Књижевне новине

„~ WO ati i SN EE i SCP aa

BROJ 38

VELIBOP GLIGORIC

KNJIGA O DECA

„Lastinim tragom“

ektira ove knjige oživlja a sećanja na dane legalne. boba protiv fašizma pre okupacije i za vreme okupacije, na one dečakejunake koji su palili nemačke kamio.

ne na beogradskim ulicama, rizikoval;

svoj život pri kurirskoj službi, nizacije koje su

raznošenju letaka, u na skojevske organeumorno, bez obzira na hapšenja, mučenja i streljanja, stalno nanosile udare nemačkoj oruZanoj sili, vršile revolucionarnu propagandu, organizovale pomoć borcima i držale u pripravnosti Gestapo, nedićevske i ljotićevske straže i Specijalnu policiju.

Kada sam čitao ovu knjigu lebdela mi Je pred očima slika crnpurastog dečaka koga sam sreo u zatvoru Specijalne policije i koji je umro u logoru na Banjici upućujući sa samrtne postelje pozdrave Narodnoj revolue:ji Hapšen je nekoliko puta zbog učešća u diverzantskim akcijama i zatvori Specijalne policije sa svim torturama i mučenjima glađu nisu ga pokolebali u borbi. A jedva ako je imao petnaest godina.

Setio sam se gimnaziste iz Zemuna koji je hrabro pošao na streljanje, sa velikom unutrašnjom koncentracijom, da bi njegov junački polazak u smrt bio primer drugima. Kroz sećanje mi je prošao i lik gimnaziste iz jednog mesta u unutrašnjosti, dečaka kome se sušila noga. a na koga je upravnik logora na Banjici Vujlković razjareno kidisao, zapenušen od besa što je taj dečak imao udela u gonjenju nediće-

vaca, ljotićevaca i četnika u svom kraju. Knjiga „»Lastinim tragom« govori

nam o generaciji dečaka koje su veliki istoriski događaji izbacili iz dečje igre i uveli u Revoluciju. Ona ima dva dela: jedan koji opisuje detinjstvo, drugarstvo dečaka, onih koji su se obično viđali po beogradskim ulicama i predgrađima kako se grupno zabavljaju menjajući mesta i igru, i drugi koji prikazuje ove dečake na ilegalnom poslu u velikom Wrvavom sukobu sa okupatorom i izdajnicima naroda.

Pisac početnik uzeo je vrio težak zadatak na sebe. Hteo je da jednu generaciju koja je u ranim godinama razvitka preživela vrlo krupne događaje rata i Revolucije opiše iznutra. iz njenih redova, u njenoj psihologiji i životnom sazrevanju. Hteo je romansijerski da prati njen rast, njeno buđenje i progledavanje, korenite promene koje su događaji izazvali i njoj sa protivrečnostima i krizama, da od dečaka koji pripadaju toj generaciji ne stvara neke starmale, niti sheme junaka — kopije odraslih, nego da ostane u stanju i na stupnju njihove svesti i njihovog uzrasta.

U prvom delu knjige dok je na terenu dečačke igre i intimnih dečačkih doživljaja školskog i uličnog drugarstva, Bulatović je pokazao lepe

sposobnosti da se uživi u dečačku psi-'

hologiju, u intimitet života dečaka, u tempo i varijacije spoljnih manifestacija njihovog života, u šarm i senzibilitet njihovih međusobnih odnosa. On je uspeo da dočara i fantaziju njihove igre inspirisanu i duhom gledanih i strasno proživljavanih kau-

. bojskih filmova. Oživljeni su oni po-

znati pejsaži obala beogradskih reka sa zapuštenim i zabačenim mestima na kojima dečaci nalaze puno uživanja nekontrolisane slobode. Lektira dela uvodi čitaoca u naivnost dece, u prva sazrevanja njihovog životnog iskustva, u njihove peve sukobe u živoftu, gamenske pustolovine, isto tako u njihova maštanja, sanjarehja. njihove radosti i razočarenja. Bulatović se posvetio u ovom delu naročito prikazivanju formiranja karaktera dečaka. analizi procesa formiranja karaktera, vezivanja delikatnim unutrašnjim nitima srodnih karaktera, u isto vreme razlučivanja i sukobljavanja nesloživih karaktera sa odrazima ovih razlika i sukoba u dečijoj psihi. Sklapanje drugarstva i raskid drugarstva kod dečaka dati su u ovom delu sa vrlo živim i proživljenim poznavanjem dečije psihologije i dečijeg senzibiliteta. Bulatović se trudio da uhvati i zabeleži ono što na]dublje impresionira dečake, ono Što

Kad su mu objasnili stvar, uze on akt, leti očima po njemu, mumlja, zuji, jer on tako čita altte. Samo po: negde udari glasom po čitavoj rjjeco »U vezi mzzž pozivate se mzzz... va-lja-no, mzZZA. Drvo... dru go... treće... mzz... mi-šal• U redu!

— Eh! direktor će — Zaje, molim Vas! Sad Vi lijepo na,to odgovorite i kako tu veli, obrazložite! Pogledaj: te i u kabinet “bog stvarnih podataka, znate. Neka Vam nustavnik ili podvornik pokažu sliku i miša,

— Sve u ređu. Već ću ja.

Nema ga, ljudi, što je Zajc. Đavo neka ga pita kako on to umije Uvi: jek mu „štono vele, nisu sve (daske na mjestu. ali to umije A i radio je nekoliko godina u adminisfracijl Sto se toga tiče. može on turiti u lijevi rukav i direktora i Kvasića i cijelu zbornicu. Za ni su se trideset pete borila dv» sreska suda i jedna opšti: na .takav je bio majstor na peru. Zar njemu treba i zaviriti u prirodopisn kabinet? Sjeo on nekuđ u kut, obli' zao olovku i mzzz, mzzz. mumlja. zuji, piše, precrtava pa piše, i HOR Be direktor tamo u kancelariji nekoliko puta okrenuo oko sebe. Zaic ie bio gotov s rabotom, Evo Zajea, i samo šutke stavio akt pređ direktora,

Čita direktor, čita Kvasičć, čitajuć) obcjica skupa iednoglasno | zaklju čuju da ni fo ne bi umjeli Nema

maistoY. eOKOOJOM dto buta kazao! ..ije svak za ova posla! — veli direktor, Vječna šteta, što se zaljubio u fu gimnastiku Protokolivaite i šaljite GSS akt Putuje on, putuje, | evo ga na stolu pred Ušičkom. Leži

|

u njima stvara naslage temelja za njihov životni put iživotni razvilak Niti drugarstva među dečacima, diskretne i senzibilne, prikazane su u ovom delu sa mnogo razumevanja unutrašnje” dečačkog života.

Bulatović Je živo pratio u ovom delu intimni živo! dečaka i porodice, u školi, na ulici. Uiazio je i u one nagle bromene njibovog raspoloženja koje su često rod'leljima neobjašnjive, ulazio je i u one motive njihovih. postupaka koji obično ostaju kao nedo. kučiva dečija tajna. I nije padao u onu klišetiranu literaturu o dečacima, već bamaliziranu literaturu o pubertetu dečaka i tendenciji te literature da pubertetom (uvek istim primerima) objašnjava sve njihove senzibilitete, maštanja i akcije. U njegovom delu dečak ima životnog ila i svoj unulrašnii svet koji je izgrađen prema snazi, slabostima, osobinama njegove individualnosti i stupnju njieme cform ljenosti.

Bulatović je u formiranju kop pisac i ova prva njegova knjiga ima i velikih slabosti, Dve krupne slzbost; koje su ovde-onde jače naglašene u fo buliranju, građenju akcija, stvaranju likova, izlaganju događaja jesu: uticaj avanturističkog filmskog scenarija i knjiška konstrukcija sa knjiškim sentimentalizmom. Uticaj avpanturistič kog filmskog scenarija je osetan u pojedinim opisima podvign dece, kao što je naprimer onaj opis Zoranovog podviga kada spasava, Kukeca, kada Zoran izlazi fizički na kraj sa pobesnelim stricem Kukca i gomilom de.. čuilije, il: naprimer onaj opis kada omrznutog profesora nasamare dečaci u ljubavnoj idili. kad se profesor pen= tra na kalemezdansko drvo dna dnhvati šešir, a dečaci osvetnički uživaju u njegovoj bruci, Takvih početničk':h, literarno konstruisanih slika ima nekoliko u ovoj knjizi, a za neke od njih, koje su drastično-naivne i koje pretstavljaju literarnj kič moglo se pri izdavanju knjige savetovati piscu da ih ili izostavi ili preradi.

Knjiška konstrukcija pokazala se naročito u ovom delu kod kreiranjn likova odraslih, skicš i crteža roditelja dečaka, starijih radnika, učiteljice Nade, a najviše u portretu profesora Grujića. Profesor Grujić je imao da bude svetla traka plemenitosti koja zagreva dečake iz sveta odraslih i mada zamišljen kao epizodna ličnost fabule, on ipak nekako u rasporedu situacija i događajn postaje jedna od centralnih, naročito u drugom delu knjige kada se prikazuje okupacija i borba protiv okupatora.

Bulatović je pokušao da u profesoru Grujiću stvori lik poštenjaka idđealiste human'ste, koga primeri junaštva i žrtve dečaka privode Revoluciji, ali nije uspeo da taj lik oživotvori, da ga ispuni ubedljivom životnom sadržinom. Profesor, Grujić pomalo u literarnom ostvarenju liči na dobri zaštitnički duh iz dečje bajke, onaj duh koji bolećivo skuplja u svoje okrilje plemenitu decu na koju se ustremila surova, zla sudbina. Njegov humanizam, romantiziran u Bulatovićevom stilu, natooljen je u velikoj meri knjiškim sentimentalizmom koji se kod BĐulatovićn javlja i kod većeg broja opisa emolivnog života dečaka i njihovih međusobnih odnosa.

Najbolje stranice u Bulatovićevom delu su one koje govore o čednoj i naivnoj srdđačnosti drugarskih veza, naravno kad ne sklizne u knjišku sentimentalnost, a veran životu i izdašan je u zapažanju kod velikog broja zanimljivih i prodornih analiza dečačke psihe. U prikazu voelikih društvenih događaja, zrenja Revolucije uoči rata i njene razbuktalosti za vreme rata uočljiv je nedostatak zrelije snage pisca. Uključivanje srednjih škola u narodni pokret protiv fašizma, sukobi i obračuni u srednjim školama sa ljotićevcima, prodiranje skojevskih organizacija u srednje škole, niie dublje i strasnije zahvatilo život dečaka u fabuli ove knjige. Dečaci, onako kako su prikazani u ovoj knjizi, ostali su na periferiji događaja.

U prikazu učešća dečaka u ilegalnoj borbi Beograda, Bulatović je dao azbudlive primere požrtvovanosti de-

on nasred stola i ne srami se kao onaj, Čak i drsko gleda u referenta kao đa veli: Čitaj me. čiko!

Ušička „osegne za njim, otvori ga oči mu sinuše kao mačku

— No! Dakle stigao je odgovor U pogledu onog rashodovanja! — sjekne on značajna prema Paripoviću.

— Aha! Aha! Čitajte! — namjest; se brzo Paripović i postavi dlan iza uha

— Dakle molim. »U vezi akta te Uprave broj taj — i — taj od toga i — toga. dostavlja se toj Upravi slijedeće objašnjenje odnosno obrazloženje: r

Ad 1 Slika predložena na "ashodovanje pod brojem trinaest priloga

procjembene vrijednosti dinara šest slovom šest, pripada zotmo-obučnoj zbirke ove

kolekciji prirodoslovne škole Ista prikazuje cjeloviti razre? u tekstovno odgovarajućem crtežu i? područja zoologjie. |

Ad 2 Narav kvara na rashodova

nje predložene slike, navedene poč gornjim, prouzrokovana je fraipin necio

prilivom vlage kao posliedice voljno suhih zidova zg”ađe ove ško le što se dađe objasniti kao učinak nastupnih lišam jiesenskop perinda u razlivu, s obzirom na oluk kao ta kav, a pod glavnim zahvatom vjetr:' sjevero-sjeveroistočnu stranu zabaf; a4nvedene grade.

Ad 3. Narav kvara na rashođova 'je predloženog miša pođ brojem čć trmaest priloga procjembene vrijednosti dinara jedanaest slovom jeđanaest, prouzrokovana je slučajnim za kotom kukca poznatog pod imenom moljac obični, omogućenim pođ okol. nostima dobne promjene u pravcu tO-

| —5 ___ __ _ ______|

U

Milana Bulatovića: (Izdanje „Novo p 'kolenje" Beograd 1951)

čaka, njihovog držanja pred policijom i njihove odvažnosti i spretnosti u diverzantskim akcijama, On je i tu 'spoljio svoje osobine uživljavanja u dečačku psihu, u njihovu fantaziju., osećajnost, u njihove pasije za podvi som i plemenitim delom, A to je opet ostalo najviše na samoniklosti akcija bez čvršće, organsh:ije veze 'sa organizovanom borbom koja se vodila protiv okupatora. U prikazu ilegalne borbe najisturenije je zapremjn mesto 1 ovoj knjizi lik profesora Grujića koji ije sa svojim idenlističkim humanizmom postao privlačna snaga pa čak i intimna orijentacija puta dečaka u borbi za žoveka, puta u Revoluciju, ma da je u fabuli dat njegov unutrašnji obračun sa jalovom izolovanošću i lamentacijama nad životom bez perspektive, Konstruisan u literarnom klišeu, ovakav lik profesora Grujića intonirao je knjiškost i u velikom delu opisa događaja u životu Miše i njegove majke, inače plemenito zamišljene u davanju lepote iskrenog i poštenog ćčovoka, I Wukac, dete predgrađa, gubi često u knjizi životno tle

·' zbog filmskog obrasca koji je pboslu-

žio u stvaranju njegovog lika i knjiŠkog sentimentalizma koji je prato tok njegovog učešća u događajima. Najviše na realnom, životnom flu su Vlada i Zoran, dečaci čijem je rastu i sazrevanju Bulatović posvetio najbolje svoje pripovedačke osobine i snagu opservacije, kao i “posobnost slikanja ližnosti u razvitku.

Ova knjiga ima i taj kuriozitet što joj se fabula razvija na terenu Beograda, što pripoveda o događajima koje su stanovnici Beograda preživeli pre i za vreme okupacije. Ambijent Beograda koji je Bulatović đao u svojoj knjizi ima svoj pitoresk u živopisu života beogradskih dečaka na ulicama, poljanama i divliim plažama. taj ambijent je doživljen dečačkim ošima i dečačkom ljubavlju mada ne sadrži sugeslivnijih umetničkih slika i boja. Podloga dnevnika stalno se nameće pri čitanju ove knjige, ier je zanimljivo sa kakvom je svežinom Bulatović oživljavao svakodnevnice života dečaka, Bulatović piše sa izvesnom živahnom lakoćom koja ga može odvesti u veliku produktivnost, ali isto tako i zavesti od temeljnijeg, studioznijeg i samokritičnijeg rada na literaturi.

„U Mi Cr = Lari, · LL pu: "Nil Nik: Zbornik zaštite spomenika kulture

Savezni institut za zaštitu spomenika kulture, Beograd, bpublikovso je u izdsnju »Naučne knjige«, prvu svesku prve knjige svog Zbornika za 1950 godinu, Uz saradnju stručnjaka iz svih „narodnih republ'ka, Zbornik donosi članke i prikaze opšteg i specijalnog, teoretskog i praktičnog znaČaja u vezi sa službom zaštite spomenika kulture u PNRJ. U Zborniku se raspravila o principijelnim problemima zaštitne službe, zatim o restauratorstvu, o metodici arheoloških iskopavanja i pitanjima praktične zaštite pojedinih kategorija spomenika kulture, arhitektonskih, likovnih, etnografskih, kulturno-istoriskih itd.

[Cu o O ac Oj eee]

B. L. LAŽAREV.Ć

(0 UDLEDANJIMA, POZAJMICAMA 1...

ad star, grčki pjesnik Linos ka

že naprimjer »O, Line, kojeg:

cijene svi bogovi, tebi su dali {e si prvi ljudima glasom jasnim zapje vao pjesmu« ili kad kaže Homer: „Or da ću svuda među ljuđima kazivali sv:ma, da imaš od boga nekog blagor te umiješ pjevati divno«, nećemo svakako reći da se Homer ugleđao u Linosa, ili hećemo reći da se Gete ugledao u Lincsa ili Homera wan je nap:550 Poznate stihove: »Unđ wen der Mensch in seiner Qual verstumm!. gab mir eln Gott zu sagen, was ich leido«, inko tu ima u oshovi idejn: srodnosti. Ali ima ugledanja i poza: mica koje su toliko očite da čovjek" dovode u nedoumicu. Bvo takve je na zanimljive pozajmice.

U PFrana Mažuranića (1859—193:) god.) nalazi se pjesma u prozi pod naslovom »Drugovi« a koja je prenese na i u jednu čitanku za IV razred o snovn:h škola. Evo te pjesme u cjelin,'.

»Jednog jutra (ja se upravo br'jem) čujem neku lIomljavu, štropot i jauk, a kad k prozoru, ne vid:m ništa, nego silnu prašinu; srušile se skele na kojima su stajali ziđari!... Iz dubine čujem jauk, a što je još strašnije, u visini četvrtog kata upravo prema mojem prozoru -- vidim dva čovjeka između neba i zemlje!,., Ostala je gređa u zid zataknuta (kao kakvs vješala) a na gredi: dva čovjeka, Jedan jaŠe uza zid, loveći se noktima zida, drugi nakraj brva visi na rukama ... }] on bi se htio primaknutj zidu, ali se greda slabo drži pa kad god se čovjek pomakne, škripi i u zidđu se pomiče... Strovalit će se Il brvno i ljudi!

I čujem kako onaj koji se drži zida, vapije: »Jure, brate, ne miči se, izmaknut će se greda! A moja nejačađd...«

Onaj mlađi koji visi na rukama ukočio se kao da je razapet na krst. Časak visi nepomično, pa reče: »Pravo veliš — preteŠki smo!... Pozdravi oca i mater... Bog!«

Pa sklopi oči i spusti se u propast...«

Listajući po Wnjizi »S francuskog Parnasa« izdanje Srpske književne zadruge, 1893 god. našao sam jednu pjesmu Ogista Drisea (1806 — 1853) u prevodu Vladimira M. Jovanovića, koju je vrijedno uporediti sa Mažuranićevim »Drugovimae.

Evo Brisea:

»Šta se ono na ulici čuje! Neko viče i na pomoć čeka. Ko sad može da se ne smiluje Brže slame, jastuka, dušeka!

Dvojica su, a skela se klati, Jeđan bi se i mogao spasti...

da se rukom za štogod uvati Al' dvojica, pa moraju pasti,

Svi ko nemi u visinu glede; Svak od čuda samo ruke diže;

Svi u strahu uzdrhtali blede Dok sa skele glas očajni stiže:

»Ja sam, Jašo, žemjen, s dee troje!« A Jakov mu pogleda u oči

TI prozbori: »jest, brate, tako jel« Pa s visine na kaldrmu sloči«.

Svakako zanimljiva slišnost, E. 8. PETROVIĆ

|

SApa porno

Morava

uši se na suncu Morava plavuša, u dimu Morava — selo moje ravno, A to je, pomislih, od devojke duša

Koja se zbog: momka Utopila davno.

Košulja

G broleća mi treba košulju od snega Da sklonim sa sunca da se ne otopi, Jer s njom bih još mog'o, mislim, da pokrijem:

Tugu što me runi I k'o vosak

Topi. (Bal _ BigdU Ka Tra a iu 22 TB NC. ujuBafyr mrvac a

plog vazduha, a u smislu razvoja gorespomenute jedinke sa nepredvidivonesprečivom „posljedicom „oštećenj” krivnjom činioca, konkretno molje: na štetu državne imovine, konkretn: miš.

Skladno ranijem prijedlogu s pri 'ogom pod vidi gore, a na konačni u vid.

Priloga O.«

— Jeste li vidjeli šta znači kad ih malo pritisneš o zid? — klikne Ušič ka kao soko — Kako sad umiju, a

— I kako je to sad pravilno i lijeDo sastavljeno! — ganuto zaškripi Paripović., — Upravo je milina čitati odnosno slušati. J

— Dakle ovo je sad ipak akt! uadari Ušička sudlanicom po njemu

— Čovjek prosto ne bi vjerovao d

iu onaj prvi akt i ovaj isti ljudi pi sali. ' — To je ono, vidite!) — .igne Uši la prst. — Ljudi su Vam upravo tal vi, a nastavnici da ne govovimo. Sv. bi htjeli tu-bu. sve bi htieli jedno stavno i lako, dok ih ne nnučiš ps meti.

— Tako je! — digne i Paripovi: prst. — Treba njih naučiti Bože stane on gpukati — koliko sam ja ı svojoj službi krasnih nWkata sastavi

— Vjeruiem Ali ia Vam kažem: Higne ponovo Ušička prst — i oni će

se naučiti I to samo na ovaj na

Šin, · — Tako-tako! Samo na ovaj način' — potvrdi Paripović i šW\lioeme zubima. Ni Ušička ni Paripović nisu imali sreće đa i dalje podižu kvalitet dopisa kao najočitijeg izraza dobre ad-

ministracije. Nekako baš u to vrijeme bila su obojica penzionisana. Uzrok su bile poodmakle godine slu“be, slabije zdravlje, a pomalo čak i noerazumijevanje za njihova shvaća-

aja u administraciji. Jeđd n riječi narav kvara« bila je taka, da su Totovo u isto vrijeme obojica bili

'ashodovani. Na njihova mjesta dođoše nekakva dva čovjeka, kojima je sve Što je jedmostavno i jasno bilo ujedno i dobro ,fako da Zajc ni zbog najvećeg miša „u prirođopisnoj zbirci nije trebao da stavlja u pogon svoju fantaziju. |

aber a a paaa

Crteži Z, Džumhura

Lojze DĐolinar: Sp

,

Mi AN TOKIN

(detalj velike kompozicije)

ik % 1

\fi

ZA NASU MEMOARSKU LITERATURU

Tyišući O uspomenama dr Milana Petrovića, kao važnom doprinosu za istoriju stare Vojvodine

(»Književne novine« broj 28 od 10 jula 1951), napomenuo sam da se kod nas obraća vrlo mala pažnja izdavanju naše starije memoarske književ-

nosti, usled čega naše siromaštvo u

ovoj vrsti literature izgleda još veće. Uprkos svima planiranjima, u kojima se, čini mi se, mnogo više pade ji raspravlja nego Šlo se ona sprovode, mi smo još daleko ođ jedne smišljene izdavačke delatnosti zasnovane na široj osnovi, Nažalost! 'To se ogleda kako u mnogostrukom jzdavanju jednog te istog dela, ne uvek najneophodnijeg za naše čitaoce i njihov dalji kulturni razvoj, još više u propuštanju onoga što bi trebalo objaviti. Taj nedostatak naše koordinirane izdavačke delatnosti naročito se oseća u pogledu „objavljivania raznih svedočanstava iz prošiosti, sve. dočanstava u širem smislu, kao napr. pisama, memoazrske književnosti uopšte, pa i starih putopisa. Ne zna se šta je „zapravo više zapostavljeno: stari putopisi (o kojima isto tako vredi pisati zasebno) il; memoari, od kojih su nam mnogi teško pristupačni i mogu se naći samo u velikim bibliotekama Beograda i Zagreba, i nigde više,

Jer iznenađuje da, se niko nije setio, naprimer, da ponovo objavi uspo mene Save Tekelije koje su objavljene u Letopisu Matice srpske pre ravno 75 godina, a otada više nikada nisu preštampavane. A isto tako niko nije pomislio na to da se ove godine navršava 80 godina kako su uspomene Milovana Vidakovića publikovane u Glasniku Učenog društva. Kao da se ti brojevi Glasnika mogu naći u svakoj našoj biblioteci! Ili, gde danas čovek može naći »Životopisanije« Joakima Vujića, uspomene Ja. kova-Jaše Ignjatovića, rasturene po tolikim listovima, ilj memoarske beleške Jovana Đorđevića. I tolike druge!

Ali od svih ovih pisaca uspomenšd, memoara, autobiografija najgore je dosada prošao Atanasije Nikolić,

Kađa su 1841 god. Dimitrije Isajlović i Jovan Sterija Popović podnosili predlog da se osnuje »Srbske nauke akademija«, njima se pridružio i Atanasije Nikolić. Nije on samo kao treći potpisnik skromno i skoro na dnu ovoga, više prošenija nego pređloga, stavio svoj potpis. nego je nacrtao i pečat za ovu akademiju »Knjaževine Serbije«. Iz svega toga proizašlo je nešto skromnije nazvana ustanova »Društvo srbske slovesnosti«, iz koje će se kasnije razviti Srbsko učeno društvo, pa najzad Srpska akađemija nauka. I taj Atanasije Nikolić napisao je svoje memoare, pričajući između tolikih drugih stvar koje je video i doživeo, kako je potreba začela iđeju o osnivanju ove naučne ustanove. A posle smrti Atanasija Nikolića njegov rukopis (prilično obiman) dospeo je u Srpsku akademiju nauka, gde se i danas čuva, skoro ljubomorno, u trezorima njene arhive.

Već zbog toga Srpska akademija nauka trebalo je da se ođuž: svome osnivaču, koga vidimo i na litogra· fiji Atanasa Jovanovića kojom je prikazao Toržestvenu skupštinu Društ{vi srbske slovesnosti održanu godinu da na pos! <, podnošenja pređloga trojice profe kragujevačkog liceja, Već šByho: OMG toga što je radio na osni vanju akademije i što su se ti me moari — ne baš tako slučajno — na šli u Srpskoj akademiji nauka, Ata nasije Nikolić je zaslužio da mu s oda priznanje. Ali za 69 godina, ko liko je prošlo od njegove smrti, tc nije učinjeno

Ali ni stavljanje svoga potpisa n: predlog, ni crtanje projekta pečata pa ni prisustvovanje »toržestvenoj+« · tolikim drugim manje toržestvenin. sednicama naše prve akademije. ni je ni izdaleka sve što je ovaj Bačva

nin i agilni kulturni radnik u svom,

dugom životu učinio i kao javni rad nik u Karlovačkoj mitropoliji. pre ne.

go što je ona poštala Vojvođina,

još više u »Serbiji« i kneza Miloša

M, 49

Ustavobranitelja i kneza Mihajla, pa i kneza Milana Obrenovića. Mnogostruk je njegov rad. Jer, isto onako kao što bi Srpska altađemija nauka trebalo da se oduži Atanasiju Nikoli Ću kao čoveku koji se zalagao za njeno osnivanje, tako će jednoga dana i urbaniste kod nas morati da se sete njegovog rada olho uređenja i Topčidera i bivše Abadžiske čaršije i Terazija u Beogradu, i da u njemu gledaju jednog od svojih prethodnika. Isto onako kao što je doskorašnji organ ULUSA, časopis LIK (broj 3 od 1 februarn 1951) pisao a Atanasiju Nikoliću kao osnivaču Kragujevačke »škole načertanija«, uskoro će ga pominjati i naši pozorišni ljudi i to onda kada se u Novom Sadu, nnjesen. bude proslavila 90 godišnjica od osnivanja Srpskog narodnog pozorišta, Jer Atanasije Nikolić je već 1825 u Novom Sadu kao učitelj crtanja vlastite privatne »škole načertanıja«, davao sa svojim učenicima pozorišne pretstave „igrajući i sam u »Alpiskoj paslirci« koju je on »prevradđioer~ a Dozornicu da bi posle nastavio jsfu ovu delatnost i kao dramatičar i kao organizator pozorišni i u Kragužjevcću, a još više u Beogradu. Isto onako kao što ne mogu mimo;jći Atanasija Nikolića oni koji se trude da znanje iz agronomjje unesu u najšire slojeve naroda, jer je on s uspehom izdavao »iča Svećkov list za serpske ze.nl 'odjelce«, a i nekoliko svezaka »Zemljodelskog gazdinstva«. A moraće njime da se pozabave i pravni istoričari kada budu proučavali razvoj upravne službe u kne ževini Srbije, jer Policiski zakonik od 1850 uglavnom je njegovo delo, A ne-= će moći Atanasija Nikolića da mimo. iđe ni potonji istoričar diplomacije kod nas, jer njemu su knez Mihajlo · i Garašanin poveravali vrlo delikatne misije u Rusiji i »u prekosavski krajevima« — kako to veli Velžjk Petrović (Narodna enciklopedija). Ovaj inženjer po struci, crtanja i matematike, pisac i prozn i pesnik, pisac nekoliko »toržestvcnih« drama (dve o Kraljeviću Mar=ku, zatim »Zidanje Ravahice« i »Zi+t i danje Skadra na Bojani«, koje su nekoliko decenija bile sastavni deo ki našeg pozorišnog repertoara u Beogradu, Zagrebu i Novom Sadu, skupljač narodnih pesama (objavljene tri zbirke), političar, izdavač kalendara, policajac, urbanista, diplomata, pisac algebre, mnogostruki kulturni radnik i vredni pomagač Sterijin: jednom reči neobična ličnost koja je prošla »sito i rešeto« u najboljem smislu te reči, svakako da je imao šta da napiše u svojim memoarima i oni su sva-– kako veoma zanimljivi. a KD Ima još nešto zbog čega ovo propuštanje da se objave memoari ovog značajnog kulturnog pregaoca iz pro. Sloga veka, čini da ovaj slučaj dobije odista vid paradoksalnosti. Naši 'storičari koji su pisali o Srbiji kne- za Miloša, pišući o Milošu, Ustavo- braniteljima ili Mihajlu, pozivaju se, ko više ko manje, na ove uspomene Atanasija Nikolića. Čudno a j paradoksalno: istoričari se pozivaju na jednoga svedoka, a on nikako ne može da dođe do reči! Međutim, od smr- ~

" Atanasija Nikolića (1889 pa dosad Srpska akademija je objavila baš · iblasti memoarske književnosti 1. 'načajna dela a i manje značajna (da ao manje značajna pomenem »Uspo- mene i doživljaje Dimitrija Marinkovića 1846—1869. Posebna izdanja SKA s*njiga CXXVI. Društveni i istoriski spisi |knjiga 51, Beograd 1939), nemoari Atanasija Nikolića ostali | dalje u arhivskim trezorima Srp \kađemije nauka. ~

Iduće godine navrši