Књижевне новине

ı O (RV) i

TRROJ 33

SENAD TURKALJ

RIDI00PERA KAO VWOVA MUZIČKI F0RMA

reba odmab istaći da (ćadioopera ima nove kvalitete, koji je znatno razlikuju od scenskog djela, Ako teoretski razmotrimo njen dalji razvoj, vidjet čemo da se tu susrećemo s pojmom filmske opere. prije nege Što se obje nađu na novom području — u televiziji. Zanimljivo je da je to stapanje teoretski već otpočelo, premda rađioopera praktično jedva postoji (u inozemstvu je komponiran malen broj uspjelih djela), a filmska opera nije ustvari dala do danas još ni jednog uspjelog pokušaja. U filmu još nisu napustili adaptacije te još nisu pošli jedinim ispravnim putem' da se stvori izvorno djelo koje bi potpuno odgovaralo svim zakonima filmskog izražavanja. Ali već danas možemo us– tvrditi da filmska opera neće biti identična s «televizijskom | „operom (drugo je televizijsko projiciranje · filmova), jer tehnika televizije (u doc metu što ga mi danas možemo pret= postaviti) nije identična tehnici filma. Kod televizije prevladava izvjesna skučenost i stafičnost. a.zbog toga se do izvjesnog stupnja mora kondenzirati radnja i prođubljivati psinoloćki sadržaj (komponente srodne karakteristikama radiofonije o čemu ćemo kasnije govoriti) Stoga se čini da će televizijska opera budućnosti rroizići iz radioopere, ı komponentom, kao što će 1 televizijska drama rasti iz rađiodramie, obogaćene također vizuelnim taktorima. Taj historijski pregled bio je potreban, đa ustanovimo ovo. radioopera se javlja kao mogućnosi nove mu· zičke forme, izražajno i sadržajno povezane s karakteristikama naše epohe. Stereotipne arije | ansambli ne odgovaraju duhu rađiofonije, a seccorecitativ će, na primjer, u novom ruhu i pod novim okolnostima (blizina mikrofona) dobiti i novo značenje. U operi prokmmponiranoj na Vagnerov način utapaju se glasovi pjevača, koje će mikrofon teško izdvojiti. Nasuprot tome, mođerna komorna opera vrlo dobro pristaje u rađiostudđij. Teoretske mogućnosti za razrađu radioopere postoje U inozemštvu je bilo već više pokušaja. Vrijeme je da se i naši kompozitori okušaju sa tom novom muzičkom formom, kojom se može reći mnogo, više nego što se to na prvi pogled čini.

Tri su bitne radiofonske komponente, koje uvjetuju formu, a i sadržajni izbor tematike za radiooperu.

1. Nedostaje vizuelna komponenta, koja na sceni najvećim dijelom tuma– či fizičku radnju te znatno pridonosi i tumačenju psiholoških komponenata sadržaja (preko međusobnih odnosa' aktera i njihove mimike). Znači, đa treba kompletnu fizičku radnju opisati tekstom, a tek izuzetno označiti akustički (muzikom ili šumovima). Iz tekstovnog se opisivanja fizičke radnje nužno rađa'· psihološki stav (nekog lica iz komada ili makar i spikerakomentatora ili koruša). 1

2 Tekst pojedinca teoretski je posve razumljiv, zbog velike blizine mikrofona | upotrebe tehničkih pomagala To naglašava jaku srodnost s komornim karakterom vokalne muzike, koja (umjetnost popijevke) teži za ia.kim nutarnjim proživljavanjem.

3 Mase je mikrofonom vrlo teško predstaviti Njihov je tekst redovito nerazumljiv. a bez vizuelne komponente teško je dati njihova karakteristična raspoloženja. I taj se problem mors nekako »komorno« riješiti Najprikladnije je da se masa dijeli na nekoliko dramaoturški povezanih lica, koja izriču mišljenje gomile, a zbor ostaje u pozadini (u »kulisi«)

Te tri komponente ističu »komofrni« ı »psihološki« karakter: radđioopere „Najprikladnije se zaplet rješava u malobrojnim zatvorenim ansamblima, bez razmahane vanjske akcije, s

Na ušću Zete u Moraću, nedaleko od Titograđa skriven u zemlju i ka: men, pogreben ali ne i zaboravljen, leži stari grad Dioklea. Možda je iz njega potekao ilirski pastir, koji je, pod imenom Diokleciana. malo godina vlađao svetom, pa se onda, u čudesnoj muđrosti povukao od vlasti i gospodarstva u utočište koje je sam

izgradio, u moćnu palatu na Jadranu. ,

nedaleko od Sunlone,

Plinije stariji veliki reporter antike, pominje narod Dokleata, Ptolomoj, koji je našu malu planetu smaitrao za središte svemira, u drugom stoleću je govorio o gradu Dioklei... Potom to ime iščezava za dugo, Tek u administrativnim aktima vizanti«skog. cara Konstantina VII Porfirogeneta u desetom veku grad se opet pominje. U poglaviju XXIX, koje se jednim delom odnosi na Dalmaciju, govori se o kolonizatorskoj delatnosti cara Dioklecijana. Tu stoji da je Dioklecijan naselio rimske građane u Oblast Doklen Avari su razorili grad, a car Heraklije opet ga je naselio, a oblast se zove Dioklea. Govori se

dalje »o zamku, koji se tamo nalazi a koji je Dioklecijan osnovao“:

Pjero Strikoti govori o jednoj prometejskoj legendi, tajanstveno zanimljivoj kao apokrifni spis, a koju su navodno pričali stanovnici! oblasti Duklea: o caru Dukljaninu.

»Pre mnogo, mnogo vremena vladao je svetom kao zao demon, neprijatelj ljudi, silni car Dukljanin i hteo Je da uništi svet i sve živo. Skinuo Je sunce sa nebeskog svoga. natakao ga na

svoje koplje i tako ga nosio preko zemlje i mora. Ali sedme godine gospod bog posla arhandjela Mihajla

na zemlju, koji je, da bi ukrotio cara, pribegao, lukavstvu. U obliku putnika arhandjeo se priključi caru. Kada su dospeli na morsku obalu, arhandeo poče svoju vlastitu snagu foliko da hvali, da je to zagolicalo carevu s5sujetu i on izazva anđela na ogled. Trebalo je da donesu po šaku peska sa morskog dna, Prvo zaroni arhandđeo u more i pojavi se sa peskom tek nakon dužeg vremena. Kada potom car skoči u more, arhanđel more sedmo-

obogaćena vizuelnom ·'

lica”

jakim udubljivanjem u psihoioško osvjetijivanje radnje To su uostalom i putovi, kojima ide moderna radiodrama. Za lioreto radioopere Icarakieristično je da može biti kratak. Čak je vrlo vjerovatno, — da — kao pradđiodrama — radioopera ulje će trajati duže od jednog sata. Idealno trajanje kretat će se po svojoj prilici između 30 i 50 minuta. Zbog ovog Womornogr karaktera račioopera zahtijeva ,manju«, novelističku radnju, s kratkom ekspozicijom, koja može biti zgusnuta čak u prolog ili sličnu kratku uvodnu scenu. Pritom ne smijemo zaboraviti da radđioopera podliježe dramaturškim zakonima, koji se bitno razlikuju od onih što vlađaju kazališnom scenom. U tome je rađiofonija srodnija filmu Za samu formu libreta dobro je da bude prokomponiran ili podijeljen na prizore, a ne na činove, jer ovdje nema razloga da se radnja prekiđa Treba izbegavafi spikera, bilo da ga uvodimo kao konferansjea, bilo kao melodramskog komentatora. Dobro deluje uvođenje korusa u jednom ili više lica (ne u zborskom ansamblu!), a najsretnije je ko se sva 'potrebna objašnjenja mogu staviti u usta samih aktera, pa ı *akar se moralo uvesti još koje epizodno lice. U tekstu se mogu upotrebiti jednako proza ili stihovi, ali teoretski potpuna razumlj vost teksta, a uslo i nedostatak viz'.eir.e komponente (što koncentrira pažnju na tekstu) nalaže vrlo kritičan literarni rad U radiooperi ne dađu se, na phlimjer, zamisliti banalni stihovi starijih opera. koji su u prijevodđu redovito loše rimovani i bez smisla Dramaturški treba čitavo zbivanje projicirati kroz psihološke prizme pojedinih lica

Muzika se ne smije ni u čemu ogra-– ničavati. Na bazi dobrog, radiofonški pisanog libreta kompozitor će vlastitom inspiracijom naći prikladnu muziku, kojom će prikazati radnju i likove Možemo istaći samo neke momente. Kako smo već spomenuli, dobro je da se forma prokomponira kako bi bolje odgovarala radiofonskom obliku. Kompozitori se mogu uputiti na to da eksperimentiraju onim. komponeniama koje im se čine prikladne za ostvarivanje nekih zadataka. 'Tako je, na primjer, vrlo vjerovatno da će se secco-recitativ često upotrebljavati, pogotovu kad se objašnjava radnja. Simfonijski intermezzi — poput onih u kazalištu — vremenski će i prostorno razdvajati radnju, a pojačat će se njihova komponenta psihološkog tumačenja.

TI s obzirom na »stil« đjela ima mnogo mogućnosti. Približavanjem narodnom duhu ili, recimo, modernističkim strujanjima odražavat će se težnje i u formalnoj strukturi djela. Zašto ne bi moglo biti radiofonske »muzičke {gre« ili »radioigre s muzikom«, u kojoj bi se na popularan način adekvatno razrađila tematika narodne priče ili povijesti. Možemo ići sve do granica melodrame, a ne smijemo zaboraviti ni utjecaja filma. koil će se nesumnjivo pojaviti. Kođ naših je književnika i kompozitora uvriježen negativan odnoš prema opereti i muzičkoj igri. Možemo ih utješiti. Opereta zahtijeva humor, a uvjeti radioemitiranja traže da taj humor bude visokog kvaliteta, buđući da mu nedostaju vizuelne komponente komike Prema tome, to će — kao | komična radioopera — biti poseban zadatak, koji će biti još teži, nego kad se stvara sentimentalno ili tragično djelo i i

Nameće se pitanje, kakve dogođaje i likove uzeti za nosioce radnje Razumljivo je da svaka tematika dolazi u obzir. samo ako je rađiofonski koncipirana, to znači, akustički oblikovana Svaki se đogođaj može projicirati kroz reakciju nekih lica Moja s

struko zamrznu Doduše, caru je u spelo da probije sedmostruki oklop leda, tvrd kao čelik, ali s3u arhanđe] i drugi anđeli koji su dotrčali u pomoć, posle đuge borbe svezali noge i ruke čudovišta, i pošto su sunce vratili na svoje mesto, okovali ga za stub Vezirevog mosta kod Podgorice gde još i danas čami i ogromnim zubima smlođe stene Uspeva mu svake godine đo božimih praznika da toliko izgrize okove. da bi bio dovoljan jedan jeđini.ujed te da ih raskine. Ali tada neki Ciganin kovač udara čekičem po nakovnju i okov se obnavlja. Ako bi to jedared, slučajno ili namerno,. izostalo, oslobođeni car uništio bi celi svet«.

Lagano prolazimo poljem, gde je Duklea nekada cvetala, ustežući se pred preostalim ostacima kamenja koje su ljudi i elementarne sile razbili Kao što se sastavljaju slova azbuke, da se formira reč. rečenica, misao, iako pokušavamo da iz delića zabata Dijaninog hrama, iz parčeta „pervaza zgrade kupatila, iz upola u zemlju utonulih kapitela bazilike, iz prebije· ne konzole, iz ostatka ploče sarkofaga ili mozaika, rekonstruišemo plan ovog foruma „viziju nekadanjeg grada.

Opet srećemo jednu ženu, po godinama sličnu onoj kaluđerici u Dajbabi; ali različitu po duši. Ona nas vođi kroz labirint kamenja, pokazuje nam paganske i hrišćanske crkve, glavnu ulicu, vođovod, kanalizaciju antičkog grada „carske odaje, što sve ne postoji više ili što je samo tra i naslućivanje prošlosti.

A ova stara žena stanuje — u jed-

noj ubogoj kućici, koja je sagrađena

iz kamena antike, : — Ovde stanujemo — kaže ona. Šesđeset godina ova žena je ovde, čuvar terena, i poznaje svaki kamen. Za vreme rafa Italijani su je odveli »u internaciju« kako ona kaže. Čudo je da je to. izdržala. Svakako, i

vanije je morala gladovati. Proživela

ie borbe u Duklei, jer 5e je blagovremeno povratila, nakon kapitulacije Italijana, ? 3

Nemci su ovde bili opkoljeni od partizana, saterani kao ovce u tor, Tu

njime imaju Uilo kakve vezc. Pritom će mnogc pomoći iskustva radiodrame, koja danas već suvereno barata specifičnim radiofonskim tekovinama. Zbog komornog karaktera radioopere — lIrao i radiođrame — dobra radiofonska tematika bit će emocijalno znatno za-ičena, Pantazija rađiostvaralaca ·~ bazirana, recimo ha zvučuoj montaži (analogno slikovnoj montaži kod ime) ne mora prelaziti u područje fan.uastičnosti. U rađiođrami »Bez naslova« amoričkog pisca Normana Mcrvina glas, koji vodi slušaoca kroz cijelu dramu i tek se na kraju odaje kao glavno lice Hank Peters, nema karakter neke irealne fantastične v1hzije, premđa se radi o vojniku, koji je pao u ratu. To dolazi otuda što nova izražajna. sredstva radiofonije stvaraju i nove uvjete i odnose u kojima se izvođi samo djelo Štaviše, radiofonija je pronašla nove, originalne mogućnosti izražavanja, kojih ni film, a pogotovo kazališna scena nisu do danas imali. Tako, na primjer, u radiodrami »Hirošima« progovara »sjena gospođina Tagotija&, evocirajući dogođaje u nesretnom japanskom gradu tek prije pađa atomske bombe (sjetimo se samo sugestivne, a scenski neizvedive uloge »sjene Kristove« u Krležinoj »Legendi«!), Sva ta iskustva radiodrame poslužit će i stvaraocima rađioopere, koja na taj način — kao

muzička forma — dobiva nove izra-

žajne mogućnosti.

Šta ima danas već da kaže radiotehnika o radiooperi? Teoretski možemo reći: treba sredstvima radiotehnike i radiorežije postići na akustičnom području živu i neposređnu

izvedbu, koja će odgovarati djelova-”

nju kazališta. Iskustvo će otkriti kakhve mogućnosti izražavanja krije upotreba mikrofona. Navedimo jeđan karakterističan primjer. U Zagrebu se ove sezone davala premijera moderne engleske opere »Otmica Lukrecije« engleskog kompozitora Benjamina

Brittena: Rađio-Zagreb davao je uo- ·

KNJIŽEVNE NOVINE

či premijere emisiju. u kojoj še u razgovoru s dirigentom Mladenom Bašićem prikazala ·slušaocima dramaturška koncepcija kao i zanimljivosti muzičkih kvaliteta log suvremenog opernog djela. Muzicke primjere izvodili su članovi Zagrebačke opere· Tako je između ·.ostaloga izvedena i Dcona u kojoj 2 Tarkvinije š3unmja do Lukrecijine spavaonice Tu čitavu

radnju opisuje muški lorus (tenor) Uz ·

pratnju udaraljki, dok ostali svirači šute. Tekst korusa iznosi se uglavnom šaputanjem i usklicima, hvatojući se samo mjestimično melodijske linije. Lako se đade uočiti, kako je taj prizor osobito zahvalan za mikrofon, koji je dopustio pjevaču đa upotrebi nijanse glasovnog registra, koji se u kazalištu ne da upotrebiti zbog akustičnih udaljenosti. Režiser izvedbe odlučio se prije snimanja na jedan eksperimenat. Kod tog prizora ukopčao je komoru za jeku. Dojam je bio snažan, rezultat zanimljiv. Glas nije bio deformiran, jer se nalazio na granici šaputanja, ali smo čuli jeku bubnjeva i činela, a to je stvaralo posve naročit ugođaj. Uz odličnu interpretaciju Ratimira Delorka, taj je prizor djelovao potpuno »radiofonski« te svakako ukazuje na neslućene mogućnosti, koje će olkriti mikrofon, kada se muzika jednom bude komponirala s obzirom na njegove zahtjeve (to jest, kada mikrofon ne bude

više samo prenosno sredstvo muzičke ·

izvedbe). Vidimo dakle, da še režijski zahvati ovdje znaino jače upleću u samu strukturu djela. Tome se ne ćemo čuditi, ako se sjetimo filma, gdje autorovo djelo (scenarij) u stvari priugotavlja režijska koncepcija (knjiga snimanja). Osim toga, moći će se stvaraoci i izvodioci radioopere služiti iskustvima muzičara i muzičkih stručnjaka; koji rade na filmu.

Spomenimo usput pitanje radiofonske obrade scenskih djela, koje se več alkutno pojavljuje na našim radiostanicama.,. Obično se upotrebljava tako-

(Nastavak na četvrtoj strani)

DUŠAN MATIĆ

· Da zapišem

Da zapišem tajnu života na pepelu i ove večeri

na pukom žalu tuge što me ščepa po njenom odlasku zveri ove što se sa njom bakćem

i što je snismo đa je zaboravimo jednom

ne zaboravimo nikad

zveri ove uspomene

zveri ove nevidljive vatre

al čiste al gorke al slatke

vatre od mladosti što je još ostalo

za josen za vedru zimu za buđuća vaša proleča,

Da zapišem

tajnu života oslonjenu na ruku nebla gođarnu moju

tajnu života oslonjienu na srce što će znam stati

znam

x

što će kucati ipak večno taman toliko đugo da opet bude moje

ono nekada srce pod rukom što prvi put osetih da burno kuca kad ugledah između balvana na mostu vođu kako juri nekud i svetla i tavna kad je prvi put ugledah običnu ali nikad više zaboravljenu

da zapišem tajnu na mahovini njene nežnosti

da zapišem tajnu na steni njene nemilosti.

Da zapišem tajnu života dok ona spava ove noći daleko od: mene da je što pre zapišem kad je ne zapisah

dok ona spava a ja pišem

tajanstvena kao život i život tajanstven kao oma.

Da baratam po uglevlju uspomena đa slušam romor krvi

da me kljuje i da je kljujem ne priznajem tugu čujem vetar u lišću

na iskap da ispijem sve reči što nisam stigao da joj kažem ja znam da će sutra rano zapevati u granju ispod prozora smešna ptica i da će za tren poremetiti patetično i mrgodno ustrojstvo sveta. .

1 juli 46

su pružili poslednji besomučni otpor, Zbog toga ovuda leže, između antičkih postolja stubova srušenih glava sa akantusom i izvanređno, uobličenih pervaza, čaure granata. hrpe ispaljenih metaka i upola zatrpani čelični . šlemovi, već urasli u bokore žutilovke i trnja

Mala starica, lako kao duh, cupka pred nama, prelazi preko kamenih humića „vodi nevidlivim stazama i povori: o

Tamo je pravošlavna crkva, sagrađena iz antičkog kamena Tamo leže mrtvi, pomešani iz mnogih vremena. Mrtvi, koji su pružali ruke rimskim, i oni koji su fo činili hrišćanskim bogovima.

Hteli bi đa ovoj dobroj starici damo napojnicu, zbog njenog siromaštva, a i zato što nas je uistini znalački i prijateliski provela.

" Ali ona odbijajući kaže: Ne, ne vodim radi novca.

Je li to ponos, ta crta c. nogorskog karaktera? Je ]i to ljubav prema ovora kamenju, nemom ali punom Pprošlosti? Ne samo Rima. već i njene vlastite mladosti, celog njenog života, koji je ovđe protekao, I koji se sada kloni kraju.

Možda je ova neugledna žena,,imenom Miruna Mitrović, dobri duh ovoga mesta, koje su pokoljenja zanemarivala i koje je bilo izloženo razaranjima i ođ čoveka i od vremena, a koje možđa u sebi krije divotna i dragocena dela, Možda bi trebalo i ovu ženu, sive kose i u sivo odevenu, icdinstvenu staricu, zaštiti kao kulturnu sfarinu, jer ona sve ovo Voli

" nesebično i sa čistim srcem.

LIJA *

Ljubica, nastojnica kuće u “'itogradu u kojoj smo otseli, pozvala mas je u berbu grožđa i smokava u obližnje selo Zagorić. Ona je iz tog mesta, iz ove male kućice, u kojoj tri postelje, poređane po dužini, čine skoro sav nameštaj i zauzimaju skoro ceo prostor, Tu je rođena i tu je, sa ocem, majkom i braćom živela do praga rata.

Auto staje pred rešetkastim drvenim vratnicama voćnjaka. Istrčava

iroje male dece, oskudno odevene i, ne baš dobro ishranjene. Ne primaju smokve koje im nudimo, Stidljivi su mališani, mislimo. Ali nam oni kažu da imaju smokava svakog dana 1 nisu ih više željni. :

Stara mati vođi nas kroz voćnjak, koji se u terasama uzdiže ka kućici. Pokozuje nam vinove loze i kaže:

— Grožđe nije onako slatko kao inače ·Suša je bila velika.

Izbira nam najlepše grozđove a mi beremo smokve, koje su teške, zrele i slatke.

Sedimo gore, pređ kućicom. i raz povaramo o prošlosti. tea

— Okhtac, u mladosti — kaže mati otišao je u Ameriku, kao i mnogi naši zemljaci. Ljudi su tamo ođlazili. kada je Amerika otkrivena.

Stara žena to govori otegnutim gla-

· som, kao da se mišliu vraća unazad.

a protekla vremena, a vreme | Dprosto? sažimaju se, Sve je to tako daleko, da se skoro poklapa .sa prapočetkom, sa stvaranjem sveta. ı

— T on je ođavđe odveo ženu, 1 d~.pio im je bila tamo. iza ovog širokog mora. Ali, kađa je došlo do rata. jednog. ođ onih ratova, knez Nikola ih je sve pozvao nazad, Izđao je Dproglas, u kome je stajalo đa je izdaijnik onaj koji se ne vrati i ne učestvuje u borbama na Skađarskom Jezeru. Teške su bile reči koje je knez izrekao. Nijedan nije hteo da bude izdajnik. .

Za trenutak, ta magiska reč o izđa-

ji stajala je kao tajanstveni zid između nas, T dok je mati za tu reč vezivala stvari iz davne pirošlosti, mi' mlađi, mislili smo na ono što je još bilo budno u našoj današniici. I lica, kao maske, ukočene no ipak poznata i sa imenima, gledala su nas kroz tamu. — Tađa se otac vratio u zemlju. · Opet je umukao glas. Kao da nije lako proniknuti let prošlosti, Strogo i uspravno, sedi stara žena, a lice puno bora, povezano u crnu povezaču, puno je ozbiljnosti i tuge.

Veče lagano pada nađ vinogradima. Još uvek sedimo ispred male duge kamene kućice, Sedimo na opletenim

FRESKE NA IZLOŽBI FKOVNE UMFTNOSTI

SREDNJEV

|yy

DJ

Rođenje Bogorođiće — detalj (Crkva sv. Pantelejmona. Nerezi)

(Nastavak sa prve štrane) strogu propoved slikarskog kanona; pokret, ukus za profanim, detalje iz narodnog života, saosećanje sa ·uz* budljivom novozavetnom pričom, iz* raze radosti i saučešća u dramatičnim „scenama iz Života Bogorodice, Hrista i svetitelja, Ovaj impuls, ovo bogatstvo vizije, ovo širenje horizo• nata „nagoveštava onaj duh, koji će nešto kosnije, u drugim prilikama i drugim predelima, susednim ali slobodnim, dovesti do Renesanse.

Ovo slikarstvo nastaje u doba sko-

ro opšte nepismenosti, u doba kad su se u slici, kipu ili građevini sjedinjavala sva sredstva za sporazumevanje sa masama. Ono ima više od umetnosti: funkciju knjige, ulogu reči, ali ne re či i slova u običnom smislu, nego reči simbolične. Za razumevanje ovog sli" karstva potrebna je i danas kultura: poznavanje slikarskog pravilnika, p» znavanje Novog Zaveta u detaljima, opšte znanje Starog Zaveta, poznava• nje života svetaca, A kultura srednjevekovnog slikara morala je biti mnogo veća. Ova dvostruka uloga umetno• sti dizala je njen nivo na zavidnu visinu, Danas nas čudđe »ofktyića« i »an* ticipacije« sredjevekovne umetnosti. Zaboravljamo da ona ne ide samo u korak sa društvom i vremenom, već i u dosluhu sa prošlošću koja ima snagu da se ovaploti, u: delima čistim, plemenitim, a ta dela, s novom sna gom, sa tom oslobođenom energijom, da prodru u budućnost. Ona, uostalom, ne govori o slabostima i beznačajnom, o onome što se lako zaborav“ lja, nego o uzvišenom: 0 velikim moralnim načelima, o velikim idealima sVog vremena, o prosveti, čovekoljublju, ođanosti prema zajednici, kon struktivnim težnjama oko kojih se o* kuplja svaka nacija i razvija „svaka “kultura. Njena jednoobrazna tembtika, u nizu prostih ili alegoričnih slika „nabraja primere vrline, požrivovanja, vizije dobra i zla, sloge i ne• sloge, primere vernosti i izdajstva veliku skalu ljudskih karaktera i likova, sve ono, čemu će u budućnosti težiti u suštini svaka druga zajedhica. U tom kontinuitetu misli i osećanja rađala se ova umetnostk, asimilirajuS iz predhodnih i savremenih kultura snagu za svoj razvoj. Istorija kaže, iz među ostalog, da je »narod u izboru mesta svojih svetišta, išao za unutrašnjim glasom koji mu je šaputala koncepcija starija od hrišćanstva: najugodnije besede s bogom i najusrdnije molitve prati šum lišća i žubor potoka i reka«. Iza činjenice da je većina ovih spomenika izolovana u prirodi i iza ovih reči, ako im se mote pridati Značaj, krije se staro sa znanje o umetnosti koje se odnosi na

stolicama, samo je mati na drvenom tronošcu, kakvi se još u našim selima nalaze i služe domaćicama kad potpaljuju vatru i prebiraju povrće. I stara žena, seđeći na niskom fronošcu, potseća na prastaru Parku.

— Kada su Ljubičin otac i njegova braća iskopali bunar,još nisam bila u ovom kraju — kaže glas majke. Trideset osam metara dubok je bunar. Iskopali su dobru vođu.

Sunce pada za bregove. S večeri kao da predmeti sveta izgledaju plastičnije, jer senke ističu oblike. A kada je sunce u zenitu, predmeti bacaju neznaine senke. A sada plava svetlost večeri pada kao veo na sve

· što se vidi. Veče je, vreme naročito

pogodno za zahitanje iz usamljenosti, iz vrela tuge.

— Niko nas nije hteo pozdraviti, niko sa nama govoriti. Jer su naši sinovi bili poznati kao borci za slobodu. Sri

Ljuba, kao u želji da. je otstrani

.od mučnih uspomena, kaže:

— Leti je ovde lepo. Jedino zimi je teško, Nema mnogo snega, ali duva studeni severac.

— Sneg i vetar nisu teški — kaže mati — već usamljenost.

Sa mesta na kome sedimo vide se okolni bregovi, polja i vrtovi, koje lagano tama upija. Čuju se glasovi razigrane dece i lavež pasa.

Ljubica nam donosi mleka i hladne vode iz bunara. Voda. je dobra i mi je hvalimo. ~

— Bez mašine iskopali su bunar kaže mati — vlastitim rukama, Živu izvorsku vodu našli su u suhoj doliTi. Jedan stari sedokosi čovek prolazi uskom stazom ispod. kuće.

— [To je očev brat, — kaže Ljubica, — Ima četiri sina. Dvojica su bila kod četnika. Jedan od njih je ı Americi. Nedavno je strica poslao paket sa svakojakim stvarima...

Govori vrlo mirno o tim čudnim zapletima, koji porodicu vezuju a u

isti mah i razđvajaju,

—A gde je pravda — pita mati kada još živi onaj koji je bio rđav,

a moj najmlađi sin je morao umreti...? .

/ }

je na kostur. I oca. On je jedva do-

čitav Istok: da se umetnost zasniva na dugoj kontemplaciji, da nastaje u sporazumevanju sa prirodom, da počiva na velikoj lucidnosti i spošobnosti da se priroda otkrije, zavoli i Obdari božanstvom, silom većom od naše, jer čovečanstvo, usamljeno u celini, stalno traži mogućnost za 3porazumevanje sa drugom celinom, nevidljivom ali postojećom. Kao Što znamo, većina naših spomenika leži na mestima udaljenim i skrovitim, u klisurama, na visoravnima, obroncima, u proplancima nekad neprohodnih šuma, u raskošnoj prirodi, sakriveni ' u voćnjacima, cveću, kupani na čistom planinskom vazduhu, kraj izvora i tekućih vođa. Nastali u velikom broju, u predelima oko gornjeg toka naših reka, kraj čiste i prozirne VOde, postali su izvorima glavnih strujanja svog vremena: u rađanju humanizma, srži srednjevekovne hrišćan* ske civilizacije, koja je prihvatila boga da nam nagovesti, ustvari, čoveka.

Prohujaše vekovi.... Slikarstvo je duboko izmenilo izgled, U izvesnoj meri izmenilo je i duh. Kao rod, kao disciplina, kao potreba, freska je skoro zaboravljena.

Ali, ove avetinjske figure putnika iz daleka, povratnika sa naših krstaških ratova, retkih svedoka iz našeg velikog slikarskog veka, dolaze nam u susret već nekoliko puta. Sađa se vraćaju. sa fantastičnog sastanka u Parizu. Tamo je u ovom malo pozna tom slikarstvu otkriven srodni i Jogični izdanak evropske umetnosti, kao otkriće jednog elementa u nizu ostalih. Tako je ova skala popunjena. U nizu asocijacija, u čudnoj povezanosti · stvaralaštva, ugledano je i na Ovom primeru zajedničko poreklo stare i savremene umetnosti. Sa naših fresaka govorili su rečito preci "intoreta, Braka, Pikasoa, „Van Goga, Lirsa. . y m

Ako bi za trenutak zamislili dalje kretanje ove povorke, njen silazak i u naše savremeno slikarstvo, našli bi se pred prizorom neobičnim:

...preko našeg pejsaža, opšte pojave u našem likovnom životu, pađa velika senka starca iz Stuđenice. Srdačno pružene ruke, lepi izraz njegovog lica, gospodsko držanje... Njegova figura, naslikana prirodno i jednostavno, bez skraćenja, u neznanju perspektive, stoji stalno kraj okvira, kao kraj zlafnih vrata, kroz koja ne može proći, U dubini viđi se predeo, tih, prijatan, jutarnji, svež... Zasad nema figure koja bi dostojno i srodnički dočekala ovog pretka iz Vekova, Ali starac je beskrajno strpljiv. Njegove ruke ostaju ispružene da sačekaju ono što je neminovno u Yazvoju naše umetnosti.

— Malo grožđa ima ove godine —= kaže Ljubica — a skoro nimalo kukuruza. Ni najstariji ljudi ne pamte ovakvu sušu.

— Za vino ne valjaju, — kaže m8ati, — Iz ovih grozdova može se jeđino rakija peći. I tada, kao da se glas hoće opet da obrati uspomenama, da opet prihvati staru sliku, umorno kaže: — Na bunaru su ga uhvatili, mog najmlađeg sina. Vezali ga i mučili.

— Maika je to gledala — kaže Ljubica — otađa su joj misli nešto Dpopletene. ı

— Tri meseca kasnije, streljali su ga, — šapće stara žena.

Još sedimo i jedemo smokve. Ali mirisni ružičastožuti plodovi sa neŽnim tkivom postali su gorki u našim ustima. / Š

— I majku su potom odveli, Zlostavljali su je, Kađa se vratila, ličila

živeo dolazak partizana. Dvađeset dana po oslobođenju umro je. ;

Tako priča Ljubica. Priča i u kolima, na povratku. ap

Držimo plodove, koje nam je mat! dala, na krilu i vraćamo se u grad kroz tamno veče, kroz ovo lepo, tamno i gorko veče.

; » ureWangagaRaggsprRHHRHHHHHHHRHRRrHHEEIHHEEHHHENREHRBHHHEHIHHarIirRE HI HIHHEERRRraEREEHHHEEEHHHHRIGHHBHHBBA :