Књижевне новине

Dresivena hronika

· RqTa——

'MJE

· Samo se po sebi razumije, ljudi ı božji, da nije lako, u naslijeđu kavo je naše i situaciji kakva je dau svijetu, graditi hidrocentrale, visoke peći i koksare i uporedo s time obezbjeđivati milionima radnih ljudi stvaran godišnji odmor, utvr: đen i pisanim „zakonom „naše Revolucije. Tolikim ljudima pružiti pan#ion, i da bude podnošljiv i za gosta i ugostitelja, — pitanje je pri čijem se rješavanju ne smiju preći granice naše ekonomike; ni način organizacije nije baš posao tako jednostavan i lagan kao što to mnogom gostu na prvi pogled izgleda.

Stoga ja ovdje i ne želim da budem organizacioni mesija našeg ugostiteljstva; ali ću vam zato ispričati nešto 6 jednom crvu polkomjaku, koji će rastakati sva naša &laba, pa ı stablo ugostiteljstva, crvu jednom o koga treba pokrenuti či: nu vojsku kritičkih žuna i djetlića, ) Ho

Svršavajući evo u »Književnim novinama«, ova priča počinje u divljem masivu Prenja. Tu, u jednoj njegovoj zelenoj kotlini ponad nerelivanskih kanjona, leži Boračko Jezero, toplo (kad je toplo) za kupače, ribno (kađ riba ide) za ribare, teferičli i za kopnene teferičlije, pogodno dakle i za ugostitelje. A svega toga dakako ne bi bilo, da se ledenjak, koji je tu nekađ stajao, nije istopio prelaskom ledenog doba u mostarske temperature od preko 50 stepeni Celzijuša; to uostalom nije ni šteta, jer se sada rakija i lubenice mogu hladiti u OB OOA vrelima, kojih ovdje ima đo-

a.

Kao spomen iščezlih kultura stoji fa po okolini nešto bogumilskih ste-

a (pronađenih u Parizu), zatim austrijski vojni drum od Konjica do Glavatičeva i, u ovom posljednjem, ziđine žandarmerijske postaje, odnoBno Stanice; i kao što su napokon iskopane keltske kopče i narukvice, tako će se vjerovatno za koju hiljadu godina pronaći i nešto od onih grdnih četničkih kokarđi, koje su njihovi razbijeni nosioci (homo longobarbus veluti monarcho-cephalus) ovuđa sijali bježeći sa prenjskih visova pred proleterskim divizijama.

Ovaj pređio izabrao je za svoje došivotno boravište talentovani slikar puštinjak Lazo Drljača, rođom od BoBanske Krupe. Bio je nekađa stipendista pariske opštine, putovao po Italiji, te se najzad, još prije rata, obreo u selu Borcima, zapravo u jednoj samotnoj kolibi na planinskoj padini, — da bi bio što dalje od svake kulture; po govoru, po odjeći, po rukama, po svemu, opet je seljak; sađi krumpire, bere ljekovite trave, pjeva (i krije) pjesme; govori: »Tc, ne umije, ne umije, brate, taj i taj slikar da slika partizane! Ah, kakvo, drukčiji su ti dječaci, znam ja njih, uvraćali su oni meni gore u kolibu!« Svi pokušaji da se nekako vrati u krilo majci kulturi propali su. »Tc, gdje bi Mi se ja rastao od ovih svojih milih planina! Ja znam njihovu dušu.« (Pa onda priča kakve su pod kojim ogsvjetljenjem i u koje godišnje doba.)

Vjerovatno će ovaj pustinjak ravnodušno gledati i na svjetla Jablanice, kađ za koju godinu planu. Ne bih amio reći da će fakav biti i prema velikom jezeru koje će nastati u ka-

_- Mmjonu Neretve i za čije buđuće fjordove i zelence, da se dočaraju, ne

” treba imati mnogo mašte.

7 No vjerovatno će to buduće jezero postepeno smanjiti Wevakovrsnu prilvlačnost Boračkog Jezera; ali ja ću i tada ipak otići na ovo posljednje, ako ni radi čega drugog, ono da vidim ima li na njemu još onoga o čemu ću vam sada pričati.

Tu, na dobro ođabranim mjestima, napravljena su poslije Oslobođenja dva odmarališta, odđ kojih je jedno vrlo lijepo. U zelenoj kosi nad jezerom, ogledajući se s njome u mirnoj

vođi, ono svojim lakim linijama i pastelnom bojom trepti u krošnjama 1 jezerskoj dubini kao neka brodica socijalizma koji je ovuda, još kao san,

- prošao 1944 umornim koracima boraca, s mutnim očima četiri hiljade ranjenika i tifusara, poslije slavnog prelaska preko Neretve. Odmaralište je projektovala, sa tananim”“ ženskim smislom za dulce cum utili jedna žena tragičnoga ličnog završetka; i kad "sam to saznao, zgrada je za mene postala njen mali lirski spomenik, čija svaka terasa, salon, stepenica, ploha stakla, stub, žive željom graditelje-

vom da čovjek bude uzdignut u 6vjetlo, u visinu prirodne jednostavnosti,

„u kratak zaborav dnevnih grčeva i

|__Eroznica. 9; No to što je htjela država i to što

je tako izvela nesrećna žena-arhitekt, Da čak i samu prirodnu čistotu i či_ štoću prirode, — Sve to, bar za moga boravka, uspjela je da začini svojim ačinima gluhonijema sila primitivizaa, drevne njegove navike, koje ne misle baš tako lako đa odumru i koima samo naivni ili glupolicemjerni pisci — idiličari mogu da pišu nekrooge. A tim navikama istorija (je ob__darila ne samo ugostitelje čijem su _ gostoljublju bili izloženi gosti ovih ivaju zdanja, nego i mnoge goste; i bile su budne ne samo danju. nego 1 i Ke U. G pPočećemo od noći, jer ja Sam i sti___gao u samo njeno spuštanje.

___Sa jedne terase gledao sam kako se

u nebeskoj i jezerskoj dubini polako __pale zvijezde. A.za razliku od njih, u

jednom trenutku (»momentalno«, što OJSANIP) »generalni« direktor obiju = kuća), planulo je u čitavom odmaralištu električno svjetlo, te mi se tada zbilja činjaše (kao što je to opisala i jedna gospođica) da stojim na osvijetljenoj jahti, usidrenoj pri obali tamnih jezerskih voda, No za vrijeme večere svijetlo se najeđanput ugasi; pa se opet upali; pa

se onda opet ugasi. Pa se to tako nastavi iz noći u noć, i ljepše još: jednu noć se pali i gasi, pa se jednu nikako ne pali, pa se jednu opet pali i opet gasi. Tačno po Heraklitu: »Svijet je vatra koja se sa mjerom pali i sa mjerom gasi.«

Onda dovitljivi »generalni« doskožči i tome i naredi da se gostima dijele svijeće (ako ih ima i koga zapadne). Tako se pređ spavanje ustumara hođdnicima čudna bakljada lučonoša: idu ljudi i svetački nose svijeće vidjelice. i »Generalni« to objašnjava (jer, ljudima treba objašnjavati i objašnjava-

ti!) svakom važnijem ili ]jubopitljivom

gostu:. Ž— Šta možemo! Dotrajao nam agregat! — Jok, ćoće, — njemu iza leđa ša-

pućče gostima direktor hotela — nego na agregat metnuli balavće! Po danu se kupa, po noći ganja cure, a plata ide, baš ga briga! Ih, što ne bi! Jedna obrazovana gospođa s mora, potkovana u političkoj ekonomiji i uzrasla u ljubavi prema socijalizmu, pokušala mi je tu prirodnu pojavu da objasni, klasno prevrćući očima, izgradnjom naših čvornih obiekafa. Nešto valjda pođ uticajem tog naučnog objašnjenja, nešto iz bespomoćnosti prema fatalnom kvaru na agre-

Crtež 8. Hodžića

gatu, nešto iz sposobnosti da se ČOvjek orijentiše i u mraku (jer niko u mraku neće valjda zalogaj zanijeti za uho), nešto iz razumijevanja prema mladom ljubavniku — električaru (»jer i ti si bila mlada kao i ja sada«), — gosti su postepeno počeli da se privikavaju na te svjetlosne promjene; sve manje bilo je njihovih protesta „»generalnmom«, i sve manje »generalnoga« generalne vike na »balavće.«• Mrak vječni prijetio je sve više odmaralištu.

Ali se jedne noći, oko 10 sati, pojavi Prometej. On (bio je to neki šofer) ođe do agregata: za pet minuta planu svjetlo, te goraše otada svaku noć (osim kad mladić ne bi donio benzina).

— Pa šta je bilo? — pitamo šofera.

— Ništa. Pregorjela jedna svjećica. "— Pa može li se to ikako opraviti? — upađa »generalni« ne vjerujući ni sada da se agregat može popraviti.

— Pa opravio sam! Čas posla, dvi-

je minute. — Oh, majku mu! — zgraža se »generalni«. — A on meni kaže da se

benzin ne smije sipati dok se mašina dobro ne oladi!

— Ma šta je tebi, dobar čovječe?! — iščuđava se šofer. — Gdje si to čuo?

Tako bakljade i onaj razbinos po sobama i stepenicama uglavnom prestadoše. Ljudi su sada mogli da se mirno guštere po plaži i da piju sunce, a da ih ono stalno ne potsjeća na noć koja neumitno ide. No tako samo do podne. A fad u goste svakog dana uđe nov nemir.

Ko je poletniji, ili gladniji, ili bezobrazniji, ili obziran prema svojoj djeci, taj se sa jezera pravovremeno popne odmaralištu i u jednoj pletenoj garnituri pred njim uhvati busiju za ručak. Kad konobar objavi: »Ručak!«, onda u lijepu staklenu trpezariju pojure oni kojima nije uspjelo da se još prije te najave smjeste. (Prijeke poglede, rječkanja, pa i svađe, što sve tada nastane između gostiju i između gostiju i ugostitelja, — ovdje izostavljam, jer to svako umije i raditi i zamisliti.) |

Radoznali da li je taj način ručavanja rezultat istorijske „nužnosti, ja i nekoliko dobrih aritmetičara, kojl smo „znali brojati do četrdeset, utvrdimo da u odmaralištu ima upravo toliko gostiju, a u trpezariji (kad bi se samo stavio još jeđan sto) deset stolova sa po četiri stolice, dakle upravo foliko mjesta; svakoj, dakle, porodici, odnosno društvu, mogao bi se označiti njihov stalni sto, — i cijele bi te neprijatne gužve nestalo pod jednim jedinim udđarcem tog čarobnog aritmetičkog štapića. I zaista, »generalni« direktor, zatim „direktor kuće, zatim još jedan, valjda, direktor, koji je ovoj dvojici u kritičnoj situaciji poslan u pomoć, primiše našu sugestiju »bez daljnjega«: ona je bila sprovedena u život za nepunih pet dana.

Ohrabreni time, stavimo još jedan predlog: da se napolju u trijemu (i napravljenom za slične svrhe) postavi nekoliko stolova za porodice sa sitnom djecom; tako bi jedni i drugi u miru jeli. Uz opšte odobravanje gostiju i ugostitelja bi zaista postavljeno pet stolova, koliko je i bilo porodica sa sitnom djecom.

Ali sada jedna gošća napravi jedan incident, koji nam svima otkri u kakve opasne vođe guramo splav socijalizma, svetinju, dakle, koja je njoj

' milija nego svima nama. Taj dan ni'

kad neću zaboraviti.

Ležao sam u tom trenutku .na spla vi, dođuše ne na splavi socijalizma nego na običnoj, ovećoj splavi koja, stojeći ma burađima i vezana žicom za

strmu obalu, služi gostima kao neka nadvodna plaža.

I, ta se splav zaljuljala u snenim podnevnim „vođama, kad je na nju neočekivano, u panterskom skoku, skočila pomenuta gošća, uz to još žena prilično dimenzionalna, strčavši od odmarališta u nekakvom očevidno svetom bijesu i huku; ljutitim korakom gazila je gore — dolje između naših ulijenjenih tjelesa; mitraljirala je (a cijev je bila okrenuta prema meni):

— Opet klase! Opet privilegije! Dokle će to? Kuda to vodi?

Ošamućen suncem, zbunjen takvim nastupom, nisam u tom trenutku više znao kojoj klasi pripađam, te rasrđenu ženu upitam mirno, naivno, kao da sam sav vijek proveo u dječjem obdaništu besklasnog društva·

— Dobro, drugarice, kakve to klase? — Eno gore postavili su stolove napolje! Naravno za neke! A mi ostali da se gušimo unutra! Zar to nisu opet privilegije?!) Opet razdvajanja! Dokle će to tako? f

— Ono su, drugarice, stolovi za po= rodice sa sitnom djecom ... (Itd.)

— Imam ji ja dijete!

— Jest, drugarice, — dobacuje joj jedna žena — ali je vašem djetetu četrnaest godina!

— Ali moj muž je bolestan! On ne može da jede unutra. Njemu stomak hoće da se prevrne!

— Dobro, drugarice, pa neka jeđe napolju!

— Eno su vam se pobunili svi! nastavlja ona, rokirajući se sađa na nove pozicije. — Bogamu, to je nezgodno, eno se bune i gospođe s mora!

Pet gospođa s mora! Odem u odmaralište. Direktor mi ispriča da je ta ista gošća izvršila maloprije dva slična klasna juriša i tu, najprije na kuharicu, a zatim na njega. Za svoju stvar pokušala je da mobiliše i pet gospođa s mora, no one 5e nisu dale na tanak led; međiteranke koje su htjele da mirno iskoriste svoj mjesec dana gorskog vazduha, one su samo napravile dvije — fri fine aluzije na račun privilegije i nastavile đa pletu pulovere pred restoranom, tihe kao pet ovčica božjih.

Iako otac najnemirnijeg djeteta u odmaralištu, ljut, naredim svojoj porodici da se ruča neprivilegovano, unutra. No kao uz inat, moja trogodišnja djevojčica počne za ručkom toliko da vrišti, te se neki gosti pobuniše što ne ručam napolju.

— Vrišti, kćeri — reknem glasno — imaš pravo na fo, nisi privilegovana! Misleći da se aluzija ođnosi na nju, jedna gospođa s mora priđe poslije ručka k mome stolu i stade da me uvjerava da je strahovita gošća čitavu stvar htjela da prebaci na nju i njeno društvo, međutim, da...

— Gospođo draga, prečistite vi to 8 njome, ja nisam istražni &udija!

Ona je zaista i prečistila. Pet gospođa s mora nastavile su svoje prijateljstvo sa svojim javnim tužiocem; samo što se ono još i prođdubilo u otvorenoj klasnoj borbi. Mir opet zavlada u odmaralištu.

No sve do jednom. Ovoga puta nisu bila posrijedđi djeca i privilegije nego djeca i jaja; dok je, dakle, opisani sukob bio društveno-politički, ovaj drugi imao je ekonomski karakter: izvirao je iz problema snabdijevanja. Iako su bili dati svi elementi za uredno &nabdijevanje, to jest nov novcat kamion, nabavljač, ček, pijace (u nedalekoj zadruzi, selima, Mostaru), snabdijevanje je gostima ostalo prilična zagonetka sve do trenutka kad se saznalo da nabavljač naprimjer ide s kamionom u Sarajevo, do kojeg mu je dva sata, i tu kupuje mostarski parađaiz po dvadeset šest dinara, dok je paradaiz u Mostaru, do kog nema više od sata, stajao u io vrijeme osam dinara

Izložene sličnim (ovdje preskočenim) ćudima fakvoga snabdijevanja, majke su počele da za djecu kupuju jaja od seljanki, koje su ih k hotelima same donosile. To su ta jaja iz kojih se jednoga dana izleže crna kokoš sukoba između majki i druga »ge=neralnoga«. _

— Zaboga, druže direktore, zašto da ne kupujemo?! i

— Zato što meni poslije seljanke nabijaju cijenu. Onda i ja moram da plaćam jaje deset dinara!

— Pa kupujte i vi po osam, pa ćemo mi kod vas nabavljati!

— Nisam ja vaš piljar!

— B onda ćemo se mi, druže, same snabdijevati!

— E da viđimo! Koju ja uvatim da je od seljanke kupila ma jedno jaje, ta momentalno dobiva otkaz i ima da se- gubi prvim “saobraćajnim sredstvom! (O, kako se svakom svoje najzad vraća! Jednoga dana, naiđoše slučajno neki stranci, a »generalni« nije imao dovoljno jaja; nije mu bilo druge nego da ide od žene do žene i da ljubazno moli; »Drugarice, molim vaš,

— KRIDŽEVNEINOVIRE -—

WM:

SEC DANA NA LJETOVA

Bilieške o jednoi gluhonijemo; sili

da li biste mi posudili koje jaje, vratiću vam čim mi stignu!«)

Kad je već drug »generalni« pomenuo saobraćajna sredstva, ja bih se, drugovi i drugarice, samo sa nekoliko riježši osvrnuo na jedno pitanje saobraćajnih sredstava. Biću kratak u vidu imam samo čamac,

Da su žene zbilja dobile otkaz, one bi morale da sjednu u čsmac i da se preko jezera prevezu do druge? od-

marališta, odakle polazi kamion 8,

putnicima. No one to ne bi mogle đa učine »momentalno«, jer do čamca nije bilo lako doći; a to opet stosa što je čamac onoga ko ga se prije dočepa i dotle dokle gn tai sretnik, ili bezobzirnik, drži, Uopšte je idila bila promatrati s obale koliko tu pristaša ima ta društvena svojina saobraćajnih sredstava.

Hvataj pramac, tjeraj čamac, joj, Vozi, lađo, u Šamac! \

»Generalni« je nabavljao.i katanac, zaključavao izmrcvarenu brođicu preko noći, ali sve je bilo uzalud, sutrađan nije bilo ni čamca ni katanca: joj, neko od sarajevskih izletnika ili fiskulturnika otjerao ga je u Šamnc. Tako se jednom desilo te se tri dana nije znalo gdje se nalazi ukleta barka; počelo se već vjerovati da je potonula u jezerske dubine ili da se pretvorila u patku i odletjela; tako je životne namirnice morao da oko jezera prti na leđima hotelski služitelj Trifko, čovjek ne samo sličan Maksimu Gorkom nego i strpljiv kao on. I tako bi tome Trifku pukla i leđa, da jednoga dana neki oficir ne otkri barku duboko negdje u šašu, izvrnutu i bez vesala; pronađoše se i vesla, najprije jedno, a poslije nekoliko dana i drugo. Tjerana spočetka sa dvije daske, onđa jednim veslom i jednom daskom, onda sa dva vesla, jednim dužim, jednim kraćim, — lađa ponovo krenu svojim transatlantskim linijama,

No tek sada nastađe prava navala na nju, jer na jezeru nije više bilo sandolina. (Sasvim već rastočene, one su na sugestiju nekih gostiju povađene, da potpuno ne propadnu, uopšte, sugestijom se postiglo da iz Sarajeva dođe i radio-aparat, koji bogzna koliko bi tamo ležao na opravku, i novine, koje đo tađa nikako nišu dolazile.)

Sjeđim tako s dvojicom prijatelja (pred onim drugim odmaralištem) i ne čitam novine. Obećano nam je bilo đa će nas tu čekati barka, ali dok smo mi obišli oko jezera, nju su neki već zgrabili i sada se sred predvečernjih voda vraćaju psovke hotelskom dječaku koji gusare zove da se vrate.

Sjeđimo tako i ne preostaje nam drugo nego da pijemo kavu, hoja se u ovom hotelu može uvijek dobili (za razliku ođ našega). Najedđanput nam po 6tolnjaku poče da pršti pijesak, prašina i razni sastojci smeća; ko nam je kriv, to je bilo zato što smo sjeli za sto pokraj stepenica koje iz hotelskog trijema silaze u dvorište, a na stepenicama se našla djevojka koja je mela. Mela je uđarnički, mela je po nama, kao đa smo švabe i rusi, pa nas treba dobro posuti diditiem.

— Drugarice, — okrene joj se moj prijatelj — kako možeš da mi meteš za vrat?! Bezobrazluk!

— Žalim! — sestra higijeničarka samo se malo vrcnu te ne mijenjajući tempo nastavi svoj posao zaprašivanja. — A šta to žališ, časti ti? — upletem se sađ i ja.

— Pih, kad bih ja čekala dok se vi podignete, ne bih nikađ pomela!

— B de mi reci, molim te, samo jedno: jesi li igdje videla đa se to tako radi?

— Jesam!

— U Be Ha.

— Slušaj, bezobraznice, ti prkosiš? I ponosiš se još time?

— Pih, čime bih se ja ponosila, nisam ja milionerka, da se imam čime ponositi!

Dok ste tako ovdje komarac, stonoga, uholež i muha koje tako za" prašuju, dotle ste na ovećoj pješčanoj plaži uvrh jezera žrtva muha, ko-• je se iz cijeloga konjičkog sreza sroje tu na svoj višemjesečni sunčani Dir. Jer imaju i na što! Na jezero, naime, svake subote dođe kamionima iz Sarajeva na stotine izletnika od svakovrsinih meraka, tegleći janjce (žive), lubenice, zembilje i u njima (koliko je bog dao) ostalo prehranbeno milje i obilje, le se tu uokrug lučne plaže rasprostru meze i trmpeze, koje traju do sutra uveče,.uz raspjevane piske harmonika i ftenora. I, kad izletnici odu, po ledinicama i Ppržini plaže, po bjelucima izvora što se tu slijevaju u jezero, — ostanu kosti, neiskorišćeni dijelovi jagnjeće utrobe, kore od lubenica, peteljke od paprika, neđogorjele glavnje i pepeo, masne novine, prazne kutije, — te smo ja i još nekoliko misionara, kao da se nalazimo u Hajd-parku, svakoga koga smo god stigli i ko je htio da nas sluša ubjeđivali da bi prije sva-

Crtež 5. Hodžića

W

kog ubjeđivanja i u interesu svakog ubjeđivanja korisno bilo sa svakim ovakvim izletnikom lijepo se miliciozno i ma licu mjesta globalno porazgovarati! I, zanimljivo, nikoga nismo našli ko se s nama u tome nije sl0žio! E pa kad se tako slažemo, onda neka mi bude slobodno da podnesem ovdje javno kritičku prijavu našoj miliciji! i |

Kad god smo o tom i sličnom razgovarali (a to su bile najčešće i najomiljenije teme naših razgovora), duboke bore i ostali znaci dubokog ražmišljanja javljali su se na licu druga »generalnog« direktora i drugova pod direktora i nuzdirektora. U jednom takvom razgovoru drug »generalni« postavi ovu dijagnozu:

— MKeee, moj druže, Bosna je ovo!

Težinom malja, neoborivošću četvrtog apologetičkog dokaza o božjoj egzistenciji, pade mi na dušu taj ar-

· gument. O penati domaći našeg u-

gostiteljstva, o električni agregati što

BROL40

NJU

svjećice svoje gasite na vječnom njihovom ognjištu, iskru bilokakve misli upalite u razumu mome, — šta da mu odgovorim??? Sjetim še, srećom, i odgovorim: ;

— Dobro, druže, a restoran u Jablanici, je li on u Bosni (tj. u Be Ha što bi rekla ona vještica), molim vas? A hotel »Neretva« u Mostaru, gdje je on, moliću? Tja}

Pa onda počnem, na tenane, kao đa sam kakav dobar bosandški pripovijedač, đa im opisujem kakav je tamo u tim neđalekim restoranima hem ređ, hem' posluga, hem usluga, hem ugo“ stitelja briga, hem" gostiju razbibriga, hem, hem, i zaključim:

— A molim vaš, kako se to tamo

' može?

Hem, hem, — pitanje kadrova, tanjira, čaršava, pravovremenosti, inicijative, stručnosti, hem, hem, i na kraju su, nećete mi vjerovati, gdje god su stigli, proglasili sve ove, budibog snama, zamjerke, za hirove!

Skender RKRULENOVIC

Crtež Ljubice Sokić

Mihailo Lalić: „Svadba”

(Nastavak 8a 3 strane)

da odgonetne šta bi mu ona zapoveđila, đa to odmah i bespogovorno i izvrši. U tom pogledu je baš Tadija Čemerkić dirljiv primer te skrušenosti pred Partijom, ali i ogromne, nesalomljive vere u nju i divnog samonalaženja pravoga puta u svemu, da mu Partija ništa ne ospori. I ovo što ova knjiga otkriva kao odnos prema Partiji širokih, rasplinutih masa, koje prvo nagonski stiču veru, a onda sves} da je treba imati, jedan je od najlepše u literaturi datih podataka o veličini i lepoti Partije, o njenoj narodnosti. + Crtež Ljubice Sokić

Kad se ovako pogleda »Svađba« Mihaila Lalića, kroz samo ovo nekoliko izdvojeno uočenih njenih odlika, među mnogim drugima, ne može se staviti u sunmju utisak i suđ đa je njome naša savremena književnost doista dobila delo od višeg značaja. Lalić je to postigao čistim realističkim postupkom, a sa velikom širinom i gipkošću u primeni toga postupka, On: je time đokazao da se prava, visoka ume{fnička vrednost u literaturi i ne može dobiti izvan realističke procedure, ali, istovremeno, 'j nešto drugo, da je baš u okviru realizma kao stvaralačke koncepcije i najteže postići visoki kvalitet. Svakim drugim postupkom koji pisca razrešava ođ odgovornosti đa bude istinit, — a da bi bio istinit, on mora to i da zna i da ume, da ima životnoga razumevanja 1 da ima stvaralačkog dara, — ide se u proizvoljno, u ćudljivo, u lako i površno. A od ovih sastojaka se zgrada ne pravi. Ali je Lalić pokazao i to, đa je realizam izvanredno širok i elastičan okvir i za inspiraciju i za ekspresiju, i da ne samo da ne sputava ni osećanja ni maštu, već im, naprotiv, daje punog maha da polete i da se raskrile. Jer ništa tako ne uznosi | ne ušhićuje kao težnja da se nađe istina i da se dostojno kaže,

Dokaz ovome je Lalićev stil. On zaslužuje da se čovek na njemu Dodrobnije zadrži, i to ćemo drugom prilikom i učiniti. „Ali je nužno odmah reći da je to jedan od najpoletnijih stilova koje imamo. U Lalićevom stilu imaginacija ne zna za stanje pokoja; metafora, dakle slika, ponekad vas tako smelo pogodi, da bezmalo deluje »modernistički«. A da to ne bude, spasava je uvek njena adekvatnost, što će reći, puno celishodna upotreba slike za osvetljavanje jednog trenutka stvamosti. I zato je to u pravome smislu i stil moderan, stil ovoga vremena, daleko izmakao stilovima naših realista iz ranijih epoha.

Ali, inače, Lalić njih ne izneverava. Naprotiv. On se kod svih učio | od svakoga se nečemu naučio, tako da je njegova proza oslonjena na našu najbolju realističku pripoveđačku trađiciju. Ali, iako ima od svakoga po neko seme, koje se ovđe samosvojno oplodilo, od Ljubiše do Andrića, i od ovoga poslednjeg više no od drugih, originalnost Lalićeva talenta samo je time dobila.

Ima, dabome, i nedozrelih i nesavladanih stvari u njegovoj prozi. Bilo bi i apsurdno da ih nema. Pre svega, on još nije savladao problem kompozicije, jeđan od najmučnijih, naročito u delu većeg zamaha, Njegov postupak je tu nekako više hroničarski. On razvija celinu kroz epizođe, Epizode su, evakako, izvrsna stvar, ali kad se đaju na mačin koji ih isuviše osamostaljuje, one novelistički đeluju i remete harmoniju celine. U »Svađbi«, na primer, epizođa koja sadrži bekstvo Čemerkića iz za-

. tvoreničke kolone, onaj njegov dijalog

sa mrtvim partizanom u vođi i ubistvo nemačkog stražara, jedna je od najgrandioznije datih u našoj pripoveci. I istovremeno primer dobro uključenje u celinu. Ali čitav niz drugih tu celinu remete, iako joj, možđa, literarno ništa ne oduzimaju. Isšto to bi se moglo reći za način kako Lalić izlaže likove. On ih prikazuje nekako isuviše seriski, ;edanm za drugim i jedan po jedan, no dajući im na taj način da se sami i postepeno, upleteno, uključe u sadržajnu celinu. Sve to, možda, najviše i smeta da se »Svadba« primi kao roman. Ima, osim toga, još uvek kod njega, ali samo ovde ili onđe, i sve ređe, i nekih publicističkih prizvuka, koji nisu bez književnog „kvaliteta, ali jasno oduđaraju od čisto umetničkog pripovedanja, za koje je on majstor, i od profinjenog knji, ževnog stila kojim ga oživljava.

Sve je to sekundarno. Njegova »Svadba« je u našoj savremenoj literaturi jedan od njenih najlepših datuma. Ona ima tu visoku odliku da se čita uvek sa onim. interesom koji se leluja u đva pravca: čitalac ne zna šta bi više hteo, da li da &u etvari koje nam. pisac kazuje gola, dožwljena životna istina, istina hronike, ili, obratno tome, realizacija po čistoj imaginaeiji, prava, suštinska umetnička tvorevina. Ma šta da mu se, od Ovoga dvoga kaže da je tačno, on bi pomalo ostao razeračan. A više od toga kao efekat, realistička proza ne meže da postigne.

·