Књижевне новине

BROJ 54

ne i stvarne slike društva, dolazi do povlačenja njegove simpatičke ekspanzije i odmah jače iskaču sve latenine suproinosti između ideala i stvarnosti te unutar stvarnosti same. Beaudelairova teorija O „dvostrukom gastavu” ljepote i svake stvari, lijepe i ružne, niske i uzvišene, trenutačne i vječne, o umjetničkom doživljaju kao nečem ne više harmoničnom, nego manihejski protuslovnom, antagonistički raspetom između rugobe i ljepote, o životu kao uživanju i ispaštanja — „užas od života, zanos pred životom” —, samo će odražavati onu dvostrukost koja se neumoljivo provlači kroz čitavu buržoasku stvarnost: bogatstvo i bijeda, luksuz i prostitucija, tehnika i priroda, duh i materija, itd., a te protuslovnosti ne postaju predmet stvarne di{alektičke analize, nego samo povoA da :se pokaže opravdanost jedne nadprirodne, metafizičke i spiritualizira= ne stvarnosti.

Zašto su rješenja „građanskog a narho-individualističkog revolta na društvenom planu nužno spiritualistička? Zato što je polazna točka tog revolta idealizirana, dakle subjektivirana, društvena zajednica, pa kad je u romantičkom revoltu nju porekao — parnasovska i simbolistička reakcija u penziji —, to jest potisnuo u svoju potsvijest ,ona ga kao svi loše pokopani mrtVaci pohađa u obliku duhovne, spiritualizirane prilike. Nije potrebno isticati da su pojedini pravci dekadencije u svojoj dubini mistički namjereni — sjetimo se samo one Bretonove izjave o „pokretaču” nadrealističke djelatnosti, OJI vođi onoj „točki duha, gdje se život i smrt ,stvarno i imaginarno, prošlost i budućnost ,visoko i nisko više ne zamjećuju kao protivrječnosti”! —; a ako stvazno ne svršavaju u misticizmu u jednoj čisto pasivnoj, kontemplaciji izvjesne „točke duha”, onda to treba pripisati dinamičkoj prirodi industrijske civilizacije ,koja ne podnosi takva rješenja, iako nameće takve tendencije u uvjetima kapitalističkog društva. Tu se susrećemo sa drugim momentom zakonitosti buržoaske dekadencije u umjetnosti. On stoji u izvjesnoj suprotnosti sa prvim. Radi seo sensimonističkom, aktivističkom, industrijskom ili mašinskom obilježju građanske kulture. Zahvaljujući stalnom napretku prirodnih nauka i tehnike građanin se ne može više odreći vje= rovanja, da je čovjek sposoban preobraziti prirodu u svoju korist, pa čak i onda kad i usvaja filozofijsku kritiku tehnike i mašinizacije (Ruskin, Bergson, Berđajev) on se ne može osloboditi pretjerane brige u pogledu „tehnike” vlastitog misaonog i estetskog izražavanja. Tako se u fiJozofiji interes sve više usredotočuje oko metoda i funkcija, oko „mišljenja” na račun „mišljenoga”, oko postupaka spoznavanja uz zapostavljanje predmeta spoznaje u cjelini novo-kantovci, novo-hegelijanci, novo-pozivitisti —, dok se u umjetno=

·sti sve više obraća pažnja stvaralač=

kom postupku, formi i konstrukciji, svijesnom traženju „pravila koja uvijek uspijevaju” (Valery). Estets ki konstruktivizam, koji dolazi do izražaja kod simbolista, ekspre= sionista, nadrealista, apstraktne umjetnosti, itd., neposredno je inspiriran naukom i tehnikom, i to upravo u onom obliku koji prevladava u kapitalističkom , društvu, to jest kao protivrječnost između sve veće racionalnosti samog procesa proizvodnje, s jedne strane, i stihijske, iracional– ne podjele i upotrebe proizvodnje, S druge strane.

Konstruktivizam je razlog sklonosti eksperimentiranju sa izražajnim sredstvima, „analizi umjetničke materije i hiperintelektualizmu u izgradnju umjetničkog djela. („Volio bih neizmjerno više da napišem sa punom sviješću i potpuno lucidno nešto slabo, nego da rodim zahvaljujući

nekom transu i izvan sebe samoga

geveeaveeeee eee. afesegeoovyeebeopegooBepeeee6 BBB

najljepše remek-djelo”, Valćry). Konstruktivizam, u kojemu dolazi do izražaja racionalistička narav industrijske civilizacije, nalazi se u stalnoj suprotnosti sa. emocionalizmom, sa tendencijama ka sentimentalnom predavanju čovjeka predmetu, pa i sa težnjom utapljanja stvaralačke ličnosti u estetski idđealiziranoj stvarnosti. Tu suprotnost nalazimo u svim etapama umjetničke dekadencije. Na primjer, u simbolizmu između Verlainovog muzikalizma i Mallarmćovog sintetizma (u slikarstvu impresionisti i Cezanne, u muzici Debussy i G. Faurć), a nalazimo ga i u nadrealizmu između automatizma slika ili pisma i proizvoljnosti konstrukcije (od dadaista do Dalijeve „paranoidnokritičke metode”, u apstraktnom slikarstvu između „orfizma” boja kod Delaunaya ili u „zvučnim simionijama” boja i mehaničkog konstruktivizma Picabie kod Kandinskoga). Uvijek se radi o sukobu između težnje za mističkim rasplinjavanjem vlastite ličnosti i individualističke potvrde vlastite stvaralačke slobode. Značajno je, međutim, jedno: da se te suprotnosti odvijaju u svakoj etapi u sve apstraktnijim formalističnijim odnosima subjekta i predmeta. To je posljedica dehumanizacije, potiskivanja društvenog sadržaja čovjeka, s jedne strane; u duhu Bluar=dovog postulata: „Treba oduzeti osjetljivost svijetu!”, i analitičkog rastvaranja predmeta, koji se najprije pretvara u subjektivni utisak („Treba crtati ne predmet, nego učinak predmeta na nas”, Mallarmć), a zatim još samo u reminiscenciju na taj utisak, (automatizam slika kod nadrealista) što pokazuje razvitak od impre= sionizma do nadrealizma i apstraktne umjetnosti. .

Taj razvitak ka sve apstraktnijim i subjektivnijim elementima umjetničkog izražavanja vodi nužno do negacije ličnosti, do iščezavanja personalnog obilježja umjetničkog djela, do gubitka individualiziranih stilističkih svojstava umjetničkog izraza. Tu se susrećemo sa trećim osnovnim momentom dekadencije buržoaske umjetnosti.

„Svi su ljudi rođeni originalni, zašto umiru kao kopije?”, postavio je pitanje pjesnik Young. Težnja za ori-

Ljubo Belogaski: PREDEO

ginalnošću postala je prava opsesija u građanskoj umjetnosti i došla u fazi dekadencije do vrhunca i do ne= minovne negacije. Ta težnja proizlazi iz prirode samog kapitalističkog kulturnog tržišta, ako nam se dozvoli ovaj izraz, koje se ne pojavljuje sa već utvrđenim ukusom i kulturnim navikama. Živofini stil buržoazije je upravo negacija svakog trajnijeg stila, i on se svodi na bpublicitet, reklamu, efekat, trenutačni uspjeh, opsjenu. Umjetnik ne dobiva narudžbu u skladu sa već utvrđenim sadržajem i tome primjerenim načinom izražavanja, on je pozvan da sam uobličuje, stvara ukus toga tržišta, da stvori stil da bi prođao svoje djelo. On je prisiljen da se na njemu pojavljuje uvijek sa novim, „revolucionarnim” ili senzacionalnim proizvodima, da bi izazvao pažnju. To ne treba shvatiti doslovno. Kao sve druge stvari tako se spiritualizira i kapitalističko tržište, koje se pojavljuje u svijesti umjeinika kao „duh vremena”, kao strah da ne zaostane za „općim napretkom”, da ne postane staromo= dan, odnosno da se njegovo vlastito iznašašće ne pokaže kao plod već zastarjelih idejnih premisa. U težnji za originalnošću, u kojoj vidi osim toga, a to je u ovom slučaju odlučio, očitovanje svoje stvaralačke · samostalnosti i: duhovne slobode, upravo kao reakcija na razna robovanja.u buržoaskom društvu, on će biti bačen u vrziho kolo eksperimentiranja sa izražajnim sredstvima, koja ne mogu iz gore navedenih razloga da idu drugim putem nego putem sve većeg subjektivizma i formalizma (formalizam, naravno ,ne isključuje eksperimentiranje sa formama, to jest invencioznost). A kuda će ga dovesti njegova stihijska težnja za originalnošću? O tome nam rječito govori sam nadrealizam: do automatizma slika, do čisto pasivnog odnosa stvaralačke ličnosti prema igri mašte. Beznačajnost individualnosti u nadrealizmu počinju isticati već i sami nadrealisti, jer je individualna svijest samo slučajna posuđa kroz koju se slijeva rijeka slika jedne „nad-svijesti”, i dosljedno s time Max Jacob će reći da je „ličnost trajna zabluda,” a Breton da je „ja u nadrealizmu omrznutije no bilo gdje drugdje”. Isto tako predstavnici

aeeeveebbeebeeRPEE ITOOIIOIOUIOIIIIIIOIIIIUIIIIU

POLL TTL TT TOT IO. IO OI III TOI III]

apstraktnog slikarstva, koji takođe brane spiritualnost svojih nastojanja („Volim svaki oblik koji je nužno proizašao iz duha i koji je stvoren od duha, kao što mrzim svaki koji to nije”, Kandinski), koji će sa odvrat= nošću govoriti o degradaciji likovnog izražavanja u realizmu uslijed imitacije vanjskih predmeta, doći će također na pozicije jedne bezlične, impersonalne umjetnosti, u kojoj će imitirati ne doduše vanjske predmete, nego vlastite kombinacije apstraktnih elemenata, boja linija i oblika. I sami će isticati impersonal-

ni karakter svojega slikarstva (Mon=

drijan ,Duchamps), u što se nije teško osvjedočiti kad čovjek prođe pogledom nekoliko tisuća apstraktnih platna! Naprijed navedemo Youngovo pitanje treba primijeniti na čitavu dekadenciju građanske umjetnosti.

Očito je, da se dekadencija građanske umjetnosti odvija u smislu postepene dđehumanizacije potiskivanjem idejnog sadržaja ,a sve izrazitijim isticanjem subjektivnih i ira= cionalnih elemenata u našoj doživljajnosti, ali je značajno za njeno udaljavanje od objektivne stvarnosti da svakim pomakom prema subjektivnosti ističe kao kompenzaciju jedan „emotivniji, nagonski ali intenzioni i neposredni odnos prema životu, tako da ne svršava u mistidiprmu: "Isto tako zadržavanje i briga oko formalnih problema he vođi do čistog manirizma, jer forma kao takva postaje predmet istraživanja, nosilac nemira, sve dok se njene unuitrašnje mogućnosti ne iscrpe. A to iscrpljenje odigrava se tako da težnja za originalnošću, za novim, za revolucioniranjem izraza, svršava 'u dekorativnosti, u bezličnosti, u obliku jedne opće osjetljivosti i adekvatnog izražavanja te osjetljivosti u odnosu prema „predmetima uopće” u njihovom praktičnom, utilitarnom i funkcionalnom vidu.

Navedeni idejni momenti određuju opći pravac razvitka buržoaske dekadencije u ideologiji uopće, ali oni nam još ne objašnjavaju na koji način se vrše one promjene u ideološkim oblicima, u umjetničkim pravcima koje možemo slijediti iz iedne etape u drugu. Te promjene možemo objasniti, po mojem mišlje-

nju, utjecajem „samih izmijenjenih odnosa među psihološkim funkcijama našeg doživljavanja i utjecajem same materije, odnosno estetskog predmeta sa njegovom već zatečenom strukturom. „Osnova za tumačenje prve vrste utjecaja nalazi seu marksističkom nja čovjeka, primijenjenom na uži plan umjetničkog stvaranja.

Kod svake značajnije promjene umjetničkog izražavanja, kod pojave drugog stila, nalazimo kod stvaraoca neke promjene u odnosu prema stvarnosti, u njegovom umovanju i osjećanju. Kod svake izmjene izraza možemo otkriti kako je nešto subjektivirao, preuzeo od stvarnosti i pretvorio u svoju subjektivnu viziju, a nešto opet od svoje doživljajnosti prenio na stvarnost i đao mu objektivni značaj. Taj proces subjektivizacije i objektivizacije odigrava se dijelom u svjjesnom, a dijelom u nesvijesnom obliku, pa je i odnos. svijesti i potsvijesti u svakoj etapi drugojačiji. Tako, na primjer, romantik objektivira, idealizirajući ga, u državi, u narodu ili čovječanstvu svoje društveno biće i vidi u njemu stvarno društvo, dok ga, naprotiv, simbolista subjektivira, potiskujući ga u potsvijest, gledajući društvo onakvo kakvo jest, po sebi sebično i nečovječno, ali ga u potsvijesti pretvara (to je mehanizam premještanja sadržaja u potsvijesti pored sačuvanih ideo-afektivnih stavova) u nostalgiju, u senzualni odnos prema prirodi, u muzikalizam, u težnju utapanja svoje individualnosti u jednom “„nesvijesnom više orgastičkom stanju. Muzikalizam (sentimentalizam ili infinitizam, težnja nedovršenosti izraza) kod simboliste izražava istu težnju koju kod romantika izražava „patetički zanos, samo što prvi u jednom čisto subjektivnom kvalitetu, u zornosti (plastičnosti slika, sinestezijama, nijansama, glazbi) misli naći nađoknadđu za ono što je izgubio od drugoga, naime humanistički sadržaj građanske ideologije, odnosno onaj idealizirani vid društvenog bića. Jasno je, da subjektivni kvaliteti našeg zamjećivanja postaju istovremeno nešto objektivnije, izraz neposrednijeg odnosa sa nečim „van-subjektivnim ili nadsubjektivnim, tako da odbijanje stvarnosti u njenom humanom vidu znači istovremeno jače prijanjanje uz stvarnost u jednom vitalnijem „iracionalnijem vidu. Nietzsche, izvrstan psiholog buržoaske dekađencije, opazio je đa je idejni sadržaj simbolistič-= kog senzualizma onaj skepticizam, koji „prezire i grli u isti mah; pokapa i čuva u posjeđu; ne vjeruje ali i ne luta; daje opasnu slobodu duhu, ali učvršćuje srce”.

Potsvijest dobiva na težini, što se očituje u prvom ređu u cijepanju racionalnosti i emocionalnosti, a dolazi do izražaja naročito u nadrealizmu kao antiteza intelektualnog konstruktivizma i imaginativnog „automatizma, čiji senzorni kvaliteti dobivaju značenje prodora jedne nad-stvarnosti u našu svijest, dakle predstavljaju krajnji oblik objektivizacije čisto subjektivnih procesa. Otuda ta umjetnost ističe magični i mistični odnos prema stvarnosti. Istovremeno ona negira lični, personalni karakter izvora subjektivnih slika, što znači i negaciju, kao što smo vidjeli, originalnosti ličnog stvaranja.

Utjecaj već zatečenih estetskih struktura na promjenu izraza možemo vidjeti kod pojave svih novih stilova, tako kod prelaza iz impresionizma u neo-impresionizam, gdje pod utjecajem naučne analize odnosa komplementarnih boja i zakona pigmentarne fuzije boja dolazi do Rkonstruktivističke modifikacije impresionističkog stila. Drugi primjer možemo vidjeti upravo kod simbolističkog konstruktivizma, gdje se najprije ističu odnosi suprotnih čuvstava, „crnih” i „bijelih” slika (Mallarm6), toplih i hladnih tonova, a tada se sa ekspresionizmom otkriva princip disparatnosti slika (De TLautrćamont, Apollinaire).

shvaćanju otuđe-

1

Kod ovih promjena trebalo bi, naravno, govoriti o nekim fun kcionalnim promjenama koje se odigravaju s obzirom na odnos stvaralačkih motiva prema značaju, rezultatu, objektivnom smislu umjetničkog izraza. Nedavno sam izložio da do

· takve funkciohalne promjene dolazi

kod metamorfoze nadrealističkog fantastičkog, kao htijenja skrajnje sub-

jektivnom odnosu prema stvarnosti, u–

dekorativno, u banalno. Taj obrat dekorativnome, što ga nalazimo u li'kovnim umjetnostima sa očitim priklonom arhitekturi, nemoguć je u po eziji, jer vodi u besmisleno, kao što to pokazuje apstraktna poezija letrista! Apstraktna umjetnost, prestaje biti izraz jednog skrajnje subjektivnog odnosa prema stvarnosti, nego kao izraza jedne opće, „dekorativne

osjetljivosti čovjeka visoko racionali-

zirane tehničke dobi, koji je naviknuo promatrati stvari u presjecima,

planovima, elementima, logičkim i jasnim odnosima, u njihovoj funkcionalnoj razgovijetnosti, ukratko u

povezanosti smišljenog, korisnog i Udobnog sa lijepim”.1) To nas upozorava da se prema pitanju dekadencije ne odnosimo jednostrano (sjetimo se Rozentalove postavke da od nje ne možemo imati nikakve „lkoristi”!), jer vidimo kako nastojanje buržoaskog čovjeMa da kroz umjetnost Oostvari svoje totalno biće, a koje ga vođi ustvari ne samo negaciji društvene stvarnosti već i svoje individualne originalnosti i samostalnosti, susreće se u poslednjoj etapi razvitka sa jednim općim vidom razvitka osjetljivosti modernog čovjeka, čije umjetničko izražavanje na planu dekorativne umjetnosti ne može se' više negirati. Ono odražava upravo one promjene u našoj osjetljivosti koje su vezane uz jedan opći vid naše civilizacije — uz tehničku i naučnu vlast čovjeka nađ prirodnim silama. Pored silazne linije buržoaske umjetnosti Istfenino se razvijala. i jedna ulazna, koja se u datom momentu oslobodila, protiv volje, razumije se, njenih protagonista, one romantičke i metafizičke problematike, koja je osnovni pokretač čitavog procesa dekadencije!

Sa ovih nekoliko naprečac nabacanih misli iz veoma složene problematike buržoaske dekadencije u Uumjetnosti htjeli smo upozoriti da nam marksistička kritika ideologije omogućava da otkrijemo zakonitosti i prividno nerazmrsivih, slučajnih i stihijskih pojava upravo u onim obla= stima, kao što je umjetnost, koje su najudaljenije od neposrednog utjecaja ekonomskih i političkih faktora, ali koji stoga ne podliježu ništa manje jednom čvrstom historijskom determinizmu u okviru kojega treba dati pravo mjesto čovjeku sa njegovom psihologijom, što je dosada bilo zanemareno. Treba da gledamo sa punim povjerenjem u instrumenat spoznaje, koji nam pruža dijalektička metoda, i koja nam dozvoljava da otkrijemo ne samo najopćenitije zakone ideološkog razvitka, nego da objasnimo zakonitost i najsuptilnijih pojava iz posebnih oblasti ideologije. Valja, naravno, još taj instrumenat razrađivati kako u njegovom metodološkom tako i u sistematskom vidu. U tom poslu nećemo uspjeti, budemo li se predavali raznim emocionalističkim shvaćanjima, koja zapravo odaju izvjesnu lijenost duha, već samo ako ćemo stalno izoštravati našu Kkritičku svijest, učvršćivati naš racionalni odnos prema stvarnosti i obogaćivati naši marksistički, to jest naučni pogled na 'svijet. To skoro postaje za nas, u historijskim protivrječnostima koje proživljujemo na svjetskom planu, pitanje biti ili ne biti, jer nam je historija momentano povjerila zadatak, čiji politički značaj proističe prvenstveno iz jedne ideološke akcije.

Rudi SUPEK

3) M. Đilas, Razmišljanja o raznim pitanjima, izd. Kulture, 1951. 4) Članak u »Vjesniku« od 3 III 1952.

SLO

RLU MOJU di RCC S O 7

roje oko njega kao mušice, razlivaju se, množe, draže ga i uzimaju mu'špokoj koji ga u njihovom otsu"stvu ipak ponekad obuzme.

Kada se modđrozelena noć ušulja zgusnuta u selo i zazvone osamljene zvijezde iznad glupo žutog mjeseca — Ona se umoma i bespomoćna svije na 6lamarici i oči joj piju mrak po svu noć, Oko kuće vrebaju straže,i nočni zvukovi napadaju njen san, a ona se trza i širi umorne ruke koje nemaju šta zagrliti osim praznu i nagu golotinju noći. 7

Ćukovi plaču po gorama i ona šamo vidi povorke pogreba kako izgubljeno idu bespućem, da se opet vrate odakle su i pošli sa mrtvacima nepokopanim.

Ponekad cikne i jaukne — i glas proguta noć svi su joj vidokruzi optočeni crmom bojom i shaga je njena toliko neznama —o ko zna da li je mrav nekada poginuo pod njenom stopalom, ·

Ako se nekada vrati neće umijeti da joj oprosti,

a možda bi trebalo — Šta tu može siroto žensko čeljade. oj Oči će biti toliko prestrašene — suze sve ispla-

kane — i sad će mu žao biti što joj je lice postalo suho i tvrdo — uopšte lice nije lijepo ako ga ponekad suze ne zakite. Bila je dobra, umrijeće od kajanja 1 jednog ledenog jutra pod mojim ramenima zaškripaće njen lijes, i samo će ostati nemir uspomene da drži stražu nad mojom a&avješću, da je okiva i prijeti joj dok sam Živ.

A kada god bude pored groba navračao, biće ga strah, i između famnih borovina, koje svojom sjenovitošću pokrivaju groblje svega njegovog rođa javljaće se njena tanka sjen, smijaće se negdje u granama, kao nekada davno kad „je bila čobanika. Učiniće mu se da ga zove, a on neće imati glasa ni snage da se javi, niti da popriča s njom. Poslije mora da će biti dugo bolestan i smiriće se s njom u grobu. Nikako mu se ne sviđa to seljačko groblje: oslabi nestabilna ograda, a onda krave dođu pa ga iščepaju i po njemu opasu travu. Groblje oštane grozno, i samo, i crno. Čini mu se da u groblju ima razlika, A, konačno, zašto su bolji oni što su sliveni od cementa — svejedno i oni su grobovi. Ograđeni kovanim šipkama, pa šta — zar mi je i ovakvo malo okova bilo za ovu pregršt memimih dana? Baš je lud, — želi neke okovane grobove, a čemu, kad su ljepši oni što po njima raste slačak i žuti zvončići, a na proljeće dođu pčele pa se zavlače u cvjetove i po koji zec zaluta po njima i nemimim brkovima isprobava slast trave po našem groblju.

Tli ako se u toj bezazlenoj kratkoj, ženskoj ćudi krije ono što ja i ne slutim: sad je možda na nekoj

„planinskoj bogazi sva posrnula i predala se zaboSEO M O O O O ZC. UVU KU CO U Ana

____________________ - ______ 1 I–1=— 10 —

___________—__-— —- _, -YT— ~—

ravu da. sam ja nekad postojao. Zaboravila je na majku, oca, muža — na samu sebe...

Ako se vratim kući — sve se to neće moći sa%riti — i kad vidim njenu sopstvenu krv' kako kaplje ispod moje Ssurove memilosti — ja nikad više neću imati snage da se nasmijem i čitav život biću kao tmuran zimski dan. Uopšte, ovim ljudima ne daju da se emiju?! Još iz malena po njima pospu pepeo jada — i tako prođu, nestanu u suzama i sve iskre mjihovog smijeha uktrnu na njihovim usnama prije nego i sazrenu za smijeh. i

Naš Otelo već nekoliko dana žmuri i tek kroz trepavice naslućuje stvari i lica kao da vid čuva od svih tih ubitačnih slika koje ga danima uporno progone.

Jutros se nešto promijenio: odmekle mu je u ruke pao komad javorova drveta i čovjek se po cijeli dan zabavlja upornošću koja ja samo Tobijašima svojstvena — 3nada se da će od komada drveta sebi osigurati dđuvanjaru.

Od grubog dleta, izbrušenog na tammičkom cemenu svrbe ga, nekim prijatnim bolom, prvi žuljevi na desnom dlanu i osjeti se srećan kad mu je ta zabava otjerala one misli i grozničavu halucinaciju od koje se toliko uplašio da je čak pomišljao da mu se može desiti da ga uskoro otprate u neku ludnicu. Ponekad mu ta strašna misao zagolica maštu i ona mu se učini privlačna: ko zna — možđa i u luđilu ima nekakve sreće! Sigurno da je pijanac rođak ludoga, — dakle, kad je čovek pijan nema &traha ni od čega, — a lišiti se straha ma koje vrste to bi mu u neku ruku bilo sebi pribaviti glupu sreću,

· * * *

Ima u našem zatvoru sređoviječan čovjek, ćutalica, na prvi pogled neobičan, očiju ptice zloslutnice ispred kojih se klone ljudi. On nikome nije rekao ko je i odakle je, a niko nije našao za potrebno da ga pita. Znamo samo Toliko da je pripadao rodu kriminalaca i da je susret sa njegovom pojavom dosta neugodan.

Vječito bi pušio, ali trpi dobro oskudicu duvana. Osjeća je kao mučenje. Ovdje u zatvoru nikad ni u koga nije zatražio cigaretu ni parče hljeba, niti se naklonio nekome kad ruča, ni pokazao volje da to učini. Kađa sam ga god vidio u vrijeme »slobodnog časa«, on je bio u stalnom pokretu od gvozdene kapije do suprotne strane tammničkog zida, u užurbanoj, nemirnoj šetnji kao da će tim brzim hodanjem ipak negdje stići, kao da mu se žuri, ili ako stane da će mu i život stati. . :

Kad su ga doveli u tammiocu, bio je snažan i zdrav, a malo je trebalo da se čovjek sasvim promi-

SOJ 20

jeni: počeo je da linja, da se nekako smanjuje i mr= šavi, Čak je prvih dana odbijao i da jede i govorio da na takvu hranu mogu jedino izdržati komunisti, i »koji sve mogu da učine, pa i &tomak da smanje«. Tako su vaspitani, a on nije voljan dugo da živi tako — rađe će samog sebe izgladnjavati ne bi li što prije presvisnuo.

Večeras me je zapalo da s njim dijelim dva metra samice. (U ratovima uvijek tamnice postanu tijesne i malo ih je). Najprije me je bilo strah od njega — ta nemirna ćutalica ko zna šta misli, — tek ćefa radi može lako, duboko u noć, da mi rukom, kao da sanja, zavine vrat i u njegovoj ruci da ostane moja duša. Gdje ga god dirmmem nekako je kosmat i neobičan; njegovi koščati udovi upiru u me kao stijenje, a njegov dah sjeća na neku travu neprijatna mirisa od koje sam se uvijek sklanjao.

Pust i gluv mrak i ja sa svojim nemirima i ćutalica sa svojim, .-

Makar kad bi mešto progovorio čini mi se da bi mi lakše bilo, a ovako iza njegove tvrde šufnje gomila se brdo Rap: gainošti i ne umijem da počnem nikakav razgovor, Štogod su ljudi dosad izmislili ništa nije moglo pokrenuti njegovu volju da razgovara. On samo živi sam sa sobom i od svojih, samo njemu poznatih, misli i snova. Ako je kakav luđak koji toliko ne daje spoljnih znakova ludila, — a ludaci uvijek imaju duplu snagu u odnošu ma nas šta bi moglo biti — mogu da budem sićušna žrtva jednog njegovog, možda nesvjesnog, prohtjeva. |

Pa šta, sve će ići po starom — bijelo lišće topole ozelenjeće nad ftamnicom i zaigraće pjegavi medaljoni na šturom crnogorskom sumcu, bijesna talijanska mazga otaljaće svoju snagu dok me iznese na zatvoreničko groblje | jedan neželjen pop baciće na me ldetvu, psovku i malo zemlje i posuće me vinom (blago siromasima — njihovo je carstvo u rakama).

Tako glupa sudbina: nekad je čovjeku izgledalo da mu je predodređeno, kad već treba da umre, da umre od tuđeg kuršuma negdje u nepoznatom zavičaju po zakonu 6voje sopstvene želje i ideje, a ovako ispade da kviknem pod šakom ove nepoznate ruke krim'nalca! ı

Ćutalica se okrenu meni i učini mi se da omjera samicu kako ne bi ugrozio moj prostor i duboko uzdahnu onim nagonskim, snažnim uzdahom. U takvom „stanju čini mi se da se nađu zvjerke koje su privikle na široku slobodu.

»Što si se skupilo? Uraste u zid. Daj primakni se da podijelimo ovo malo mraka. Zar neće biti bolje da smo bliže jedan drugome. Biće toplije. Ove tamničke noći duže su nego obično. I jedan sam ništa

„__ _ _____________________________________ ____ -–— –Č_— – —-— -——,

' — 12 – a—- ––_—.q51]1c]ı. CGm——---J KI NENEL

ne može u njimal« — progovori Ćutalica nekim glasom potipumo suprotnim svakom njegovom pokretu i postupku, nekim dobrim toplim glasom kao da iz njega neko drugi progovara. Iznenađen i ohrabren prijateljstvom čovjeka od koga je sva tamnica puna dva mjeseca zazirala — pomirih se s mišlju da u ovom čovjeku mogu naći i zanimljivo prijateljstvo, sada dobrodošlo za skraćivanje tamničkih časova.

Ne umjeh ništa da odgovorim, zbunjen iznenadnim razgovorom ćutfalice, a on ponovo poče razgovor, sad mekako nježnije i ljepše:

»Ovi vojnici nizašta nijesu sposobni. Čak su slabi i kao lješinari. Da ih čovjek zamoli da ga ubiju — pa ni za to nemaju dovoljno spretnosti, strasti ni snage. Cma Gora nije nikad prije doživjela tako nešto: došla nekakva starmala djeca s juga s puškama i topovima — i po mjeri i po naravi mne odgovaraju Ovoj zemlji od, kamena, Ko zna, i da ih čovjek ostavi ma miru — čini se da bi se pod ovim podnebljem prebvorili u nešto drugo, u ptice, ili meke druge životimje — tek izgleda da bi sami mestali. Naša zemlja nije skrojena za takve piliće — tu moraju da rastu drugi ljudi koji zrijevaju brzo i rano umiru — a {io nije tako ni loše: da im se prilika da umru jaki i lijepi, uostalom, meni se čini da je starost sama od sebe smrt«.

„Nikad se još nijesam molio, a tako bih rado otjerao »đavola ispred očiju« sa dva dima. Bvo ti jedna polovina, ali ti da zoveš stražara i da mu tražiš šibicu. Ja ovo njihovo parlanje ne mislim da učim za ovih dana«!

| Zamalo okadismo samicu i mrak zamirisa na dah »velikog prijatelja«. Iznenadio sam se kad opazih da rešetke obnaže zora. Tako je noć u razgovoru brzo prošla i sad mi se činilo da smo i ja i moj prijatelj bili tu nešto kao nestvamo, samo da je puna samica njegove ispovjesti.

Kaže da nikad ne voli da živi na „sitno”. I kađa We počeo baviti kriminalom, naredio je sebi da taj pošao ne obavlja na simo. On je samo pravio »ve- | liki lov« ako je mogao, ako nije, on je, kako reče, »čekao i trpio« — uglavnom. na sitnim zločinima nije | htio da »griješi ruke«. Zato sađa ne želi da se poni-

žava za mizerne stvari; niti od koga iraži duvana, | Koa

niti gleda kakvu će mu šupu kuvar usuti, ni kakvo

će mu parče hljeba zapasti — on je želeo da bude” :;

otmem razbojnik,

Prije rata, poslije dobrih priprema, noću je ubio | i}

dva bogata čovjeka i, kako reče, od ia dva zločina |

živio je gospodski sedam punih godina. »Uostalom, ja sam u neku ruku učini

djelo. Oni bi &kapali kao tvrdice i m