Књижевне новине

BTRANA 3

STARO DRVO

Živan Vulić:

TOOIIOUIIOIIOLIIIOI OOIIIIIIIIIIIIIOIIIIIIIII ogesyeovesveee e

(Nastavak sa prve strane) vorimo o baletu gde mjihova uloga stoji u prvom blanu. Kod mas je bilo pretstava koje su manje uspe-, le u pogledu pozorišnih imterpretacija u užem smislu, a više kao prizor, a da to miko mije podvukao i obratno, ima i takvih pretstava kod kojih dekor svojom, stereotipnošću mišta ne doprinosi naporu režije i ansambla da pruže sveži doživljaj starog 'komada. Ništa nije logičnije mego da se Kritika osvrće + ma ovu gramu umetnosti. Isto se može proširiti ma plakate i opremu knjiga, naročito onih ilustrovanih, koji takođe veoma jako deluju na razvoj ukusa i razumevoamje likovne umetnosti, Povremoeni kritički osvrti i objašnjenja bili bi korisna dopuna širokom, uticaju koji mogu da izvrše, bilo u pozitib“ mom bilo u negatipnom, smislu.

Konstatujući sve ove potrebe mi ipak me gubimo iz vida da se ključ svega likovnog događaja, središte likovnog izraza i stila nalazi u cemtralnoj matici likovne umetnosti: u slikarstvu, vajarstvu i grafici. Međutim, + tu postoje u društbDenokulturnoj delatnosti izvesmi organizaciomi medostaci, koji prilično uliču ma činjenicu da likovna wmetmost me prodire dovoljno u naš život kao potreba mnogo većeg broja ljudi mego li što je to za sada slučaj. Pogotovu u našim, društvenim, prilikama gde umetničke i kulturme delatnosti mogu da račumaju na obimnu bodršku države i jabmosti, ovi medđostaci bi se relatibmo brzo mogli rešiti.

Dok s jedne strane imamo česte prolazne izložbe, bilo to pojedinaca, ili skupne, domaće ili strane umetnosti, katkada sa prilično „velikim brojem posetilaca, dotle kao komplemenat ovima medostaju stalne izložbe i umetničke monografije. Gledalac koji dođe sa imteresom, ma, kakvu kratkotrajnu, izložbu me može to svoje interesovanje da zadovolji širim, znanjem, bilo samom u-– metniku koji izlaže, bilo o drugim umetnicima, ili pravcima, „maročito on me može lako doći do „jedmog bitnog elementa za upoznavamje likovne umetnosti koji se stiče samo poređenjem. Pravi je paradoks da Beograd, „najveći grad u zemlji, u kome se izložbe pred, mmogobrojnom, bublikom, smenjuju jedma za drugom, me poseduje svoju stalnu izložbu savremene umetmosti. To odgovara otprilike otsustvu biblioteke! Isto tako onaj koji bi želeo đa se obavesti o nekom mašem, savrememom, slikaru ili vajaru morao bi da se upusti w dugotrajna tražemja DO godištima dnevnih, listova ili časopisa, da bi mašao pisane podatke. A koliko je to još uwvek daleko od omoga što mu je ustvari otrebmo kao minimum, može da dopuni fotografijom, ili reprodukcijom. Knjige o pojedinim, umetnicima snabdeveme-· tekstom, i reprodukcijama sw mužam oslonac za upoznavamje bilo koje umetnosti u jedmoj sredini. Čini nam, se gotovo suvišno maglašavamje ove potrebe, toliko je oma razumljiva za svakog koji se umetnošću interesuje, a ipak, komstatujući da wu mašoj beogradskoj sredini oma, mije mi majmanjim, delom zadovoljena, smatramo za potrebno da bar ovako letimičmo ali glasno ukažemo ma ovaj flagramtni medostatak. Ako smo ovde istakli nekoliko specifičnih problema naše sredine, mi to činimo „zato jer verujemo da je mjihovo hitno vešemje veoma traženo i moguće. Ono će biti stvaram doprinos našim, naporima, i željama da umetnost pripada marodu. Ističući ove probleme, maša redakcija je spremna da otvori svoju TubTriku, kako za izjave zaimteresovanih činioca, tako i za druge doprinose u cilju mjihovog konkretnog rešavanja. POLILOIIIIIIIIIIIIIIIOIIIIUIIIIIUIIIIIIIUIIIIIIIUIIIIIII II LIAN

ISPOD

Berendžija: STAROG ZEMUNSKOG "MOSTA

Mihail

Miroslav KRLEŽA ova ed

IZLET NAJO · BRČKO-_BANOVI

(FRAGMENAT IZ DNEVNIKA OD 5 NOVEMBRA 1946)

Bajramsko jutro u Brčkom: dva-tri fesa, dvije-tri feredže, tu i tamo po koji pucanj iz dječje pištolje, volooka, homerska ljepota pogleda goveđeg, mokre daske na savskom mostu. Mnogo slika, zapravo staromodnih, čudnih, osamdesetih godina prošloga stoljeća. Stojim na savskom mostu, na vlažnim, od kiše natopljenim daskama, i razmišljam o Savi kao o motivu našega slikarstva i naše književnosti. Već više od stotinu godina teče Sava kroz našu umjetnost, a osim Nikole Mašića nije inspirisala ničije palete. Jedan od sentimentalnih pjesnika savskih, njenog tihog lirskog toka i zelenih joj obala, bio je A. G. Matoš. Save u Turopolju ili podđ Beo gradom nitko nije dao bolje od njega.

Stojim na mostu sa rukopisom pjesama jednoga dječaka, koji radi ovdje u Brčkom kod glavnoga štaba Omladinske pruge, i koji mi je, nekoliko minuta prije toga u restoranu, doznavši da sam stigao, predao svoje pjesme na „ocjenu. Razgovarajući s početnicima, godinama, nikada nijesam ni jednom odrekao da nema dara, jer su ljudi rođeni zapravo kao pjesnici. Djeca (uz najrjeđe iznimke) sva su lirski imgeniozna, a dječje igre čista ·su poezija. Prirođenu mnadarenost otupljuje glupost građanske dresirane proze, koju, ne znajući zašto, zovemo »životnom stvarnošću«, Koliko je pjesničkih talenata dotukla ta prozračna „životna stvarnost”, o, koliku masu svježine ličnih doživljaja je pokvario neukus vremena? Građanskom društvu, koje ubija đa bi

zarađivalo, potrebna su bića bez pje- '

sničke famtazije, jer stvaralačka uobrazilja jalova je pojava sa stanovišta poslovnog, a pitanje je kako da se njeguju lirski talenti pod ovakvim okolnostima, gdje „konvencionalni principi neukusne, profiterske estetike upropaštavaju najosnovniju istinu, istinu „neposredne, ljudske inspira-

cije? Postavlja se — i danas sve se češće čuje — pitanje: zašto nemamo

književnosti a šta je s njom i kako to da je nemamo i da se nigdje ne vidi ta književnost? Kao da s njom nešto njije u ređu? Zaista: čitajući naše časopise i sve ovo što se, uglavnom, u ime književnosti danas kod nas štampa, čovjek meupućen, mogao bi, na prvi pogled, da ima impresiju kao da je zaista nemamo. Moglo bi se isto tako postaviti pitanje: gdje je bila ta naša književnost između 1918—1941, i kako je izgledala? Zašto je nije bilo ni tada kada se mislilo da je ima? Naši književnici poslije 1918 ostali su regionalno ograničeni ma vrlo uzahne horizonie SsVOjih književnih zavičaja, prepisujući u sjeni dragih, tradicionalnih seoskih tornijeva samo ono što su generacije pred njima o tim toliko dragim seoskim tornjevima izdeklamirale, Pošto su to zadaci nesvakodnevni, da se shvati i pojmi, da se doživi, osjeti i odrazi, a na koncu i izrazi sve Ono što se u ovoj zemlji zbiva već irideset godina, a što više nije seoski toranj jedne intelektualne palanke, to su novi molivi ostali neobrađeni iz mnogobrojnih razloga, koje da ispitujemo u ovome trenufiku nije nam zadatak. Svi događaji od balkanskih ratova i od južnoslovjenskog državnog ujedinjenja 1918 prevazišli su palanačke, lokalne kmjiževne mjere, jer su se pod Palilulom i cko Palilule našli Gorensko i Bela Krajina, Varaždin, Sveti Križ-Začretje i Sveti IvanZelina podjednako kao Livno i Dicmo, Sveti Duje i Budva, Mostar, Sandžak, Kosmet i Negotin. U našoj književnoj prčvarnici (pređratnoj malograđanskoj), skuvalo se ovo lirsko ćufte sa ćevapčićima, sa brinjevcom i baškotom u jugopapazjaniju oko Glavnjače i Uzunovićeve palate Devanha, a taj balkanski lonac policijske stvarmosti ostao je do danas književno neserviran: kao onaj nedolkklani jarac iz marodne pripovijetke ova se književna nedopečena pečenk. kreće među nama kao prikaza. JuŽmoslovjenske političke i kulturne problematike nije književno obradio nitko, Zapadnoevropske Rknjiževnosti kao svjetovi od hartije po bazarskim izlozima, slažu se u harmoničnom krugu igračaka, u višim sferama profita i ljepote već vjekovima. Zapadnoevropski pjesnici izrezuju svoje pjesničke slike kao djeca kartone, kupujući ih po estetskim bazarima. Da bi netko mogao da opiše i da vidi našu stvarnost, on mi u kakvom zapadnoevropskom žNnjiževnom bazaru ne može da kupi lirske. kartone od kojih bi mogao slijepiti svoje književne igračke: sve naše princese po lirskim perivojima i labudovi, sve je to nestalo u vihoru kao dim: danas

. napisati za lunu da je „zlatni balon-

ček« bilo bi smiješno. God. 1904 to je u Sloveniji lirska modđa, u koju vjeruje još jedini Pavel Golia.., Te su stvari đanas mrtve i u amftologijama. Tako su logično ostali nmeobra-

đeni poetski motivi političkog ujedi- ·

njenja, vojske, dvora, policije, parlamenta, politike, političkih partija, historijskih pokrajina, motivi južnoslovjenskih zemalja, njihove bogate prošlosti, motivi demagogije, nasilja, gluposti, inteligencije i njenih moralnih i intelektualnih slabosti, motivi građanske klase sa svim njenim prosperitetima, političkim krizama, bitkama, atentatima, mržnjama i inostranstvovanhjem, intelektualnim robovanjem tuđinu itd., u jednu riječ: motivi za koje nije bilo i ne može biti uzora u inostranim književnostima, Šta znače stihovi ovoga dječaka, koji gradi prugu Brčko—IBanovići, i

koji u svojim stihovima prepisuje

im

kartonske slike iz pomodnog ruskog književnog žurnala, robu za nas potpuno apstraktnu, na vlas tako kao što su bili Heredijini Kentauri ili princese Albera Samena (Albert Samain) u dučićevskoj varijanti? Gdje su pjesnici koji više neće biti glupe sadrene figure na starim književnim furunama? Oko nas umire jeđan krabuljni ples islamskog srednjeg vijeka, i gdje je pjesnik koji bi mogao da opjeva ovo sentimentalno bajramsko jutro u Brčkom godine 1946, mjeseca novembra? Mogu li mu kod te rabote pomoći Njekrasov, Rilski, Tihonov, Simonov ili Palevoj? Dvostruko rimovani osmerac kakvim se izražava u 'poslednje vrijeme Ilija Erenburg, to harambašićevsko artističko sredstvo nije adekvalno za motive Omladinske pruge. Rajski MPeniks Vojislava tu je demodće upravo tako kao i falšia patos Desanke Maksimović.

Valja se jugovina po smeđim oranicama. Nad Majevicom i nad 'Konjuhom nosi vjetar oblake, daleki horizonti otvaraju se u talasanju bakrene bukove šume, a krajina potsjeća na žumberački pejzaž oko Novoz Mesta i Stične, gdje pod Kostanjevicom tiho teče Krka, poigravajući se frskama na zelenom ogledalu vode kao sa libelama. Putujem s jednim zapadnjakom, inosirancem, koji je prije dva dama doputovao iz Pariza u beogradski »Majestic«, a jutros krenuo s nama đa posjeti Omladđinsku prugu. Kako da objasnim · ovom zapadnjaku, inostrancu, koji se prvi put nalazi na našem terenu, gdje smo i kakav je ovo prostor i kakvo je Ovo vrijeme i šta se tu oko nas zbiva? Šta je Bosna, tko su bogumili, zašto je »Bosna pala šaptom«, kako je Rim ovdje jalovo vladao in partibus infiđelium, iko su ovi naši Muhameđanci, te fantastične figure kurdistanskih krabulja, koje se kreću kao maske crnih domina, kako to da su upravo te maske »naša Toscana«, zašto je bitka za Jajce trajala šezdeset i više godina i što znači ovo magleno bajramsko jutro na Omladinskoj pruzi?

Blatne ceste, ustalasani vidici, a u oblacima planine nad dalekim modrim ostrvima, Divno, srebrno jufro sa pastelnim i vedrim smaragdno-zelenkastim jezerima, koja se gube u polarnoj rasvjeti, nad fantastičnim arhipelazima neba.

— Kakav je smisao ove pruge i što znači to, da šezdeset hiljada omladinaca prođire u bosanski i balkamski srednji vijek?

Kao stare, posivjele i olinjale ·magarice, sve u blatu i u ruševinama tu kleče umorne i bijedne crkvice na samrti, pod mračnim i sivim vjetrovima što sviraju sa Konjuha i Majevice, To je ova naša zemlja po kojoj pjevaju zeleni vodđopadi pod hrastovima, a starci, sa tankim, staroilirskim, suvonjavim stražnjicama, kosturi u čoji, žvaču duvan i pričaju O hajđucima i o hajdučiji, kojoj nema kraja ni konca. Kao ovaj starac kod kiseljačkog tunela jutros, pričao mi je jedan od stotinu fisuća takvih staraca na Uzdolju, nad grobom Mutlimirovim, o hajduku Senjaninu Radojici, koji je tu poginuo u borbi sa Fanfognom i njegovim mletačkim haramijama. .

— Radojicu, uskoka senjskog, kao hajdulka, biva, tu su ubili na onoj poviše tamo glavici! Nadđiru Mlečići na Uzdolje, a oni, Senjani, baš o'đe, kod ovijeh grobova, dadoše otpor i fako se otvori puškaranje, a Radojica bog mu dušu prosti, izrešetan vas, baš tako tu je i ostao, a to je bilo kad je moj šukunđed još sisao mliko...

Žvače »Dravu« čiča stogodišnjak, poštapa se o izlizanu štapinu sa TrOvašima spaljenu, opanci su. mu okoreli od zelene galice, od blata, od vjekova, neobrijan je, čekinjav, rutav, a bio je carski kapral i još uvijek se nosi i drži kao carski kapral iz godine 1878, Kadđa je Vranja oteo Bosnu Abdulu i to mu je još i felefonirajo: oj, oj, Abđule, da znaš oteo

KNIIŽEVNE. NOVINE

i” je

LADI

sam ti Bosnu, onda je. već njegov unuk kao carski šuckor pušku nosijo, epski raspoložen starac, a koljeno mu je pokrpano talijanskom ftenđom šatorskog. krila, Zaogrnut je tom {ialijanskom Rkrpetinom kao »impermeablom«, išaran „alamanderski, žućkasto-smeđe-zeleno, za kamuflažu, te izgleda kao gušterica, kamelecm ili kalibanska sablast. I on je negdje nešto provitiro od neprijateljskih magazina, kađa su planuli, majku mu staru! Sve su ove šume pune grobova, U sjeni jlirskih hrastova povijali su grčki carski ranarnici Augustovo božansko kolizro kad je bio ranjen jednog proljetnog, jutra, u sjeni tamnozelenkastog, smeđeg, uvelog klorofila, Što treperi po obrazima pastijerske djece, koja se tu skupila, promatrajući kretanje oko carske nosiljke upravo tako kao oko našeg Forda jutros. Jutro je. Smaragdne vode teku, osjeća se miris smole sa stoljetnih omorika, a sa Majevice kotrljaju se božanski mramomi kamenolomi · od oblaka. Tu stoje vođenice kao u Fortisovo vrijeme: žive Jutke iz etnografskog muzeja govore o vucima. U »claire-obscure«-u OVOg malog mlina šapat ljudskih sjemki u polumraku slijeva se sa šumom vodeničkog točka u monotoniju stoljećnog, arhajskog motiva: otima vuk stoku, povrvjela zvjerad, nema danas više zvjerokrađica ni pušaka! Arkadija. Mekeću koze, biju se ovnovi i ždrijepci. O, kako je tajanstven šum slapova na mjesečini, gdje huk sove u gluvim i praznim, mletačkim i kurdistanskim noćima priča o žalostima našega Žživota, koje nije opjevao nitko. Prije petstotina godina skitao se po ovim bosanskim šumama jeđan pjesnik. koji je znao da čovjek religiozan ne može biti poetom. — »U boga tko vjeruje — taj pjesnikom ne može biti« — (nemo religiosus et poeta est). Ubili su ga i diskreditovali pred pokoljenjima kao bezbožnika i pederasta, a tome je već davno...U remetskoj zagrebačkoj crkvi razorili su mu grob i rasuli mu kosti, jer je prvi doveo helikonske Muze na Dunav. Kao danas, što, ova zemlja vrvi internacionalnim brigađama, prije pet, šest, seđam vjekova vrvjela je inostrancima upravo tako kao i danas. Sjedište manihejskog Antipape i patarenskih univerziteta, Bosna ostala je zemljom djevičanski nepoznatom, Na mproplancima spavaju bogumilski sarkofazi, pocrnjeli i karbonizovani gromovima. Po koji ljiljan i'bo koji mač na ka-

menu izlckanu kišnicom govori o to-

me, da su .ovdje živjela pokoljenja po

ilirskim bunjama, po zemunicama, po

brlozima, i mnogo ih je bilo na tom kamenju, jer pomriješe čitavi rodovi bezbožnika sa mačevima i ostrugama. Vukla se ova pogana čeljad po vrletima, u stravi pred čaranjem poganskim, pred urocima, vampirima, bogovima, pticama, mrakovima, zmijama, znamenjem zloslutnim i svakojakim, a horizonat ćutao je mračan vjekovima od Lijevna prokletog do Svilaje i od Kozjaka do Grmeča i od Bjelašnice do Romanije i do Konjuha, gdje vijuga bijela cesta što vođi do biskupije Svetoga Andronika u Sirmiumu, kamo se krade mračna družba grčkih monaha s oružanom pratnjom.

To su bili najsmioniji pojedinci, koji su se pod cijenu živoine opasnoati usudili da se probiju do velike vode pod Aspalatonom, do Dioklecijanovih mvkih gradskih zidina, gdje ih čeka ropstvo, smrt i prokletstvo. Tamo se pod koriniskim kolonama puši tamjan nepoznatim mramornim bogovima, tamo se našijenci vuku oko gradskih zidina kao šakali, ne bi

LONDONSKA POGADJANJA

“i / ; fo ac #7 20 7 4

(Karikatura Pjera Križanića)

i | ; :· De Gasperi: Gospodo, požurite 5a rešavanjem. pitanja. Trsta u našu korist, jer bi se moji Italijani mogli prisetiti da su u, Britaniji pre

· dvadeset vekova bile rimske legije.

·Idn? Pa kad već imaju. takvo pamćenje, lakše · će se setiti da su pre svega osam godina u Italiji bile britanske divizije sa svojim savez-

. nicima, J ugoslovenima.

SKU PRUGU

ya

E

li gdje nešto zdipili u graji latinskoga sajma. A bilo ih je mnogo. Rušili

su se hramovi, carstva, gradovi, ne-

stajali su kraljevi, bogovi, stećci, stubovi, zvonici, baroni, grofovi, vojske,

„a danas prkose TOT gradine i huču | ad

sove. Jedan od hiljadu ratova spalio je cpet jedamput ovu ukletu zemlju,

koju šezdesethiljada dječaka i djevoj- , ·čica diže kao traverzu: za dva-tri sto-

lješa više! Ljudi tvrdi, rutavi „grubi, veliki, mrki, crni, ozbiljni i kao granit dostojanstveni ljudi preživjeli su sitnu tragu anžuvinsku, miletačku,

arpadovsku i austrijsku i danas pro ·

bijaju tunele kroz ovaj stoljetni ka-

.· men,

Pruga kao tehničko djelo: borba sa klisurama, sa kamenim terenom, s VOdama, sa zemljom, sa, kišom, sa bujicama, sa suncem i sa srednjim vijekom. Kod Kiseljaka borba s blatom. Samo u Galiciji između Strija, Rožnjatova i Kolomeje godine 1916, u vrijeme ofenzive generala Brusilova viđio sam toliku masu blata kao ovdje kod Kiseljaka. Blato boje glinene, svijetlo-žućkaste, razliveno, masno, panonsko blato, koje je progutalo stoljeća i civilizacije, sa Duceom i Pilhrerom i mnogima kojima se danas ni imena više ne zna,

Blato-čorba, u kojoj su se skuvale serije krvavih političkih kombinacija i bitaka, blato-prolijev, od strašnih historijskih panika, kada urla zvijer u čovjeku i steže se utroba u smrtnome strahu. Blato elementarno, strašno, crno, balkansio, prablato predrasuda, prošlosti i sramote. U ovom gustom smradđu što se lijepi za

· bakandže kao kadđaverična alva, gdje

svaki korak ljudski prati gnjilež podmuklih grobova, blato gusto, vodnjikavo, što se prelijeva kao prežgana supa svih bosamsko-hercegovačkih gladnih bataljona na Soči i po Galiciji (1914—1918), ovo »blato kao takvo«, »blato po sebi«, izbrazđano kolosjecima, buldožerima, „gvozdenim šinama, nad samim {iunelom Kiseljaka: nekoliko stotina omladinaca u pokretu. Vika, zvukovi pile, odjek na-

·kovnja, brujanje motora, a nad svime

parabola kiseljačkog tunela, dostojna pera jednog velikog umjetnika, koji

bi nad ovim paklenim, gustim ka-

kaoom od blata umio da raspne jedan luk, luk vidovite uobrazilje, u ovom historijskom frenmutku jedinog mogućeg izlaza iz blatnog groba naše bijede i zaostalosti. Ogromna, nedogledna blatna poljana razastirla se

"pred našim očima kao velika monu· mentalna kompozicija sa masom sme-

đih lirizama impresionističke palete. Kiseljak sa” svojim ftunelskim slavolukom, sa svojom betonskom potko·: vom, karbitnim lampama i skelama, sa pokretom mase bosonogih dječaka i djevojčica, dostojan je monumentalme poeme ma platnu. Dafi ovaj tunel bio bi zadatak slikarski idealan za veličanstvenu fresku, Nije ovo prva pruga na svijetu sigurno, ali je prva koju su izgradila djeca i poklonila je Titu, koji je prvi čovjek naše

politike, te mu uspijeva da probija

tunele kroz najmračnije srednjevjekovje naše prošlosti. Ima sve to svoj dublji smisao.

Prše sumrak novembarski nađ Kiseljakom, a nad tamno-smeđim hrasticama boje čokolade sve odjekuje od naivne, vedre, spontane, srebrne dječje pjesme· Na horizontu zeleni se mjesečina i u smeđoj noći, u magnezijskom svijetlu svjetionika svjetlucaju dječje oči kao mačje. Mješine

oblaka putuju nad mokrim jesenskim

šumama umorno i lijeno. Zemlja je prokopana. U njedrima te teške bosanske zemlje, u grobu jedne uklete prošlosti pojavila su se djeca sa buktinjama u ruci i kao prava štafeta vjekova, pronose svjetlost kroz naš mrak, i ona će tu svjellost predati pokoljenjima. Djeca minera i inžinjera dat će ovoj ranjenoj i umornoj zemlji knjiga, lijekova i hljeba, čelika, ugljena i salitre. Što više čelika i salitre, tim manje opasnosti za Ove oranice, da ih pregaze tuđi točkovi i tuđi topovi, koji ovu zemlju preoravaju i po njcj ruju kao historijski

'krmci dvije hiljađe godina.

Ovaj tunel je grob svega što treba da bude pokopano: grob svega što je vrhunaravno i lažno, Grob jedne glupe političke retorike, koja se vodi već čitavo stoljeće između grčko-latinskih palanaka kao dijalog na motiv razgovora o formuli narodne svijesti, sazdanoj na grčko-latinskoj uzajamnoj negaciji. Grob Azije i grob refleksa francisko-jozefinskih, Grob malenih, provincijalnih nacionalističkih shema, koje su se formirale na Drini, jer da Drina dijeli evropski Istok: od evropskog Zapada od pDočelka Svijeta i tako ima da ostane sve do konca. Grob vizantijsko-rimske antiteze, koja nema „s nama kao takvima« nikakve veze, i koja će u ovoj zemlji vladati tako dugo dok se njeni stanovnici budu kretali u opan-

· cima. Grob inostranih cekina i ka-

matnjaka jednog društvenog uređaja u agoniji, u jednu riječ: grob svih stoljeća od čefrnaestoga do dvadesetog. Grob carigradskog baroka u vakuumu jedne Ssubkolonijalne zemlje, gdje su šedrvani, svilene bečke tapete sa papigama na mimozama i serajski motivi konaka u haremu bili dekorativne ljepote jedne »bidćizirane« civilizacije bečkih javnih djevojaka kao predstavnica društvene kreme u ovoj zemlji. Grob Austrije i njene bobijevske uloge tu u ovim

· gradovima, dje agramerske fasade

Trenkove, Hatzove i Rainerove ulice (sa balkonima i erkerima i alkoveni-

ma u dvosobnim stanovima bez ku- patila) predstavljaju sarajevsku kari'katuru svega što su o toj zemlji Dpi-

sala gospoda Patsch, TAlloczy, Benja-

|

~

min K4llay, Mosta Hormann itd. itd. Grob naše bijedne historiogrčfije, koja do dana današnjega nije progovorila kao subjekat ni riječi, prepisujući tuđinske pam{flete kao historijsku istinu, izgovorenu protivu nas sa gledišta rasne superiornocsti bečkih i peštanskih osvajača.

Nad ovim blatom gdje još i danas stoje begovski čardaci kao znamenovi azijatske nepokretnosti i gdje su haremi oko Zlatnog Roga jedini lirski motivi bajoslovnih carigradskih karijera (sa zlatnim epuletuškama i galonima na tamno-modrim begovskim mundirima), nad ovim kiseljačkim blatom pjevaju! djeca pjesmu romanlične poetske stvarnosti, Ta pjesma nije više slabo rimovana strofa iluzija, nego stvarmost banalnog, VOZnog reda Titove državne željeznice.

Mnogopoštovani cilindraši, opojeni kuranskim derviškim, hodžinskim, kurdistanskim famjanom na liniji endehazijskih šuckora, za koje je već Josip Juraj Strossmayer u liku fra Grge Martića govorio da je krajnje vrijeme da omaste konop historijske logike, znamo što mrmljaju u svojim dosadnim, nihilističkim korovima, deklasirane inteligemcije.

— »U doba besposlice — antisocijalno muhkfašenje, bordelski promiskuitet, čisti besmisao, sjfilis, trudne djevojke i tuberkuloza!«

U tome dijalogu vjekova trebalo bi ovim nadbiskupijama vrhbosanmskim, carskim i kraljevskim behadrajovskim, baščaršijskim i tašljihanskim, kosovskim, lazarskim, patrijaršijskim i flotenferajnsko-pravoslavnokatoličkim, ma ma svijet odgovoriti ne samo zbog političke logike, nego pjesnički i likovno, jer je ovaj napor dostojan đoista sreinih inspiracija jedne politike, koja hoće da prevlada opanak pod svaku cijeku i da pređe u Dvadesetidrugo Stoljeće što prije i što logičnije. Osim foga: trebalo bi imati neo bično mnogo dara i poznavanja OVOB našeg nesreinog medija, da bi čovjek mogao opisati one, neshvatljivo mračne razdaljine, koje odvajaju ovu Omladinsku prugu od prosječne, filistarske stvdrnosti, kojom smo okruženi na svakome koraku. Ovdje se go-

loruka i bosonoga omladina bori sa , a tamo,

blatom grobova i vjekova, u krčmi panonskoj, agramerskoj, kartašima je tema Omladinske pruge simbol za nekakav kartaški trik. Nema tome ni dvije-tri»nedjelje što sam u jednoj krčmi na zagrebačkom saVskom bajeru, iza bugarskih vrtova na Kanalu, čuo gdje se pojam BrčkoBanovići javlja kao kartaška sablast.

— Aha — aha — aha — aha == voljamo paprika, eko, paprika ajnc, cvaj, draj, fir, bentifijolicu, fuć,

zmača, gotovo, fertig!

— Je, drek, fertik: stante, gospom druk, ni on iz Pišče Bustre, pardon, baltivrag: mameka: eko, gospon druže! Tak se brčka u glupanovičima, a ne pri nas na bajeru, prosim lijepe ponizne: cvancik v kari i v frefu i sad permejduš. adio!

— E, ček, ček, če, stante, Marijane, kaj špricer si povedal, kistijand i falen Jezuš: evo ga: ovo ti je Stepinec ajnc, Stepinec cvaj i draj, ausi sem: zmača, sluga pokorem, a vami gospon drug Brčko je Banoviči i serbus! — Je, đrek: frišku figu ti bum Stepinca priznal, ni Brčko ni Banoviče.

— A kaj je praf je praf: Stepinca”

je pokazal, a Banoviće ima v ruke, kaj ne vidiš Zmača je, bog i Hrvati.

— Kaj zmača? T tišler, Sapej v No-• voj Vesi bil je zmača, pak su ga zaprli, ti boga! Rukuvodilac je došel z Brčkog, pak je ruku zmicaus i tak ga je ZAVNOH odnesel! Knoj aut! E viva la menaža, dovesi bene maža! Naj se niš ešofirati! Samovozno se bumo otpelali v Brčko—Banoviče!

O, kako su daleko ovi glasovi te pijane panonske Karokraljevine sa bajera na Kulmerovim livadama iza bugarskih vrtova na Savi, od OoVOB romanftičnog sna, koji više nije san nego stvarnost, koja hoće da buđe ostvarenje sna socijalističkog.

Omladina predrafna (mislim» predraina u periodu prije prvog imperijalističkog rata 1918), prve falange naše socijalističke, omladine razvile su u sebi jaki koeficijenat lične volje u borbi s ovim našim intelektualnim pa nonskim, balkanskim krčmama. Onaj „Pozitivni Čovjek” (neopisan još u našoj beletristici), povjerovao je da volja pojedinca može da djeluje na volju mnoštva, u svojoj prvoj inspiraciji. Pokoljenja su se razračunava“

| Ja kođ nas sa predrasuđama vjekova

na toj voluntarističkoj, romantičnoj osnovi. Odoljevajući stihiji mnogobrojnih i raznovrsnih predrasuda, O” mladinske generacije postale su u tOku decenija negativne i drama je počela. Sukob se je uslijed slobodnog načina razmišljanja stao razvijati sve više i ritam je iz gođine u godinu postojao opasniji. Oslobodivši se vrhunaravnih prefpostavaka, omladina je stekla uvjerenje da svijet nije stvo” ren na sliku i priliku vrhunaravnih pojmova nego obratno. . Oslobodivši se svega što je u čovjeku vrhunmaraVna fraza, omlađina počela se kreta' našom zemljom kao slobodan čovjek, a to je saznanje raslo godinama. Smisao za dijalektičko shvaćanje razvi“ jao se po zatvorima i došlo je do pr“ vih metaka, do atentata, do ratova, do državnog oslobođenja, do ilegalnih pokreta, do ovoga rata, do revolupije i do ove pruge, kojom se već danas putuje u smjeru socijalizma. Tuneli su prokopani i vožnja je počela: grobovima srednjovekovja, krčmama, opancima u prkos.

šestojanuarskim mpogledi-