoga stava prema lukanskim seljacima, Levi je začuđen i odvojen, više zapanjen negoli zanesen; on doduše

" nalazi jezik kojim će Galjano približiti

nama, ali ne i nas njemu. Tc dolazi otuda što njegovc pisanje ima karakter obnavljanja, sjećanja; to nije konstruiranje nego slaganje, nije stvaranje nego dodavanje. Razlika je između Levija i ostalih pisaca koji slikaju talijanski Jug (kao Verga, Pirandelo, Alvaro, Vitorini, Jovine, da spomenemo samo najpoznatije) što su južnjaci, a on jjevernik. Njih na Jug dovodi pobunjen» sjećanje na djetinjstvo, ona

440000060000020000020000000000000000000000000000000002000000O 000040

MATE HBERETIN

ista sila koja,seljake iz Galjana, čak i nakon dvadesetgodišnjeg boravka u Americi, goni da se vrate u rodni kraj i ožene djevojkom iz svoga sela. Levi se, međutim, u Lukaniju vraća pritisnut jednom drugom, neljudskom

sivarnošću, za njega je obnavljanje u-

spomena obijelo mračnoj sili fašizma koja ga je, prije seđdam-osam godina. bacila u gudure Galjana Sloga je sad (»kad mač sijeva a glave polijeću«)

njegov pogled zamagljen finom, in-

tmnom lirikom;, ali je to samc rađo-

znao pogled stranca, koji je djetinj-

stvo proveo u posve drugačijim kra-

jevima, u posve drugačijim stoljeći-

ma: on ne obnavlja mitove svoga dje-

tinjstva, nego stvarnost svoga vreme-

na. Zato ispod njegove lirike, uz su-

ćut, proviruje tipičnost, gotđvo stati-

stička, a lirika ove genijalne reporta-

že ne rađa se iz jedinstva tih »uro-

đenika« s njihovom stvarnošću i pej-

sažem, nego iz sadara te stvarnosti s

novom, Levijevom i našom. Lirika u-

lazi u taj svijet kroz nenavikle, začu-

đene Levijeve oči...

Sjever i Jug „dodiruju se u ovoj knjizi, dvađeseto stoljeće s poganskim primitivizmom vještica, čarobnih napitaka, đuhova, praznovjerica, misterija i zakopanih blaga. Što je kršćanin u tome svijetu? U tome svijetu u koji nije dopro nitko, pa čak ni božanski Krist? A eto, jedan je drugi Židov, bačen vanjskim nalogom u nepoznat kraj, došao tome zapuštenome svijetu, i tako se Levi priđružio mnogim prognanicima u talijanskoj književnosti. Reklo se za Pelikova Tamnovanja da su Austriju stajala skuplje nego li izgubljena bitka. Levijevo djelo govori đa je fašizam izgubio sve bitke, jer nije predstavljao poniznu Italiju siromašnoga puk», željnu pravde i slobode, nego njegove vjekovne neprijatelje, barune, feudalce, posjednike, gospodu. Što je kršćanin (sinonim za čovjeka) u tome svijetu i kome Kkršćanstvo nije „nikađa OsvOJiIO duše nego navike? I kada čitamo to Levijevo putovanje »oko svoje sobe«, pitamo se začuđeni bi li Manconijeva povijest bila uopće moguća u tome prađavnom svijetu, bi li ona imala ikakva smisla? Remco i Lucia iz Lukanije? Ni govora! Levijevo djelo pokazuje kako su u realističkom romanu svi fipovi međusobno ovisni, korelativni. Nigdje oca Kristofora, pa čak ni don Abondija. Tamo nalazimo jedino jadnoga nadžupnika, don Tražellu, više volterijanca ili čak. poganskoga žreca nego dušobrižnika. Sve je to neki ustajali, tisućljetni, pretkršćanski, gotovo smo skloni kazati pretpoganski svijet, pun totema i tabua, mržnje i strasti. »Galjano je veoma malo mjesto, daleko od cesta i svijeta. Stoga su tu strasti elementarnije i jednostavnije — iako isto tako intenzivne kao i drugdje — te ne će, mislim, biti baš teško upoznati ih, — kaže Levi na početku. U tome »malom starinskom svijetu« strasti se lome i ukrštaju kao glasovi u praznoj sobi; ali se oni, u toj tjeskobi, stapaju i neutraliziraju poput nebrojenih ljubavnih napitaka što ih je don Karlo i ne znajući popio za svoga boravka u Lukaniji.

Ako je potrebno baviti se pitanjem »vrsta« i odrediti položaj ove knjige,

Hakijz Kulenović: Zadrugar (detalj)

djelo je svakakc uzorna lirska *repor taža. Dnevnik je pažljivo bilježenje događaja, dan po dan, do slučajnoga prekida koji kida nif zbivanja. Reportaža je dnevnik razlomljen s određenim ciljem, selekcijom i organizacijom proživljenoga. Levijev Krist nije ni jednc ni drugo, nije čak ni umjetnička bilježnica. onaj davni, ro-

' mantičarski »carne«' tc je lirska re-

portaža kroz vlastitu. ličnu povijest Samo što je pisac još i slikar i liječnik. Zato su poglavlja njegova putovanja kroz prošlost sugestivne dijagnoze, ilustrativne kompozicije i crtice u stilu najljepše toskanske tradicije »bozzetta«, — skica. Elemenat toga osebujnog izvještavanja, ĐPutovanja kroz protekla vremena, jest upravo onaj mirni, tihi, povučeni Levijev lirski stil, koji s najvećim mirom iznosi nevjerovaltne istine. Otuda knjiga ima nešto od dokumentarnog filma o čemu u romanu nema govora: Levi tu nije ona centripetalna snaga koja oko sebe okuplja događaje i disciplinira ih. On je samo kamerman, on nije heroj, a to lirsko šetanje kamere ima duboku humanu vrijednost. Nekad su putnici iz dalekih zemalja hladno, jer lažno, izvještavali o ljudima s jednim okom, sa psećom glavom, sa divovskim tijelom; Levi, naoko, ima isti način. Ipak, oni su donosili iz treće ruke, izmišljali iz prve. Levijeva kamera propušta to kroz vlastito oko, ne da uvjeri, negc da pobije. Takc se u Levijevoj prozi motiv javi i ode, tiho, kako je došao. Treba li pobijati tu stvarnost, ili ie pustiti pred nas onakvu kakva je da se sama negira? Levi bira taj drugi put. Zato njegov stil nosi sve značajke uvjerenja njegovih junaka Lukanaca: »riječ nije nikada konvencionalnost, lagan dašak vjetra, nego uvijek stvarnost, koja djeluje«. Pa to i jest Levijeva metoda: iznositi stvarnost i pustiti je 4a djeluje. (Ne treba se bojati naturalizma: u Kknjiževnosti kao što je talijanska ovakav dokumenfarni stil najbolji je poziv prema stvarnosti). Iako je Levi slikar, kod njega boje ne pretežu: to nisu ulja, to je grafika. Ona osobina suroga pejsaža koju Levi često, slikarski, naziva pomanjkanjem karaktera, ono sivilo prepržene, ispucale ilovače ogleda se i u njegovu govoru. I to je dobro. Nekako u isto vrijeme kad je don Karlo u progonstvu, putuju Italijom Baldini, Komiso, Alvaro, Vitorini... Tako, naprimjer Alvaro u svome Itinerario italiano (to južnjak šeta Italijom) divi se stvaralaštvu radnih ruku, a gdjegod dođe nosi sa sobom kalabreškog dječaka ispoi Aspromonta; Levi suprotno. Sjevernjak, gradsko dijete, on najednom, i protiv svoe volje, živi robinzonskim životom političkog izgnanika, upoznaje »kome je dobro u Italiji« i staje na stranu te ponižene, anonimne, vanvremenske Italije, oživivši lirski osebujno Vergilijev polustih, humilemque vidimus Italian.

Kada don Karlo kreće u slobodu, seljaci prijete da će probiti gume na automobilu, samo da ne ode. »Vratit ću se« — obećao im je on. »Ako jednom ođeš, nema te više ovamo« — od'mahivali su glavama seljaci, kao da su znali da će obećanje leško održati i da se gradski čovjek, uklopljen u »repove« života, gođinama drži ak jedne iste tramvajske linije koja ga prebacuje u urečć i donosi kući... Naslućuje to i sam Levi, negdje u prvoj polovini knjige: — ne volim da se vraćam na mjesta gdje sam neko vriJeme živio, A je li uopše važan fizički povratak? U času kad se rušio užasni svijet prošlosti i rađac novi, Karlo Levi, slikar, liječnik, pjesnik, obnovio j» dane progonstva i ispunio dato obećanje. Vratio se u Lukaniju nošen blagom umjetničkom vizijom i pjesnički odužio svoj dug. Je li mogao bolje?

SK: N.R: E

lje, a u sredini selo po kojem

krivuđa glavna ulica; uz nju

trg s niskom crvenom kućom, pod čijom bi širokom strehom zimi ribari prodavali ribu, A ljeti 1941 na ribarskom stolu, umjesto ribe, nalazile su We jedne škare za obrezivanje Vinove loze. Uz sto, kao da škarama održavaju počast, stoje dva oficira crnokošuljea; jedan visok, oštrih očiju kao da sjeku, drugi nizak, ljepuškast i ulickan, podiže glavu i smijulji se kao da je pred njim gospođica koja mu se sviđa. Uz oficire je prevodilac

S jedne strane more, s đruge po-

koga se šaputalo da je špijun, a sad se pravio važan što kao tumač služi i selu i fašistima, Trgom pak, pod sa· mim rubom sfrehe, u koloni idu se· ljani, uglavnom starješine obiteljiitek što promiču, kao da im se ne ide. Sve bi ovo izgledalo smiješno, kad ne bi kolonu pratili vojnici u crnim ko šuljama i pazili da li će svaki stra rješina proći pored ribarskog stola, pogledati na škare, a, kao najvažnije šta će odgovoriti na pitanje oficira.

i Čite trgovčić iz sela i talijanaš, za

— No! Čiji škara? Ako ne diče 'ZalVOT.,. — Ne znam...

Seljani su odgovarali, iedni potih'

* i bojažljivo, drugi glasnije i odvažni je, prema tomu kakvog je tko bio ŽISBEO Ali'su svi klimali glavama te

svim svojim pokretima govorili: Ne znamo. Odricali su se škara, koje su imale svoju povijest kao i ljudi. Tko zna koliko su trsova loze obrezale, postale poznate u selu, i najzad pod čudnovatim okolnostima ležale na ovom ribarskom stolu ,kao đa stoje na optu ženičkoj klupi u tim prvim ratnim danima. Vlasnik škara bic je stari Mijo, koga u selu zvahu Mišulić, ne samo zbog imena, nego i zbog njegovih sitnih očica, kao u poljskog. miša. Bijaše ponešto svojeglav, a pomalo i hvalisav, makar te mane nisu nikome šte tile, jer je Mišulić bio mali običar čovjek. Pa i same su škarae pojačavalnjegovu hvalisavošt, njima sec on po " nosio. Nekoć, kad je bio mlađić, isko risti popust na željeznici te povodon: euharestičkog kongresa otide u Beč protumara s jednim svojim seljani nom, uđu u neki dućan i obojica: kup: svaki po škare. Seljanin s vremenom svoje izgubi. Tvrdio je da su mu ih ukrali Zagorci kad su kod njega brali grožđe. Da li je točno, ne zna &č Glavno je da je od tada jedini Mišu lić posjedovao bečke škare, iako ih ta ko nije zvao. Naime, seoski kovač jc rekao da su to švicarske škare: »naj bolja, — kako reče, — robica na svi jetu«. One su, po riječima Mišulića rezale lozu kao što munja reže oblak Nizašto ih on ne bi dao u tuđe ruke,

pa ni vlastitim sinovima, jer je mlađarija, govorie je, nepažljiva, a sa škarama, premda su dobre, ipak treba znati raditi. Jedino prvih dana rata, kad su u selo upale »cPne Kkošulje«, Mišulić, i to s velikim predomišljajem, samo čas dva posudi škare susjedu, baš ovome prevodiocu i talijanašu, Bojao se da mu taj ne bi naškodio i ne „ toliko njemu · kolikc sinovima „naročito mlađem, koji je bio tih i povučen no snažan momak, žute kose i jako pjegavog lica — zbog čega su ga zvali Žuti. Kad je otac Mišulić tome svom, kako bi on rekgo »krup·: nom Žući«, prebacio da je škare po sudio upravo radi njega, sin se razljutio. »Ah, djeco, djeco, odgovorio mu je otac, koliko muke s vama«, Zatim Ka je opominjao đa bude oprezan. No Žuti kao da nije slušao. Često je išao u polje i sastajao se s nekim mladići. ma. Noću bi niže brda kopali rovove, u čemu je Mišulićev sin bio majstor. Satovima bi švrljao, fražio podesno mjesto, a onđa udarao krampom, dok bi mu cigareta neprestano visjela ni usnici, pa su mu drugovi šaljivo do bacivali đa je kao stvoren za pušača i kobača rovova. Prije dva dana Žuti nije bio čitavu noć kod kuće, a kad ie ujutro došao, prljav i poderan, sta ri ga je htio opomenuti, Ali nije do. spio. Sin kratko i odlučno reče svojima, premda se ponajviše obrati ocu:

KNJIŽEVNE: NOVINE

JURIJ GUSTINČIČ

išući ', svoje vreme o neobičnoj

elastičnosti poznatog sovjetskog

istoričara Jevgenija Tarlea u »Književnim novinama«, učinio sam nepravdu ovome YTutiniranom pozna vaocu istoriskih intriga ili pak nisam ukazao na naličje njegovop odnosa prema povkama istorije. Ništa nije lakše neg» utvrditi protivrečnosti iz među njegove misli da su Napoleo nove armije srušile evropski feudali zam (Tarle: 1940 gline) : tvrdnje da je Aleksandar !I donen u Versaj na bajonetima svojih kozaka slobodu Evropi (Tarle: 1951 zodine), Ima jed na đublja istina koju sve nove i nove, na izgled, kontradiktorne, činjenice potvrđuju. u RMBusiji se rodio novi makiavelizam. dosledan u primeni svojih načela. i on je već našao nove je: zuite. Sluge novog reda služe se pro” tivrečnim argumentima sa lakoćom, šarmantnnšću i zaboravnošću, na čemu bi im mogli zavideti njihovi veli. ki prethodnici. ;

U moskovskim prodavnicama se preko noći pojavio novi časopis »Njus«. U prvon: broju Rus Tarle na engleskom jeziku razwija sledeću kosmopolitsku. ideju: rusko-engleski odnosi sl orc su uvek pokazivali tendenciju razvoja u prav·cu najprisnijeg prijateljstva. Pogotovo su Englezi svih vekova bili očarani šarmantnošću i širinom Rusa i gledali kako bi što bolje zadovoljili skromne prohteve Peterburg: u raznim delovima sveta, za dobro obih strana i na radost potomstva. Štaviše, oni skoro nikada nisu ratovali međusobno, i famozni Krimski rat nije bio baš tolikc važan (kao štc je to u svoje vreme sam Tarle tvrdio u avojioj specijalnoj studiji). Bila je to »potpuno nepotrebna« epizoda. Još jedna epizođa — Čerčilova intervencija u mladej sovjetskoj republici — postala je u novoj Tarleovoj verziji evropske istorije jedva. dostojna male rečenice. 3

Što se više mo.kovski hroničari udaljavaju u istoriju, toliko im se čini primamljivijom. Ne bih se osvrtao na ovu neliterarnu temu, kad ona ne bi pružala dokaza jedne nove, a )stovre-

meno prastare psihologije i ideologije. Zaista, novi moskovski hroničari

obožavaju caricu Katarinu II, ne ha se samo da li zajedno s Potemkinom ili ne. Već u sovjetskoj »Istoriji diplomatije« je pisalo: »Kao pametna žena ona je shvatila da je dostojanstvo zemlje kojom upravlja i njeno dostojanstvo. »Ja sam ruska carica«... Zašto bi se moralo išta promeniti u ruskoj državi, kada je imala tako nesebičnu caricu?!

Taj period je drag i srcu Tarleovom. U ona vremena Vilijam Pit stariji, veliki kolonizator i rušilac istočnoindiskog poseda Francuske, nežno je naglašavao da se »ose“* · Rusom« (stari

OSVALDO RAMOUS

na oštrim bridovima stijenja.

zašuštješe,

i zastah čekajući.

čežnjiva kao lane.

Ruka ispusti kamen; i ja se zastidjeh

— Znaš, stari, stvar je učinjena, konca ni. Ako nekc pita tko je izgubio jedne škare, šuti, jer ćeš stradati...

Ustvari, one noći Žuti se s drugovima sastao na groblju. Trebalo je izvršiti prvu akciju, potrgati telefonske žice, Milušićev sin je imag donijeti škare, Kako se u kućama nije smjelo paliti svijetlo, mladić je te kasne večeri švrl]jao u tami, te umjesto starih škara u zabuni uze švicarske.

Za vrijeme akcije, kad su telefonske žice padale i cijukale, na cesti su, u šiblju stražarčili fašisti. Kad čuše cijukanje, oni se još bolje stisnu i opale nekoliko hitaca a ne pomaknu se 5 mjesta. Mladići su im odgovorili s dva pucnja, i pošto su posao obavili, po. vukli se. Kako im je to bila prva akcija, pucnjava fašista ih ponešto Uzbudi i škare im ostanu kod telefonskog stuba, Nisu se htjeli vraćati, jer još da se radi o pušci, ali o običnim ška rama, koje, makar za Mišulića važne bijahu sitnica.

Ujutro nasta hajka za vlasnikom izgubljenih škara... Automobil je ju rio cestom, u njemu komisija, s ko mesarom. Vozilo se, zaustavljalo u blizini svakog stuba na kome je pre rezana žica, Komisija bi otšetala d. mjesta, a komesar pogledao u Vis.

— Ke korađo... — promrmljao bi.

Kad su najzad našli škare, jedan ih član komisije oprezno podigne, zatimi pogleda ga svih strana kao da mu ju rukama bomba, a onda predade drugome članu, dok ih komesar pri hvati posljednji. Škare su im bile va žne, jer će preko njih, kako su mi. slili, uhvatiti krivce,

Zato su prvi dan pronalazak držali u tajnosti. Poslali su . seoskog telala, koji bi obično izvikivao izgubljene

Al kada grane žbunja

Djedovski nagon lovca pogna mi ruku da dohvati kamen,

BNTINA 0 TALIJANMNKOM JUGU | REC JE O TARLEU

Pit Je zna), š.a anači noblesse oblige!), a engleska vlad? predlagala je Katarini svoje srce zajedno sa ostrvom Menorka u Sredozemnom Moru... Na ovakvim „pepizelama pogled našeg, letopisca #austavlja se sa istinskom ljubavlju A Foliko nežne brige on pokazuje sada za očuvanje »integriteta Britanskog imperija« i kakvih li uspomena! Zar še nish. Rusi i Englezi — tako veli on — da bi očuvali svakojake integritete, jedan pored drugoga borili ma bojištima prvog svetkog rata?

Dve-tri magiovite n: pomene O impe"njalističkim zabludama prošlosti i magična formula prijateljstva je tu. To su» »prisni vojno.diplo matski sporszumi«, koji su prema Tarleu bili najčešće u istoriji rusko-engleskib odnosa. Tarle se ne razbacuje primerima, ali mi ćemo ga na jedan aktuelan primer njegove teze potsetiti: 1907 godine carska Rusija i vlada Edvarda VII sklopile su sporazum. koji je zaista bio najjači i najrealniji u istorij. njihovih odnosa. To je bio sporazum o podeli uticajnih sfera u Persiji. Južni deo pripao bi Englezima, a severni Rusiji. Među njima je bila ostavljena neutralna zona da novo prijateljstvo ne bi došlo u iskušenje. Lenjin je dođuše ovu deobu Persije žigosao u svojim »Beleškama o imperijalizmu«, ali zar je Lenjin znao i osećao šta znači integritet? Zar nije on bio taj koji je Finsku predao Fincima!

Novi hroničari, a Tarle je jedan od najiskusnijih, padajući u spoljne kontradikcije uporedo sa diplomatskom evojucijom svoje vlade, postali su ponovno verni drevnoj Rusiji, koja je, po cečima Engelsa, već nosila u sebi klice carističke politike XIX veka. To je ona Rusija koju su opisali Flečer i Herberštajn i koja je u XVII veku prekinula odnos» s Engleskom (posle smrti Karla I), jer su Englezi »svojoj zemlji učinili zlo delo, vladara su svoga, Karlusa kralja, na smrt osudili i ubili«, a republika nije »ništa drugo do gnijezdo zablude«... Ma kako bili besprincipijelni u odabiranju argumenata, hroničari su dosledni u odbrani ideje o integritetu carstva...

Iza svega ovoga krije se priželjkivanje da se vrate dobra stara vremena tajne diplomatije velikih. Zanimljivo je, da baš Moskva — i jedino ona! — danas obnavlja ovu tek sahranjenu prednost velikih država.

U tome je Tarle dosledan, ma da je morao zaboraviti da je svega deset dana pre toga ,u jednom drugom članku na istu femu (časopis »Novoje Vremja«), napadao englesku politiku prema Rusiji i nazvao mladu sovjetsku republiku »odlučnim protivnikom kolonijalnog ugnjetavanja naroda Azije i Afrike...«

Ni koraka |oj ne čuh koraka joj ne čuh, bješe lagan

Žž N ko lastavičji let; djevojče boso što pleše

zamis&lih zalutala srndaća na rubu prorijetkom šume,

Tad u me upre dv'je zjenice jasne djevojčica, plaha kao srndać,

zbog sebe, zbog djedova mojih.

S talijan&skog preveo: Vladan DESNICA

stvari ili vikao da je stigla svježa riba, neka sad viče da se javi onaj koji je izgubio jedne škare, jer su te nađene, i da se nalaze kod tog i toga čovjeka. No iako je lakše naći onoga koji je nešto izgubio, nego onoga koji je izgubljeno našao i vratio, ipak fašistima posao nije uspio.

Stari se Mišulić zabrinuo kad je čuo da telal izvikuje njegove škare. Majviše se bojao susjeda talijanaša

la ga taj ne bi odao ,jer je on škare imao u rukama. A možda ih ine bi po·znao; sigurno su izgubile oblik; istrošile se u rezanju žica, jer za taj posao nisu bile izrađene, »Jadne moje ška· re, neka vas bog čuva, ali radije osta· nite tamo gdje ste«, mislio je stari Mišulić. i

Kad fašisti viđe da preko felala ni su postigli cilj, drugi dan nalijepe 9 glase na kojima je pisalo da onaj koji kaže čije su škare, dobit će na-

BROJ 81

Zapis o čovehu i heroju

(Nastavak sa prve strane) Bila je ko hrabrost. »Bezumlje sme-

lih«.

On glavu nije saginjao. Kada bi nepde bilo ŽvrSsto, Kljaić bi požurio na to mesto, počeo da viče i da se smeje:

— Vide vide, ako siplju. Ha, ha, IOROMKe smeh, Njime bi nasmejao ceo stroj. Onda bi izišao iz zaklona, ispravio se i pozvao na juriš. Jurišao bi prvi. Takav je bio četrdeset prve, kao komandir odreda »Sjeničak«, a i čewrdeset treće na Krašiću. Mr.

Da, Krašić, To je njegova najveća akcija i najveći uspeh. Bio je komandant bataljona. Proleteri i jedan deo Prve kordunaške brigade opkolili su grad i jurišali na ustašku bojnu koja se nije predavala. On je sa svojim bataljonom bio u osiguranju prema Karlovcu ' Draganiću. |

Iz Karlovca je pošla pomoć opkoljenima — hiljadu Italijana i šest tanketa. Kljaić ih je razbio i počeo da goni prema garnizonu. NO, ustaše u obruču su, misleći da ) | za proboj, jumule i probile obruč. Ali, tu je bio Kljaić. On je okrenuo tri svoje čete i potisnuo ustaše natrag. Nijedan nije ostao živ. Kasnije smo saznali da je Kljaić od samog početka akcije bio ranjen u glavu a ipak je komandovao bataljonom.

Nekoliko dana posle tog događaja Pavelić je preko etera poručio partizanima: »Platićete za Krašić«. -

Sada, kada o tome razmišljam, čini mi se kao da je ta poruka, ma da ni sam Pavelić nije znao, upućena najviše Kljaiću. On ima najviše zasluga što je Krašić osvojen.

Pokušavam da odgovorim na pitanje Kljaićeva oca .Miloš na onom brdu u Žumberku, na poslednjem svom brdu, nije mogao da se ne sagne. A nije mogao ni da se ne popne na njega.

Starče Marko, budi spokojan. Znam, sin ti je i krv nije voda. Ali takav je put smelih.

| . * *

U Vojnom muzeju u Beogradu stoji njegova fotografija i opasač sa velikim pištoljem »Valter«, čiji zatvarač liči na koleno. Taj opasač i pištolj bili su mu pratioci još od četrdeset druge. Neki komandanti-kicoši menjali bi kaiševe, uzimali oficirske sa zarobljenih ili ubijenih oficira — da u kolu budu lepši. On je uporno nosio svoj, vojnički.

U Sjeničaku stoji njegova rodna kuća. Ne kuća, već koliba koju je za vreme jednog kraćeg odmora, pošto je bila spaljena, sam podigao. U kući je majka i sestra Danica.

Zatim, postoji selo Kljaićevo i u njemu otac Marko. .

To su uspomene na heroja. I postoji njegovo ime koge se sećamo svi mi — borci Prve kordunaške brigade, veliko ime revolucionarnog doba.

I još nešto. Živa je i Ljubica, sestra,

koju je Miloš od voleo.

Kljaić nije mislio na žene. Samo je jednom rekao da će se oženiti kad prestane rat — ako izvuče živu glavu. A bilo mu je trideset godina kada je poginuo, Voleo je pesmu i kolo, a nikad nije ni pevac ni igrao.

Jednom, kada ga je Ljubica posetila, on je u šali zapita:

— Ljubice, šta si mi donela za uspomenu? Sestra se zbuni, pa onda otkine mali plavi poljski cvet žavornjak i dade ga bratu:

— Bto, to ti je za uspomenu. Miloš skloni taj cvet u novčanik.

Kasnije, kada je Kljaić poginuo i

kada je Ljubica sva u crnom i uplakana došla u štab brigade pc njegove stvari, video sam žavornjak u novčaniku, A neki dan, kada sam bio u Vojnom muzeju, nisam našao haj cvet, Verovatno ga je Ljubica zadržala. To je njeno pravo. Uspomena na voljena brata. „104 ja bih ipak voleo da stoji tamo žavornjak. Kraj onog velikog pištolja i vojničkog opasača. Bio bi to Kljaićev simbol, simbol čoveka i heroja.

svih svojih najviše

gradu. Škare će biti izložene u općinskoj vjećnici. Ali je malo tko došao u općinu pa se i taj pokušaj izjalovi. Najzad, treći dan škare bijahu izložene na stolu ribarnice a starješine kuća izvedene na trg, i sada kac da se očekivalo da će neko .reći: Škare su moje. Ne, fašisti nisu bili tako naivni da bi vjerovali da će se javiti vlasnik, Zato oni i nisu pitali: »Da li su tvoje škare?«, nego »Čije su?« kako bi onaj kome bi dosadilo zastrašivanje i teror spomenuo nečije ime, možda iz ličnih razloga, da se osveti, pa makar taj i ne bio krivac,

I stari Mišulić je prilazio škarama nekako kao da mu se neće. Srednjeg rasta, pod plitkom seljačkom kapicom, izbrazdanog lica, koje je bilo zabrinuto = kao da to nije onaj prijeratni Mišulić, što bi se na ovome istom trgu tvrdoglavo prepirao s nekim muladićem, te na razne tvrdnje dotičnog ironično odgovarao: »Jesi li to iz knjige naučio?« Ili bi se hvalio sa svojim trsom, da je s Pie izmjerio trideset kilograma grožđa! Sad kao da se čitav skoncentrisao na misao kako bi nadmudrio fašiste. Tek se primjetno vrpoljio i sitnim, mišjim očicama zirkao na svoje škare. Zaista mu se učini da je njegov dragi alat promijenio oblik; nekako je prljav i kao istrošen. Ovo ga ohrabri. Ta sve su seoske škare slične, sjeti se on. Razlika je u kvalitetu, koji je Mišulić, u svojoj hvalisavosti preuveličao. A kvalitet je očima teško zapaziti, i to je stacom fakođer išlo u prilog.

” Doduše, zabrinjavali su ga neki, koji šu pred oficirima dulje stajali, zapetljavali se u odgovorima i mucali: »Ne

je došlo vreme .