Књижевне новине

BTRANA 6.

KNIIŽEVNE. NOVINE

KRATE:JA BELEŠKA

O »RAZMIŠLJANJIMA: POVODOM« _MOJIH PREDAVANJA

[|

Ređakcija »Književnih novina« zamoljena je od Dr. Dušana Nedđeljkovića da objavi njegov odgovor na kritičke osvrte povodom hjegovih predavanja otštampanih u broju 52 i 53, Pristajući da objavi ovaj odgovor redakcija se nalazi pobuđena da izlavi da ona ne odobrava fon i način potcenjivanja »ex cathedra&« kojim je pisan ovaj odgovor. Međutim, kzito sam odgovor, uprkos tome, daje osnova za dalju diskusiju i kako je pre tresanje ovakvih pitanja u javnosti potrebno i neophodno, redakcija na ovom mestu objavljuje ovaj tekst kako ga je formulisao sam autor.

1.

U vezi sa objavljenim »razmišljanjima povodom« mojih predavanja ma Kolarčevom narodnom univerzitetu. Protivurečnosti i fromtovi savremene filozofije od strane d-r Zagorke Micić, Vuka Pavićevića i Ivana Laće, moram pre wvega izjaviti dđa mi je neobičmo žao što Književne novime ne mogu objaviti sam ##+ekst mojih predavanja zbog njegove, prema prostoru lista, relativme obimnosti. Bio bi to, zaista, najbolji odgovor kako onima koji »razmišljaju povodom«, tako i brojnoj čitalačkoj public: Književnih novina Kkoja je sebi morala povodom tih »razmišljanja« postavljati mnoga pitanja. Tako bi, pretpostavljam, svi oni mogli svojim očima videti da kako slovo tr'o i duh, sama argumentacija mojih pred vanja u celini i u pojedimostima sušta su suprotnsot svemu Omome kakv to »razmišljaju« od nečeg grdno uznemireni i preplašeni prikazivači mojih pr:davanja.

Valjda usled te neke grozne i nerazlmljive uznemirenosti, prva »razmišljanja povodu.m« tolika su konfuzija ; RKrotivurečnost, da ne mogu imati nikakve veze ni sa samim sObom. a kamo li sa mojim predavanjima. Takc. tvrde oha s jedne strane da za mene „suprotnost između idea!' tičke i makterijalističke filozofije pr tst. vlja onu nužnu dijalektičMu suprotnost koja je pokretala filozofsku misao mapred«, a s druge strane opet za men?, »prava filozofija izmad pravaca treba da bude pravedna prema idealizmu i matferijalizmu kao svojc zastranjenoj deci«, Ex iz grdne memile ovakva „O tivurečna galimatijasa treba nekako du *- Te, ov” p.ta ne „. mere, već za moju MKritiž 1 ie » “.lizamm-ferijal: u k'o nužna #ijalektička ruproitnos u razvitkku ##filozofije koja pokreće 7ilozofsku misao napred mmogo šematski shvaćena i Uugska«. Pa da bi se nekako Yroširila ova, Rako su Morks i Lenjin fo istakli, osnovna.linija razvoja filozofije kroz welkove, moja Kkritičarka, a ne ja, predlaže Č . dijalektički materijalizam zameni svoju dialektičku metodu huserlovskim intencionalnim analizama” za koje ona vrši žarku propagandu pišući da »pretfstavljaju veliku pozitivnu tckovinu i metodsku „mogućnost za proučavanje procesa održavanja sveta, našeg iskustva o svetu, a time je ona značajna i za neka proučavanja u psihologiji. Tu se do maistorstva razvio način proučavanja aktivne strane svesti.« Sa svom tom nemoguće protivurečnom zbrkom nemaju moja predavanja ničeg zajedničkog, taman toliko koliko ni sa ovim huserlovskim majstorstvom«.

Međutim, pošto je ovim »majstorsivom: « »intencionalnih amaliza« zamemnila dijalektičku metodu i proširila »usku« oštricu borbe materijalizma i idealizma kao osnovne linije razvoja filozofije, moja Kritičarka je mene optužila: »Nalazimo da ima nečeg opasnog u izlaganjima profesora Nedeljkovića. . . To je otupljivanje kriterijuma koji filozofski pravac danas pretstavlja put ka razvitku filozofske misli put ka naučnosti filozofskog pogleda na svet. . .«

Ostavimo ovo poslednje po strani što se za nas, marksiste, uopšte već više od jednog veka ne postavlja Dpitanje ovoga „puta ka naučnosti filo zofskog pogleda rn svet«, jer mi veću dijalektičkom i istoriskom ~ materijalizmu imamo potpuno i strogo naučni filozofski pogled na. prirodu, društvo i ljudsko mišljenje. i

Al: pitajmo se: kako je moguće da naša kritičarka tvrdi da ja »otupljujem kriterij"wm koji filozofski pravac danas pretstavlja put ka razvitku filozofske misli« i čak misteriozno Dprimećuje dr tu »>iuma nečeg opaBnog«, kad ona sama ne samo zna da sam ja baš to pitanje otpočetka do kraja svoga predavanja naročito sistematski zaoštrio, jer mi je baš orpn, a ne neko drugi, prebacila da sam ništa manje nego baš precenio uticaj i značaj dijalektičkog materijalizma kađ sam njegovu pojavu i razvoi uzeo za karakteristiku i odlučujuću snagu razvoja čitave epohe savremene filozofije?

Neka mi bude dozvoljeno da ovde navedem, izuzetno i samo primera radi, tekst iz trećeg moga predavanja (rukopis, str. 65—66), koji je od moje kritičarke napadnut i kao »opasno« „otupljivanje kriterijuma”, i kao „isti canje uspeha (dijalektičkog materijalizma) koji ne postoji«. Moj tekst glasi: »Kao što nam je jamo da se naša epoha započela pojavom na pozornici istorije i revolucionarnom delatnošću nove, korenito revolucionarne klase proletarijata, tako nam je jasno i to d._ je savremena 'i!l"zofija „karakterisana u osnovi i celini svoga razvitka pojavom i razvojem dijalektičkog i istoriskog materijalizma, novog Dogleda :.a svet i društvo te nove. klase koja će svojim rukama pružati materijalnu osnovu napretka našega vreena, i svojom revolucionarnom borbom i duhom otvarati perspektivu revolucionarnc budućnosti celine društva. Dijalektički i istoriski materijalizam je, po rečima njegovih osnivača Marksa i Engelsa, s jedne srane »filozofija proletarijata«, a s d: Je »filozofska osnova ncučnc~ 5sOcijalizma«, — s jedne strane povezan sa revolucionarnom praksom osnovne i najrevolucionamije klase kapitalističkog đruštva, a s druge strane najviše dostignuće revolucionarnog, praktičnog i teoriskog razvoja filozofije i nauka prirodnih i društvenih, dostignuće ockarakterisano „naučnim socijalizmom tj. Marksovim i Engelscvim otkričem nove revolucionarne perspektive razvoja filozofije i nauka, i ujedno ostvarenja životnih imteresa proletarijata i »celine društva«, otkrićem nove revolucionarne perspektive socijalizma u kojoj postaje jasan

svekoliki razvoj civilizovanoga društva u prošlosti od robovlasničke, preko feudalne, do 7Mkapitalističke

društvene formacije i u budućmosti kroz prelazni period socijalističkih revolucija i socijalističke izgradnje do novoga živuta u komunizmu.« Povodđom ovoga, moja kritičarka je nekoliko ređi ranije zvonila na uzbunu smairajući da je to ništa drugo nego »opasno« »oblupljivanje RKriterijuma«, — a zatim, tačno na razmaku od svega dve rečenice autoritativno je ona odrezala i nešto sasvim suprotno i protivurečno: „Smatramo da je čudno sistematizovati razvoj novije

pojavno, u celini kao naučni

Dr Dusan NEDELIKOVMIĆ

filozofije na filozofiju Marksa i Engelsa kao da su omi uticali neposredno na filozofsku alttivnost u svelu... Ističe se uspeh koji ne «postoji«... Zaista, što je mnogo, mnogo je: eto, gde po jednom i istom pitanju, u jednome i istome stavu moja kritičarka pada i po četvrti put u protivurečnost i sa samom sobom i sa činjenicama mojih predavanja, a ništa ne primećuje. Ako je i fenomenološki, suvišno je! (

A takav je.redovno višestruko protivurečan svaki njen stav kad se uzme u celini njenih »razmišljanja povođom«. Naročito je gusta protivurečnosti njenih pasusa u kojima se muči da nekako prodre u tajnu onoga što ona zove »ograničenost dijalektičkog materijalizma«. Ali ,tu ne pomaže ni najveće „majstorstvo intencionalnih analiza”; fu treba, kao što nas je drug Tito tu skoro poučio, »znati dijalektički misliti«. Međutim, „stvar je, ma da ne skvakidašnja, ipak dijalektički čini mi se, dosta elementarna, iako ne prosta. Pokušaćemo da je ovde. zbog malog prostora kojim raspolažemo, formulišemo sa najmanje moguće pojmova čak i samo jednom jedinom, ali dužom rečenicom, za čiju dužinu se čitaocu unapred izvinjavamo. Uzećemo upomoć analogiju samo jedne, ali poznatije kategorije, kategorije proletarijata, pa ćemo reći da, kao što se pod uslovima razvoja kapitalističkog načina proizvodnje javlja posebna klasa spolja, u svojoj celini pojavno, prividno „određena” i „ograničena” (u Spinozinom, Hegelovom, Marksovom i Lenjinovom relativnom dijalektičkom smislu ovih reči) njenim

posebnim imteresima tim rezultatima –

borbe protivu posebnih interesa ostalih klasa, a naročito vladajuće izrabljivačke, buržoaske klase, to jest čitavim opštim i specifičnim uslovima mesta i epohe u kojima se odvija njegova borba sa drugim klasama, a u suštini svojoj klasa koja nosi u sebi, ı nužnosti svoga sopstvenog oslobođenja ukidanje svake, pa i svoje klasnc ' i ostvarenja besklasnog društva i time neograničenog, beskrajnog daljeg razvoja ljudskoga društva i čoveka, — tako i dijalektički materijalizam, kao revolucionarni pogled na svet i ubojito idejno oružje proletarijata u borbi protivu konzervatiVnih i rea, cionarnih pogleda drugih klasa dijalektički se relativno, pojavno, kao sistem koji je u mogućnosti, prividno rešio već sve profivurežnosti, privido pojavljuje kao „određen« i »ograničen« (uvek u Spinozinom, Hegel"vom, Marksovom i Lenjinovom relativnom dijalektičkom smislu tih reči) da je nasumrot mehanic'stičnosti i uopšte formalističnosti i neistoričnosti zastarelih i reakcionarnih pogleda nazadnih klasa on dijalektički i istoriski, a nasuprot njihove idealističnosti činjenički materijalistički, a nasuprot njihove subjektivne idealističnosti naglašenost odlučujuć g *araktera u poslednioj instanci ekonomskog faktora ili nasuprot njihovom „ekonomizmu i sociologizmu naglašenost odlučujućeg karaktera subicktvnog faktora „itd. te budući uvek „određen” i „ograničen” (uvek sistem koji se sukobljava sa drugim sistemima i ovim sukobima svoje epohe dalje određuje, novim pozicijama uivrđuje i ogran čava, da bi dalje nu-

no i ove. pozicije i ograničenja pre-

vazišao i dalje napredovao) u ovome

smislu u kojem je zakon svega »određenog« i »ograničenog« da svoju datu odredbu i granicu ukida i postaje beskrajnim. ali ovakav, djalcktički materijalizam celovit „strogi dijalektički materijal:stički sistem nemilosrdan svojom činjenički gvozdenom logikom u boerbi protivu takođe celovitih i sistemafskih ali gniilo i trulo jdoalističkih, formalističkih i dogmatičkih pogleda nazadnih klasa, ustvari, u suštini svojoj, u bitnome sadržaju svome jeste ona Marksova »savremena f lozofija sveta« iz Rajnskihu, novina i sfilozo“ fija« iz, Teza o PFPojerbahu koja je kao sadrži bitno licem „svojim okrenuta menjanju sveta i zato bitno sama praksa toga menjanja a ne više bilno samo objašnjavanje sveta, i time u istoriskom razvoju f'lozofije prvi put tako korenit revolucionarni pogled koji je sama kritička i revolucionarnma praksa menjanja sveta kojom se proletarijat »oformljuje« i oslobađa oslobađajući čoveka uopšte, te se filozofija na najvišem stupnju svoga istoriskog razvoja, filozofija dijalektičkog materijalizma ili marksizma, ta osnova naučnog socijalizma,

_baš kao bitnq i pre svega revolucio-

nama praksa, po Marksovim „rečima ostvarava proletarijatom, kao što se proletarijat oslobađa ovom filozofijom kao životvornom praksom, i upravo kao takav dijalektički materijalizam je u suštini svojoj ne samo zametak, već i samo efektivno delovanje i neprekidni razvoj same one »savremene filozofije sveta«, koja kao praksa delotvorni je sadržai dijalektičkog materijalizma kao sistematske dijalektičke teorije, — upravo kao takvim, dijalektičkim 'materijalizmom kao ujedno posebnom kritičkom i revolucionarnom teorijom koja na filozofskim frontovima vrši negaciju nega cija brojnih suprotnih nazadnih idealističkih i materijalističkih filozofskih pravaca i sistema, kao i svojim opštim, suštinskim sadržajem, stvaralačkom kritičkom i revolucionarnom prak som, tom živom čulnom, materijalnom „savremenom filozofijom sveta” koja je sama akcija i praksa revolucionarnog, stvaralačkog menjanja sveta, uki daju se sve dublje i potpunije podvojenosti i sukobi raznih filozofskih fron= tova, pravaca i sistema pa i sama podvojenost dijalektičkog materijalizma baš kao što proletarijat svojim revolucionarnim delovanjem i razvojem kao klasa nosi u sebi nužno ukidanje svake klasne podvojenosti, pa i SsvOje sopslvene, otvarajući baš dijalektičkim materijalizmom odnosno njegovim suštinskim sadržajem delotvorne, revolucionarne prakse, koju je u opštosti i celini njenoj kao i u krajnjem ishodu njenu, Marks već opštečovečanski okarakterisao kao »savremenu filozofiju sveta”, — otvarajući baš njima perspektive čovekova izlaska iz sveta nužnosti u svet slobode.

to, dođuše dugačkom, jer drukčija nije mogla biti, ali jednom jedinom rečenicom rečeno sve što mi izgleda da je bilo u samom ovom pitanju, i što sam ja nadugačko u svojim predavanjima objašnjavao. Ali sve to je za moju kritičarku ,koja je više navikla na „majstorstvo” „intencionalnih analiza«, suviše dijalektički složeno, pa je više volela ili možda i jedino mogla da naivnorealistički i vulgarnomaterijalistički čitavu stvar

shvati i objavi kako ja smatram da je dijalekt čki materijalizam uzet neka(Nastavak na osmoj strani)

- Via SU, 2bjli

BROJ 54

PRODUŽUJEMO SA GLEDANJEM DEČJIH CRTEŽA

Međunarodna organizacija drušlava za zaštitu dece u zajednici sa dansk'm društvom »Red Bamuef« raspisala je međunarodni konkurs među školskom decom za ilustrovanie Andersenovih bajki. Konkurs je ordanizovan na taj način da se u svakoj od zemalja učesnica odabere 100 ilustracija, po deset uz svaku od deset prethodno naznačenih pr'ća. Kada budu sakupljeni ovi radovi, oni će biti upo”rebljeni za izložbe ili za reprodukovanje u ciliu prikupliania sredstava za humanitarmmu delatnost navedene međunarodne organizacije.

Kod nas je konkurs sorcvodio Save} Saveza pionira. a odabr9ni radoizloženi u Beogradu, u či"ponici časopisa Ukus, Nadovezujući se na nedavnu izložbu dečjih radova u Galer:ji ULUS-a, ova nova smotra nas uvodi dalje u problematiku te dečje aktivnosti. Ako smo tada mogli da učinimo izvesna opšta opažanja u pogledu čovečanske vrednosti toga rada, ovako raspisana fema, „kao zajednička platforma učesnicima konkursa, može da nas povede u razmatranje razlika među njima i, eventualno, nekih naših specifičnih jugoslovenskih problema, naravno, sve to gledano kroz relativnu prizmu onih, preko čijeg izbora su ti radovi morali prethodno da prođu pre nego što su dospeli do nas.

Ono što nam prvo pađa u oči su radovi jedne male Slovenke od sedam godina. Ona je najmlađa među onima čije 6u ilustracije izložene 3, jednom smislu, među njima najizrazitija. Sa neverovatnim. smislom za raspored obojenih površina, ukusom i tehničkim znanjem, ona se dala na ilustrovanje priče »Slavuj«. Naslikala je Kineza kako stoji u dugoj haljini sa ornamentima pored drveta u kome se nalazi ptica, U pozadini, na velikoj žutoj površini, izdvaja se kuća sa tipičnim kineskim krovom. Ne ulazeći u pedagoški problem da li toliko poznavanje kineskog stila i tehničkog

izvođenja akvarelima, kakvo se ovde

Petar Omščikus: HARLEKIN

pokazuje, odgovara uzrastu ove devojčice, mi sami sebi postavljamo pitanje: da li su fo,u pravome smislu, naravno \ njenim „razmerama, ilu-

' stracije? Da li je detinja mašta bila

baš vođena neoroljivom željom da izrazi priču, da fiksira to svoje uzbuđenje iz priče, ili nečim drugim? Više smo naklonjeni onom drugom odgovoru. Iz te slike, kao i ostalih toga deteta, osećamo više njen ambiient, koji se posredno odražava u njenom, manje ili više svesnom negova-– nju estetike. Nameće nam se osećaj da -to dete živi u kulturnoj sredini,

znatno iznad prosečnog nivoa onog što

obično decu okružuje. Možda iman prilike da vidi moderne slike i ilustracije, možda je olruženo uspelim modernim nameštajem i drugim predmoeftima, možda uz to čuje njoj razumljiv govor o tome Šta je lepo, osnovan na &avremenom evropskom ukusu, tek, šta je da je, povod za stvaranje joj je više želja za kretanjem u estetici, nego li u sadržaju Andersenovih priča. Više u dekorisanju, nego li u oslobođenju jedne napetosti stvorene samom pričom. Fahftazije ima, ali je to, u malome, profesionalna umetnička fantazija koja se bavi rasporedom i upotrebom boje i &tilom. .

Sasvim drukčije stoji sa dečakom, čini mi se iz Beograda, koji je prikazao frenutak kada mali olovni vojnik prolazi u čunu pred njuškom strašnoga pacova. Zaista jeza prođe čoveka, kako izgleda tai pacov. Boje na slici su tamne, pomešane sa crnom, tako da sve deluje kao ı mraku kanala, u kome svetluca jedino čeljust te grozne životinje. Tu je zaista ilustrovan momenat priče. TI što je najčudnovatije u tom upoređenju 6a devojčicom „tlo je da ovaj dečko ima četrnaest godina. Da se izrazimo bolje: čudnovato je to da ovaj dečko od četrnaest godina ima fantaziju uzbuđenu ovom pričom kao da je mnogo mlađi, kao da priču prima bez rezerve i želi da izrazi svoje uzbuđenje pod njenim utiskom, dok devojčica od sedam godina gleda na stvari kao odrastao slikar.

Ustvari, odraslih slikara može biti takvih'kao što je ona, a može ih biti i takvih kao što je ovaj dečak. Pitanje je šta nam u životu daje jedno, a šta drugo. Oni koji su kao ova devojčica pružaju nam radost, odmor, daju nam ugodno&t na jednom višem

· stupnju. A ovi kao dečak daju nam

uzbuđenje, saznanje, katkada nepomirljivu viziju onog što jesmo. Tu je deo odgovora na pitanje gde je novo, gde je izraz. gde su, i za šta, veće mogućnosti. Ali vratimo se našim mlađim ilustratorima. Odakle. dolazi pojava da gotovo svi izabrani crteži potiču od dece između 12 i 15 gođina starosti Većina tih ilustracija su očigledno dobre sa umetničke tačke gledišta, ali deluju kao da potiču od znatno mlađih autora. Da li to dolazi od izvesnog zakašnjenja u intelektualnom razvoju? Da li od nedostatka nastave crtanja, ili možda od nedostatka onoga što verujemo da. je ona devojčica imala u svojoj okolini? Iako taj momenat doduše ne utiče na neposrednost likovnog osećanja fe dece, ukoliko ga imaju, čak može katkađa i bolje da ga održi, on nam daje povoda da i sa te strane razmislimo o našoj sredini i o problemima podiza=nja dece ka višoj opštoj kulturi. Tu ostavljamo po strani umetnost, koja svoje talente može da nađe pod vrlo različitim uslovima.

A. CG.

=-19 —_

'beznačajni ovim putem što se zove — život, a novaca bi nestalo; takve &u ckvrnje bili!«

Jedanput je ovaj svoj postupak sa takvom ubjedljivošću naglasio, da sam i ja bio zaboravio da se zaista preda mnom nalazi ubica.

Krivo mu je da ljudi zaziru od njega, ne voli da ga vide niti da ga sretnu, a on je ovih dana, u nevoljama i damima kad ljudi podliježu moralnim iskušenjima, pred onom vodom što Ttalijani zovu »la minestra« jači od mnogih i riješen da „umre u prkosu, osobenjački, jer uostalom, i do sada je živio DO SVOjoj volji i naravi, a sada bar Italijani neće moći da izmisle nikakvu silu koja će direktno određivati njegovu dalju sudbinu. Njemu, kaže, ništa nije da jednog dana prošpe supu kuvaru na glavu i da legne, pa tako, ne dižući se i ne tražeći hljeba ni vode da umre svojom sopstvenom voljom. On kaže da će to učiniti prije nego donesu smrtnu presudu.

Hvalali su ga jednom prije rata, poslije jednog, kako on reče, »krupnijeg lova« i on je brzo izabrao dva puta — ili da pobjegne, ili da umre u tamnici — tek kaže da su mu noge rasle samo zato da se prije vremena smire negdje u grobu ili, pak, da slobodno hodaju po zemlji. 'xUspelo je ovo drugo poslije deset dana noću je ubio stražara, brzo se prebacio u Hrvatsku, a onda pod lažnim imenom nastavio tamo da živi.

___Sa dugih stranica mračne ispovjesti — kad mu je bilo već svejedno — pročitao mi je kako je prije liridesetak dana ubio nekog talijanskog preduzemača i opljačkao mu pare, kako ga je jedan čovjek, čije saučešće nije htio da primi, izdao i sad žali što nije Uspio ni pedeseti dio svoje »muke« da potroši. Još dđok se onaj nije dobro ni ohladio — pao je u ruke karabinjera. Nema toliku želju da se sveti onome koji ga je odao i provalio; veli da je neka nejakuša:; takav kakav je nikako se ne može ubiti. Njega je priroda ubila kad ga je dala... Sitan je, zavidljiv i strašljiv; misli nasitno i krade još nasitnije. I kad bi Ba srio, ne bi ruke umarao da mu uzme život — samo bi se nasmijao i požalio ga, ali mu je jedino žao što pare ostaše nepotrošene.

"Trebalo je da ga uhvate makar poslije godinu dana, ali mu se ni toliko želja nije ispunila. Poživeće još koji dan na toj tankoj tamničkoj čorbi i na tom pričešću talijanskog hljeba u težini od dvjesta grama dnevno, a kad mu se dosađi — prestaće i to da prima i pomoliti se bogu ili đavolu (moj samičar misli da šu njih dvojica braća od jedne majke) ne bi li što prije nestao i zaboravio tu čamotinju, to dugo i beskrajno umiranje. Plaši se jedne stvari — ima mnogo

snage, pa glad i tamnica imaće mnogo posla dok je |_______________________ ______ __ 4 t<c<ııKČR

— 14 —

izvuku iz njega — treba.mu više muke, ali on je kadar da je podne6e..

Prvih dana moj suložnik držao se jako oporo i svojeglavo, a ima nekoliko dana kao da mu se vratila narav iz djetinjstva — sav se raznježio i ražalostio, prodobrio i moli slučaj ili sudbinu ili koga bilo da ga što prije ispišu iz spiska živih, jer ne može da podnese ovo muklo tamnovanje. Tako su mu dosadne te gole opeke. zida i one plaču i tuže glasom svih onih njegovih prethodnika, sa krovova tamnice noću silaze kao fantomi, mrtvi njegovi prethodnici, onako neobični i potišteni zvone bukagijama po pločniku. tamničkog dvorišta, krive 6e i igraju, a on bi rado otišao, ali njegovoj jakoj volji stala je na put jedna obična gvozdena reza užglobljena u zarđao vratnik. I ne može da „podnese to natčovječno strpljenje svoje okoline koja traje u zatvoru i gleda danju i noću neku daleku tačku koja se zove Bolje i koju će na svom putu zabilježiti revolucija. I uopšte je pao tamo gdje mora biti slabiji od djeteta.

Jutros mu se nešto osobito ražalilo i proplakao je velike suze. Kako čudno izgleda: poslije ovih suza oči su mu postale žarko plemenite — ne postaju li oči od suza plemenitije? Prodobrio se čovjek i izvinjava se, pošto 6utra treba da bude strijeljan, što mora, kad već ne može da piše, u mom pamćenju bilježiti sve poruke.

Poručuje prvo ženi da se uđa i to samo da to učini u onom slučaju ako nađe nekog smjela čovjeka, pa bio on i razbojnik. Ne zahtijeva od nje da ga

žali ni toliko koliko trava njegov grob pokrije. Neka,

se uda još dok grob bude topao od njegovog tijela. Ima, kaže, sina od sedam godina i po svemu liči na njega — mora da će biti, kad poraste, kao i otac, neka drska čovječuljina, — samo ne bi želio da se bavi očevim zanatom. Dovoljno je da otac rano umre — to sin ne bi morao. Sad ovo nailazi nekakvo drugo doba, valjda mu takav zanat neće ni pristojati.

Svu noć je sklapao ruke oko mene i žalio što će ga za pet dana ubiti, a nije uspio da sam umre ili da se ubije. Cijelu noć nijesam imao mira — prvo me je dugo grlio i rekao neka mi to bude nagrađa što ću mu kući ponijet poruke, a kaže da mu je žao što ništa

drugo nema da mi da osim zagrljaja njegovih »gre-

šnih ruku”, Onđa je počeo da misli kakve je još sve poslove imao da svrši prije nego ga smrt ugrabi i sa je došlo na red opraštanje s prijateljima. -

. Sjetio se nekakvog Trebinjca, koji mu je po svo, prilici bio prvi učitelj i koji nije imao sreće da dugo ortači sa đakom. Uspio je da se ubije u nekoj dubro-

'vačkoj tamnici režući vene i sad mu ovaj zavidi na

njegovoj blaženoj smrti:

== 1B —=

»E, moj sirače. Meni je u emrti sreća okrenula leđa. Ni konopca nemam, ni komad kaiša da napravim svoja sopstvena vješala na rešetkama. Nemam ni noža, ni eksera — sve su mi oduzeli. Ti si junak bio: prije nego su krenuli da tvojim sopstvenim tijelom maste vješala rekao si: »Nećete to dočekati, majkovići!« Natjerao si dželate da se vrate besposleni i kad bi svi osuđenici bili kao ti — iskopao bi se trag tome zanaiu na svijetu. A ja ću morati da gledam kako puške natežu. Biću vezan, ništa neću moći...«

· Pošto je porazgovarao sa Trebinjcem, prešla mu je misao na neku krčmaricu, kojoj se dugo i dugo zahvaljivao i molio je da mu oprosti sve uvrede koje ioj je nanio. Prebrojio je dane i večeri koje je proveo u njenoj krčmi, prijatelje koje je tamo upoznao i zamolio me je jecajući kad se vratim iz tamnice, da joj ponesem poruke:

„Reci joj da sam bio hrabar, da sam bio kapetan u razbojništvu, a general u ljubavi i da je njen general umro jedne bijele zore s njenim varljivim likom u njegovim zjenama. Ako zaplače — utješi je. Uostalom, možda neće pred fobom zaplakati. — Što bi i plakala — obično niko nema računa da plače za ovakvim ljudima? A čemu wve te želje? Čovjek treba da bude gluv kad ga osude na smrt. Koji dan zvaću se: grob! A kažu da svi Talijani jako škrtare kad dijele zemlju za Probove. Mogu da dođu noću lisice i da se časte tvojim tijelom. Zamisli ti ove raču. nice: čovjek živi, pa ti odnekud dođu neki patuljci, ubvate te, narede da ne živiš i opet te ne zakopaju ljudski, već te zvjerke večeraju i sav se tvoj život svede na to da postaneš obična lisičja večera (obična, jer lisice yađe jedu kokoške mego ljude). Čuo sam da ima neki grobar-Talijan koji, ili od lijenosti ili iz pakosti, kopa grobove samo dvadesetak santimetara duboke, a ja mu garanfujem kad ga stignu oni ozg0, on će imati toliko zemlje (iako smo mi u Crnoj Gori s njome oskudni), da će s mirom počinuti i bez brige.

„A kada dođeš na Arslanagića Most, na lijevom parapetu uzvodno primijetićeš da stoji jedan krst oštro usječen u njegov vječni luk. Sam, po svojoj VOlji, taj drevni furski most odredio sam sebi za Spomenik. To niko ne zna sem mene i tebe. Znao 6am ja unaprijed da ću završiti u vremenu i prilikama kad će ljudi morati škrtariti i sa zemljom za grobove, a volio sam da samom sebi osiguram spomenik. Tamo imaju i dva moja inicijala — tek vidjećeš da mi je spomenik golem i zavidan! Ništa mu se ne može — trista godina konji i vojnici utvrđuju ga u postojanosti prolazeći preko njega i noseći prah s njega; voda ga roni i rijeka ga ujeda bijelim nemirnim bukovima — a on sve što je stariji — poštaje

| ___ „_– ——--__-__ _-- —— Ćđ–——-– — – (__-__-- · —— – _ ––– Tz—

— 16 —

—-—-

tvrđi i čini mi se da sve prelazi i sve nestaje osim njega. On ostaje da preko njega gaze svačije noge, pa i ove moje razbojničke. Zora me je zaticala na njegovim lukovima i s njega sam gledao kako se krvavo hercegovačko sunce valja iza nudoljskih jama, i kako ribe piju golicavu, ćutljivu trebinjsku zoru«.

»Ribe nikad nijesam imao vclje da lovim. Eto, ubijem čovjeka, ali ribu ne. Gledam je kako srebrna i lijepa za sobom ostavlja tugaljive tragove i kako svojim nemirima izaziva talase što se razbijaju o sa-

motno i crno stijenje — pa mi se sažali, velju neka živi. Znaš, i ja sam ti imao neku svoju filozofiju. I bio sam ljubitelj mostova — možda zato što sam na

njima čekao svoje žrtve. A možda i ne samo zato!...«

Te noći je još ispričao o nekim svojim saučesmicima, naravno, brinući se da razgovor o njima ne oda nekog od njih, ljutio se na svoju neopreznost i žalio samog sebe što ničim nema da se ubije, »jer ne voli ':da pravi ćef slabijim razbojnicima od sebe”,. a kad je %ilo kasno u ponoć zaćutao je kao zaliven, |_psujući samo pokatkad stražara da mu da »fiamiferi«, da bi duvanom okadio dušu prije nego ga pogube.

Ujutru rano karabinjeri su ga izveli i odvojili u samicu za pogibaoce. To bi još ranije učinili, ali sve samice za osuđene na smrt bile su prepune.

Pozdravio se sa mnom i očito mu je bilo žao što se razdvajamo, rekavši mi: ah

| »Komuniste nikad nijesam poštovao, a opet mi je žao što me odvode od tebe, no, onakav kakav sam — umjeću da umrem baš kao i vi — naučio sam da savlađujem strah u svom zanatu kao vi u svom«

Zemlja i tamnica bile su mu popile lice i mučno je bilo zadržati pogled na njegovim zenicama. Činilo se kao da on sprovodi karabinjere, a ne oni njega,

Sjutradan, u osvit našli su ga zaklana. Niko još nije doznao kako je za kratko vrijeme došao do nekog zarđalog džepnog peroreza. Niti će doznati.

Mene su zvali na saslušanje pročitavši mi pismo koje je nožem na zidu urezao preko noći, Karabinjer je tražio da ga prepišem i dugo se nekakav čovjek mučio da ga prevede.

Završetak pisma, po sjećanju, glasio je ovako:

»Jesam li ti rekao đa me neće ubiti!

Moja drskost ipak se osvetila njihovoj Sili.

Ne zaboravi da 6e obazreš na natpis mosta, da pozdraviš krčmaricu i da poneseš ostale poruke. Doći će vrijeme da se ponovo nađemo kad ni moje ni tvoje drskosti neće više biti«,