Књижевне новине

NO 40 OSVRT!

LN

|

»Slovenski knjižni zavod« u Ljubljani izđaQ je, na preko 500 stranica, izbor slovenačke proze. Urednik, književnik France Bevk, uvrstio je u izbor sedamnaest autora koji su zastupljeni podjednakim brojem dela, U toj knjizi, koja je posvećena desetogodišnjici revolucije, čitalac će naći skoro sva poznatija imena savremene slovenačke ilterature, kao Cirila Kosmača, Ferda Kozaka, Juša Kozaka, Prežihova Voranca, Miška Kranjca, Edvarda Kocbeka, France Bevka, Lojze Krajgera i dr. Izdavanje ovog zbornika bilo je diktirano više potrebom da se obeleži jubilej nego li brižno zamišljenim i odmerenim literamim i kritičko-estetskim htenjem. Pa ipak, izbor, takav kakav je ,ne gubi zbog toga u zanimljivosti i značaju. Ne gubi zato, jer je u mnogo čemu presek savremene literaturne delatnosti, odnosno, tačnije rečeno, onog dela te delatnosti koji zahvata građu i sadržaj iz perioda 1941—1945 i pokušava da nam umetnički osvetli i uobliči događaje tih godina.

Potpuno je razumljivo i prirodno da takav spomendanski, Jubilarni izbor ne može biti veran, pa ni potpuno pouzdan odraz vrednosti savremenih literarnih težnji i tokova, To, uostalom, nije ni bio zadatak urednika, niti cilj izdavača, odnosno onoga ko je dao potsticaj za sastavljanje i izdavanje zbornika, Ali ovakav izbor može da

· buđe koristan po tome što ipak obraća pažnju čitaoca na neke bitne karakteristike i razvojne tendencije današnjeg literarnog stvaralaštva. I to samo u najširim okvirima, jer je često presudna greška silom stvarati nekakav sveopšti, zajednički stil i ne brinuti se za staru istinu, da je svako umetničko delo u prvom redu izraz piščeve individualnosti.

Interesantno je đa je ovo već drugi, sBadržajno sličan zbornik, Prvi je iztišao godine 1947 pod naslovom »Iz par= tizanskih godina«, a uredio ga je i napisao programatski uvod Josip Vidmar. Urednik prvog izbora morao se, prirodno, osloniti na tada još neznatnu beletristiku o oslobodilačkom ratu, koja se začela već u godinama boz:bi. A drugi izbor, koji je izišao pune četiri godine kasnije, mogao je crpsti iz daleko obilnije, pa i kvalitemije lepe književnosti. Ona se đanas već ponosi određenom “tradicijom, pokušava da bude nekakav novi spontani literarni pokret, ili bar novi literarni pravac. Ono što nju danas već potpuno određeno karakteriše — jeste težnja da pi6ac intenzivno traži pobudu za svoja dela u proteklim ratnim događajima i promenama, i da u svoje delo uđahne etiku i moral koji su rođeni u vreme rata. Mnogo teže je zasađa govoriti o unutrašnjoj homo4enosti tog pokrefa, odnosno pravca, jegovom stilskom i tematskom jedinstvu i istovetnoj estetskoj podlozi i orijentaciji, Zbornik »Narodđ je ustao« potpuno jano posveđočava tu činjenicu i upozoTrava da je ključ za razumevanje i ocenu, u prvom ređu, u analizi pojedšinih pisaca i njihove književne i ljuđske individualnosti, a ne u traženju i konstruisanju neorganskog zajedničkog imenitelja koji obično postaje uzrok čestim pogrešnim ocenama i pretpostavkama. Ocena pojedinih tekstova u izboru pokazuje da su snažnije i izrazitije književne individualnosti, koje već ceo niz godina utiru samostalan put koji ih je doveo do značajnih uspeha, i u novije vreme dale niz zrelih ostvarenja. Česti »kritički« zahvati na područje umetnosti, kao rezultat nerazumevanja umetnosti ili kao odraz skolastičko-religioznog konstruktivizma sa Istoka, nisu načeli ni polomili njihove umetničke ličnosti, niti nagrizli njihovu književnu objektivnost. Pero u njihovim rukama verno je sle-

' dilo njihove literarne poglede i ambicije, kao i vreme i promene u životu. Novele, odnosno odlomci kao što su »Teška nedelja« (Ciril Kosmač), »Juriš na Ateso« (Ferdo Kozak), »Povest o zatvoreniku koji je strigao ušima« (Vladimir Kralj), »Blažena Krivica« (Edvard Kocbek), »Vice« (Prežihov 'Voramc) i još neki drugi napisi 6a tematikom iz godina rata, đonose čitaocu dah i sliku tih godina, uobličavajući ih interesantno, raznoliko i mnogostrano, Za njih je najznačajnije to što su pokušali ukazati i odgovoriti na meke probleme koji &u bili karakteristični za godine rata, a u prvom redu za ljude koji s6u živeli, borili se i umirali u tim proteklim burnim događajima. Površni i hroničarski mentalitet morao se tu povući pređ pažljivom umetničkom mnalizoem i .suptilnim opažanjima. ROSO,

Pročitajte, na primer, »Juriš na Ate'Bo« od edo Kozaka. Već od prvih „pasusa osetićete pravog pisca, koji ” hoće, a i zna, nešto da kaže, Nije pre-

terano reći da je odlično dat,opis nekoliko dana života u malenom građiću na Abrucima, za koji se biju dve armije. Taj gradić, koji je takoreći živeo na kraju sveta, i znao za rat samo preko ratnih izveštaja, iznenada se

našao usred ratnog meteža, Jadan, ne-

moćan i izgubljen, a pre svega nepripravan „za budućnost, klonuo je. Ratno vreme nije ga upropastilo &amo materijalno, nego i duhovno. Pisac je u formi dnevnika naslikao panoramu nekad gluvog zaleđa, a sad razbešnjelog fronta. Nije zaostao, niti &e zadovoljio onom hroničarskom diskripcijom koju primećujemo u mno-. -gim sličnim literarnim delima. Živim bojama, nizom ličnosti i njihovih isto-

rija, nizom događaja koji nemilosrd=

no teku kao časovi dana, on je prixazao svoje doživljaje u gradiću na planini — Atesu. »Juriš na Ateso«, koji čitalac sa zadovoljstvom može uporediit sa knjigom Karla Levi-a »Chr'sto si 6 fermato ad Eboli« (»Hrist se zaustavio u Eboliju«), na svoj način je osvetlio problem italijanskog juga, koji je tako, preko usamljenog slovenačkog konfinirca-pisca, dobro i u na. šu literarnu reč, ;

Stilski izbrušen i zanimljiv je odlomak Cirila Kosmača »Teška nedelja«, koji slika napetu atmosferu, punu nemirnog i nepoznatog iščekivanja u malom {olminskom selu pred Drugi svetski rat, Italijanski obruč u tom selu već popušta pod pretećom snuagom ljudi koji osećaju da više nije daleko vreme one prave, alobodne i nesmetane »veselice«. Hteli bi posebno upozoriti na izvanredan Kosma.čev smisao za detaljiziranje i karakterisanje ličnosti i događaja. Razmišljanje sluge Ceneta o špijunu Barbaronu i njegovom. rodu, napisano je iznena>đujućom duhovitošću, kakva je retka u savremenim literarnim delima.

Otsečnim, hladnim i škrtim izrazom dobro i celovito je napisana novela Vladimira Kralja »Povest o zatvoreniku koji je strigao ušima«, Mračna slika koncentracionih logora u kojoj autor, koji se odlikuje finim čulom za uobličavanje neobičnih Rkaraktera, priča potresnu sudbinu poštara iz Furlanije koji je slučajno, ni kriv ni dužan, dospeo u začarani svet logora.

Edvard Kocbek, svojom filozofskom ·novelom »Blažena Krivica«, načeo je jedan od osetljivih i. komplikovanih moralnih problema iz vremena rata i revolucionarne borbe, naime problem likvidacije i likvidatora, odnosno fačnije i pravilnije rečeno, utvrđivanja i načina kažnjavanja krivice i prestupa u partizanskim jedinicama. Taj svakako zamršeni pravni i moralno-revolucionarni problem, Edvard Kocbek je pokušao da reši u biblisko-moralnim okvirima s nekakvim očišćenjem i samoznajom krivca koji postaje svestan da ide krivim putem nameravanog bekstva još pre no što je kažnjen. Kazna, odno&no presuda izvršena nad njim, ima samo još simboličan karakter. Izvršilac presude izgara svoju sumnju i osećanje neubeđenosti u krivici onoga koga mora da kazni u teškoj unutrašnjoj borbi koja se zžavršava izazivanjem zmije dok ga ta na kraju ne ujede, zbog čega on skoro umire. Na kraju se oba junaka, kad su prebrodila borbu sa smrću, sprijatelje, oba očišćena i moralno snažna. Nesumnjivo duhovito napisana novela, koja upravo zbog preterane simbolike samo načinje problem, ali ga ne rešava niti prikazuje do kraja. Uprkos tomu »Blažena Krivica« je jedan od retkih, nažalost tako retkih pokušaja da se pažnja pisca odmakne od zavođdljivih površina partizanstva i njegove revolucionarne romantike i uputi dubljim i značajnijim moralnim, psihološkim i društvenim problemima s kojima su se ljudi u prošlom ratu nosili. Jer od pozitivnog rešenja tih problema zavjijsilo je, ako ne potpuno, a ono u odlučujućoj i pretežnoj meri, uspostavljanje novih moralnih i etičkih principa na koje je trebalo da se osloni oslobođena »domačija«. Tako je nesumnjivo bilo i sa problemom koga se latio Edvard Kocbek. Pravno i moralno čisto rasuđivanje krivice, zločina i prestupa, vodilo je društvenoj sigurnosti i individualnom osećanju pravičnosti u fako užasno krvavom i neskrupuloznom vremenu, kao što je bio Drugi svetski rat. A to je polje za umetničku analizu takoreći neiscerpno.

Ovim .odlomcima i novelama, po kvalitetu i zanimljivosti pridđružuju se »Vice« Prežihova Voranca, »S mrtvacima, u srcu« Lojza Krajgera i »Amagyar szent korona neveben«' Miška Kranjca. Šteta što urednik nije bio srećne ruke i pri izboru iz dela Juša Kozaka i svojih vlastitih novela. Niti Juš Kozak, niti urednik, iako obojica značajni slovenački pisci, nisu zastupljeni tako đa bi u pravoj svetlosti došao do izraza kvalitet njihove beletristike.

Interesantna je činjenica da neka dela prelaze preko vremenskih i geografskih okvira i strogih granica oslobodilačke borbe i teritorije na kojoj se ta borba odvijala. Tako je »Juriš na Ateso« posvećen ratnim đoživlja-

jima u Italiji, Kosmač u svom odlom-.

ku »Teška nedelja zahvata period pred Drugi svetski rat, a Vladimir Kralj slika život interniraca ne ograničujući se na naše ljude. Ali sva ta dela, zajedno s prilozima Edvarda

· Kocbeka, Miška Kranjca, Juša Ko-

zaka, France Bevka, Prežihova Voranca i Lojza Krajgera, pretstavljaju one stranice u knjizi koje će čitaocu mnogo šta otkriti, kazati i evocirati.

To se, nažalost, ne može reći za priloge ostalih autora, koji su uspeli u daleko manjoj meri, ma da im se ne može poreći ni dobra volja, ni napor koji su uložili, ni iskrena privrženost stvari o kojoj pišu, Za ostvarenje dobrog umetničkog dela to svakako nije

dovoljno, Za neđovoljan uspeh ima”

mnogo uzroka i oni su ovđe jasni i razumljivi. Mogli bismo ih sve sjediniti u problem oslobađanja književne

ličnosti, odnosno porasta i jačanja

književne individualnosti, kroz katarzu umetnika od svega onog što ne izvire iz dubina njegovog osećanja Dpra-

ve vrednosti književnog poziva i nje: · gove suverenosfi. Odnosno, rađi se o.

svlađavanju jednostavne, ali presudne dileme: ili zanatstvo ili umetnost,

Pročitajte samo, na primer, »Jesen-

sku muelodiju« Mire Miheličeve, ili »Septembar na selu« i viđećete da uprkos zanimljivim temama, na osno• vu kojih bi se moglo napisati mnugo šta, uprkos uloženom naporu i dobroj volji, ne može biti govora o pozitivnom rešavanju one presudne dileme, od koje zavisi sve, Pričanje u »Jesenskoj muelodiji«(!) tako je iskonstruisano da čovek ne može više ni zamisliti normalan i zdrav odnos između mladoletnog zvekana Maksa i u ljubavi razočarane učiteljice Zinke, i mora se na kraju upitati u kakvom to svetu i u koje vreme su živeli to dvoje potpuno spiritualnih bića. Ništa drukčije nije ni sa »Septembrom na selu« u kome pisac priča povest jednog slikara koji se posle đugih razmišljanja i raznih peripetija naposletku odluči da pođe u partizane. Novela ima puno pasusa za koje sumnjamo da bi ih uopšte bilo ko mogao do kraja razumeti. Evo jedan takav odlomak koji, nažalost, nije ni jedini, ni najnerazumljiviji. »Dotrčao sam pred stalak. Sav sam drhtao od želje za stvaranjem. Slikati, alı danas slikati bez boje. Slikati, kao što je slikao troglodit u pećini, koji je upotrebljavao samo šiljak noža i hridinu. Boje, ulje i četkica, to mi je danas nekako suvišno, Hoću da slikam u pradavnom uboštvu sredstava. Platno i ugalj, to će biti sve. A šta ću slikati?

Gleđam započetu skicu. Trebalo bi da pretstavlja nekakav. bezlični bezvremenski polet ka slobodi, nešto bezmerno visoko i vitko, neko napeto, telo boginje u zamahu, neprirodno izbočenih grudi i uzdignutih beskrajno molećivih ruku, neku zrelu, oružanu Veneru koja se podiže iz valova teških otpalih okova. To bi morala da pretstavlja slika i ja bih pod njom napisao »Sloboda«. Ali na slici su ostale naznačene samo dve napete ispružene ruke i sad ne mogu napred, Ostaće takva kakva je, a ja ću pod njom napisati »Poziv za spasenje«.

Zar nije i ceo tvoj život bio jeđan jedini poziv za spasenje? I dokle će to biti tako? Dokle ćeš tako nemoćan stajati pred svojim snovima, slikare Petre? Jer nad tobom visi težak usud, neprekidni, gladni nemir tvojih ruku, koje žude za novim, snažnim potomstvom, a.taj nemir nije ti još dosad dano da utešiš. Tvoje ruke su uvek teže od volje za čudesnim, neslućenim očinstvom.

Samoća mi je teška noćas.

Zašto te nema sa mnom noćas, Treno?« Već je Horacije davno napisao da prosečnost pesnicima nisu opraštali ni bogovi, ni ljudi, ni knjige. Nažalost, o ovakvom pisanju ne može se reći

da je šamo prosečno, nego je ono iz- -

raz nekog čudnog manira koji se neretko prikriva stilom i sadržajem narodne književnosti i književnosti za narod, ili pak nerazumljivim »uzvišenim« stilom. O tom maniru ne može se tvrditi da je posledica nezadovoljstva sa »starom« literarnom tradicijom ili pak izraz novih stremljenja u literaturi. U ovakvoj literaturi su svet, ljudi i problemi potpuno uprošćeni, A pisac često figurira samo još ulogom nekakvog moralnog prometnika koji, najčešće bez obrazloženja, šalje svoje junake u nebo ili u pakao, kako je to, po nekim čudnim i tajanstvenim zakonima, već unapred određeno. Taj, da ga tako nazovemo, novođobni fatalizam, besprizivno određuje put čoveku i njegovoj životnoj sudbini i stvara sam još beskrvne i nematerijalizovane simbole upravo baš gde smo imali i imamo u životu našeg vremena toliko punokrvnih i čistih, a u prvom redu originalnih izvora,

Kolika je moć toga fatalizma, dokazuje činjenica da mu nije mogao izbeći ni tako ugledan i naročito u predratnim spisima značajan pisac, kao što je Miško Kranjec, Mislimo na lik Kardoša u njegovoj noveli „koji se od straha pređao policiji, iako je imao oružje, i koji u zatvoru pokušava da

RIRJIŽEVNEINOVIRE | =

„NAROD JE USTAO”

“Zbornik slovenačkih pisaca u izdanju „Slovenskop knjižčnop zavoda“

se spase izdajom, To mu ne pomaže. I kad vidi da su propale sve nade za spasenje, on zamrzi i nekadašnje priJatelje, i drugove, i svoje krvnike i umire kao potpuno slomljeno jadno biće u kome pustoši samo još pretsmrtni životni egoizam. Pisac nam priča o Kardošu, ali baš o Kardđošu i uzrocima njegovih postupaka saznajemo vrlo malo, sem na dva mesta gda _ pisac izdaleka pravi aluzije na njego~. VO trgovačko poreklo i dušu, Pričanje je afirmativno, opisno, a nigde takvo da bi iz njega mogli razumeti Kardoševu ličnost. Taj Kardđoš je u malom simbol tragične zablude koja se pojavljuje u našoj literaturi. Kardoša su Mađari obesili. Smrću na vešalima platio je svoje ideale koje je nekad možda imao, ali smrću je platio i svoju izdaju u zatvoru, kojom nije mogao izbeći iskopani grob na dvorištu soboškog građa, Ali zašto se sve to dogodilo, to ne znamo. Ne načinjemo ni problem Kardđoša i njegove smrti zbog toga da bi branili njegovu trgovačku đušu i njegove samoljubive spekulacije, Ako smo već dodelili svom negativnom junaku takvu sudbinu, a uzrok njegovog moralnog pada objasnili suhom i fatalizma punom konstatacijom, jer je bio trgovačkog porekla — onda mi taj problem načinjemo zato jer se ne možemo zadovoljiti takvim sudom, niti ga prihvatiti kao umetničku istinu. A da bi književno delo bilo dobro i iznad proseka, onđa mora i iz onog malog i nevidljivog »jer« da izvire sva istina i ubedljivost, Po noveli se može osetiti da je Miško Kranjec to osećao, ali presudni »je « nije uspeo da pretvori iz fatalističkog pojma u život, jasnoću i istinu,

Postoji zakon koji se ne može prenebreći u nijednom umetničkom delu. On traži objektivnost stvaraoca. A ta objektivnost sadrži, između ostalih i tu istinu da je potrebno uživeti se u svakog junaka, pa čak gai zavoleti, zato da bi svaka ličnost bila živa, razumljiva, ubedljiva, logično, razumski i osećajno shvatljiva. u onom događanju koje se razvija u fabuli. Ako već pisac hoće svog junaka da optuži ili da uzdigne, onda ga on ne sme optuživati ili uzdizati pojedinim rečenicama i tvrdnjama, nego delom „kao celinom kao što naprimer isto tako nije dovoljna za umetničku 6liku samo boja. A celina. može da zaživi u svakom fragmentu, a ne samo u takozvanom velikom tekstu.

Neobjektivnost koja se pojavljuje u našoj literaturi podriva uspeh pojedinim, katkad „dobro zamišljenim delima, Ona potiskuje literaturu u uske okvire patetične retorike i ne dozvoljava da u njoj ožive i one materije koje su izvan manira da se rat slika samo tragičnim, patetičnim tonom i bojom. Tako u zbirci, na primer, uzalud tražite sliku partizanskog: humora, uzalud očekujete da će se tu ili tamo zaiskriti ljubav, ne nalazite ni jednog suptilnog opisa partizanskog života, ni jednog od onih čuvenih podviga iz prvih godina rata it, itd. A setimo se samo kolika je za vreme rata bila prirodnost ulenšpiglovskih podviga: koji tako sjajno karakterišu partizansku psihologiju i mentalitet, a koje dosad literatura nije ni pokušala da opiše, a trebala bi time da se pozabavi ako hoće da bude u pravom smislu moderna literatura. Jedna jedđina takva novela više bi kazala od de setine slabo napisanih fragično-sentimentalnih povesti, koje tapkaju na rubu životnih problema. I nema sumnje da će naša literatura, ako hoće da uspe, morati da nastavi trađicije ne samo Martina Krpana i Sluge Jerneja, nego i Krjavlja i Pavlihe, a pre svega da prodre mnogo dublje u probleme čoveka, vremena i đruštva, zato da bi razjasnila u prvom ređu čovekovu raznoliku i komplikovanu altivnost,

: Bojan ŠTIH

(0) lingvistici u Sovjetskom Savezu

(Nastavak sa prve strane)

nog i ekonomskog razvitka društvenih zajednica. U tom je njegovo originalno tvrđenje da je jezik »nadgradnja« kao tolike druge društvene ustanove ušlovljene ekonom&ko-socijalmim stanjem narođa i mjegovim promenama. Naravno, ni on niti iko drugi to nije. dokazao. Istina, ima promena u strukturi jezika koje znače epohu u njegovu razvitku (napr. razvitak in fleksije u indoevropskim jezicima, napr. ber-–em: bra-–ti, koja se u njima na-

pušta i razvija fleksija, tj. promena ·

celih oblika itd.), ali niko nije dokazao da je to rezultat socijalno-eko-

' nomskih promena koje su se u nekom

narođu izvršile. „2, Polazeći od osnovnog pojma stadijalnog razvitka, Mar iznosi četiri epo-

"he ili perioda u razvitku svih jezika,

stavljajući u, prvu ili najosnovniju, pored drugih jezika, kineski jezik, a u četvrtu ili najsavršeniju — semitske i indoevropske jezike. Iako nije mogao dokazati da su te »stadijalne« grupe odjek »nadgradnje«, tj. promena soci-

jalnog i ekonomskog razvitka đotič. \ nih narođa i onoga što one za sobom

povlače (istina, on pominje pronalazak metala i njihovu primenu u četvrtoj wWtadjijalnoj grupi, ali | treća grupa preživelih »jafetskih« jezika i »hamitskih« — znala je'za tu upotre. bu!), ipak se taj pojam (o stađijalnosti) koji je on uneo u nauku u tom naročitom smislu najduže zadržao, čak i kod onih ljudi (kao što je I, L

Meščaninov) koji su odbacili njegova četiri elementa.

Tako je Marova cela lingvistika zasnovana na nedokazanim mislima. Ona je bila, kako se to obično kaže, nenaučna, i pored obimnog t. zv, naučnog aparata, navođenja reči znatnog broja jezika celog sveta i pokazanog: ogromnog znanja iz oblasti etnografije i arheologije, i sovjetskoj nauci i Marova vremena i docnije, posle smrti njegove, ne bi bilo teško da to pokaže i da je odbaci kao tolike druge. Ali desilo se nešto drugo. Nauka Marova postala je »režimska«, jer se smatralo da je zasnovana na ispravnom tumačenju Marksova i Lenjinova učenja, i zato se održavala autoritetom državne vlasti. Njeni kritičari gonjeni su i lišavani položaja. Samo Ministarstvo za višu nastavu izdavalo je o njoj brošure i knjige (Serdjučenka, Čemoda· nova i dr. još i 1949 i 1950 g.), a Pre· zidijum Akađemije nauka SSSR tvr. dio je i 1949 g, da je teorija akađemika N. J. Mara, tj. »novo, materijalističko učenje o jeziku, opšta teorija lingvistike, osnovana na temeljima dijalektičkog i istoriskog materijalizma, — progresivna, revolucionarna nauka«, Njena je glavna naučna tvr-

· dava bio Lenjingradski univerzitet, a.

najviša odbrana — 5Svesavezna aka= demija nauka u Moskvi; međutim pravo da po zemlji žari i pali ona je mogla dobiti jedino od državne vlasti.

(Nastaviće ae) A. Belić |

H. Klajn:

NO MER VERO. |

JT STRANAB

ASOCIJACIJE

POVODOM GOSTOVANJA LONDONSKIH AMATERA

Prva engleska pozorišna trupa koja je posle rata posetila Jugoslaviju bila je sastavljena od amatera. Jaeđan deo naše publike bio je razočaran. Shvatanje da u pozorišnoj umetnosti amateri dolaze u poslednju kategoriju vrlo je rašireno. Pre dve gođine sam u Londonu imao prilike đa čujem kako “edna vrlo istaknuta engleska glumica baca drvlje i kamenje na amatere, Docnije sam saznao da je i ona sama počela svoju karijeru kao oduševljen amater. Ali postoji i· sasvim suprotno gledište. Bemard Šo ga je 1895, kada je još bio pozorišni kritičar, ovako formulisao: »Nikad nisam potcenjivao amatere; danas počinjem da se hvatam za njih kao za spasioce pozorišne umetnosti«.

Mislim da je neđavno gostovanje engleskih amatera potvrđilo neosnovanost i jedne i druge krajnosti u stavu prema pozorišnom amafterstvu. Strah od njegove konkurencije je bezrazložan: cena Rembrantima neće pasti zbog toga što barunica KasteliGlembaj slika Marešal-Niel ruže na svili. Istina, u pozorišnoj umetnosti ne postoje Rembranti: Dobrinović je postojao — nekad, kao i Garik ili Koklen; danas njihovo delo ne mo-

- žemo ni videti ni čuti, Ista sudbina

očekuje kreacije Dobrice Milutinovića ili Raše Plaovića. Ali ako pozorišni amateri zaista odvlače publiku od današnjih Garika, onda je to mak da je profesionalno pozorište u đekadđenciji ili da je nešto trulo u pozorišnom životu te zemlje,

No isto tako neopravdano mi izgleda očekivati spas pozorišne umetnosti od amatera, Iskustvo pokazuje da su amateri koji su u sebi osećali snage i sposobnosti za takvo spasavanje neminovno „postajali profesionalci. Za čoveka za kojega je pozorišna umetnost sadržaj njegova živofa nmepodnošljivo je da traći vreme u snagu na nešto što ga odvlači od tog sadržaja i on ne može đa ne učini svojom profesijom ono što već oseća kao svoj poziv.

Kadđ znamo da su neđavno na jednom našem festivalu bili na programu »Karlova tetka« i »Skampolo«, moramo Londoncima skinuti kapu: igrati Šekspira podvig je i za profesionalce; za amatere je to junaštvo. Najviše opravdanja ima onaj argumenat protiv amaterstva u pozorištu da je gluma težak i složen zanat, koji se mora dugo i savesno učiti. Budimo iskreni i recimo bez uvijanja da amateri (sa onim časnim izuzecima koji potvrđuju pravilo) ne umeju da glume. To nije nikakvo čudo, Amater igra kad može, a profesionalac kad mora, profesionalce sama borba za opslanak primorava da nauče glumiti. Amaxceri, međutim, nemaju prilike ni vremena, često ni dovoljno odlučno. sti i istrajnosti da savladaju čisto zanatsku stranu glumačke umetnosti,

Istina, neki filmski reditelji reći će nam da ljude koji ne umeju glumiti, seljake, decu itd., pretpostavljaju najčuvenijim starovima. Ali koga i šta »igraju«, u filmovima bez profesionalnih glumaca, ta lica koja nikad nisu glumila? Sebe, Međutim, kako da londonski pravnik igra melanholičnog danskog kraljevića, ili Jondonska daktilografkinja poludelu kćer dvorskog kancelara, ako ne umeju da glume, ako ne raspolažu i onom sposobnošću transformacije, sposobnošću koju i profesionalci stiču samo zahvaljujući natprosečnom falentu udruženom sa dugogodišnjim radom? Mogu li nači amateri igrati ne samo Držićeve Dubrovčane iz XVI veka nego i Šekspirove Engleze, Dance, Rimljane? Mislim da amateri mogu prikazivati ta dela, a da im težnja i trud ne budu upravljeni, bar ne prvenstveno, na to da se transformišu., I Držić i Šekspir stvorili su likove koji žive još i danas baš zato što imaju mmogo zajedničkog sa nama, ljudima današnjice; i baš to amateri treba da iz• vuku iz njih, Amateri moraju imati hrabrosti da svojim načinom prikazivanja kažu vpublici: »Glumljenje je za nas strani jezik na kojemu mi samo naftucamo; a ovo što imamo da vam kažemo reći ćemo vam na svom jeziku. Truđićemo se da budemo onakvi kakvi smo u običnom životu, da budemo prirodni i iskreni, da ne delujemo na vaš ni enagom.i lepotom &vO– ga glasa, ni gracioznošću svojih pokre. ta, ni dopadiljivošću svojih poza, ni izrazitošću svoje mimike, nego snagom igtine koju sadrži autorovo delo. Mi ne želimo da važimo za majstere glume, nego da 6ekrommo podšlužimo jstini u koju verujemo i lepoti koja nas oduševiljava«.

Čini mi se da bi to trebalo đa bude krajnji cilj i ređitelja koji rađe 6 amaterima, Što su Londonci prikazali svog, i ne samo svog, najvećeg dramskog pesnika, mislim da je vrlo dobro. Izbor odlomaka nije bio najsrećniji u »Hamletu« i »Henriju Ve. »Hamlet« je, u interpretaciji Narodnog pozorišta, toliko poznat, bar beogradskoj publici, da je za nju moglo biti interesanino samo poređenje u tumačenju i scenskom postavljanju, dakle samo jedan »Hamlet« koji bi se po tome, a ne samo po kostimima pozajmljenim od čuvenog londonskog pozorišta Old Vik, matno razlikovao od našega. A to se nije moglo pokazati sa četiri monologa i jednim kratkim di. jalogom. Slično važi i wa »Henrjja V«, koji je, baš zato što kođ nas nile izvođen, suviše oskudno prikazan jednom scenom i monologom Henrije-

vim. Ali je zato ostali đeo programa,

(»Vesele žene«, »Romeo i Đulijeta«, »Bogojavljenska noć«) bio takav da je pažnja gledalaca mogla biti upravljena više na prikazano delo nego na. delo prikazivača.

A to je, po mome mišljenju, bitno

za amaterske pretstave. Svaka pretstava, svejedno da li profesionalaca ili amatera, treba publici nešto određeno · da da, nešto čega radi je vredelo · doći i otsedeti sat, dva ili tri. Kod profesionalaca to može biti visoki nivo izvođenja; od nestručnih ljubitelja traži se »više o stvari, a s manje veštine«. Oni freba da budu samo skromni i oduševljeni nosioci onoga što zaslužuje pažnju: interesantnog dela ili originalne koncepcije. Skromnošću i oduševljenjem, ali i iskrenošću i smelošću amateri moraju nadoknaditi nedostatak majstorstva. Oni sebe stavljaju u najnezavidniji položaj kad podržavaju profesionalcima: tu poređenje uvek ispada na njihovu štetu. Engleski amateri imali su i skromrmost i oduševljenje, ali ne i smelost da budu originalni i samostalni Sa nedovoljno pouzdanja u sebe, a odviše u oprobane teatarske efekte, oni su uglavnom išli utabanim putevima, te 8e ponekad imao utisak da je od Old Vika pozajmljeno više nego samo ko„stimi, . Kad bi se amaterska pnzorišta razlikovala od profesionalnih samo po tome što u njemu glume ljuđi koji to nisu naučili, onda bi se ona zaista izjednačila 6a poslednjom klasom pro. fesionalnih pozorišta; ali tako ne treba da bude. Profesionalna pozorišta u svoju pretstavu ulažu i mnogo plaćenih radnih časova svog ansambla | velike izdatke za njenu opremu, te moraju računati na velik broj repriza, na mnogo stotina i hiljada gleđalaca, To znatno otežava smelo eksperimentisanje, kako pri pođeli uloga, tako i pri inscenaciji komađa, a naročito pri izboru repertoara. Amaterska pozorišta tu imaju mnogo slobodnije ruke,

Baš engleskim amaterima dugujemo za dva poučna primera koja to potvrđuju. Nijedno od preko čefrđeset profesionalnih pozorišta u Londonu nije se usudilo da prikaže neko od Šekspirovih dela onako kako su ona prikazivana u doba Šekspirovo: na platformi okruženoj gledaocima, u-. sred bela dana, dočaravajući i noć samo jednim fenjerom ili svećom, bez ikakve druge promene u osvetljenju. Amatersko pozorište škole u Harou (London) imalo je fu smelost i smatralo je sebe pozvanim da fo urađi. I drugi primer: R. S. Šerif napisao je posle prvog svetskog rata najbolju dramu o ratu. Tada nepoznati pisac nije postigao da mu đelo odmah bude izvedeno od nekog profesionalnog pozorišta, Ali kada su ga (1998) pozorišni ljudi videli u jednom skromnom amaterskom pozorištu, preuzeli su gai komad »Na kraju puta« je s velikim: uspehom prešao preko svih pozornica svetskih.

Mislim da tim putem treba da idu amaterska pozorišta, i naša: da se odreknu »uspeha« koje donose razne »Karlove tetke« i kojekakvi »Skampoli« i slični jeftini restlovi dramske literature, pa da se smelo. prihvate onoga što je na tom polju ostalo neobrađeno, neposejano i nepožnjeveno. Neka se sete kako je Njegoš u »biljardđi« oko sebe okupio, a možda i samo nameravao da okupi, cetinjske »amatere«, ono malo pismenih ljuđi u tadašnjoj Crnoj Gori, kaluđera, učitelja, manastirske đake, da bi jednom bar čuo svoj »Gorski vijenac« iZBOVOren od raznih lica, sa podeljenim ulogama; i kako je otađa proteklo više od | sto godina (ako ostavimo postrani | dva-tri slabašna i neuspela pokušaja) 1 pre no što se jedno srpsko pozorište 7 pođuhvatilo da misli, reči, viziji | Njegoševoj da oblik, glas, telo živih ale ljudi. Eto zadatka za najbolje amate- · :re: da pronalaze zakopano i od dana- | šnjih profesionalaca napušteno blago ~ 8 naše dramske literature ,pa da ga iz- j nesu na svetlost pozorišnih reflektora,

Drugo važno polje rada odnosi se na dela novih domaćih autora. Koliko su Pa tu profesionalna pozorišta uzdržljiva, Š pokazuje porazna činjenica da je od · j oslobođenja naovamo Narodno Dozo. rište u Beograđu imalo svega tri prva izvođenja, Beogradsko dramsko jedno,

a Jugoslovensko nijedno, Mladim dramatičarima mogu amateri prikazivanjem njihovih dela dati mogućnosti za usavršavanje mjihove dramaturške JM tehnike, Polstičući i &voje obdarene · bij članove da se okušaju u dramskim a sastavima u kojima će obrađivati ži- –· vot i problematiku svoje sredine rudari rudarske, fahrički radnici, sao- · braćajci, seljaci svoje —, dramske sekcije kulturno-umetničkih društava mogu doprineti tome da se otkrije kakav dramatičarski talenat i obogati naša dramska literatura. SVO Oa

Na taj način amaterska pozorišta više neće pretstavljati pogoršano izdanje profesionalnog, više neće kag- LOSI kati za njim, nego će često biti ispred njega, imaće svoju sopstvenu misiju, ' SVoj repertoar i avoju publiku: inšeresantni repertoar privući će ljude pozorišta i Književnogti, amaterske premijere postaće pozorišni 4 &eultumi · događaji, NOSU

M -

Razume se da tako značajna misija. zahleva predan i oduševljen rad; ali od toga pravi amateri nikad nisu be- ~