Књижевне новине

BROJ 54

Iotanto /K0rOai

Crteži: Mića POPOVIĆ Tekst: Borisav MIHAILOVIĆ

1I DEČAK

Karlovci. 1835 godine. Jesen.

Znate li vi, namršteni starci, OPOJČvovi gimnazije slavme, koga to pripodi vašem stolu, Teodor Radičević, carinik iz Zemuma? Pogledajte malo bolje tog jedanaestogodišnjeg dečaka bistrih, očiju. Mirmo ga upisujete u prvi razred „classis preaparandorum”? Zar miko od vas ne sluti da je sa ovim, detetom, u Kaylovce ušla njihova buduća slava?

— Poljubi, sime, u ruku i slušaj profesore!

Kanylovci. 1835 godina. Jesem.

II

„Mamica je umrla 14 marta posle podme u duva sata u ftormik, ja '

sam ostao od mamice od devet godina”, — zabeležio je svojim, krupnim, detinjim, rukopisom, pre dve godine. Sada ga je otac doveo i ostavio W ovom gradiću. Prvi put sam na svetu. Zgrudvala, se, skuupčala na, srcu prva detinja tuga.

Podigne glavu. Jesen je. Karlovačka jesen. Pogleda prema Fruškoj Gori: vidi čitave povorke vinograda, zelemu kapu Stražilova i

talasavu liniju fruškogorskog vidika. Ispne se ma brdo: povijaju se pod vetrom grivasti ritovi i vrbaci dunavski, pukao vidik do pola Bačke.

Uzdahne uzbuđemo, smelo i gleda. Pamti sve što. vidi, urezuje u mladi vosak duše — jednoga dana to će biti pesma.

/ PTT

III

Ali rano je još za pesme. Duga, oniska zgrada svako jutro. čeka malog Aleksija da ga u mjoj DT ofesori uče ma memačkom, i latinskom, jeziku. Rođemu, dragu srpsku reč om, mjem, budući pesnik, meće čuti u školi. Ipak valja učiti dobro, kazne su mnoge i oštre: „Izobličavanje, ukor, stajanje, klečanje, zatvor, šibanje brezovim, prutem”. „Vospitanije” pazi na svaki korak: „nepristojno povedanije wu školi i kvartiru, nestašluk na sokaku, nemir\uk. uw, crkvi, idenje ma komendiju, kupanje na Dunavu”. Nižu se godime, preparamdist je postao gramatikalac, sad je već humanista. Zna nemački, latimski, ponešto grčki. Davno je već Dročitao Cezara i Cicerona, sad čita rimsku poeziju. Sve je maučio što mu je škola mogla dali. Ali mladić je — tek ga je garila prva mausnica — naučio i nešto drugo. Nije li to na mjega strogo pogledao profesor kada je juče upitao kao da istražuje zločin:

„Quis heri gitaram, cimbavit?” („Ko je to juče svirao u gitaru?”)

„Tambur, tambur, sitna, tamburice Udri, pobro, u zlaćame Žice. ;

“ Sitne žice — silmiji koraci, nek se znade kad igraju đaci!”

Nije to mi svečana sedmica, ni uče skup, ni mudri dogovo?. Prosto, mladost hoće da se proveseli.

Kj, stara đačka veselja Brankovih, vremena! Koga to slavite uz čašu i kolo? Koga spominje pesma? Kakvo se to drugo pijanstvo meša sa karlovačkim Yvizlingom? Nije li to Vukova pesmarica u ruci?

„Brže, braćo, čaše mapunimo,

Napunimo onog vina žarkqa,

Kucnimo se pa onda mabijmo

Ta doesnici Kraljevića, Marka.“

Tu ma prvom pragu mladosti, napiste se prvom čašom, nacionalnog zanosa. Bićete od toga pijani celog života.

(Nastaviće se)

KNIIŽEVNE. NOVINE

Marijan STILINOVIĆ

“SUMRAK. U. "„PR.A GU

(Sjećanje ı na dhe, u godini 1948 i 1949)

·. Nedavno, u nekom društvu, razgovarajući o žalosnom udesu čeških ljudi, jedan moj prijatelj dobacio mi je: »Ti si bio ambasađor u Pragu u vrijeme kad se pojavila rezolucija kominforma i šteta je što nisi vodio dnevnik; sigurno je bilo mnogo interesantnih i vrijednih stvari da se zabilježe i publiciraju«.

Moj prijatelj ima pravo, Zaista je šteta što nisam vodio dnevnik. Ali onih praških nemirnih dana, u onoj predrezolucionaškoj, i kasnije rezolucionaškoj atmosferi, kad su se riječi cijedile kroz zube, ruke znojile i svaki nerv bio ustreptao i kad su se Wvakodnevno očitovali znaci teškog suđara — u toj i takvoj atmosferi bilo je zaista teško uzeti pero u ruke i zapisivati sve što se tih mjeseci (od 10 juna 1948 do avgusta 1949), zbivalo., Čini mi se da je u otvorenom oružanom ratu sve mnogo lakše ili točnije rečeno, — sve jednostavnije. Napro= tiv, u ovakvom «neobičnom, izuzetnom diplomatskom ratu, sukob se ispoljavao u vrlo različitim oblicima. On je imao vrlo malo blještavih, vanjskih oblika rata. Om je bio sav sastavljen iz mnogo finih, istančanih, psiholoških detalja, nevidljivih za oObično oko, nečujnih za tvrdo uho, i često puta sakrivenih za sve ostale koji su toj igri prisustvovali. To je bila prefinjena igra očiju, ruku, gesta, pokreta. U ministarskim pretsobljima, u dvoranama rezidencija, na prije-

· mima, koktejima, diplomatskim ruč-

kovima i večerama, u onom kovitlacu ceremonijala, — sretneš tako nečiji topao pogled koji pita ili se čudi,

” pogled samilosan ili strašljiv, i prene-

ražen. Ili opet, dok 6e ceremonijalno i mehanički rukuješ priđe ti neko iznenada i stisne ruku i ti osjetiš uzdrhitale nervozne prste i znojav dlan, osjetiš ruku pumu nade i očekivanja. Drugom zgodom, u kultu neke barokne dvorane, na nekom kokteju slušaš nekoga koji pokušava da ti kaže neku prijateljsku riječ, ali u tim pokušajima ne uspjeva i sve se svTršava jednim neprimjetnim titranjem u kutu usana i smješkom na pola lica. A često sretaš oči koje izbjegavaju otvoren, jasan i iskren pogled, i koje lutaju i bježe i traže bilo što i bilo koga samo da se nekako smire i da sakriju svoju uznemiremost, zbunjenost, bojazan ili paničan strah. Ali susrećeš također i oči hladne, sive, neumoljive, neljudđske, i ako ikad te oči nešto kažu, onda je to samo leđen prezir i ništa više.

Susret s ruskim ambasadorom

Moj prvi važniji diplomatski susret upravo je tako i počeo. Susret s hlad-

_ nim, neljudskim očima. Bilo je to pri· likom jedme uobičajene kurtoazne po-

sjete kod ruskog ambasadora Silina. Posjeta je u početku tekla manje više normalno. Sa mnom je bio i se= kretar naše ambasađe Todorić. Formalno rukovanje, lijevo i đesno pokloni, ono neugodno sjedđanje za sto kad domaćin neodređeno pokazuje rukom kuda treba da sjedneš i, naravno, čovjek uvijek sjeda na krivo mje-= sto (koje je domaćin predvidio za sebe ili za svog sekretara). Dijalog između ruskog ambasadora Silina i mene tekao je po prilici ovako:

Na obrijanom okruglom licu Silina dvije velike bradavice. Bez vrata i struka. Prsa i trhuh jedna tusta mješina na kratkim „nogama, Sjedi cijelo vrijeme razgovora nepomično, ruku prekrštenih na trbuhu. Nakon kratke pauze upita me:

— Kada ste došli u Prag?

— Prije mjesec dana, sam.

Poslije ovog pitanja nastaje pauza.

— A vi ste sigumo ranije studiralli razne probleme Češke? — nastavlja dalje Silin.

— Da, tako nekako.

Nastaje dulja pauza. Posmatramo jedan drugog. Silin me gleda hladno, glumi potpunu indiferentnost, nezainteresovanositt; gledam · „ga znatiželjno 8 grozničavim sjajem u očima. Prekidam pauzu koja se oduljila.

— Slušao sam neku večer kor Crvene armije, — dobar kor.

Silin odgovara tonom profesora Silin je naime nekad „bio profesor književnosti — koji poučava đaka: Dobar kor, da. Ali, prema onima koje imamo u 'Sovjetsikom Savezu ovo je kor drugorazređdam. Stotine korova su bolji. Da, mmogo bolji, Po cijelom Sovjetskom Savezu ima mnogo prekra&nih korova,

Nakon ove lekcije o korovima na=staje pauza koja traje prilično dugo.· Za to vrijeme Silin me promatra svojim bezizražajnim sivozelenim očima. Katkad sjevne prezriv pogled. Prekidam šnuutnju.

— Vi znate da se Jugoslavija poslije rata našla u velikim „feškoćama...... Tu prestanem da govorim i pomislim, koga vraga ja tu meljem pred ovom mješinom i ućutim. Šilin me dalje gleda hladno, ništa ne odgovara i ta šutnja traje dugo. Ja na to ustanem demonstrativno i kažem: »Hajdmo druže Todoriću«, Hladno rukovanje bez i jedne riječi. Kad sjedosmo u auto Todorić me upita preneraženo i pomalo turobno: »Pa šta je ovo druže ambasadore? Ja umalo dđa nisam u onim pauzama kađ ste ćutali, nestao ispod stola?«

»Ništa, bitka je počela«, promrmljao sam i ušutio, Todorić, diskretan, nije više ništa pitao. Ta scena odigra– la se prije rezolucije, a Todorić još ništa nije znao o pišmima Staljina i Molotova.

Sjedimo u autu i šutimo. Razmišljam o ovom susretu. To je dakle taj gospodin. Silin, koji je prije svog đolaska u Prag bio kadrovik u Ministarstvu inostranih poslova. Ko je to od ruskih pisaca već davno opisao ovu figuru Silina? Zaista smiješno! Pa ova kvih Silina puna je ruska literatura.

odgovorio

U književnim djelima Gogolja, Ščed- · rina, Hercena, Dostojevskog, Gorkog

i Čehova, sjede ova tusta i mješinasta prevashodstva s rukama ukrštenim na trbuhu i prezrivo promatraju nas jadne jakobi nce, demokrate, zapadnjake i četrdesetosmaše, komunare ili Titove sljedbenike i prijatelje. Ovaj

Silin je sada, ovdje „preda mnom, bio .

u uniformi ambasadora, a još juče je nosio uniformu žandarmeriskog oficira ili personalnog referenta u Ministarstvu inostranih ppošlova, a sutra će obući uniformu ministra za prosvjetu, ili neku drušu, svejedno koju. Putuju tako bričkama ij salonskim kolima po svetoj, carskoj i pravoslavno-sociljalističkoj Rusiji i po ostalim kontinentima već dugi niz godina i kupuju i prodaju mrtve i žive duše, i igraju se životima naroda, svojih i tuđih. I ovaj unjformirani đavo došao je sad u zemlje češke i moravdške (zemlje antipapinske, husitske i progresivne) i merka i traži ovdje uboge duše ne bi li ih zapisao u svoj , enkavedđeovski đavolji tefter iz kojeg ih lje niko izbrisati neće, i ne bi li onda, zapisavši ih doživotno, zaigrao s njima jedan tako silan gopak, da će se Česima i Moravcima i Slovacima prevrtati utroba, a slike iz vremena tatice Masarika izgledaće im kao nedostiživa i obećana zemlja u kojoj se doduše živjelo ma'ograđanski tiho i umjereno, ali ipak životom, koliko toliko dostojnim, čovjeka dvadesetog stoljeća.

Razgovori i zbivanja oko Svesokolskog sleta mjeseca jula 15948 godine

Evo, ovdje preda mnom na tribini velikog stadiona, za vrijeme svesokolskog sleta jula 1948, sjedi jeđan par koji ovaj Silin, sa visine ambasadorske lože, gleda prezrivo i hladno. Bili su to Rudolf Slanski i Dolores Ibaruri Pasionarija. Pasionarija nešto živahno gestikulira i uzrujava se na vijest koju je upravo objavio stadionski spiker, naime da „jugoslovenska vježbačka ekipa nastupa ponovo na zahtjev publike«,

»Pa kako je to moguće, — ljuti se Pasionerija, — da. Jugosloveni danas ponovo nastupaju druže Slanski? U današnjem programu izričito stoji da samo sovjetska ekipa naštupa. Kako je to moguće, druže Slanski, to je skanda]!”

Slanski ništa ne odgovara, nego samo mudro, kao neki galicijski rabin, klima glavom. Osjetivši međutim, nečiji pogled na svojoj šiji, Slanski se instiktivno okrene i sukobi s pogledom Silina koji je sjedio u diplomatskoj loži do mene. (Silin je naime imao nesreću da po propisima pro-

tokola bude uvijek do mene). Slan- ;

| skom pojuri krv u glavu i sav crven | okrene se Pasionariji pokušavajući da joj objasni kako je ovu neugodnu situaciju skrivilo »reakcionarmo sokolsko vodstvo«, kako su im sokoli, ti idioti malograđanski, podvlalili i kako je krajnje vrijeme da se to malograđansko društvo razjuri i poapsi. Pasionarija, očito ne slušajući što fo njen slavni kolega mudruje o malograđanskim a&okoljskim idiotima, samo je slijegala ramenima i uzdisala: »Kakva sramota, kakva sramota«.

Gledam tu očerupanu kokoš, Pasionariju, i mislim, s kojim pravom se ta gospa uzrujava i psuje nas Jugoslovene. Mi smo njoj i njenom narodu pošteno pomogli za vrijeme oslobodilačkog rata u Španiji, tukli smo se odlično, ostavili tamo ne baš mali broj grobova, dok su ona i većina njezinih kolega iz CK. KP Španije, u najsudbonosnijem času razoružali svoju armiju, izdali svoju vlastitu stvar, pobjegli i prepustili Franku da kolje i mrcvari španske ljude. I naravno, nju nije sramota da sjedi na tribini praškog stadiona i da se skandalizuje što će sad morati đa gleda »jugoslovenske trockiste i bandu izdajica«, a ne drage sovjetske fiskulturnike. Tu staru gospođu nije sramota da uzdiše i lamentira za nečije vrlo problematične račune, dok istovremeno tamo negdje u Estramaduri, Kataloniji ili Baskiji, onaj kasapin Franko otgječe svaki dan po nekoliko poštenih španskih glava, Jasno, to sve Što ona sad radi nije sramota, nego je čisti marksizam, in= ternacionalizam i svjetska „revoJucija., ;

Dok se odvijao ovaj rnaxlkaističici dijalog između „Slanskog i Pasionarije, spiker stađiona objavljivao je nastup ruske vježbačke ekipe i zatim jugoslovenske koja ponavlja svoju točku na zahtjev publike. U susjednoj, sovijetskoj loži, nastala· je povođom te vijesti uznemirenost, neko kretanje, Dog GAVa i : došaptavanje. · Da bi prekinuo tu očiglednu „zbunjenost u svojoj loži, ambasador Silin pozvao je svog otpravnika poslova (taj. SOV· jetski otpravnijc pošlova bio je kod nas za vrijeme „oslobodilačkog. rata, šef jedne od sovjetskih vojnih misija) i više gestovima i pogledima nego li, riječima upitao ga šta je zapravo na stvari i kako to da odmah, poslije sovjetske ekipe nastupaju „Jugosloveni? Otpravnik poslova priljubio je glavu uz uho Silina i, promatrajući me jednim okom „isprekidano šaputao nešto svom šefu. Silinovo lice neprekidno je blijedilo i zelenilo. Savla-

„davajući teško svoj bijes, Silin je od-

govorio svom otpravniku poslova nekim neodređenim pokretom ramena, zapravo jednim nervoznim. trzajem, na što je ovaj odjurio u susjednu ložu sokolskih starješina., U loži sokola razgovor je bio kratak. Starješine su

gospodinu otpravniku poslova. poka-

zivali program na kome je jasno naštampano kojim redom nastupaju vježbačke ekipe, a pošto su Jugosloveni ubačeni, to će oni nastupiti, .raVno, poslije ruskih vježbača, Brzim korakom otpravnik. poslova: vraća se u ložu ambasadora, prilazi „ponovo

DHIJEOVOTn VOM šapće | SOŽEISBU 'jednita i

ti Siilini — činovnici u .

na?

· jednu cigaretu? —

·

okom na mene, Silin sjedi mirno, ne okreće glave prema svom shurge d'adaire-u i nakon kratke pauze procijedi decidirano kroz zube: »Po6&ljednja fočka u programu sovjetski fiskulturnici«. Bez i jedne riječi gospodin otpravnik poslova, pukovnik i heroj otadžbinskog rata, bivši šef vojne misije u Jugoslaviji, okrenu se na lijevo krug i odjurio ponovo u ložu sokolskih starješina. Starješine negoduju, ustvari više glume negodovanje, — ponovo izvlače program i pokazuju ga, šetkaju iz lože u hodnik, iz hodnika u ložu, dogovaraju se, mašu nešto rukama i nemoćno sliježu ramenima. Otpravnik poslova šuti 1 čeka. Istovremeno u centralnoj, vla= dinoj loži, primjećuje se takođe neki nemir. Ministri češke vlađe priklanjaju glave, nešto međusobno šapuću, ministar unutrašnjih poslova Nosek pogledava nervozno Gotvalda, koji se kao puž sav u sebe uvukao, žmirka ošicama i kao snuždeno dijete gleda lijevo i desno oko sebe i na tren se zacrveni. Sovjetski otpravnik poslova stoji još uvijek u loži sokolskih starješina i čeka na odgovor. Prošlo je već više od pola sata kako je trebala da nastupi ruska ekipa. Publika nervozha, zviždi. Konačno pridolaze ša raznih strana sve starješine „sokola, raštrkane po stadionu, i sad se u loži ponavlja isti prizor: pokazuju program, sliježu ramenima, zabrinuto klimaju glavama, viču nešto prema publici i pokazuju rukom · na stađionskog spikera. Otpravnik poslova još uvijek nemoćno stoji i čeka. Starješine nastavljaju dogovaranje, šefkaju se, polako gestikuliraju, očigledmo, ne žuri im se. Ipak, jedan starješina mahne rukom prema kabini spikera koji silazi dolje i prima neke upute. Po6lije toga starješine se razilaze i niko od njih ne osvrće se na sovjetskog otpravnika poslova kao da ga i nema. Stadionski spiker objavljuje da u slijedećoj točki programa nastupa jugoslovemska ekipa na sveopći zahtjev publike.

Ne volim parađe, Gomile, talambaBi, bubnjevi, zastave, muzike, one sive jednolične mase ljudi među kojima ne vidiš pojedince i njihov izraz, gdje se sve individualno izgubilo, nestalo, utopilo — sve takve povorke i ekupove nisam nikađ volio. I od svih takvih parada bio sam uvijek iscrpljen i umoran. Ali sad u ovom času nisam gotovo ni primjećivao ni osjećao da se tu, na tom stadionu, nalazi blizu 300.000 ljudi. Sav uzbuđen, ja sam očekivao nastup naše vježbačke ekipe. I sasvim neočekivano, bez fanfara pojavili .su se na polju stađiona naši momci i djevojke, U nekom lakom,

' plesnom ritmu talasalo se nekoliko ' hiljada, vježbača i izvodilo razne fi-

gure tako skladno, neusiljeno, mekano,. bez ijedne jedine pogriješke, da je cijeli stadion, koji je do tada šumio i brujao, zanijemio. Sav zanesen promatrao sam tu našu djecu, i iz tog zanosa ftrgnule su me ovacije i aplauzi mnoštva. Cijeli stadion bio je u pokretu. Ovacije se još nisu bile uTtišale kad je na stadđionskog polje upatiiaato 700 naših mornara, preplanulih od sunca, laka koraka. Gomila je nastavila da plješće i sav diplomatski kor u ložama, osim ruskog, stajao je na nogama. U sovjetskoj loži ambasadora Silina, aplaudirao je jedino njegov desetgodišnji sim, U času kad su naši mornari izvodili jedmu figuru, ispisujući ime Tito, Silin se okremuo, pogledao svog dečka, onim svojim hladnim, bezbojnim pogledom i dječak je ostao ukočen, raširenih ruku, otvorenih usta, ne znajući šta da radi. Polako je spuštao ruke i sjeo.

Slet se završio nastupom sovjetske vježbačke ekipe. To je bila malobrojna grupa atrtista koji eu vješto, na motornim kotačima, izvodili svoje akrobacije.

Na izlasku iz stadiona pristupio je najednom k meni, posve neočekivamo, sovjetski olpravnilk poslova, i u nekom tonu, kao da se ispričava, rekao: — Znate... naša ekipa nije bila masovna, znate... to su veliki artisti, to su najpoznatiji amtisti u Sovjetskom Savezu«,..

— Da, vidjeo sad da su veliki arti&ti — odgovorio sam.

Iznenađem ovim istupom sovjetskog otpravnika poslova ušao sam mehanički u rijeku mnoštva koje je jurilo na izlaze stadiona, i u toj stisci osjetio sam nečiju ruku koja me lagano vuče za rukav. Okrenem se i ugledam svog znanca profesora Ševčika. Pružio mi je ruku. Stisnuo je toplo i promrljao: »Uvijek ste bili sjajni momci, vi Jugosloveni«, i nestao u gomili..

Nastavljaju Se razgovori i zbivanja oko Svesokolskog sleta i u palati Ministarstva inostranih poslova

Nema ništa dosadnije nego sjedjeti i čekati u ministarskim predsobljima. Svi koji tamo sjede i čekaju na prijem obično su 'zabavljeni svojim mislima i brigama i ukoliko nešto i razgovaraju sve je to šuplje i prazno brbljanje dok su pogledi stalno upereni u ona tapetirana vrata ministra koja se nečujno otvaraju i kroz koja vas uvodi sekretar ministra ili šef protokola, ili neko ođ onih bezbojnih lica koja cijelog svog života hodaju na prstima, razgovaraju u pola glasa razvučenih usta na smiješak, uvijek sagnuti i presječeni u struku.

· Jedno tako bezbojno lice oblijetava oko mene | nešto me ispituje i priča.

— Molim vas izvinite, gospodin ministar Klememntis je zauzet, upravo sad razgovara s predsjedništvom vlade... buđite tako ljubazni ekselenci-

e jo i "pričekajte jedan tren«.

· Sjeđamo za sto. | — Izvoli možda gospodin augMasaddk pruža mi sekretar miništra Klementisa svoju tabakeru, — Ne, hvala, ne pušim.

STRANA 7

— Vaše jugoslovenske cigarete su izvrsne, gospodine ambasadore. Imate odličan duhan,

— Da dobar duhan — odgovaram u po glasa.

— Kako vam se sviđa Prag, gospodine ambasadore? -

— Lijep grad, svakako, — cijedim kroz zube.

— Oh, kako je prekrasno vaše more, gospodine ambasadore, znate, ja sam bio na vašem moru prije rata, vaše more to je i naše more,

— Da, prekrasno more.

— Izvolite cigaretu, gospodine am= basađore,

— Pa maloprije sam vam VekaO da ne pušim, odgovaram malo nervoznim tonom.

— A đa, izvinite, molim va3S..

— Slušajte gospodine sekretaru, ja ovdje čekam već deset minuta i nema sumnje vi ste vrlo ljubazan gOospodin, ali budite isto toliko ljubazni Da vidite hoće li me gospodin Klementiš primiti ili meće. Konačno, on me je pozvao da mi nešto saopći.

— A molim lijepo, molim, odmah ću ja pogledati, vaša ekselemcijo.

Sekretar nestane na prstima iza tapetiranih vrata. Ustanem i otšetam đo prozora. Stojim i razmišljam da li da odem ili da pričekam još koju minutu. To oni sa mnom rade otkako sam došao ovamo. Već. nekoliko puta, ovdje, u ministarstvu inostranih poslova, režiraju neke komedije da me ne prime odmah. Tako je bilo i prije nekoliko dana, kad sam došao u kurtoaznu posjetu onom nosorogu Noseku, ministru policije. Pustio me da čekam pola sata. I kako je to genijalno izveo! Svaki pet minuta slao je u pretsoblje svog pomoćnika da se prošeta i da vidi kako 6e ponašamo (sa mnom je bio i sekretar naše am= basade Andrej Debenak). Kad nas je konačno primio, Nosek je počeo u ne= kom šaljivom, zapravo maloumnom tonu, đa priča o tome kako se muči s nekakvim tajnim šiframa i kako ga neobično rađuje što nas vidi.

I evo, sad opet, ponavljaju istu ko-

međiju. — Gospodin ministar vas čeka, frgne me iz tog razmišljanja šapat

&ekretara koji se nečujno pojavio iza mojih leđa. i Ulazim kođ ministra inostranih poslova Vladimira Klementftisa. Klementis stoji za svojim pisaćim stolom, i ne miče se. Vidim po držanju i izrazu lica da ne želi da mi izađe ususret i da me pozdravi. Prilazim mu i rukujem se preko stola. Klementis još uvijek. stoji i, izgleda mi, da ne namjerava da mi ponudi da sjednem. Pomaknem sam fotelju i sjedam, Klementisa, na tren, kao da je začudilo i

"iznenadilo moje ponašanje, i, njego-

vo lice, koje je dotada bilo sasvim nepomično i namješteno ukočeno, zadobi odjednom muekaniji izraz. Sjeda i on.

— Gospodine ambasađore, u ime moje vlade moram da uložim usmeni protest kod vas zbog ponašanja vaših vježbača i iskorištavanja našeg ira= dicionalnog gostoljublia.

— Ne razumijem ništa, o čemu se radi? — upitam znatiželjno.

— Vaši vježbači — nastavlja Klememitis suhim, zvaničnim „ftonom, odkako su u Pragu, neprekidno izazivaju nerede i manifestacije na ulicama, i moja me vlađa ovlastila da vam saopćim da mi to dalje nećemo trpjeti,

— Sve ovo što sfe vi meni rekli, ja mislim, da nije točno. Naši vježbači, kao i svi ostali, — osim ruskih, koje su njihove starješine zatvorili u kuće — šetaju Pragom. To što Pražani aplaudiraju našim momcima i djevojkama, što ih srdačno pozdravljaju i plešu na ulicama zajedno sa njima — za sve to naši vježbači nisu krivi,

Klementis kao da ne sluša šta mu ja govorim, nego ponavlja svoju već izgovorenu frazu.

— Ja vam gospodine ambasadore još jednom ponavljam da izazivanje nereda naša vlada trpjeti ne može i neće.

— Pa dobro, šta želite od mene?

— Želim da kažete vašim vježbačima da ne izlaze iz stanova i da ne izazivaju nerede.

— Izvinite, ali ja to neću učiniti, Naši vježbači vaši su gosti i vi sad tražite od mene nešto smiješno i ap= surdno, naime, da ja te vaše goste zatvorim kako oni ne bi iskorištavali vašu tradicionalnu gostoljubivost.

Klementis me prekida i govori povišenim tonom.

— Naša vlađa biće prisiljena đa preduzme druge mjere, gospodine ambasađore. — Izvolite oštrije.

Poslije ovih oštrijih riječi mastaje pauza. Gledam Klemeniisa kako se muči i bori da savlada tešku ulogu koju su mu dodijelili. Do sada je u svim razgovorima sa mnom bio uvijek apatičan, odsutan, kao đa ga se savršeno ništa ne tiče sve što se oko njega događa i govori. Nastojim da promjjenim ton razgovora i pokušavam da govorim intimnije, neposrednije,

— Slušajte gospodine ministre, meni se čini da ovo što mi sad radimo, ne valja. Vidite, naši ljudi živjeli su uvijek dobro; u prošlosti nisu imali nikakvih raspra, sukoba, ni zađevica, i ne znam, zašto sad, za nečije raču+« ne, da ih svađamo. Trebamo misliti na budućnost..

Klementis najednom ustane i bite

molim... odgovaram

· kine me:

— Gospodine ambasađore, nema nis kakvog smisla da ovdje diskuti:

Rekao sam vam mišljenje moje vi: lada POO

i svaka dalja riječ je suvišna. i Ustajem, rukujem še i prol lazim kroz predsoblje u pratnji sekretara koji mi nešto priča. Silazim niz St kj penice Černinove palače impresioni- je

(Nastavak na osmoj strani)