Књижевне новине

BROJ 54 esse ea Si MMA i

Nije lijepo smijati se starcima. Ali je još gore kad starci namjemo De govore istinu, A Kliment Jefremović već poodavno jedino to i čini, bar posljednjih godina i bar koliko dopire do javnosti njegov rad. A od 1945 godine njegov je glavni posao da dokazuje mađarskom narodu kako je njihovu zemlju oslobodila ođ Njemaca Crvena armija — Što i tako i tako zna svak, i kako Mađarima nema spasa, a možda ih na svijetu više ne bi ni bilo, osim ako sluaju svoju stariju rusku braću — što je već teža stvar. A kako Vorošilov nije neki naročiti logičar, a ni govornik, a ponajmanje pisac, dokazivanje mu ne ide mnogo od ruke i uglavnom se svodi na to što se pojavljuje kao stara, reprezentativna figura, koja u Sovjetskom Savezu više ne znači ništa ni u armiji, ni u politici, al; može još da služi — po mišljenju njegovog starešine — kao revolucionarni rekvizit, pogotovu za iz voz, jer ni sam starešina nije kadar da vidi kako žalosno i tragikomično djeluje u samoj Pešti figura starog maršala, koji nije mogao ništa da riješi čak ni u vrijeme kad je bio komanđant okupirane Mađarske 1945 i 1946 godine, a pogotovu danas.

U svoje vrijeme su pričali vodeći ljudi K. P. Mađarske kakve je sve glupo=sti Vorošilov pravio dok je komandovao Mađarskom. Čak je i Staljin, kasnije, morao da „ispravlja” mnoge stvari. Izgleda da stari maršal nije nikako mogao da shvati da bar u Mađarskoj ne mora da bude samo figura i počeo je da donosi odluke i naređenja koja se ne samo nijesu slagala sa Staljinovim namjerama, nego ni s Rakošijevim. Izgleda da je sam Rakoši u svojoj podaničkoj poniznosti bolje prozirao Staljinove želje nego sam Staljinov dugogodišnji saradnik.

Ja sam Vorošilova prvi put vidio za vrijeme svetkovina u Budimpešti, povodom stogodišnjice Mađarske revolucije, marta 1948 godine. Između CK KPJ i CK SKP(b) već su bili zategmuti odnosi, i prve poslanice već su bile počele da nam stižu. Pisati o svemu kako je tamo bilo, bilo bi predugo. Ali je bilo očevidno da su neki mađarski rukovodioci nešto već znali o sukobu, a pogotovu je to znao Vorošilov. Mađari — od pretsjednika Republike i Rakošija do kelnera držali su se krajnje servilno prema Vorošilovu, i to ovi prvi upadljivije od drugih, jer su drugi to činili samo 8 profesionalnom dosadom i hladnoćom, a prvi sa slašću i sladostraštem Rkaluđera koji utoliko više uživaju ukoliko same sebe i svoju savjest više bičuju. Ali, uprkos tome, niko nije držao ni do riječi ni do mišljenja kočopernog i samouvjerenog starčića u maršalskoj uniformi. Nijesam imao prilike da ga izbliže i lično upoznamı i samo sam se jednom s njim rukovao, Jugoslovenska i sovjetska dele-

„gacija na toj svetkovini su se kreta-

„le svaka za sebe isve niti između njih su bile pokiđane. I kad je neki enkaveđeovski general počeo da me nagovara da tražim prijem kod Voroši· lova, uveravajući me da bi me on svakako rado primio, jer đa je divan

i neposredan čovjek, ja sam to odbio, rekavši da maršal može i sam da me traži ako želi i da ja ne mogu da mu dosađujem. A pošto su Rusi držali do prestiža, a mi do ponosa — tako se nijesmo ni sreli. ·

U svoje vrijeme, opet, pričao mi J)?* jedan od komandanata Crvene arm!je zašto su Vorošilov i Buđoni pali na ispitu kao komandanti u toku teške 1941 godine. Svu složenost savremenog rata ni prvi nije mogao da shvati, a drugi nikad ništa nije ni učio. To nije ni čudo. Ako je Vorošilov mogao u građanskom ratu sa uspjehom da komanduje čitavim armijama i da bude član revojensovjeta Prve konjičke armije, zadaci su se komplikovali s masovnim učešćem u bitkama tenkova, aviona i dr. i morali

su da dođu novi ljudi, kadri đa shvate nove pojave. lako se Staljinu može zamjeriti što je takvim ljudima dao da vođe vojsku u početku rata, mora mu se lakođe priznati da je ıpak uspio da uoči ·na vrijeme da bi s njima Crvena armija mogla samo da bude tučena. I što je Vorošilov smijenjen i povučen na pozadinske dužnosti nije ni čudno nj neprirodno. A što je i dalje ostao u Politbirou CK SKP(b), — on je u njemu uvijek i bio više simbolično, pa je kao simbol mogao ostati i dalje, Ali je bilo utoliko neprirodnije što je došao za komandanta „(pretsjednika savezničke kontrolne komisije) u Mađarskoj. u

kojoj on sam nije mi ratovao, a Či-.

njenica da je Staljin poslao baš njega, člana Politbiroa, pokazuje da taj biro nije nikakav biro, nikakav Kkolektiv, a da u svakom shuičaju Vorošilov u njemu ne igra nikakvu ulogu, jer više u njemu ne pretstavlja kao nekad — ni oružane snage Sovjetskog Saveza,

Vorošilov — kako su mi pričali Mađari — ima, osim drugih, i strast da svako jutro radi gimnastiku i pješači. Ali time ipak nije uspio da očuva i duhovnu svježinu. Govor koji je tada držao u peštanskom parlamemntu nije, očevidno, bio njegov i bio je primjer skrivanja i ublažavanja istine da su baš carski kozaci ugušili Četrdesetosmu u Mađarskoj. Bio je momenat da pretstavnik nove »socijalističke« Rusije kaže Mađarima velike riječi. Bio je momenat da to učini baš on, Vorošilov, čovjek koji se nekad, u Oktobru, borio pod Lenjinovim vođstvom i stvarao armiju drukčiju — kako se vjerovalo — od carske. Ali ništa nije rečeno, osim klišetiranih fraza o oslobodilačkoj ulozi Sovjetskog Saveza i tome slično, I nimalo čudno: Crvena armija se pretvorila u osvajačku i ugnjetačku, bivši revolucionar se u međuvremenu pretvorio u praznu i posiušnu Jiguru jedne kontrarevolucionarne Dpolitike, a pošto ipak nije mogao da govori jezikom carskih generala, mo-

rao je govoriti prazno ·'i sivo i dosadno i djelovati kao ličnost krajnje tragikomično... A naro-

čito se ta tragikomika otkrila kad je na jednom ogromnom banketlu podigao zdravicu u čast — ne Četrđesetosme i mađarskog naroda, nego sve· ga i svačega. Vorošilov je pritom. očevidno ,za čitav brojni skup uzvanika, zaboravljao iduću rečenicu, dok jie prevodilac prevodio onu „koju je već rekao. Kičeljivo je prekinuo prevodioca: »Ostavite me! Ja ne mogu tako! Ja sam agitator!: — viknuo je i to je doista bilo nešto ljudsko i neposredno, reakcija priprostog čovjeka, ali njegove riječi su bile isto tako prazne i šuplje kao i one tuđe koje je pročitao u Parlamentu. A starog maršala je slabo služilo pamćenje i usred govora je iza riječi »oslobođeni su« ili »ujedinili su se« zastao, zamuckujući: »Ne mogu da se sjetim.., htio sam da kažem... htio sam da kažem...« Svi smo mislili da je zaboravio neku sikmicu — ime, mjesto, stranu riječ, na čemu mu se ne bi moglo zamjeriti: čovjek je već star, možda se nikad nije ni odlikovao memorijom. Ali on je zaboravio riječ: „narodi dunavskog basena«... To je bilo» previše čak i za starca: prvo, iakvih naroda nema; drugo dunavski basen ne postoji; a treće, pa ipak, zaboraviti takvu »sitnicu«... Kliment Jefremović je dugo upravljao Mađarskom, a eto na toj svetkovini, na kojoj su se svaki čag svirale. četrdesetosmaške bojne pesme i marševi, on je svaki čas pozdravljao, jer nije utuvio ni mađarsku himnu, misleći da orkestar uvijek svira samo nju.

A i uopšte je ta proslava Četrdesetosme više bila slavljenje Rusije nego Mađarske revolucije. Otkrili su' baš tada i spomenik, Sovjetskoj arm;ji, na brdu u Budimu, djelo glomazno i ru-

žno, koje stravično stražari nađ đoista lijepim građom. Vijenac su morale polagati sve delegacije, iako je to bila ustvari samo. rusko-mađarska stvar. Prvo Vorošilov, pa mi za njim. Rekoh tu i tada Rakošiju: đa je lijepo što su zahvalni Crvenoj arm'ji, ali da bi morali đa podignu spomenik i svOjim ustanicima, recimo revolucionarima iz 1919 godine, jer đa to jača svijest i samosvijest naroda. Zbunio se, očevidno, .i rekao da sam u pravu i da i to imaju u viđu...

Eto, to su moja sjećanja na Vorošilova. .

I kada je danas uzeo za jedan od

j svojih zađataka, ili kad mu je taj

zadatak određen — što je na kraju krajeva svejedno — đa uz »usrećavanje« Mađarske kleveta i Jugosla-

viju, to za nas ne bi imalo nikakve

važnosti, jer to znači obično brbijanje jedne bivše političke i vojničke lješine, punjene lješine i običnog rekvizita, koji je još samo kadar da pljujući nas popljuje (ne znam samo po koji put!) svoju revolucionarnu Dprošlost, — sve bi to, rekoh, bilo danas bez značaja kađ je u pitanju današnja ličnost Vorošilova, kad te gadosti ne bi značile i »miroljubive« prijetnje Staljinove vlade našem miru i našem stvaralačkom rađu. Jer, iako je danas Vorošilov samo obična nakinđurena lutka i izlapjeli starac i stopostotni đufturum, on je ipak velika lutka po rangu i spoljnjem značaju koji mu zvanična propaganda pridaje ,pa po tome ireba cijeniti i njegove inače šuplje, lažljive i klišetirane grdnje. Svoj zarđali mač- koji nije baš zablistao ni protiv Nijemaca, on mora iz godine u godinu psujući nas, ustvari da zabađa u srce mađar– skog naroda i prijeteći nama da Ma-

KNIIŽEVNE. NOVINE : -

ODGOVOR VOROŠILOVU

đare goni u pokornost. Tražiti od njega logiku — s jedne strane brbljarije o miru ,a s druge prijetnje — isto tako je besmisleno kao kad bi od njegovog vođe i učitelja tražili da prestane biti birokratski car i imperijalista iako se on na te ljestvice uspeo teškom mukom i krvavim putem.

No sve to skupa je ipak za nas još jedna pouka: da ne treba da gajimo iluzije u njihove dobre namjere ,nego u svoje snage; njihov plan je bio i ostao da pokore narode Jugoslavij?, i oni ga se neće tako lako odreći, bar ne nikad iz nekih moralnih ili socijalističkih razloga, jer su sa ovima davno raskrstili u svojoj sopstvenoj zemlji. A primjer takvog pada je damas i K. J. Vorošilov, koji se preobrazio u fragikomičnu figuricu, koja se razlikuje od običnih plaćenih agitatorčića samo po tome što nosi gomile ordena ,vuče za sobom ogrommu i nepotrebnu pratnju, jer mu ni od koga više ne prijeti opasnost, pošto lično više ništa i ne znači i uživa svakojake privilegije — a sve to na osnovi stare revolucionarne slave i izdaje socijalizma i na osnovu Staljinovih, Višinskijevih, Maljenkovljevih i Molotovljevih potreba da tu staru slavu i dalje koriste, srozavajući samog Vorošilova sve niže i niže. Ali oni to n& čine mimo njegove volje, jer niko ne može biti reakcionar i imperijalista po volji drugih, nego samo po svojoj i po volji sistema koji i sam stvara i koji stvara njega. A Vorošilov je u pretvaranju SSSR-a u državnokaipitalističku i imperijalističku · zemlju igrao i te kakvu ulogu, ako i ne kao inicijator i teoretičar tog preobražaja a ono kao njegov veoma. krupan izvr-

šilac i zavjeremik. . M. Đ. čavanje

Petar Omčikus:

OILIIIIIOIOIOIOIIIIITOIIIIIOIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII III III III III II II ILI III III II LUJ

SPOR OKO IRSTA

je za njih, dok će Italija naići na uvažavanje u nastojanju da utiče na sudbinu tih naših ljudi. Tako se odsaveznicima! (Nastavak sa prve strane)

njegovih prava i njegovog kulturnog života, uvođenje italijan-

GLAVA ŽENE

merava pravda među

, a a a Ra = "O )USATIJ E CJO DC a a zapa oeısGeikaedevć

seseoeoo0.0bbB9BDOOVOO

U čekanju kiše

Diše Hi šuma? Mir je. Od, iskona. Modro je nebo stalo, ko da spava. KRorak&6 migdje. Ni stadđd.

Ni zbom6.

Samo je sumce mad svim. Samo trava.

esevesebegBe OB BBOOBePePPD68OPE

Tišina ljubi sve proplankom, tio, ko da se vratit nikad meće više. Mirišu trave.

Dugo.

Dom se svio . , , u čekamju neke blage, meke kiše.

evebeoeeovebteVPV9PPe

Hoće li sići — zeleno da kroči i stiša žar, i movi talas kreme? Da niz wale i strane zapotoči, poljubi mene?

essebesenesoooon096oBe 99 Be eee BP?

sesesebenooooeeeeeoP999Bee POP BBBBE GP?

Zelenu zdravicu pijem

Zelenu, zdravicu bijem. Tugu kosim. Proljeće, primi ramjeme oči moje! Slutim, otkose u srebru jutra, u Yosi, zelenu zdravicu pijem. Veselo sebe nosim u rodmi kraj mi razgramo grome što je.

Nek šume vode. Sanjivo meka one... : Planine dobre, željan sam, vašeg jeka! : Nevine još ste. Evo me — tio tonem,

'zelenu zdravicu pijem, za grudi mnogo bone — pijem! Ispočetkqa...

(Iz neobjavljene knjige „Zov lišća”)

eoeovosenovoeeeeo9ve 99699 669669 BB eee 699986 69869 99 P BBB eB9O BEBU

: ?

geesev.o.oobeooeonoe09eo 90666 99B99996B9 660906 9Be GB eee Beo eGe e eBOBe 9009 BBaaBOB999000069B600009.0000009 9 009999 Pe

skih zakona itd., zar to nisu rečiti dokazi neprikrivenih simpatija ove uprave prema Italiji, neprikrivenog stvaranja jedne situacije u kojoj bi Trst mogao takoreći bez bolova i neprimetno da pređe u italijanske ruke? Uza sve to, saveznička uprava ni najmanje ne uzima u obzir kako Italija svojom politikom prema našoj manjini neprekidno krši mirovni ugovor. Saveznička uprava sama Dpostupa sa slovenačkim življem Slobodne Teritorije Trsta po receptima italijanskih vlasti i nikako nije sklona da uzima u obzir nešto što bi bilo više od prirodnog „otpora tog življa prema opasnosti da ponovo bude pripojen Italiji, čije postupke može da prati svakog dana i čije je nasilje teško trpelo skoro trideset godina. Zar se savezničkoj upravi u Trstu ne čini da svojom pristrasnošću za Italiju samim tim podupire i njeno ugnjetavanje slovenačkih manjina i da time saučestvuje u stvaranju onog bednog i zločinačkog osećanja superiornosti, što je najmanje podesno sredstvo za stvaranje sporazuma između dva suseda?

Za momenat se mogao u 'Prstu steći utisak kao da saveznička „uprava želi da bude objektivna. Ona je obuzdala podivljale manifestacije šovinističke rulje. Ali odmah posle toga sledio je udarac na drugoj strani: konferencija u Londonu. Jugoslavija nije pozvana. Pozvana je samo 1Italija. Jugoslavija ne sme da učestvuje u razgovorima u kojima će se pretresati sudbina znatnog broja Slovenaca i Hrvata, i kojima bi moglo da zapreti isto što se već dešava njihovoj braći na italijanskoj teritoriji. Jugoslavija ne sme ni da se interesu

Toliki broj života koje je Jugoslavija dala za zajedničku savezničku stvar — bačen je u zaborav i to više ne vredi. Teške žrtve koje Jugoslavija već punih pet godina doprinosi evropskoj kulturi, civilizaciji i svetskom miru svojim prkošenjem pritisku sa Istoka više ne vrede. A šta onda vređi? Vredi nekadašnja uloga Italije u trojnoj osovini. Vrede zgarišta i ubistva koja je ona ostavila na Balkanu. Vredi njena zločinačka superiornost — to je sve, što je još ostalo od dvehiljadugodišnje kulture. Po tu cenu stvara se čvrst mir u tom delu MEvrope.

Ovo je mrak. Ovo je crna sudbina. Ne naša, jer mi imamo svoju jasnu svest. Ali je crna sudbina sveta koji tako slepo deli pravdu. To je onaj širi bol koji književnik oseća povodom tršćanskih događaja. Ali mi imamo jasnu svest da istina u istoriji ipak pobeđuje, da ona mora da pobedi, da mora biti priznata, i mi joj služimo. I služimo joj i time, što u njeno ime i u ime naših prava pro=testujemo protiv toga, čvrsto zbijeni, složni i ponosni. Naš protest nije podivljalost, nego je upozorenje svetu i poziv njegovoj svesti u ime velikih vrednosti s kojima i za koje čovečanstvo živi. U poslednjem ratu mi smo za njih vodili borbu na život i smrt, i bilo bi nam žao ako bi nas svetski mrak prinudio da ponovo dokazujemo da su nam one draže od života, tuđeg i našeg.

Mirko VUJAČIĆ

_Samiea

(ODLOMAK IZ PRIPOVIJETKE)

Danas su svi zatvorenici izišli na sunce, i ne umiju da se snađu. Bježe natrag u kauše i boje se svijetla kao krtice. Zamislite, naši južnjaci boje se sunca!

Sunce, ovaj besplatni međikament, pršti po gnjilinama zidova, ubija bacile, liječi godišnje šuge i sa očiju zatvoreničkih skida memlu. Ono provaljuje svuda — po ćoškovima tamničkog dvorišta, svoje zlatne ruke stavlja na zatvoreničke krpe, oživljava logorske vaši što mile po hladnim betonskim pločama. Ono provaljuje kod samičara, osuđenika na smrt Sima Perkovića, i svojim sjajem draži njegov umoran vid. Pada po zarđalim olucima i bezbojnom krovu tamnice — Dpa kad s večeri zađe, opet će tamnica biti puna leleka i pustinja, a tako su danas ljudi živmuli i ne možete ih prepoznati, Ti, veliko plemenito oko: u tvoje zdravlje ako se spasemo ovih voltova, popićemo sve crmničko i nudoljsko vino! ! kad umremo, prijateljima ćemo ostaviti zavjet da nam ruke ne prekrštaju, već da ih široko otvore, — da nam oči ne zatvaraju, — neka se zjene i ruke pretvore u prah pod tvojim okom! 1 da nas ostave, na nekoj crnogorskoj prisojnoj Wtrani nepokopane, jer smo za života premalo vidjeli tvoga dobra!

Sve je dvorište pusto. Samo poneki dim iz ćoškova vije se bespomoćno, a onda umre uz sive voltove. I glas se ljudi nekako promijenio — čini se da ljudi progovaraju odnekle iz raka. Ovi moji poznanici sada sasvim drugačije govore!

Tražim kakav bilo predmet da se na nečemu zabavi oko. Ali, ništa nema, Okrenem se desno — Milan Pušić sanja o toplini svojih Paštrovića i kuka za vinogradima koji su već treću godinu pušti nema ko da ih obriježe ni njeguje. Sad čovjek misli šta li će roditi na tim nekadašnjim pitomim lozama, — moras da se sva loza razgubala i svakako nešto na njoj raste divlje i gorko. On zna da su svi kočevi

i postale sve drugo samo više ne paštrovićske pitome vinorodne biljke.

· Budala jedna, kuka za lozama! Čemu to plakanje za onim što se može ponovo podići i imati. Ne umije da računa. Ograničen je. I ja bih zaplakao, ali ne za lozama već za njegovom ograničenošću. Toliko proljećča pred njim stoje. U jednom od njih prekopa paštrovićsku zemlju i posadi vinograd, i za tri godine biće toliko roda i dobrog vina. On nikad nije toliko tužan što postepeno kopni ovdje u tamnici, što linja i stari među bajonetima, stražarima i žicama, nego zbog kuće i loza primorskih. I nikako ne umije da sračuna da više vrijedi jedan čas ljudske slobode, jedan slobodan dan uz paštrovićske virove i mirisne pelenove strmeni — nego svi primorski vinogradi! On kuka za nekom oronulom pojatom — suvomeđom koja toliko vrijedi da je čovjek zapali, da nije teško onom komadiću zemlje na kojem je sazidana. Svima nam je dosadio svojim žalbama i sad već ni pred kim nema da oplakuje svoje uboge kapitale. Jedino mu je ostao Mitar Borilović koji je tako dobar i strpljiv i koji ne umije da pobjegne od ove čežnjive seljačke napasti.

Onaj iz. samice, koji već drugi dan živi na bijelom hljebu, ne daje glasa od sebe, niti šta želi, samc po cijeli dan nečim struže po gvozdenim vratima i nikako ne mogu da se domislim šta to zapisuje: ili se, možda, time zabavlja. Kažu da nije ni duvana tražio. Bio je strastven pušač, pa kađ su ga na smrt osudili i duvan mu se ogađio. Taj paradoks mučio me cijeli đan i ko zna đa li bi mu uzorka našli medicina i psihologija. Sjutrašnji pogubljenik kalkad proviri kroz rešetku i moj se pogled nekoliko puta sreo sa njegovim. Ništa nijesam umio progovoriti i u zatvoru sam uočio jednu slabošt živih prema omima koji to sjutra ne mogu biti — nemaju misli ni riječi da razgovaraju sa ljudima osuđenim na smrt. Osuđenik iza rešetke upitao je kako stoji front oko Staljingrađa i čuje li se nešto ili ima neki znak od proleterskih brigada, a onda je prebacio razgovor na vrijeme, na hladnoću koja malaksava, na ljeto koje će doći. Gledam ga i čudim mu se — što se to njega tiče — sjutra će mu zabraniti da gleda sunce, iz ruku će mu promći trnje, ljeto neće dočekati, vojsku neće vidjeti... Pogledam ga još bolje da se osvjedočim nije li to, možđa, poza — ali to ne mogah otkriti u njegovom pogledu i u tom stražar dreknu dvije drske psovke, sebi za poslasticu uz ubilačko stražarčenje. a nama za osjećanje odvratne slabosti i njštavosti. — 0. istruli, popadali i urasli u zemlju, a neke su potoci unijeli u more, loze polegle po stranama, podivljale

—3—

Učini mi se da je sve sunce izgorelo na našem krovu i onako crveno i ugašeno skotrljalo se negdje iza tamnmice.

* * *

Na klincu koji jedva viri iz zida visi taijanska kapa. Ja je uzmem da se zabavim s njom — fo mora neko da je zaboravio od zarobljenika. Pažljivo je pogledavši spazih na njoj dvije zrnobojine. Znači, nije imala sreće da stigne u neki od Musolinijevih muzeja kao ratni trofej. Malena je, kao za djetinju glavu, mora da je trebovao neki sićušni, veseli Sicilijanac, a probušio i nju i njegovu lobanju neki čobanin iz Montenegra... .

Na kažiprstu okrećem kapu i aladim se što kroz njene strane mogu da pročitam zvijezde na tamnom

nebu, Priviđa mi se glava puste kape, glava koju su,

negdje vrane iskljuvale. A sada, zamislite, ja se opravdano radujem što je neki Sicilijanac svojom malenkošću zatvorio neki crnogorski klanac, a kapa ostala sama i pušta da čeka nečiju tuđu glavu.

Rat... rat...

Ta marionetida iz Sicilije jednog je dana postrojena u dvojne redove, prevarena, obučena, a onda motorizovana i upućena da se uči junaštvu po našoj sivoj crnogorskoj goleti. Mislim o njemu. Šta bih drugo radio. Uputili dijete sa mediteranske obale koje se zbunilo i začudilo našim bogazama. Mora da su mu u čevskom kršu otežale »alpinke«, pa kađa se izuo, divlje drače ispod kojih se gnijezde lisice i zmije izranjavale su mu noge — i tađa je počeo da ozbiljno razmišlja o besmislu rata. Najprije se kočoperio da bude viši nego je, i jači nego može biti, ali je ubrzo osjetio da mu je stas premalen u crnogorskoj prirodi po kojoj vječito plaču oblaci i koja je spaljena šarenim munjama. Siromah, psovao je što su ga uputili da stiče ratnu slavu ovdje gdje ništa ne rađa osim gromova, pelena, kiša i snjegova. Da su ga bacili negdje na nekom afričkom frontu imalo je izgleda da postane vojnik, vrati se s međaljom kući i opravda nađu da je i on nešto u ratu značio, ali sve se okrenulo drugačije, kako ne valja i onako kako sićušni Sicilijanac ni u snu nije sanjao. d ı Zamišljam ga kako je dočekao prvu vrnogorsku zimu. Upadao je u snijeg do pojasa i žalosno se smijao svom sopstvenom stasu. Ponekad je, između stražarskih smjena, saniao narandžaste obale Sicilije, a onda mu je gorko bilo pogledati crnu, ledenu crnogorsku noć, začuđen kako je i do sađa ostao živ.

_Okrećem kapicu i igram se s njom vrteći je na kažiprstu desnice i mislim na solđata Sicilijanca kako je bio zbunjen i začuđen... \

Mrak pade i samo kroz svoje mastiljavo fkanje ostavi komad nemirna neba i jeđan proliven meteor nad podmuklim tišinama lovćenskih gora...

Kapu objesih gdje sam je i našao i sinu mi misao — dobro nije stigla u arhivu Musolinijeve političke policije — ko je taj budala da je donese ovdje sa mrtve talijanske glave, sa zrnobojinama.

Sadđa ću početi da brojim zvukove spolja: negdje vjetar jače zamane sa pijevcem na dimnjaku, na kućama susjednim tamnici; negdje stražar ubija dosadu kašljucanjem i diskretnim elegičnim zviždukanjem. Mislim kako se ovdje nikad neće naći sklad za ove južnjačke serenađe — za njine tonove gluva je ova cetinjska akustika. I čemu će to sve u ovoj otrovanoj, zarobljehoj i mračnoj cetinjskoj noći?

Moj drug u tamnici boluje tifus i cijeli dan bunca. Uplašen ovom groznicom koja mi se čini opipljiva, skupljam svoje prnje, hvatam ćošak i pravim granicu između mojih i njegovih vašiju stalnim Dpovlačenjem „kažiprsta preko golog betona. On se Rkatkad okrene na me i gleda me tako ludački da me očima proguta. Psuje me dugo i upomo, krešti kao kreja, a onda zajeca bolom svojih nafaloženih nevolja i suza suzu stiže niz žalosno okorelo lice.

Danas sam uto našao jednu osobitu zabavu: pa nekoliko kapi vođe od našeg oskudnog sleđovanja stavljam na dlan i čovjeku kvasim čelo. Pošto je vode ponestalo, susamičar je počeo da me tuče i sav se pretvorio u jastreba, uzvikujući mi:

„Vode, lopužo, ti si popio i moju vodu!”

Naljutila me je ova njegova psovka; on mi se osvetio za svu pažnju. Tek poslije kad se bolesnik umirio i zaspao neki tihi san — pokajao sam se što sam poželio da čovjek umre. Bio mi je toliko dozlogrdio — čak sam rado zamišljao kako ga iz tamničkog dvoTišta vuče mazga na groblje, ona ista mazga što nam svakog dana donosi hljeb i vodu.

»Oh braćo, pljušti kiša. Potopićemo se. Omnia vatre da se ne potopimo. Ubiti,.. Iščupati, a,. aša, iščupati im.. "VU život iz peta, „Amđa, potrči, vo je rasporio ovcu.

a rogovima nosi komad runa. Sve |.

je pakao, sve je vatra, izgorećemo od vode... Ljudi| ~-

botrčite, pretecite nevolju... Ljudi, vi ste konji... vi nijeste ljudi...« Čovjek dugo bumca, a onda poč-| ne da pjeva. Kasnije zamijemi pjesmu pričom smi-| ješnom i samo za kratko vrijeme zabavnom, a onda |. ubitačno dosadnom. _

Danas poslije podne prviput u zadnjih osam |-

dana moj susamičar prodobrio se, Njegove velike, bo~ |

| : |

lesničke oči gore dobrotom i jedna suza dugo”