Књижевне новине

ddaiciy 40

KNJIZEVNI PREGLED Piše: MILAN BOGDANOVIĆ

| Sa »Izvidnicom«, 'zbirkom pripovedaka, zapisa i crtica, Mihailo Lalić, praćen na njegovom stvaralačkom putu od samoga početka sa nesumnjivo živim i zasluženim interesom, udara prvi i čvrst pečat na sveđočanstvu koje ga potvrđuje kao mladog pisca od ošobene i pouzdane vrednoati. Od »Izvidnice« do »Svadbe«, u razmaku od nepune dve godine, ispu– njene radom na većoj i manjoj pripoveci, na reportaži, na literarnoj publicistici, ovo mlado ime se afirmiše movim dokazima o vrednosti, u ostvarenjima koja mu već jasno i izrazito određuju originalan stvaralački kagakter. »Svadbom« še utvrđuje i stepem te vrednosti, koji Mihaila Lalića

iže u viši rang stvaralaca u na-

savremenoj književnosti.

Ali istovremeno treba reći i to, da ee od »Izvidnice« do »Svadbe« Mihailo Lalić kretao bezmalo u istom kru·gu stvari, razrađivao i pregrađivao uglavnom isto gradivo, da ga je od anmalitičkoga sabiranja i proučavanja, postepeno pretvarao u sintetične celine, i da mu je sve to, i za sve OVO vreme, bio samo proceš pripremanja i osposobljavanja za delo zamašnijega karaktera i sažetijega sadržaja, koje će delove povezati u celinu, fragmen=te saliti u jedan mali monument. Bez »Izvidnice«, »Svadba« se ne da Ppotpuno dobro i sasvim dogledano shva>titi, niti pravilno i sigurno procenifi. Ne znači to da je »Svadba« sva 83građena od već ranije obeleženih ili uobličenih pojedinosti, da je ona isključivo povezala, kao u jednome snopu, samo vlatove već datih sadržaja. Ima u njoj ogromno novoga materijala, nove likove i nove događaje. Ali še među njih upliću, u obliku razrađenijem ili samo kao reminiscencija, i čišav niz već ranije sretanih imena ili gsagledanih situacija, vide se poznata mesta i oživljuhu znani trenuci. I sa" mim tim postaje očigledno da je Mihailo Lalić u »Svadbi«, ostajući u is" tom horizontu doživljenoga, a bogato osveživši i upotpunivši sadržaj, ustva– ri učinio hrabri pokušaj da, na več postavljenom osnovu i materijalom jednorođnim onome kojim je i dosad rukovao, sagrađi monumentalniju građevinu.

TI taj pođuhvat je doista urođio jednim značajnim delom, koje še uv?fttava u mali broj onih najboljih koje mam je naše posleratno književno atvaranje pružilo. Kao delo o Narodnoj borbi i o revolucionarnom osšvajanju novih društvenih i životnih stanja, »Svadba« možda stoji baš na

jednome od prvih mešta, jer je, U,

meri, od najkrupnijih i majtežih, najcelovitijih tvorevina u oblasti ove tematike, a, u kvalitetima, nesumnjivo prvorazredna. Ja ne znam da li se ne bi shvatilo kao' smelo ako bi se utvrdilo da je »Svadba« u &uštini jedan roman, ali je izvesno da ona nosi mnoge odlike romana i da mu dosiže granice.

U »Svadbi« se, vrlo ispunjeno, Haje zaokruženi životni horizont, i u njemu čitav jedan švet, koji, iako mali, živi i diše zajedničkom sudbinom i zajednički je doživljuje. U njemu ima suprotnosti i sukoba koje one rađaju, zbivanja u razvijenoj dinamici, koje se, takvo, ne postiže ni u noveli ni u hronici, likova koji junački sa” vlađuju sudbine i od kojih se neki uz-

- dižu do herojskih višina, kao i drugih evima potpuno antipodnih, a koji 5U,

IVO ANDRIĆ

o __—___—_—__——— ——

i Beograđu, ono što nazivamo periferijom dopire često sve do središnjih delova grada, pa i do onih koji se u novinskim oglasima mazivaju čudnom i teškom reči »strogi centar«, a sam grad svojim izvesnim karakteristikama ulazi u periferiju i prodire često preko nje, sve do sela oko Beograda. Tu ređa ni pravila nema. Pa ipak postoje delovi grada, koji se mogu određeno nazvati periferijom. To je ona iskrzana ivica na kojoj Beograd prelazi u selo bez lepote, a selo uzaludno nastoji da postane grad. To su neuređeni i ružni predeli sa niskim ljuđskim staništima od slučajnog materijala, bez stila i ukusa, čak i bez slikovitosti i svake romantike, sa štalama i šupama koje podiže i razmešta alepa potreba za održanjem i anarhična želja za sticanjem, sa razgrađemim baštama, pustim »placevima« i razrovamim raskršćima, na kojima, kao neki stalan simbol te sređine, usamljena i kvrgava banđera sa slabom sijalicom i njenim nekađ belo emajliranim, iskrivljenim i olupanim štitom.

Tu nema još ni prvog zračka skupne vesti o pripadmosšti zajedničkom naselju, o njegovim potrebama, njego= vom vidu i izgledu. To je ničija zemilja u dugoj, muhkloj borbi između građa i sela. A ipak, ta periferija he liči gotovo ni po čem ma udaljene kvartove drugih velikih gradova u kojima periferija nosi pečat nečeg vanživotnog i njemi ljudi, uvučeni u sebe, imaju avetinjski izgled. Naprotiv, u celom ovom bezobličju i neredu, grubosti i bedi ima nečeg svog i samoveljnog, nemirnog i uvek ka životu iusmerenog. Ta periferija še stalno 1 menja i pomera, već prema raz“ vitku glavnog građa i opštih prilika. Pohvatati konce njemog života, Upoznati naravi i ćudi njenih ljudi, Uuzroke njihove zaostalosti, proučiti periferiju u celoj širini, nije lako, čak nije mi mogućno, ali su zato mogućna povremena poniranja kod kojih pokreti zapaženi u prolazu i reči uhvaćeme u letu daju s vremenom \ljuč za dešifrovanje mnogo čega što na prvi pogled zbunjuje i odbija svojom ru gobom ili svojom zagonetnošću,

Nije čudo da ovaj čudni građ na

koji otkriva i stavlja u dejstvo ·

strčk

bezmalo svi, u reljefu izvanređno živi i u psihologiji razgovetno izdiferemcirani. Ta mala životna celina ima svoju atmosferu, svoj moral, svoju minijaturnu društvenu strukturu.

Taj mali, a celoviti svet zatvoren je u fesnom i krvavom okviru tamnice, u Kolašinu pod četnicima. »Kao novo, neviđeno i nezapamćeno, čudno biće sastavljeno od mnogih, pod teškim famničkim svodđdovima poče da raste ta zajednica osuđenih partizana, namećući pojedincima svoje zahtjeve i poglede, svoje nepišane zakone u moralu i držanju, riječi, mišli i nadanja«, Ta celina je, prema tome, tako životno određena i tako, uz to, prepuna životnom sšadržinom, da se doista može videti kao građa za rOman. Ali se mera vrednosti JLalićeve »Svadbe«, u ovome smislu procenjivana, povećava još i tom odlikom što taj maleni, a životom intenzivni svet, ne postaje piscu cilj za sebe, niti ustvari ostaje izoliran i izgubljen, kao mukli i gluvi d6, koji samo iz daljina prima potmule odjeke, da ne znaš jesu li od ljudskog ili zverinjeg glasa. Na ovaj majušan životni centar vrši se, obratno fome, projekcija sa širokih viđika, koji se odavde sagledavaju, ili, bolje, u njemu odraženi vide, kao što mračna komora sadrži lik spoljneg &veta. Oni se neizbrisivo. utiskuju u svest i dušu, u mi-

« šao i ošećanje čoveka ovde i značajem svoje širine osvetljuju njegova zbivanja u tamnome zatvorskom kutu. Oni su upravo u punome jedinstvu sa:njime. 1 kako su to horizonti Borbe i Revolucije, to je i svet »Svadbe«, u refleksu, jedan trzaj i grč tog velikog istoriskog čina. Prema tome, i na sadižaju ove knjige leži istoriski pečat, koji mu vrednost i meru podiže na viši stepen. Ž

Taj istoriski čin ustaničkog narodnog kretanja ovde je obuhvačen sektorom Crne Gore. Crna Gora je, dakle, mesto revolucionarne radnje koja se, kao u ogledalu, prati na refleksnim doživljavanjima istorije u tamničkome svetu koji ova knjiga prikazuje. Vremenski, Ustanak Crne Gore je uhvaćen u sftrašnome ftrenutku iskušenja posle prvih slavnih uspe. ha, kad »naiđoše krupni sukobi i teški udarci, hiljađe pogibija i stotina osveta«, i kad se »godina 1941 izmače u daleku tamnu prošloqst«. Kolašinski četnički zatvor je upravo jedna od posledica toga tragičnog sta" nja, ali, kao što često biva da posledica otkriva uzročnost, on ga istovremeno prosveiljava i oblikuje. Ustanak je ftrenuino razbijen, ali nije i poništem. Plamen mu še stihijno podržava i raspaljuje. On živi i traje, ali u njemu je pometnja. I upravo ta pometnja 6e posledično 'inkarnira u stanjima koja su obuhvaćena u životnome krugu »Svađbe«.

Jer se upravo u tom malenome š; tako reći, hermetički zatvorenome krugu stradalnika koji, na ovaj ili „onai način, ovde ispaštaju tu pometnju, obasjano vidi kako se iskra Ustanka, plamen marnog zakona kad je došao istoriski čas da se on izvrši, ne može da ugasi i uguši ni kad su prestale, za trenutak i ustvari prividno, da dejistvuju svesnost i organizovanost u sprovo” đenju revolucionarnog čina. To su trenuci kad čisto ljudski kvaliteti stihijno progovaraju i postaju u najpunijem obliku merođavni. U situaciji u

ERIFE

dve reke ima čudnu periferiju. Nju je teško upoznati i još teže zavoleti, ali proučavajući je, bar u trenutnim: presecima i bleskovito prolaznim pojedinostima, čovek oseća kako se nje: gova ljubav za proučavanje prenosi i na predmet proučavanja i ksko mu postaju bliski i prisni ti ljudi kcje i grad i selo tu navejavaju, iznakažuju i satiu, ali među kojima trepti, kao i svuda, dragocemo, strašno i veličanstveno tkivo života.

*

Zimsko predveče. Četiri svirača ci-

· ganina, Dve violine, trompeta i bu-

banj. Svi su bez zimskih kaputa. Trojica su izmakla napređ i, visoki i povijeni, sa rukama u džepovima i instrumentima pođ miškom, · gacaju blatnom &usnežicom. Četvrti je omalen i nagnut na jednu stranu. O kaišu preko ramena on s naporom nosi veliki bubanj i s mukom izvlači iz blata kratke noge, dok mu njegov glomazni teret otežava hod i stalno ga zanosi u stranu. U plitkim, razvaljenim cipelama maziru se kvrgava, bosa stopala, .

Trojica visokih svirača odmiču brzo a mali čovek,sa bubnjem stalno izostaje, ma koliko da se lomi i nastoji da održi korak sa njima. Njih trojica vođe neku. beskrajnu i žustru prepirku, svi u jedan glas, ne obzirući še na druga sa bubnjem, koji bi takođe hteo nešto da kaže, Izoštane nekoliko koraka iza njih, pa onda potrči sa najvećim naporom, nameštajući u trku bubanj, da ga što manje smeta, pristigne ih i viče: .

— A ja kažem...

" Oni ne Okreću glave na njega nego žure, utrkujući se sa zlim vetrom i brzo vadeći noge iz ledenog blata koje ujeđa za stopala. Mali čovek ponovo pritrčava. :

—,A ja kažem... . ı ;

Ali dok on to izgovori oni mu opet izmaknu i ostave ga nekoliko koraka iza sebe. A čovek sa bubnjem sakuplja snagu, namešta svoj teret, trči, sustiže ih i ponavlja svoje »a ja kažem...«, ali uspeva samo toliko, jer oni-nit:ga gledaju nit hoće: da ga čuju.

izvršenja revolucio- ·

stvar u svoju

kojoj še nalazi Ustanak u Crnoj Gori, i u vremenu kad Lalić daje sliku njegovu u &abirmome 6očivu 'zbivanja, što u suštini jeste životni kruB koji obuhvata njegova knjiga, ta određivanja i opredeljivanja prema ustaničkom naporu naroda po dubokim ljudskim impulsima, po vrednostima čoveštva u šebi, elementarno dejstvuju. I to je, meni se čini, najdivnije i, u isto vreme, najoriginalnije u njegovoj »Svadbi«.

Lalić, uočavajući važnost tog ljudskoga u trenutku kad je samo ono još moglo da buđe aktivno, zagledao je u dubinu jednog problema koji je, dosad, i uglavnom, uočavan samo odozgo, mehanički, metodom »crno-belog tumačenja. To je problem razvrstavanja na vernike 'Revolucije i borce za nju, i na njene krvnike i žandare protiv nje, dakle, one duboke podele, one, neke vrste, polarizacije u srpskome i crnogorskome svetu na partizane i četnike. Po kojim se merilima to vršilo, koje su tu društvene i ljudske sile delovale, i da li su prevagu imale jedne ili đruge, i da li su svugde i pod svima uslovima one podjednako progovarale i odlučivale? U krugu revolucionarnih kretanja koji Lalić obuhvata svojim delom, on jasno uviđa, i to otkriva inkarniranjem svoje misli u živim.i neobično ubedljivim likovima, da je pre svega ljudski kvalitet tu imao reč i bio faktor.

Mihailo Lalić:

· Ne previđajući i ostale činioce koji su, po njemu' više ili manje šekundarnmo, u fom određenome trenutku pometnje i haosa, gubljenja vere 1 svakojakih fluktuacija u razvoju Ustanka, mogli da utiču i da budu presudni u osnovnom i elementarnom opredeljivanju čoveka za jednu ili drugu stranu, ON, čini mi se, jašnmo vidi da su se onde i tada pre svega suočile viša i »niža ljudska priroda« i jedna se od druge odvojile. Lalić ne zaboravlja, i njegov pogled na svet mu ne bi dopustio đa to zanemarl, koju važnu ulogu tu igra klašni čie nilac. Ali on, sa dijalektičkim elasticitetom, ne pada u zabludu onih koji zakone mehanički primenjuju na isti način pod svakom pogodbom. Ne propuštajući da uoči, gde je to vidno i realno, da klasni faktor primordijalno dejstvuje, Lalić oseća, shvata:i to oblikuje u doista životno zadahnutim kreacijama, da se, u danom trenuiku i pod danim ljudskim, dakle i naclonalnim okolnostima, javlja i nešto što ga kao poriv i poziv dopunjuje, pa čak i nadrasta. U Crnoj Gori, Lalićeva knjiga to životvorno inkarnira, ljudi su se za Revoluciju i kontrarevoluciju određivali prema tome ko je čovek, a ko ljudska ništarija. Jasno Je samo po sebi da i u ideološkom opredeljivanju, dakle, po liniji svešti i saznanja, ljuđski kvalitet je veliki faktor, i da biti ideološki za Revoluciju podrazumeva već i višu ljudsku vred-

CA dtovackti pasteli SA LOVRIJENCA

Koraci zvone bločama tvrđave,

da 1 mi il srma to gazi?

Nosi nas plima ponoći plave —

njen dah na terase slazi,

Lebdi li sve, sniva li eve?

Duša je pejzaža puna.

Zaravo, krovovi, prozori — golubovi,

široka. tišino Strađuna!

_Plovi tvrđava, galija kamema; pjevamo — šanjari brodari, Omami. noć. Grli nam ramena.

Dozivlju leuta?i.

Nad vođom, nađ gradom tvrđava bdije

6 uštapom vrh jarbola.

Mrtva Republika pod pločama spije ko brođ u pijesku mola...

SVJETIONIK

Zamišljen i tužam. Sam ko tuga šama, sluša šapat vječmš, Moru, daljinama

pruža željno ruke: svud bi da uplovi, obalu da ljubi ko njega valovi,

ko njega oluje, kiše, galebovi, jadra usamljema, i vjetri, i snovi,

svud bi da zastane, da tješi, da kara, da priđe, da grli, toplo razgovara.

Al nemoćan, i pust, samo tužno gleda u luke, u kopno koje mu se ne da.

Tek da svrati oči na 6ebe, u noći,

tiho šalje &vjetlost...

RIJE

T već idućeg trenutka on je opet iza njih. Ali on, sa upornošću omalenih ljudi, neumorno ponavlja svoj pokušaj. TI to njegovo poskakivanje i trčkanje, to stalno rvanje sa teretom koji ga zaustavlja i vuče ka zemlji, i sav njegov bezuspešni napor da dostigne ostalu trojicu, da se upoređi i pomeša sa njima i da kaže i on svoju reč sve to daje sliku bede, nemoći i uza-

ludnosti. •

Na jednoj raskrsnici gradske periferije, u rano jutro, skup ljuđi koji se nešto objašnjavaju, ali sve ih nadvikuje glas jedne žene.

Uniformisan policiski. pisar, žut i crn u licu, uz njega žamđarm kao seTka; lice mu:kao u vojnika od drveia, pođ grlom limeni broj:283. Jedna mlada žena, na izgled devojka. Jeđam krupan čovek u triđesetim godinama, nešto zbunjen, ali odlučan i rešen da se brani.. Pored njega mršava. žena, nešto starija od njega, oštra i živa, sa crnom zalizanom kosom. Ona madvikuje i zaglušuje 8Vve ostale neprestano jednom istom rečenicom: »Svanulo, a lampa gori!«

Ona izgovara svako pota minuta, i češće, te iste reči, ali svakiput drugim glasom i sa novom ihtonacijom, Čas prkosnmo i kratko, unoseći se u lice krupnom čoveku i bacajući mu tu rečemicu kao glavni dokaz njegove krivice, čas plačevno i tužno, obraćajući se policiskom pisaru kao žrtva te lampe i tog svitanja, čas lelečući kao narikača, čas vrišteći prošto i izgovarajući vriskom samo te reči, jer joj je mozak stao i jer druge ne ume da nađe.

Svi ostali zajedno usalud nastoje da i oni kažu neku reč, Jedni da objasne korist, verovatno, drugi prosto kao svjedoci, policajac u želji da razmrsi to klupko, donese neko rešenje i iziđe iz te graje, koja mu očigledno nije ni laka ni prijatna, Ali svaki i svačiji takav pokušaj prekida mršava žena sa crnom. zalizanom kosom: »Svanulo! Lampa ·gori'« ji

· Ako je zaista poludela, iii ako dobije srčani napad i tu umre, ona će siči s uma ili se rasta. sa svetom noseći samo tu sliku i te reči,

Priču o samoći...

Dušan KOSTIC

Prolazim, ali za sobom čujem u hnejednakim i kratkim razmacima i neočekivanim intonacijama: »Svanulo, a lampa gori!«.

Dugo nosim u razdraženom šluhu te reči i raznovrsne zvuke kojima su izgovorene, Verovatno će još neko, i pored ome žene, uspeti da dođe do reči i da kaže još nešto osim one ne. razumljive rečenice koju ona ponaV' lja kao lozinku ili ratni poklič. Verovatno će se tada razjasniti sve što se te moći desilo i uvideti ko je kriv za sve što se desilo. Ali ja, polaznik te ško da ću ikad više naići i ovom uli com, a kamoli da ću sresti ove isle ljude, sakupljene u istom uzbuđenja. Ostaje mi da nagađam, šta se mog:o desiti ove noći, da stvaram u mašti neku noćnu dramu iz dalekog predgrađa, dok u meni još odjekuje i drhti glas izbezumljene žene. Šta je moglo biti?

Kockari, obnevideli od strasti, otupeli toliko da ne mare za jelo ni za piće, za žene ni za policiju, i da ne razlikuju dam od noći, mi lampu od Bunca i meseca, proveli 6u noć u toj kući. Ovo 6ada, ovo je epilog na ulici i dnevmoj &vetlošti, uz učešće policije i ove žene koja je izvan sebe zbog mušževljeve tuče, novca koji je izgubio, ili zbog obađivoga? a

Preljubnici neki koje je zamorila ljubav i prevario san i koji su uhvaćeni u zoru, na samoj postelji, u dvostrukoj krivici: da su izvršili preiju· bu i da su zaboravili ugašiti lamp?

Krupni čovek je proveo možđa n negđe na zlu putu, a ova besna žepa ga je uzalud tražila, čekala, opet tražila, i sad ga najposle našla?

Da nije trag zavere meke? Ili mrašam posao koji su otkrili nepoverljivi susedi? Da. sve to nije prosto mašta-

nost, Ali u ovom slučaju veliko je to, i to: ova, knjiga uzbudljivo i preFnantno oživljuje, što se viši ljudski kvalitet ne odvaja od Revolucije u izvršenju ni onda kad je, više ili ma\nje, ili i sasvim, lišen iđeološke po drške i stvarnih faktora koji ideologiju noše i primenjuju, i Revoluciju sprovode. U Crnoj Gori, partizan i četnik, to su čojstvo i nikogovićstvo koji su se spontano, ali aktivno, borbeno i, tako reći do istrage, u Revoluciji sukobili, Ali u ovome uočavanju i razumevanju ljudskhoga u revolucionarnim zbivanjima koja se ovđe odražavaju, Mihailo Lalić ne zastaje na gramici kojom je odelio višu i nižu ljudsku prirođu, niti ih uopštava, svodeći ih na šemu pozitivnoga ili šemu negativnoga, ša apsolutnim minušom na jednoj, i apsolutnim plusom na drugoj strani. On i tu postupa elastično i traži ono što je u svakom ljudskom

' biću nalažljivo:. gde se u čoveku i ka-

ko ukrštaju i sukobljavaju dobro i rđavo, šta od dobroga živi i u najni= žem, a čime se senči lepota i najboljega. U ovome smislu je, čini mi se, naročito zanimljiv stvaralački postupak kojim Lalić oživljava i tumači svet četnika. Mislim da je on, do današ, najproglednije o njemu govorio i najdublje ušao u njegov mentalitet. Svalci od četničkih likova je ovde doista jedan minus habens u svakom pogledu, i T,alić to ne samo da ilustrativno pokazuje, nego i dokazuje ubedljivošću jada koji u njima oživljava. Ali neće da sakrije, kad na to kođ ponekoga od njih naiđe, đa u mnogima od njih ipak nije sve ljudsko ugašeno i da neka ljudska varnica negde duboko dotrajava u poslednjem žmirkanju. I meni izgleda da upravo to i jeste ono što mizeriju ovih i ovakvih ljudskih likova čini tragično neizmenljivom: ta po slednja varnica dobroga u njima je tako nemoćnička, da postiže samo jedno, da im podnošenje sopstvenoga ja da načini nepodnošljivim i pretvori ga u unutrašnju patnju.

Vrlo mnogi od njih, na primer, nose, duboko u sebi zapretano, izvesno divljenje prema partizanima. »slava divlienja«, kako kaže pisac, za koju čelnik oseća da je zaslužena, ne da mu unutrašnjeg mira i ispunjava Ba zavišću. To je ona iskonska zavist gorega prema boljem, od koje se svet neće izlečiti đok je boljih i gorih, ali je ona ovđe i jedno priznanje: četnik potajno zna i priznaje ne toliko da je partizan bolji, koliko da je on sam doista gori ljudski lik. U ovom smislu. je naročito zanimljivo i ŽiVO OStvaren lik žandarskog podnarednika Ančica, »žandara i po struci i po profesijis. Od prvoga trenutka susreta sa njim, čitalac nazire finjanje one varnice u njemu i muku koja mu ona zadaje. On mrzi partizane, diveći im se potajno, ali još više mrzi svoju ra“ botu, prezirući je skoro javno. I ta njegova unutrašnja patnja postaje čak i neka vrsta agensa u njemu. Ali nemoćništvo njegove »niže ljudske prirođe« ne dopušta mu da se od sebe samoga otkači, sve dok ga sila prilika ne »gume u Vvodu«, ne prebaci na drugu stranu, gde še on najednom oseti kao ozaren švežinom kojom ga ispira i čisti partizanska atmosfera, u koju je protiv volje i bez svoje snape zapao. U jednom prigušenom unu> trašnjem revoltu na »jad jadin« četnika i njihovih oficira, on bez čvora vezuje partizane koji še upućuju na

nija i potreba za skandalom histerične Žene, kojoj je dosta, i suviše, iedna lampa koju je neko zaboravio ugasiti — da od nje napravi svako čudo i pokor?

Postoji svaka od tih mogučnosti, kao što postoje i bezbrojne druge koje mi ne padaju na pamet, ali koje su isto toliko mogućčne i nestvarme. Glavni smisao Ovog maštanja u prolazu nije u tome što nam ono daje uverenje, tačno i sigurno, đa se od jedne beznačajne sitnice može napraviti Ogroman doživljaj, nego što nas omo dovodi na pomisao, istina manje jasnu i pouzdanu, da može biti i obrnuto.

Jataganmala. Ispod olinjalog »kiselog« drveta bolesna devojčica. Igra se sama, 'dok se gore visoko, na goloj strmini od žute, spečene zemlje, čuju veseli i nemirni glasovi njenih zdravih, razigranih vršnjaka. Gleđajući je, čovek pomišlja na ono malo jagnje što ne može da hoda nego zaostaje iza stada i zato ga čobanin nosi u naručju, dok hrabri, hajče i doziva O6tale ovce i jagnjad, gomeći ih pred sobom i pazeći da koje ne zaluta.

Kafanica na onoj krajnjoj i najgoroj periferiji; ona sa svim onim štc je, u njoj liči na kraj u kom se nalazi. Sve je tu rudimentarno, neđovršeno i npsavršeno, &ve je izgrađemo i izrađeno samo koliko najpreča nužđa triži, koliko da zađovolji najosnovnije potrebe primitivnih ljudi, i čim je to postignuto, napor ljudski se tu: zaustavio i čovek počeo da uživa neđozreli plod svoga napora. Nijedna stvar se nijednom crtom ne izdiže iznad prve i osnovne potrebe 'kojoj služi i

„ENA

UN.

/ i _< „nl 7 w

JJ :- A i) p ai co t_ —&=C ž

da njima pomognc,

streljanje, i to ne što u njegovu svest uopšte ne može da uđe, već đa napakosti četniku sebi i svima četnicima, od Đurišića pa ni-

že, psujući u sebi i sebe i sve druge: »Dušu ti žandarsku, pokvarenu i po• ganu!« A kad je u fome uhvaćen, razoružan i bačen među partizane, da sa njima i sam buđe streljan, on, tako reći pred smrt, ošlobođen' svoga jađa, dovikuje glavnom junaku ove pripovesti: »Zbogom, Tađo Geri ići, čovurino ljudska!' Drž se kao što ti priliči, nek ti i na smrti zavide ove kukavice, a.,ja ti već ođavno 'zavidim!« ' , Zadržao sam še na ovome liku, jeđmom od najreljefnije izvajanih ' u »Svadbi«, baš zato đa bih pokazao sa kojim ljudskim taktom Lalić pristupa čoveku i kako ga humano razume:i kad je od najgorih. A kad tretira partizanskog heroja, on u svoj postupak unosi, uz savešno prođubljeno traženje svekolike istine o njemu, i jedan stvaralački entuzijazam, koji se ne uslovljava foliko činjenicom · »parti» zan«, koliko, i mnogo više, činjenicom »čovek u njemu, dakle, svetli lik čoweka. I taj entuzijazam, onda, strani, ce koje o čojstvu .govore ispunjava sublimnom patetikom. U toj uzbudlji= voj patetici, iako. sa svima atributi= ma izvrsnog realističkog postupka; sve do humora, dat je i lik glavmog junaka ove knjige, Tadije Čemerkića, koji ovaj Svet tamničke odvojenosšti od života i od borbe, vraća u Revoluciju i ponova vođi na »svadđbu, koje nema bez mesa«, pod »crveni svatov= ski barjak proletera«. Ali kad naiđe na tamnine i na rupe u liku i karakteru i junaka na dobroj strani života, T,alić ne zatvara oči pred njima i ne prećutkuje ih. Ima ljudskih slabosti od kojih nisu imuni ni najveći heroji, a ukoliko manji junak,·njih je sve više. U »Svadbi« one nisu zataškane. Jedna od njenih glavnih lepota je, Za• to, baš to traženje i oživljavanje isti• ne o Svakome i, svačemu, i u oba smisla. L Jedna od tih živo osvetljenih i O. tvoreno datih istina u ovoj knjizi bi= la bi i ona kojom se otkriva i utvr đuje pravi i neulepšavani odnos nje” moga sveta prema Partiji. Na mes i u vremenu koje ova knjiga opisuje Partija je bila, tako reći, 'otšutna. Neposredno, niko je ovde ne oseća, ·& svaki se, na ovaj ili onaj način, za nju vezuje. Bez komiteta, bez agitpropa, bez komesara, bez propagande, ona je. samo posredni faktor. Ali ie njeno dejstvo aktivno i moćno po veri koju svaki ođ ovih ljudi ima u nju i po unutrašnjem imperativu koji svi nose u sebi da svakim svojim činom budu »na liniji«, već prema tome kako je ko i koliko mogao da je shvati i primenjuje. Oni ne, znaju za dejstvo Partije spolja i za njenu neprekinutu brigu da se revolucionaT= no kretanje održi i pojača. Ali njiho* ve misli i njihove reči, njihovi raz” govori i njihovi snovi su u svakom trenutku mjoj upućeni i njome. išpu= njeni. Svi su oni, manie ili više, bili ranije daleko od Partije, ili, u najboljem slučaju skojevci, kandiđati i članovi koji.se nisu adaplirali njenoj disciplini. I svi o njoj govore sa velikim osećanjem skromnosti, rekao bih čak sa nekim uboštvom. kao ljudi kad glasno sanjaju o nedostižnom. Ali sva= ki zna da mu je ona blizu, da je

snaga, đa je vođa, i svaki u sebi traži (Svršetak na 4 strani)

zbog koje je tu, Siva, jalova pustoš bez draži, lepote i prijalmosti, Ona je i u jelu i u piću, u razgovoru i pesmi ljudi koji seđe za tri grubo :tesana stola, prljava kao i pod i tavanica -i zidovi krčme. · J7e

Nasred kafane stoji mlad seljak, rđavo odevem, malen i grbav da izgleda kao da sedi, i svira u frulu od potamnela drveta, uobručenu svetlim prstenovima. od bakrene žice.

Ljudi za stolovima ne slušaju svirača nego se prepiru zbog njega.

— Pusti grešnika neka zaradi koju paru, vidiš kakav je, — kaže jedan krezub i debeo alkoholik, a dvojica. mu odmah upadaju u reč: ;

— Šta — pusti?, Svake noći taj pare namlati ovako.od kafane do. kafane, a vidiš ga kakav je, pas nema za što da ga ujedđe. Sve na ženske dađe. Phu! DNA I čovek opsova gadnu i složenu psovku kpja je odavala da u njegovom gnevu ima više zavisti nego mo» ralnog ogorčenja. ;

Krezubi alkoholik se smeje glasno.} odmahuje rukom na takvu smešnu i neverovatnu optužbu, 1

— Lakša je ova svirajka od 'motike, — kaže pakosno i sehtenciozno malen čičica iz ugla, sav sed i ziforan, zarastao u bele čekinje, ali sa nečim vojničkim u glasu i držanju.

A grbavi mali svirač koluta očima, ne odvajajući usta od frule; čas mu se vidi beonjača, čas crne, strašno' raširene zenice. Njegova primitivna melodija izvija se bez prestanka, a 'is• pod nje, kao druga svirka teče jed- noličan i mukao ton. To iz drveta

njegove svirale progovara vlažna večernja šuma u kojoj ima straha i tuge. beležnice »Znakovi.

(Iz predraine pored puta«,)