Књижевне новине

O VOLI OVO)

:_O_N Će, PI n KS MK va) \ e W

BROJ 31

MILIVOJE RISTIĆ

___--_- -__. _cA_=_

Shyarnost vojvodjanskog sela

(Bogdan Ciplić: Snaga zemlje, Izdanje »Rada« 1951 god.)

životu današnjeg sela pisano je

mnogo, o zadrugama, o proble-

mima, o novim odnosima, ali to je sve bio samo presek, gotovo formula sa nepoznatim činjenicama. A stvarni život ostao je daleko. Živi čovek gotovo se nije video. Čiplić je drukčije pisao o selu, problemima i životu. Današnja stvarnost sela u njegovim hr-nikama »Snaga života« velika je i teška borba za nove oblike i novi život, koji nije idiličan, nije jednostavan, nije prost, već daleko komplikovaniji no što je bio stari, jer se u njemu gradi novo, ali sukobljava i staro i novo. Čiplića fakta nisu savladala, ni sprečila da prikaže ljude. On je u svojih osam hronika (to nam izgleda najprikladniji naslov za ove napise, jer oni nisu reportaže, a nisu ni pripovetke, ma da su njima vrlo bliski) obuhvatio uglavnom osnovne probleme današnjeg sela i dao čitav niz likova raznih ljudi.

Ovakve hronike zbog bliskosti događaja neminovno nameću dve boje: crno i belo, nameću simpatije piscu za nove ljude. Ali Čiplić je to uglavnom izbegao, iako ne uvek, On je 5 mnogo simpatija slikao rukovodioce zadruge, zadrugare, članove komiteta i mesnog odbora, ali isto tako i se-

ljake neprijatelje, jer oni nisu bili za

njega crni ljudi zato što su neprijatelji nego ljudi. Njegov Milkić nije čovek jedne boje, nego čovek kroz koga se prelama čitav spektar. Čiplić je osetio svu složenost materije i zato nikad nije dao jedan jedini ton. Pored toga ume da priča, lako oživi lik i odnose, i naročito mnogo operiše dijalozima koji pojačavaju neposrednost.

U prvoj hronici »PTežak zadatak« prikazan je obavezan otkup žitarica na selu. Tu je Čiplić dao niz karaktera koje je diferencirao, a uz to i niz vrlo dramatičnih scena. Zatim ovlašno je skicirao i ličnu tragediju sekretara, kome je žena obolela a on nema vremena za nju, jer mora da učestvuje u otkupu. Likovi Novaka, mlade žene, deda Mike, čika Gavre i baba Višnje su upečatljivi i živi. Ali razgovor sa novinarem unosi jednu novu ideju u ovu hroniku — problem re-

· portaže — zatim skicira još dva ot-

kupa i dva lika, ali nečim površnim prevlači celu problematiku, iako je osnovna konstatacija puna duha. Hronika »Zar za mene više nade nema« ima dva motiva: jedan je životni put Milkića posle oslobođenja, a drugi osnivanje zadruge i njen život. Nabačen je veliki materijal koji je daleko širi od okvira jedne ovako velike hronike. To je karakteristično za sve Čiplićeve hronike u ovoj knjizi. Čiplić je đao lik Milkića, ali samo njegov javni lik, ne i njegov intimni lik. U Milkiću se dešava preokret, ali sve se to vidi samo u jednom vidu, u njegovom odnosu prema zajednici.

· Sasvim je drukčiji okvir zadruge u

kojoj su pored Milkića i drugi zadrugari, uglavnom gazde, koji su uspeli da izigraju Čeđu, partijca i pretsednika zadruge. Na kraju neubedljivo izgleda njihov preobražaj i izbor Milkića za novog pretsednika. I ovde je pričanje živo, ali nije cela hronika dobro komponovana, a pored toga ima mnogo nepotrebnih epizoda. Kraj sa ciganinom ima humora, ali deluje namešteno. U »Ispovesti« Čiplić je ispričao uverljivo i toplo kako je ušao u zadrugu jedan srednjak; izneo je njegove intimne razloge i za i protiv, prikazao je njegovu borbu sa ženom i sinom koji su ceo problem jednostavnije shvatili. Žena je malo objašnjena i data je više literanmno i zato nija potpuno životno ubedljiva. Njene reči su suviše visoke i deklarativne. Sa druge strane Čiplić je dobro psihološki obrazložio kolebanje Makse da uđe u zadrugu, pa oklevanje njegovo i Ostalih srednjaka, i odlučno odbijanje da uđu u zadrugu svojih ranijih slugu. Hronika »Anđine muke« data je kroz monolog, opservacije, gledanje i stav Anđe prema zadruzi. Ovo je možda najmanje namelljivo slikanje zadruge, zadružnog života i zadrugara. Anđa je unapred proliv zadruge i

6000%0%00000%00206200000%00000000000000000000

znam«, No buol,e i tako, nego da kažu. »Škare su Mižulićeve«. Blaž Maričćev, visok seljanin, poznati svadljivac sa susjedima i jako govorljiv čovjek, koga su zvali »govorancija«, sad je pred škarama postao nekako malen, izgovorivši potiho: »Ne znam«, Naproliv, Piero Antićev, miran i povučen ribar. koji bi sitno ulovljenu ribu bacao u more — kao da žali da ne bi uginula, on je snažno, iz punih grudiju, kao da se grozi oficira i prevodioca viknuo, čak i ponovio:

— Ne znam, pa ne znam!

Oficiri su se trgnuli, a onda namrštili. Naročito je visoki bio bijesan.

— Ne žna, ne žna,.. Tuti ne žna! Tuti u žatvor! Pokazat ja »ne žna« i pogledao je na prevodioca kao da se i na njega srdi.

Niski se oficir činio mirniji. Zirkao je na kućerice pred sobom ne bi li opazio neko zgodno djevojče. No prozorska krila bijahu pritvorena, pa se i selo činilo da počiva u tišini ove ljetne sparine i pruža dojam _ nečeg povučenog, što tinja, no ipak živi na svoj način. Naime, iza prozorskih krila škiljile su žene i zgražale sc nad tim nasiljem.

Kad je iza ribara Piera Mišulić stupio pred svoje škare, brzo je, a izgleda i odvažno, rekao: »Ne znam, te upravo htio ići dalje, kad no mu se učini da ga prevodilac gleda da bi mu htio nešto reći. Mišulić poglede oko sebe, nakašlje se kao čovjek koj se našao u noeprilici, Nasta časovi muk... Oni koji su još ostali u kolo ni, pripremahu se da stupe pred oli· cire. Pogledali su se kao da se SsDporazumijevaju i kažu jedni drugima: Ne

Fi

· starome, no on Se odmakao.

svega što je novo; ona zadrugu shvata kao privremeno pribežište, kao i njen muž. Njihov udđeo u zadruzi su dva sina koji su zadrugari, ali nijedan zadruzi ne koristi potpuno. Život i Življenje menjaju Anđu, njenog muža i njihove sinove, Izmena stava dolazi i spolja i iznutra, i to neprijateljskog stava prema zadruzi i svemu što je u njoj i oko nje. Lepa je i dobro psihološki obrazložena završna scena, koja u isto vreme daje i unutrašnju izmenu Anđinog stava prema zadruzi.

Hronika »Čika i Micko« priča kako su u zadrugu stupili Čika, bojtar i njegov magarac Micko i sve peripetije oko njihovog uključivanja u zadružni život. Ima tu humora i nečega toplog i čovečnog u prikazivanju. Ali i ovde ima deklarativnosti. Da je ova hronika malo sažetija, da je ton malo više diskretan, bila bi najuspelija hronika o selu i zadruzi, jer je nenametljiva i po junacima i po motivu.

U »Skupštinskom zapisniku« Čiplić je ispričao istoriju zadruge Prvi maj i njenih zadrugara. Čitav niz likova i događaja izneo je prateći skupštinu, ili tačnije skupštinski zapisnik. Čiplić ima smisla za dramski sukob. On ga postavi i vodi, i to pretstavlja jedan od osnovnih elemenata u njegovom pričanju. Ne analiza, ne produbljava-– nje, već samo nagoveštaj tih elemenata i onda direktno vođenje u sukob. U ovoj hronici, ma da možda najinteresantnija kao kompozicija, ima najviše podataka koji nisu oživljeni: ostali su hladni, statični i istiniti kao podaci,

Hronika »Jesenja žetva« prikazuje život Marka Trifunovića koji obuhva– ta razdoblje od dvadeset-triđeset godina, i slika njegova dva života: jedan u bivšoj Jugoslaviji i za vreme okupacije, a drugi u novoj Jugoslaviji. Čiplić je nabacao materijal, niz scena, dajući u živom pričanju konture i oblike, ali ne prođubljujući ni čoveka ni život. On ima zanimljiv uvod, insistira na nekim epizodama na kraju, prikazujući Marka u novome životu koji se stvara i za koji se Marko bori. Ali nije potpuno književno uobličio celu hroniku.

Hronika »Proleće« priča o grobarkinom sinu Bajku i o njegovom životu. I ovde je Čiplić obuhvatio čitav jedan život i uslove u kojima se razvijao, skicirao je živo Bajkov lik i dao promene njegovog života. Obuhvaćen je veliki materijal, ali je samo dodirnut i naslućen, tako da sve OVO liči na sliku koja tek treba da se Obradi i dublje obrazloži.

U celini Čiplićeve hronike »Snaga zemlje« imaju mnogo pozitivnih i negativnih osobina. One govore o Čiplićevim osobinama pripovedača: da ume da vidi, da priča, da konkretizuje ličnosti i da ima smisla za dramski sukob. Sa druge strane bronike pokazuju da Čiplić ima široki epski dah. 'Po se oseća iz svih hronika, sve one imaju veliku širinu, mnogo epizođa, likova i događaja.

To je ono pozitivno Što nagoveštava Čiplićeva knjiga »Snaga zemlje«, a sa druge strane Čiplić ne uspeva da uobliči materijal u celinu. Kod njega se neprestano smenjuju uspela mesta, žive karakteristike sa reportažom i publicistikom. Njega često ponese lakoća pričanja i materijal, pa i ne postavlja dublju psihološku motivaciju radnje i događaja, tako da neki put hronike deluju naivno i neubedljivo.

Ali, treba podvući, nijedna hronika nije bez vrednosti i zanimljivosti; Čiplić je sabrao veliki materijal i živo priča o dnnašnjem selu, zadrugama, ljudima i pvoblemima, To neki put nije samo registrovanje događaja, već na nekim mestima šira i dublja projekcija tvarnosti u kojoj se nazire borba s materijalom i izrazom. Zatim, izgleda nam, kao da Čiplić nije rekao poslednju reč o stvarnosti vojvođanskog sela, već da će, kad se sve OVO što je vidao i doživeo, kristališe, dati

u još širem obliku novo i potpunije svedočanstvo, i književno i životno, o stvarnosti vojvođanskog sela,

anam. Vojnici u crnim košuljama pazili su na dovedene i svaki čas po kretali glavama, Premda je selo mirno a kuće zatvorene, njih je ipak ova tišina uznemiravala, Stari Mišulić, da ne bi ponavljao »Ne znam, htjede reČi nešto drugo.

— Škare su, škare...

Time je mislio da kaže da su sve škate slične, a činilo se da govori, kako je cijeli taj posac jalov, jer onaj čiji je alat nije lud da se javi. Istovremeno je htio izbjeći i posljednjoj sumnji da bi škare mogle biti njegšove. Prevodilac je preveo, a visoki oficir bjesnio. Zar će njemu neko dijoliti lekcije: da su škare, škare. Kao da on to ne zna. U zatvor će on, 5 tim starim odmetnikom, koji se pravi svecem,

I starog ošine pogledom, Nije se znalo, da li ga tjera da se čim prije izgubi, ili da se javi crnim košuijama i da zapovjedi da Mišulića sinjesta strpaju u zatvor, kad no se javi niski oficir, On prozbori nekoliko riječi 5 prevodiocem, a ovaj se obrati Mišuliću i prevede, ,

— Sinjor ofičale kaže da on zna da škare nisu tvoje; nego da ti kažeš čije 8il.:+

Time se ovaj olicirčić htio pokazati pametnim. Vidi se mislio je, da je stari govorljiv, i možda bi se mogac iskoristili; ako ne danas u slučaju *kara, a ono sutra u nečem drugom

Čuvši one riječi, Mišulić se poveseli

ponovo odgovori da ne žna čije šu :kare. To je visokog oficira tako raziarilo, da je zamahnuo nogom prema Premda

NOO O ae KNJIŽEVNE NOVINE

TANASIJE MLADENOVIĆ

| zumrli su svi svetovi. Samo je šuma ostala, i zveri u njoj, i ptice, i noć koja me je pritisla, i mistični glasovi koji odasvud prete i huje.

Moj mir je razoren, jer po njemu riju nevidljive krtice i ko odjeci kamenih gora, ko harfe kakve utišane

nemira žice u meni bruje.

Sam sam bez ikog svoga na svetu, bez brata, druga, bez drage žene, i nigde ljudske prikaze da dođe, i nigde ljudskog uzvika ni java.

Ko izgnanik kakav na ostrvu pustom živim u središtu svoje vaseljene, u dubravi gluhoj, dubravi strahobnoj koja ne miruje

i koja ne spava.

Crna masa mraka nečujno se spušta s velikih visina na drveća krune i ko neki polip sve hvata i steže u svoje koprene i u svoje ralje.

Ni pucnja ni vatre. Samo šušanj lišća koje svuda trune

ili huk jejine pokatkad odjekne u blizini mojoj,

i noć mili dalje.

Prijatelji moji ko zna gde su sada? Ko zna gđe su sada osunčane strane?

Gde je istok-zapad? Gde su staze mnoge, otvorene ko dlan staze putokazne? Neshvat{ljive reči šapuću mi tiho svela mahovina i jelove grane, _ al im smisla ne znam, jer su nade moje skoro izgubljene,

varljive i prazne.

qve nestade krugom. Samo ponor noći gledam strasno, pomno, jer mir opkoljenih pada kao mana, ko rosa po cveću.

Ni pucnja ni vatre. Odasvud pustoš vreba verolomno.

Pa ipak, sa prvim pticama i suncem, okušati moram —

svoju ratnu sreću.

(Iz ciklusa »Cveće rata«)

OGONNIKKKNEI"

DFSETOGODIŠNIICA 'TRAGIČNE SMRTI PESNIKA NENADA MITROVA

avršilo se deset godina od tragične smrti Nenada Milrova, jednog od naših najnežnijih liričara. Pao je kao žrtva razbesnelih mađarskih fašisva jula 1941 godine,

|. noseći u srcu žarku ljubav za sve što

je napredno, dobro i lepo u svom narodu i u svetu.

Nenad Mitrov, svojim pravim imenom AJfred Rozencvajg, rodio se 1897 godine u Vukovaru, gde je svršio Osnovnu školu. Niže razrede gimnazije pohađao je u Sremskoj Mitrovici, a više razrede u Zagrebu, gde je položio i ispit zrelosti. Još kao učenik gimnazije počeo je đa se bavi književnim „radom. Na univerzitetu u

Nenad Mitrov

Gracu studirao je čistu filozofiju i klasičnu filologiju. Kađa je završio univerzitetske studije, posle prvog svetskog rata, bio je kraće vreme nastuvnik u novosadskoj gimnaziji, a za-

tim činovnik na raznim dužnostima u .

Novom Sadu „gđe je živeo sve do početka drugog svetskog rata.

Kada je mađarski okupator zavladao 1941. Vojvodinom, uhapšen je i Nenad Mitrov. U zatvoru su ga mu'· čili, a zatim je bio pušten, s tim da idućih dana donese spisak komunista iz Novog Sada. To je bilo 5 jula 1941. U noći između 6 i 7 jula Mitrov je doneo odluku da ode u smrt, jer nije želeo da postane izdajnik.

Za života Nenad Mitrov objavio je s;edeće knjige: 1997 godine zbirku Dpe-

92990000000222422040000022000000220000000000000020000000020000%0000000000022 2000 0000000000%%

viknuo je i zapovjedio da s kovača smjesta zatvori,

Stari se Mišulić uznemirio. Sjeti se tog mišičavog dobričine, koji Jo nekoć

ga je ovsj postupak zapekao u arcu Mišulić se pomalo radovao, što je stvar tako prošla,

Ali ga ovo sitno veselje mine, kad je odmah za njim, pred oficire slupio seoski kovač, na koga su vo]nic! u crnim košuljama oštro pazili. Ni ski oficir se sjetio i njemu se, kako je mislio, javi pametna ideja, te on reče visokom oficiru, kako je škare sigurno izradio kovač i taj bi morao snati čije su. Kad je pak, kovuč odlučno odgovorio »Ne znam«, 4 dugo nja oficir ugledao njegovo crno i znoJno lice, otrecanu kecelju od kože, prosjedu | raskuštranu kosu i jake mišiće, pomislio je da upravo tadav mora biti lik komuniste. On je izcadio škare, on ih poklonio onima koji su rezali žice, ukoliko i sam kovač nije učestvovao.

— Tuti komunisti, tuti macqsne! —

ev}

sama Dve duše, u izdanju novosadske knjižare »Slavija«; 1928 godine drugu zbirku pesama Kroz klance jadikovce u izdanju za-

. grebačke knjižare Z. V. Vasića; 1934

u zajednici sa Mladenom Leskovcem, Žarkom Vasiljevićem i Dušanom Mikićem zbirku pesama — sa Mikićevim pbroznim prilogom — Tri prema jedan za poeziju, takođe u izdanju novosadske knjižare »Slavija«. Sem toga, objavio je dosta pesama u »Srpskom književnom glasniku«, »Letopisu Matice srpske, i beogradskom „književnom časopisu »Misao«, kao i u drugim časopisima i listovima u Novom Sadu, Beogradu i Zagrebu. U rukopisnoj zaostavštini Nenađa Mitrova ima pesama za pet knjiga, što je sve potpuno sredio za štampu njegov pesnički drug Mladen Leskovac.

Poezija Nenada Mitrova je turobna, teška. Opterećen. veoma _upadljivim fizičkim nedostatkom, a vrlo osećajne i osetljive prirođe, on je celog svog relativno kratkog veka sanjao o boljem životu, o ljudskoj sreći, Njegov snažni đuh otimao se mori koja ga je stalno pritiskivala. Nauka i lična kultura, koje je prisvojio svojim prirodnim darom, pronicljivošću i sistematskim radom, nisu mogle trajno da ublaže nesrećnu psihozu iz koje je samo na mahove, u retkim svetlim trenucima, ·uspevao da izađe. Prijatelji i drugovi prilazili su mu sa puno razumevanja i uveravali ga da ne mora ostati samo »jalova biljka«, siroče, »sa gadnom gujom na hrbatu«, ali je on i dalje živeo nesrećan, i njesovi stihovi teško su se probijali iz senke njegovih ličnih opterećenja. Svestrano obrazovan i kulturan, retko prefinjenog duha, Mitrov je ostao pesnik koji sve oseća, sve vidi, ali ne uspeva da đoveđe u sklad sebe kao čoveka »slabostima zemlji privezanog« i pesnika mislioca, koga je nosio u sebi.

kao nezakonito dijete dolutao u selo, šegrtovao, živeći od milostinje, a kasnije, čitav život potkivao konje, okivao kola, popravljao i izrađivao Šškave, dok bi mu stanovnici plaća:i kad bi prodali vino; mnogi mu ostali i dužni, zbog čega se nije svađao, smatravši se stpancem, koji mora biti zahvalan seljanima, što su ga primili: da skloni glavu, I sad, kad je tako odlučno i odvažno rekao »Ne znam«, zar pustiti da strada, baš zbog njegovih, Mišulićevih škara? Stari se Mišulić uzbudi, trgnu, korakne prema ribarskom stolu fe izusti:

— Nisu njegove, škare su moje!

VIDO LATKOVIĆ

je Crnu Goru saksonski kralj Pridrih Avgust II. Kralj se pasionirano bavio botaničkim studijama

Ko maja 1838 godine posetio

i prikupljanjem retkih biljaka, pa je

te godine proputovao skoro celu Dalmaciju u pratnji Dr Bartolomea Biazoletija, koji je takođe bio botaničar. I kralj Avgust i Biazoleti interesova]li su se za biljni svet u crnogorskim brdima i iz Kotora su tražili od Njegoša dozvolu da mogu posetiti njegovu Crnu Goru i njega lično. Kralj se je iznenadio kad je već nakon nekoliko sati đobio sa Cetinja odgovor da će ga Njegoš lično čekati sutradan, 91 maja 1838, u selu Mircu na crnogorsko-austriskoj granici,

Pridrih Avgust je bio prvi vladar jedne strane zemlje koji je posetio Crnu Goru posle propasti Ivanbegove države krajem XV veka, i Njegoš mu je priredio doček sa svim počastima koje je mala Crna Gora u ono vreme mogla dai. U Njegoševoj pratnji bilo je nekoliko Crnogoraca, koji su saksohskog kralja dočekali pucnjavom iz pušaka. Na isti način kralj je pozdravljen pri prolazu kroz sva sela i zaseoke na putu od Mirca, preko Lovćena, pa do Cetinja, gde se pucnjavi pušaka pridružila i grmljavina dvaju malih topova ispred cetinjskog manastira. Kralj se zadržao u Crnoj Gori kao Njegošev gost dva dana, 31 maja i 1 juna, a onda se preko Budve vratio u Kotor.

Ovu posetu saksonskog kralja Njegošu opširno je i zanimljivo opisao Dr Biazoaleti u svom delu Relazione viaggio fatto nella primavera delFanno 1888 dalla Maesta del Re FPederico Augusti di Sassonia, Trieste 1841, koje je već iduće 1842 godine prevedeno i na nemački jezik, a još sa rukopisa, 1839, na francuski jezik.

U tom putopisu Biazoleti priča kako je Fr. Avgust, iz zahvalnosti za Usrdan doček, poklonio Njegošu svoj briljantski prsten.

ZTedan drugi posetilac Njegoševe Crne Gore, Nemac IL. G. Kol u svom delu Put u Istru, Dalmaciju i Crnu Goru (IL. G. Kohl: Reise nach Istrien, Dalmatien und Montenegro, Dresden 1856) kaže između ostalog: »Kada je ovde bio saksonski kralj, improvizovao je vladika u čast svog visokog gosta jednu pesmu... koju je već idućeg jutra predao kralju i njegovim pratiocima oštampanu na lepoj hartiji«. Nijedan primerak ove pesme nije se kod nas sačuvao, a da je Njegoš pesmu ispevao znalo se samo po ovom Kolovom kazivanju.

Međutim i sam Fridrih Avgust II vodio je intimni dnevnik o ovom svom putovanju. Dnevnik je dugo ostao u rukopisu, a onaj deo njeBoV koji se odnosi na kraljevu posetu Njegošu objavio je u odlomcima Johan Georg Hercog od Saksonije, i to tek za vre: me Prvog svetskog rata 1916, Dpovodom okupacije Crne Gore od strane austriskih trupa. Dnevnik je objavljen u Minhenskom časopisu Hochland (XIII godište, za 1915—16 god. 7 sve-

ske). Na taj dnevnik skrenuo mi je pažnju zaslužni slovenački prosvetni radnik i prevodilac sa srpskohrvatskog na slovenački jezik Pavle Flere i predusretljivo mi stavio na raspolaganje svoj primerak časopisa Hochland. ,

Kraljeve beleške o poseti Njegošu mnogc, su kraće od Biazoletijevog opi-

' sa, ali se u dnevniku nalazi ceo tekst

ove zaturene Njegoševe pesme, nažalost samo u nemačkom prevodu, Pesmu je na nemački prevela Tereza Robinson, rođena Jakob, nama vrlo dobro poznata »gospođica Talfi« prijateljica Sime Milutinovića i oduševljeni prevodilac naših narodnih pesama na nemački. U tačnost prevoda, dakle, možemo se pouzdati.

' Pesma, na nemačkom glasi:

Was erđonnern Montenegro's Berge Von Kanonensohall und Plintenschissen Undć vom lauten Ruf der Kriegessohne? Sind es wilde Horden schlimmer Tirken Eigenbrochen Stamm und Stamm zu tilgen Stamm an Preyheit adelmithiger Slaven? Nicht ein Tag des Kriegs ists noch des Schrekens, Der mit Schall besuchet Montenegro; Nein, ein Tnp der Freud, ein Tag vol Moyer Schien auf uns're lberwo\wgen Berge. Friedrich August kihn besucht der Scythen Kriegerisches Land heut! Ihm ruft Heil die kampfgelibte Manschatt! Berg und Thšler, wiesen, wasser{išlle Wiederhallend tonen sie die Antwort.. O gesalbtes Haupt! Dank evig Dank Dir, Dass du uns des hohen Besuches werth hiiltst; Ewig wird Dein Name bei uns leben. Nicht auf kalten Steinen und Metallenm, Nein, in unsers warmen Busens innern, Stets, so lang im Lanđe Montenegro Unsre Stein, und unsre Freyheit widhren.

Talfijeva je, kao što se vidi, Njegoševu pesmu nastojala da prevede u ritmu našeg epskog deseterca, te je original očevidno bio u tom stihu.

U prevodu pesma na našem jeziku glasi:

Što se prolamaju brda Crne Gore od jeke topova i cike pušaka ı od glasnih pokliča sinova rata?

' Jesu li to divlie horde zlih Turika

upale da trag po tragu zatru

slobodnog i blagorodnog slovenskog plemena?

Ne, nije ovo dan rata niti pak užasa

koji sa Jekom posećuje Crnu Gori!

Ne! Dan radosti i svetkovanja

osvanuo je na našim oblačnin brdima,

Pridrih Avgust smelo posećuje danas

vatničku zemliu Skita.

Njega pozdravlja momčad vična boju,

brda i doline, livade i vođopadi

odjecima odgovaraju.

O miropomazana glavo, hvala 'i, večna

hvala

što si nas udostojio visoke posete;"

tvoje će ime večito kod nas živeti,

ne na hladnom kamenu ili metalu,

nego u našim toplim grudima,

uvek, dok god u Cmoj Gori buđe

našeg krša i naše slobode.

Nas interesuje svaki Njegošev stih, svaka njegova reč, pa je i ova prigodnica za nas dragocena, iako sama po sebi ne pretstavlja naročitu vrednost. Možda bi se u arhivu bivše saksonske kraljevske porodice mogao pronaći i originalni tekst ove Njegoševe pesme, koja je, kako to'tvrdđi Kol, štampana na Cetinju 1838 godine u nekoliko primeraka. —

Još o muzičkoj krici

Poslednja koncertna sezona u Beograđu donela je, u pogledu odziva javnosti, jedan niz poraznih primera, koji bi trebalo da zabrinjavaju svakog kome je stalo do našeg kulturno i umetničkog razvoja, Umetnia Dora Gušić, jedna od najboljih jugoslovenskih bpianistkinja, Mirko Domer, naš izvrsni čelista, i violinista Petar Toškov doživeli su na svojim koncertima koliko s jedne strane puni umetnički uspeh, toliko 5 druge strane, u pogledu odziva javnosti, — neuspeh. Jedno od najlepših intimnih muzičkih večeri ovce sezone, stilski prefinjeni koncert Slovenačkog tria, izvedeno je pred praznom dvoranom! Cak i simfoniski koncerti, koji su oduvek privlačili veliki broj posetilaca, počeli su da se izvode u polupraznoi dvorani, Nedavni muzički konkurs, jedan nesvakodmevni muzički događaj, obavljen je, u svom jednom delu takmičcnja, pred šakom studenata Akademije i profesora. Da i ne govorimo o unutrašnjosti, o našim manjim i malim gradovima. Danas jedva da se sa jednim urnetničkim muzičkim programom može ofići dalje od Beograda. Ovo i niz sličnih primeza potstaklo me je da ovaj problem, u članku »Domaća i strana umetnost«, iznesem pređ javnost, ukazujući da ovo nije pitanje odnosa prema ovom ili onom umetniku kao pojedincu, već pitanje odnosa prema domaćoj umetnosti i njenoj daljoj sudbini uopšte,

Odgovarajući na moj članak muzički kritičar Pavle Stefanović nije se nad ovim problemom nimalo zamislio. On nije ništa predložio, nije dao nijednu sugestiju kako da se iz ove nezdrave situacije nade izlaza. Ali i ako nije gotovo ništa rekao o čitavoj toj pwoblematici, on je ipak ponešto rekao — o meni. Čitajući moj članak, Stefanović otkriva »jedan stav vulgapno-sooiologistički, u suštini idealističke uskogrudosti i specijalističko~ rofesjiomalističke isključivosti«, itd, itd, Cemu, pitam se, ove fraze? Ništa lakše, ništa jevtinije nego, ne ulazeći uopšte u diskusiju, ne analizirajući ništa, prosto prilepiti nekom ovakve etikete? Osvrćući se dalje na moju

postavku o potrebi poboljšanja radnih i”

životnih uslova domaćih umetnika, što smatram da je jedan od uslova za dalji napredak na umetničkom planu, Stefanović je i tu učinio sledeće »otkriće«: »J. N, kao da ne vidi đovoljno jasno da razvoj socijalističkog rudarstva, elektrifikacije, zadružnog pokreta, mehanizacije poljoprivrede obezbeđuje poboljšanje radnih i životnih uslova naših ljudi uopšte, pa tim putem brže ili sporije dizanje društvene svesti, razvoj ideološke nadgrađnje na svim sektorima, dakle razvoj interesa za muzičku umetnost.« Ovo, dakle, nije, vul-

garnosocoialogistički, za razliku od mog vul-– Ali kad Pavle Stefanović”

garnog stava, smatra da je trebalo da mi održi političlcojideološku lekciju, uzvratiću mu i ja tu ljubaznost, Kuda teži ekonomski i kulturni razvoj našeg socijalističkog društva, to je, ako drug Pavle Stefanović dozvoli, i meni jasno. Ali, iako ekonomski i kultumi pazvoj neminovno i istoriskom nužnošću svojom idu putem uspona, mi postavljamo svoje nerešene probleme, stavljamo ih na diskusiju, istražujemo puteve za njihovo što brže i što efikasnije rešenje. CČekati pasivno da se u društvu stvore najpre materijalni uslovi, ekonomska baza za procvat kultue i umetnosti, s tim da se tamo u daljoj perspektivi samo od sebe stvori ono »stanje kako ga reprođuktivni umetnici noestrpliivo žMle« — to je stara, odavno odbačena i 'hompromitovana teovija, Naprotiv, po učenju naučnog socijalizma. ekonomski i kulturni razvoj teku uporedo, stimulirajući i obogaćujući jedan

drugoga. »Razvitak kulturni, filozofski, religiozni, književni i umetnički zasniva se na ekonomskom, Ali svi ovi đeluju kako jedan na drugoga tako i na ekonomsku bazu. Ne stoji stvar tako da je ekonomski položa] uzrok, da je on jedini aktivan, a sve drugo samo pasivno dejstvo«. (P. Engels: Pismo Hajncu Štarkenbergu, ođ 25 januara 1894). Iz ovoga mislim da jasno proističe da se sa postavljaniem kulturnih i umetničkih problema ne čeka i mema šta da se čeka: oni se postavljaju uvek, stalno i svakodnevno, onako kako ih praksa_donosi, Pre no što se ovđe oprostim od svog sabesednika, druga P. Stefanovića, moram da mu priređim, nažalost, jedno malo razočarenje. Članak o našoj muzičkoj Kritici, objavljen u Književnim novinama, jeste doduše izašao »za vreme dok je J. N. bila član uprave Udružemja muzičkih umetnika Srbije«, ali niti je moj, niti sam učestvovala u njegovom pisanju, pa- čak ni iniv»ijativa nije od mene potekla, Ipak, ja se slažem sa drugovima iz bivše ave koji su sastavili članak, a dodala bih još ovo: Jedam muzički kritičar u današnjem društvu mora da piše jezikom svima jasnim i razumljivim. Kritika 8&a kojom i mi profesionalmi muzičari moramo đa morimo mozak da bismo saznali šta upravo znači, ne koristi nikom, ni mama muzičarima od zanata, a još manje širokom krugu čitalaca. Muzičke Kritike, u kojima se sreće te neandertalski čovek, te seksualni nagom te Stevan Prvovenčani, Rastko Nemanjić, Grigorije Camblak, itd. itd, toliko su odlutale od svog predmeta, da pretstavljaju ustvari jednu stilsku i ideološku zbrku, u kojoj se i jači intelektualac s mukom snalazi. Nekad, doduše, drug P. Stefanović biva realniji i sa svoje velenaučne visine silazi na naše tvrdo srpsko tle, te govori o našim, tako da kažem, domaćim stvarima. Tako u aprilskom broju časopisa »Književnoste P, Stefanović o koncertu simfoniskog orkestra od 20 marta (dirigent Vukdragović) kaže sledeće: „..»i taj koncert usred Beograđa, koji zna da povrvi kao čudo na solistički koncerat nekog treĆerazrednog američkog violiniste, bio je poluprazan. Ako bismo uzeli na sebe sasvim majušni deo one moralno-konfesionalne hrabrosti, morali bismo u ovoj pojavi ravnodušnosti naše obrazovane koncertne publike prema izvođenim delima uočiti jedan stalni poodavno otpočeti proces opadanja i gubljenja smisla za sadržajnost, za misaonu problematiku, za odražavajuću snagu muzike u odnosu na stvar– nost„ljudskog života... i onog koji je i kakav je bio davno ili nedavno, i onog koji autentično jeste danas, Ima nas mnogih koji smo za takvo stanje Kkrivi«.. . itd. Čudnovato je u ovome samo to da je taj problem kod druga P. Stefanovića sasvim na svom mestu, dok se kod mene isti problem. preobraća u »stav vulgarmosociologistički, idealistički, specijalisti4i, Pprofesio-

. nalistički« itd, Pa. ne samo to. On, u mojoj

ređakciji, postaje — smešan! »Apelovanje ove vrste potseča na ton nekih ppredratnih akcija skupljanja dobrovoljnih vril za ove ili one postradale. Jađikovanje J. Nenadović. . . «)

Problem o kome je reč je ne samo DZbiljan, on je jedan od osnovnih problema našeg kulturnog života, Kome je Ovo Za potsmeh, taj} samo pokazuje dd baš nikta o njemu nije razumeo il) neže da razume. A verovati je'da je tako, kad pisac u julu više ne zna šta je u mabtu pisao.

Jelena NENADOVIĆ

TN INIMMH NMWWHMNI HMMM

wap