Књижевне новине
BTRANA #
Rudi SIU:PE.K
: KNJIŽEVNE. NOVINE
+
Go ZAKONITOSTI |)
x vd } |
BROJ 54
/
EKADENCIJI
GRADJANSKE UMJETNOSTI
Ma stranicama »Književnih novina« i ne samo njih. bilo je u nekoliko navrata govora o tome da naša literatura i umetnost uobpšte
stoji pred rešavanjem mnogobrojnih i Poslavši ovaj rad redakciji »Književni
stvorio je time jedan vrlo zgodam
Womplikovanih estetskih problema.
h novina« njegov pisac, Rudi Supe,
od da se od prostog isticanja takve
potrebe pređe na stvarnu analizu tih problema kroz diskusiju. Redakcija je voljna đa omogući i pozdravila bi takvu diskusiju u »Književnim no-
vinama«.
U posljednjevrijemepojavljuju se nešto češće u našoj književnoj esejistici stavovi jedne emocionalističke estetike kako u odnosu na prošla književna ostvarenja tako i u pogledu našeg vlastitog teorijskog i umjetničkog usmjeravanja. Pojavljuju se, doduše, još u početnim, konfuznim i nedorečenim formulacijama, tako da ne mogu biti predmet jedne kritičke rasprave, ali dovoljno naglašeno i uporno da ih se može uzeti kao simptom jedne kulturne situacije.
Među raznim varijantama idealističke estetike, emocionalistička je bila ona, sve tamo od Schopenhauera i Nietzschea pa preko Bergsona do suvremenog V. Baschn, koja je na planu umjetničkog stvaranja jasno izrazila obrat građanskog idealizma k subjektivizmu i iracionalizmu, za razliku od formalističke ili takozvane „realističke” estetihe (Focillon, Souriou), koja je u duhu.objektivnog idealizma branila autonomni razvitak estetskih „oblika” ili „struktura”, te za razliku od pozitivističke estetike (Delacroix, Alain, Ch. T,alo), koja se je truđila da u skladu sa naučnim otkrićima ispita estetski fenomen u okviru individualne ili društvene egzistencije umjetnika. Nije potrebno posebno naglašavati da prva varijan=ta idealističke estetike, to jest emocionalistička, najvjernije izražava tendencije „građanskog individualizma, oslobađanje stvaralačkog postupka od društvenog determinizma, a umjetničke tvorevine od društvenih kriterija, kao što potonja, pozitivistička· najviše naglašava „upravo ove vrste uvjetovanosti estetskog fenomena, te se po svojoj orijentaciji i najviše približava marksističkom gledanju. Treba li da na osnovu navedene diferencijacije građanske estetike zaključimo kako pojava emocionalističke estetike kod nas znači izvjestan obrat individualizmu, i to indiviđualizmu građanske prirode, koji vidi osiguranje. autononomnosti svojega djelovanja u isticanju nekih iracionalističkih i vitalističkih principa? Pa što bi mogla značiti u našoj kulturnoj situaciji pojava takvog indiviđualizma? Znači 1i ona, zaista, oslobađanje od one bez-ličnosti kojom nam je zaprijetio sovjetski dogmatizam? Jer, nema sumnje, da se elementi jedne emocionalističke estetike i obrat k individualizmu, na iracionalističkoj osnovi (danas se taj iracionalizam pojavljuje naročito u obliku egzistencijalističkog iskušenja!), iskrsli kao reakcija na sovjetski dogmatizam, kao antiteza na vulgarni sociologizam koji u njihovoj estetici briše upravo ono specifično umjetničko i individualno. Ali se postavlja pitanje, da li je, u ovom slučaju, pronađen pravilan put negaciji toga dogmatizma, da li je otRkrivena ona dijalektička negacija koja nas vodi prevlađavanju jedne pojave na liniji teorijskog izrasta, dakle kretanja u naprijed, ili se radi o onoj vrsti antiteze koja nas zadržava na razini jedne učmale historijBke protivrječnosti (sovjetski dogma– tizam — građanski individualizam), i umjesto da nas vodi naprijed, da obogaćuje naše marksističko gledanje,
to ______________________--—-—-- E _— – ZS – –- SA Z C—_i
LIR: CS
-—_— _—__- –-_ — -— —1„5,- ——--—
na njegovom desnom obrazu. Ne može ni da se skotrlja, ni da se osuši, kao da će vječno da zrači. Druge dvije gledaju me iz prikrajka očiju kao izvinjemje za sve ono što sam podnio od ovog čovjeka. Čovjek se nalaktio na prašnjavi kut slamarice, riđu bradu
uhvatio rukom i ispovijeda se:
srozava nas na predmarksističke pozicije? Meni se čini, da nas u našoj sadašnjoj kulturnoj situaciji tendencije k jednoj emocionalističkoj estetici vraćaju na predmarksističke pozicije. Radi se djelimično o jednoj opravdanoj reakciji, ali koja nas vodi krivim putem, potpuno suprotnim, čak i onda alto se radi samo o izvjesnom razmekšanju dogmatičkih mozgova suvišnim stoga, jer marksizam već danas raspolaže dovoljnim teorijskim sredstvima da nam pokaže način „napredovanja naše teoretske misli i na području estetike ili teorije umjetnosti. *
Rekao sam da postoje opravdani razlozi neraspoloženju prema načinu kako sovjetski teoretičari pristupaju i obrađuju estetsku problematiku građanske ili socijalističke umjetnosti. Taj se način redovito obilježuje kao vulgarno sociologistički ,a posljedica je epifenomenalističke primjene teorije odraza u oblasti ideologije. Pojedine pojave u ideologiji, to jest u društvenoj superstrukturi, nastoje se objasniti i ocijeniti gotovo isključivo jednostranom uvjetovanošću od društvene baze, to jest od ekonomskih i političkih faktora, a zanemaruje se međusobni utjecaj pojedinih ideoloških oblasti kao i vlastiti determinizam pojeđinih ideoloških oblika (takozvana „realistička” estetika, koja govori o unutrašnjoj zakonitosti razvitka pojedinih estetskih oblika ili struktura, pretstavlja hipotezu koja uz lake korekture može naći u jednoj marksističkoj estetici svoj raison d'etre!), dok se o utjecaju nadgradnje na bazu govori samo iz poštovanja prema tom opće poznatom dijalektičkom načelu. Odnos baze i nadgradnje shvaća se grubo mehanički tako da se slično kao i u epifenomenalističkoj koncepciji psiho-fizičkog paralelizma, idejne ili svijesne pojave tumače samo kao popratne „pojave, odnosno nad-pojave „epifenomeni, osnovnih materijalnih „fizioloških ili ekonomskih promjena, pri čemu se ekonomski faktori smatraju odlučujućima, ne samo u posljednjoj liniji, nego u sva– koj karici ,u svakoj etapi ideološkog razvitka. To dolazi naročito do izražaja kad se progresivno ili reakcionarno obilježje građanske umjetnosti veže strogo paralelno uz progresivno ili reakcionarno gibanje same buržoaske klase. („Tako je naprimjer, piše Pavlov ,buržoaska umjetnost bila progresivna u epohi, kađ je buržoazija bila isto tako progresivna revolucionarna klasa. No čim je ona kasnije postala reakcionarna, njena se umjetnost isto tako, po nužnosti, pretvorila u reakcionarnu umjetnost.”!) Karakteristično je za tu rečenicu, koja bi trebalo da bude samo najšira, okvirna, po sebi točna sociološka konstatacija, da podvlači strogi para= lelizam izrazom „isto tako”, čime se smisao te konstatacije iskrivljuje u ime „nužnosti? — kakve nužnosti? koja pretpostavlja jedan kruti mehanički odnos baze i nadgradnje.)
1) T. Pavlov, Pitanje estetike kao nauke.
Nije teško ukazati na to da takav strogi paralelizam dovodi do očigiednih kontradikcija. Treba li klasicizam, u koji se odjela Francuska revolucija, ili romantizam, koji je vjerno izražava na umjetničkom planu, smatrati progresivnijom umjetnošću od realizma, koji nastaje kao posljedica razočaranja u ideale buržoaske revolucije, nakon što je buržoazija obračunavajući se sa proletarijatom u Julskoj pmnrevoluciji 1848. pokazala prvi puta otvoreno svoje reakcionar– no lice? Kako objasniti da se tenden-= ciozna socijalna služila ,i još šluži, ekspresionističkim elementima (Majakovski, Piscatorov teatar, Massereel, Picassova „Guernica”, kod nas grupa „Zemlja”, itd.)? Da ovakav paralelizam dovodi do neugodnih kontradikcija primjetili.su i sovjetski teoretičari, te nakon početnih socioloških i historijskih razmatranja redovito uskaču u ghoseološke pozicije, koje osim toga uhidaju izvjesni historijski relativizam i dopuštaju da se istupa normativnije i au– toritativnije ,to jest dogmatskije. Tako se umjetnost ne dijeli više prema tome, da li se veže uz progresivnu ili reakcionarnu klasu, nego prema to-
CATRO
LEB —
sumnjam da ćeš tada imati snage. Svu su nam je popili ovi tamnički zidovi nam je moći vratiti. Pisar nećeš biti, — ko zna koliko si sposoban, a to u krajnjem slučaju nije mnogo ni zanimljivo. Ja bih ti ozbiljno savjetovao da bar
— i neće biti tih vještaka koji će
jedan mjesec budeš u mojoj profesiji.«
„Udavio sam te, umorio, psovao, ponizio: Je i da
sam bio poludio? A šta — fi se nijesi razbolio kao ja?
Ponekad je zaista čovjek ružno stvorenje. Mora da | sam plakao. Sramota, zar ne?... E, brate moj...” Nasta mala stanka, njemu presahnuše sve riječi, a ja već tri dana ne umijem ništa da kažem.
On opet poče:
potrebne. i
dobri!
„A, je li, pravo reci, da si poželio da umrem. Pa možda bi bilo i bolje: ovdje je tako malo prostora i za jedan život... aRzbolio sam i ovo malo vazduha, i ovo malo hladna zida. Sve su rešetke zarđale od moje bolesti i od majih nevolja. Vazduh sam ti razbolio, brate moj! Sve sam sanjao: znam, neko mi ukrao oči, a ja trčim za njim i tražim da mi ih natrag vrati. Šta ću bez očiju! Onaj se naljuti pa mi i noge ponese i ja ostah sam i bešpomoćan bez očiju i bez nogu, kao nešto neobično i ukleto. Kada sam se osvijestio — popipao sam samog sebe i opazio da imam noge, samo je, brate, ova naša tamnica uvijek mračna i nijesam bio uvijek siguran za oči. I noge, čini se, da u njoj nijesu
„Vidi kako se ponašaju bližnji — čak su nam i „zrak oteli. Toliko zraka ima na svijete — mjera naših gladnih misli ne može ga izmjeriti — a nama su eto, sve oteli. I sunce ispari mora i rijeke, a oni ne daju ni njegova rosa da opere naše zjene. Šta ćeš da radiš kad iziđeš iz zatvora? Brate moj, ako se ikada dohvatim moga slobodnog Montenegra i upitaju me kakav zanat najviše volim — bez predomišljenja ću reći: „Moram malo da budem dželat!” Ništa to ne mari. Ubijati brate, na vrijeme ,a ne dozvoliti da te ubiju. Najgore je biti ratna tetka — kakav sam ja bio. Je li da smo premnogo sitni i bijedni! Pogledaj.šta rade sa kanarincima. Naprave im tanane kaveze, u njima podignu tetive i oni se šećkraju tamo-amo. Objese im kuće kad je hladno negdje prema suncu,.a vođe i vazduha imaju i na pretek. Gospoda prema nama... A nas prvo izmuče, pa nas poslije ubiju, I fo samo zato, brate moj, što smo
i »A je li boga ti, ti mi ne reče šta želiš biti po| alije rata? (Da, samo u tom slučaju ako ti čapricu ne | osuše?). Šta ti misliš o ovom mom zanatu? Ako mi:6liš da postaneš kosač ili drvosječa, za te poslove
je sve ovo naše
I moj je
„Znaš,
kazalo:
kući...!«
rio kapke na reše
prisjelo — mir i zuvske lave — pos tifusar izmilio na sunce i promijenio odluku o svojoj profesiji. Šta ga je.to danas prodobrilo? Ili ovaj komad sunca, ili onaj naivan razg0Ovor između njega i njegovog djeteta što mu pruža hljeb kroz rešetku na tamničkim vratima, ili ona to-. plina na licu neprijateljskog vojnika Napolitanca? Možda je i jedno i drugo i treće, — tek me on zove i kazuje mi tiho kao da saopštava neku tajnu koju treba dobro sakriti: + ipak neću da misliš: ja računam da krvnicima ogadi! (Doduše, ruku bilo bi plemenito, ali sam se odlučio da to nekome drugome prepustim)”.
Cijelih deset dana tifusar je živio od posjete svoga sina i bezbroj puta ispričao ono što mu je dijete
„Pruža slabe ručice kroz rešetke i posijaćemo pšenicu u Vinodo...
* * *
Danas je zavladala svečanošt našim tamničkim dvorištem: jedan karabinijer Napolitanac čitavi dan dežurao je i pustio nas čak. do dvorišne kapije i otvo tkastim vratima. Čudđili smo se kako smo zaboravili na izgled periferiskih ulica. Ljudi mimoilaze našu kuću i bogobojažljivo skreću poglede, šaraju očima po rešetkama i žicama, u mimohodu koraci su im nešpretni i nesigurni, hlade se od ove kuće koja umjesto prozora na ulice i periferiju gleda
'| tammim, muklim zidovima svojom sleđenom strogošću.
Napolitanac šećka između nas, obazre se da ne prođe maršal karabinijera i stalo mu je do toga da bude dobar, Očima, mislima i pokretima kazuje kako tamnovanje besmisao i kako mu je to dežuranje, u kom je proveo tri dijela vijeka, sasvim sunčani Napulj i malo mirisa Ve-
tale su mu jedine želje.
buđem «dželat! Šta i ta profesija čak i velikim i moje dželatstvo u neku
kaže: »Tata. Tata, brzo dođi
Već deset dana čak i kad spava njegov vid ne napušta one slike kako dijete poseže rukom za rešetku i majka briše suze i ne umije ništa da kaže mužu, i kako joj je žao kad je stražar zatvorio kapke na vratima što još nije li to zadnje viđenje... ; | »Tako tanak hljeb donijela... Ta moja žena nije
jednom ne ugrabi da ga vidi, jer
umjetnost uveliko ,
eee. eegee
A. Prijić: DOBROTA KOD KO
me da li se odnosi objektivno, odnosno realistički, ili subjektivno, odnosno ne-~realistički ili roinantićki, prema stvarnosti ,te se realijtjc&u Umyjetnost ve.e uz materijalističko gledanje, a ne-realistička ili romantička uz idealističko gloeomnje. Iz čega bi morali izvući zaključak da, budući da je materijalizam definitivna tekovina naučne spoznaje, a on to sva– kako jeste, da će i realistička umjetnost biti definitivni, konačni ili vječni stil izražavanja naprednog čovječanstva. A tko nam to garantira? Ako se danas progresivna umjetnost izražava pnrealistički, zašto bi se ona morala tako izražavati i u budućnosti? I još nešto, zašto bismo mi vjerovali da za našu umjetnost mora vrijediti ono što Rozental traži od sovjetske umjetnosti, kad kaže da se ona ne može „koristiti (7) dekadentnom umjetnošću formalizma i naturalizma”??) Meni se, naprotiv „čini da se suvremena dekorativna umjetnost može savršeno „koristiti” formalističkom apstraktnom umjetnošću, na 'Što ću se, uostalom, još vratiti.
#) M. Rozental, Pitanje sovjetske naučne estetike. ||
gara, Hed
TORA (LINOREZ)
' storijskom
nje odredio
Vulgarni sociologizam, koji isključuje razumijevanje speciličnog razvitka pojedinih ideoloskih obiika, s jedne strane, ahistoricizam, koji na osnovi čisto gnoseoloških suprotnosti, dakle, metafizičkih „nastoji ovjekovječiti pojedine izražajne i misaone oblike, s druge strane, to su posljedice epifenomenalističkog primjenjivanja teorije odraza.
A što treba tome suprotstaviti? Da li neku emocionalističku estetiku, koja također polazi od gnoseoloskih spekulacija sub specie aeternitatis? Naravno, ne. Treba potsjetiti da jedna ideološka pojava nije jednoštrano uvjetovana ili određena u svojem hitrajanju, već višestruko, polideterministički, i da jedan od Oosnovnih faktora koji određuje njezinu specifičnost je čovjek sam, čovjek sa svojom psihofizičkom konstitucijom. Plehanov je, doduše, na jednom mjestu upozorio da prema Marksovom i Mngeuovom poimanju odnosa baze i nadgradnje treba između ova dva sloja uklopiti „psinoiogiju društvenog čovjeka”, ali sam nije ništa uradio da bi objasnio ili potaprirodu te „psihologije društvenog čovjeka”, iako se Marks njome prilično bavio u svojim ranijim spisima.
Da bi analiza jedne ideološke pojave bila potpuna sa marksističkog stanovišta potrebno je da ona sadrži tri determinističike perspektive: sociološku ili historijsku (utjecaj ekonomskih i političkih faktora na ideologiju), antropološku ili psihološku u najširem vidu (odnosi ideja i ljudskih potreba u smislu teorije otuđenja) i specifični determenizam razvitka obli ka pojedine oblasti (utjecaj oblika, ideja ili struktura jedne na druge po zakonima kontinuiteta, tradicije i metamorfoze).
Potrebu takvog gledanja pokušat ćemo pokazati na primjeru dekađencije buržoaske umjetnosti, a da se pri tome ne zadržavamo na metodološkim rasuđivanjima, čija važnost U ovakvim člancima ne može potisnuti utisak suhoparnosti.
*
Tako nam se razvitak građanske Umjetnosti u poslednjih stotinu godina čini neobično 'bujan, raznolik i protivrječan, ipak se ne možemo oteti utisku da se radi o jednoj dubokoj unutarnjoj zakonitosti razvitka, koja tom prividnom haosu od raznolikosti osigurava kontinuitet i dijalektički smisao. Stoga se ne bih složio sa tvrđenjem M. Đilasa da je „eklektizam „idejna” osnova ove (buržoaske) dekadencije”?)) u ideologiji uopće, pa prema tome i u umjetnosti. Bklektizam ne može biti „idejna” osnova nikakvog razvoja, koji pokazuje neku posebnu unutarnju zakonitost, bez obzira na prirodu i kvalitet ideja, jer eklektizam znači uvijek kombiniranje bilo raznolikih ideologija bilo raznorodnih postavaka jedne iste ideologije. Eklektizma nalazimo podosta kako u uzlaznoj tako i u silaznoj fazi buržoaske ideologije, i on ima neku vezu sa idejnom suštinom buržoaske ideologije, ali on ne izražava u cjclini tu suštinu. Ei.klektizam, kao i svaka druga vrsta idejnog hermafroditizma, ostaje sterilan, đok je buržoaska ideologija veoma plodna „čak i u svojoj dekadentnoj fazi .
Idejne osnove buržoaske dekadencije treba tražiti u nekim drugim mot.entima, čiji će osnovni karakter bi-
{==
nizašta! Pogledaj, možeš kroza nj zvijezde da prebro-
još” — ljuti se moj samičar. „Šta bi htio: sa tanke zemlje bude tanak!«
Tamnički režim popušta uporedo sa zimom. Karabinijeri vole da izmaknu i marša] već ne dolazi. i Možda je dobro što čovjek nikad nije zadovoljan — sve bi stalo, umrlo „izgubilo se,
besmisleno. * * *
Prijatelj moj Uroš Marić cijelu zimu mislio je na malo tijesne crnogorske slobode. On je čovjek sa željama skromnim i jednostavnim: puška, jedni gume-
ni opanci i po koja noćna bitka.
Stalno se žalio na bol reumatičnih kostiju i pričao o cerovom žaru koji izvlači sve bolesti iz tijela, a sad je, kad je režim popustio i tamničke zidove razgrijalo đurđevdansko sunce, postao toliko dosadan i zao samom sebi, a meni još više.
Kođ kuće je ostavio ženu koju još, takoreći, nije ni upoznao ,i sad mu se otvorile školjke srca i po dva dana ljubomora mu ne da da zaspi: priviđaju mu se supamici i progone ga ružni otelovski snovi. Po cijeli dan sjedi na trupini pri ziđu i pokušava da opameti samog sebe, svađa se sa svojim mislima i slutnjama, iz svojih sopstvenih grudi ·i čudi se svojoj &labosti koju ne može da savlada.
U jednoj bici sa uštašama postao je vještak da bije s hladnim oružjem, jedanput je preživeo petodnevni štrajk glađu, na leđima nosi sajoš, sve crnogorske ceste pamte njegove potucačke stope, — uopšte nekako samog sebe ubraja u poznatije partizanske junake, — a sad je slabiji pred ovom poganom mišlju koja se zove ljubomora i koja je 6as om, partizan, pred njom je slabiji od latice vilina konjica pred je-
čuje neke daleke uzdahe
gove od tamničkih prostirača i
strašno suprotne riječi;
senjim vjetrom. Šta li sad rađi?... su isprošivali
gaju za travo!
zlenosti i seljački naivnosti.
mora i hljeb da
postalo prazno i
olako, kao san,
tavljena od dvije
nijeg: se otopio, kaćuni livade i pasišta, zelenilo prošaralo predjele zavičajne. Ona sama, mlada, bez zaštite, bez snage da se brani, da se snađe. Možda sada, dok on ovo razmišlja, sjedi pri prisoju, a oko nje ovce traOna u dalekim daljinama ne um!Je ni da zamisli kako ja izgledam, ne zna šta znače rešetke, ni šta znače ove kuće bez prozora ~— sve je to njoj sakriveno i zastrto tamnom zavjesom bezaNije imala vremena da pozna bol ni radost, Našla se djetinjasta pred zagonetkom rata' stala kao iznenađena košuta opkoljena lovcima. I sve se pretvorilo u jed pred kojim, ama baš nikako, neće moći odoljeti!
an znak pitanja
joj ogrubjeli i
otrovne misli.
Njegove pohlepne oči a njene crne kose, na lice, na obline na pokrete vitkih ruku... ruke su zaboravile na zagrljaje... grljaji su ostali negdje ispod dalekih tama sjećanja. Javljaju se u mislima kao divne burme, kao polomljeni oreoli na poodmaklom i zaboravljenom putu života. A ona sađa ajka ovce, vabi nemirne životinje za sobom, a njen ženski glas odzvanja u njegovom srcu kao pjesma, pokreće ga i snaži. i dolinom huče vjetrovi, prskaju pupoljci pred očima i gore zvone, plaču, mole muklim bolom...
Možda je sada sve svršeno: ko to zna — sigurno da u njegovim rukama cepti kao usamljen vlat na vjetru, u njenim zavodnički lik i dvije otrovne suze, kao dva izgubljena dragulja, popiće mrtva zemlja. Ruke drhte slabe i nemoćne i njeno vitko tijelo skuplja se kao zateg-
ljeća padaju n
njenih bedara,
Ruke...
nuta tetiva.
Uroš Marić,
„____ -____----c- (WT FTT—-=s- -—
Ona sjedi, pređe, ili meni bplete čarape, prsti su pomodreli od kasne studeni, pjesme lice je svelo i izgubilo jarke boje. A tamo iza džbuna možda joj neki »lovac« srce vreba i pokušava da joj ga probudi, đa s njega smijehom lukavstvom muškog učmalosti i robovanja. šlja kako da joj priđe, šta da joj kaže vježbajući svoje
je zaboravila —
ti izražen upravo u tome Što ih nala=" zimo u svakoj fazi, u svakom pojedinom /7gumjetničkom pravcu iako u drugom obliku. Koji bi to bili momenti ili, drugim riječima „ideološke pokretne sile?
U prvom redu, naročita priroda buržoaskog individualizma. Taj individualizam počiva na dvostrukom karakteru čovjekagrađanina koji, uzet u cjelini, pojavljuje se kao homo duplex, podvostru= čeni čovjek, to jest kao čovjek sa „javnom”, „pbolitičkom” ili „državnič“ kom sviješću”, u kojoj idealizira svoje društveno biće, i kao čovjek sa „privatnom sviješću”, u kojoj izražaVa SVOJ rezervirani stav proma zajednici i državi, svoje sebično, privatno= vlasničko postojanje. Svoje društveno biće — državu, narod, domovinu ·on idealizira i ocjenjuje još čisto apstraktnim i formalnim kriterijima (Deklaracija o pravima čovjeka), dok se u poglcelu svog individualnog, privatnog postojanja nalazi na čvrstoma tlu materijalnih i ekonomskih interesa. Marks je podvukao tu protivrječnost kad kaže da je u građanskoj revoluciji „savršenstvom idealizma države postignuto u isti mah i savr= šenstvo „materijalizma „građanskog društva”, jer idealizacija formalnih demokratskih prava nije oslobodila
građanina od njegove sebične, privat~ ·
no-vlasničke prirode, nije ga oslobo= dila od kapitalističkog vlasništva, nego mu je naprotiv dala punu „slobodu vlasništva”, pa ga tako nije oslo=bodila niti njegove usamljenosti, već mu je samo dala slobodu da odredi sam prirodu svoje usamljenosti. U tome je, rekli bismo, protestanisko obilježje buržoaskog koje je došlo do punog izražaja upravo u romantici.
Čitav građanski individualizam iscrpljivat će se u načinima kako da odredi svoju usamljenost u odnosu na idealiziranu zajednicu, koja će uostalom preživjeti razne metamorfoze na estetskom planu kao „apsolutno lijepo” ili prosto „ apsolutno”, kao „čisti sentimenat” ili „životno intenzivno”, kao „nesvijesno” ili „nadstvarno“, a da pri tome ne napusti ni jednog časa tlo sebične, izolirane egzistencije u okviru svoje „privatne svijesti” koju će izjednačiti sa „siobodnom svijesti” i „slobodnom voljom“ uopće. Od Kierkegaardove pobune protiv Hegelovog „„objektivnog duha”, od Stirnerove apoteoze postojanja „Jedinoga”, od Nietzscheove tvrdnje da „tamo gdje prestaje država, počinje carstvo slobode” pa do suvremenog egzistencijalističkog poricanja historijskog determinizma malograđanski anarhizam stojao je uvijek u latentnoj ili otvorenoj protivrječnosti sa svojom idealiziranom zajednicom, i njegove idejne reakcije izražavale su to tim jasnije što je njegova jdejna.proizvodnja, po načelu podjela rada i interesa, bila udaljenija od same pravno-političke strukture drušiva i advokature te strukture.
U romantičnoj patetici dolazi do izražaja njegovo povjerljvo i zanosno uzdizanje od razine izoOlirane, materijalne, lične egzistencije do razine idcalizirane zajednice, sa kojom se slobodno i širokogrudno izjednačuie, ali da pritom ne prekorači subjektivni okvir takvog stapanja. Kada ga je, međutim, lično jskustvo upozorilo o raskoraku idcalizira~
(Nastavak na petoj strani)
=" =
pretvaranja okopni snijeg Vreba je kroz granje i 6emi-
kroz zeleno tkanje pro-
i za-
Vode grgolje 1
zenicama ogleda se njegov strašan
Sad opet sjede jedno pored drugoga, a njena ruka miruje u njegovoj, hladnoj kao zmijina košulja, č on joj sigurno nagovještava kako se ja nikada viš neću vratiti, da su mi čak i stope umrle po zavičajnoj zemlji — ništa neče ostati osim neka daleka i blijeda sjećanja i jedan pust grob na kome neče biti ni znaka ni trave. | }
A ona je tako mlađa, kap rose u nemirnom oku proljeća, uostalom ni ta mladost ništa ne znači naiđe pa prođe. Mladost treba venuti je kako je to mene zapalo. Žena gleda negdje u neku proizvoljjnu tačku, u njoj ratuju strast i ljubav prema njemu, mladost, ta nemirna ženska mladost vodi je u iskušenje i sva je postala nježna i slaba. On sada stavlja njgove muške ruke između njenih dojki, a tamna, mirisna sjenka, što tek nekoliko godina živi među njima, pada po tim pohlepnim, strvinarskim rukama. A on je ovdje umoran od zidova i lanaca, zaboravljeni broj na spisku robijaša!
Možda se otima, kune, plače i drhti. Ili joj je stid pao po licu, a od mnogo stida lice gubi ljepotu i ljepota će proći prije nego se on vrati.
Da se zaboravi sve to, da odagna te misli — htio bi, i kad mu to uspije, one se opet skoro vidljivo
proživjeti, a ne pro-
individualizma, .