Књижевне новине

STRANA ?}

KNIIŽEVNE NOVINE ·

„TITO JE NAS MI SMO TITOVI“

Čudesno je i divotno to kako duh kolektiva, duh množine može da stvoTi i da usvoji krilaticu koja shvata ı

· kazuje samu suštinu stvari u odre-

đenome trenutku, i javlja se kao srž mudrosti u množinskom vazumevanju problematike jednoga vremena. »Tito je naš — mi smo Titovih« slušamo mi svi svakodnevno kako hiljade i milioni maših ljudi skamdiraju iz punih grudi i uzav?ela srca, slušamo i upli-

“ćemo se spontano i sami u taj svema-

rodmi hor. Mi to emotivno primamo i emotivno doživljujemo kao geslo zbiranja sveukupne borbene volje maših ljudi, čitavoga marodmoga tabora čuvara ove zemlje, oko jednog imena i jednog lika, koji je sam um i volju i, istovremeno, oličenje umnosti ı volj nosti svih. Mi to geslo doživljujemo, dakle kroz emociju koja uzdiže srca, kao budilački poklič svesti i hrabrosti našoj, kao najuzbudljiviji 2zmamen od koga se u životu zatreperiti može, trubni znak za juriš.

Ali ta vihorma reč »Tito je naš mi smo Titovi!«, od koje, kad je u hiljaditom, horu kličemo, suze zaklinjamja maviru ma oko, krije ispod tog svog emotivnog dejstva jedmu duboku racionalnost, onu promišljemost i

. smišljemost iz kojih se, kroz vekove,

izgrađuje narodma mudrost. I doista, ona je suštastvemo poslovički mudrYyu. Ako je mudrost saznamje i znanje stečemo iskustvom, filozofija broverema žipotom, onda je ova reč, ızliDema u onom jedmostavnom, obliku u kome je marod misli svoje mudrosti mekad u kamem urezivao, zaista majsadržajnija poslovica ovoga vremena, najistinitija formula njegove suštine.

Jer, šta ona kazuje i kad je masta-

'la, koji je odnos između tremutka kad

se rodila i dubokoga smisla koji sadrži? Kad se prvi put javlja reč »Tifo je naš — mi smo Titovi!« domas bi bilo vrlo teško tačno utvrditi. Prirodmo bi bilo pretpostaviti da je ona DOmikla još onoga tremutka kad se Tito, iz tajnosti i ilegalnmosti, pojavio na beli dan pred marodnom, množinom i u mjoj počeo da zrači oslobodilačkom i revolucionarmom, idejom, i voljom, kad je ona sama počela osećati da je to mjem čovek, a om da je privlači k sebi, da je organizuje za borbu i evoluciju, da je u borbu i revoluciju, vodi i sa mjom u mjima da pobeđuje. To duboko srodništvo se tada već moralo ukoremiti i kao takvo maći izraza u narodnoj reči. Ali je ta reč tada još bila samo konstatacija jednog saznanja, potvrda jedmog meoporecibog međusobmog usvojenja.

Ona je damas mešto mnogo dublje. Od trenutka kad je Tito ovome marodu počeo da biva osporavam, klevetan i ružem, a marod pozivam da se od njega odvoji i njemu suprotstavi, ova reč se pretvorila u izraz sveopšteg saznanja maroda da bi takav raskol značio wništemje svih mjegovih rTebolucionarno stečenih sloboda i zapretio smrću i njemu samome. T tako je ova reč upravo tada postala sinteza mu– drosti narodme wu razumevamju istorije, u ovome trenutku i za dalja vremema. Bez Tita mema nayvodme slobode i sopstvemoga života, a Tito s marodom slobodu brani i mama naš život obezbeđuje. Tito je ideja slobode, Tito je jemstvo slobode, Tito je socijalizam, Tito je Partija koja slobodu orgamizuje i socijalizam, utvrđuje: A marod je Titov, jer marod me može izneveriti ideju slobode „narod je za 'socijalizam, jer mu on slobodu i u mjoj pravedan i svetao život oLezbe-

đuje, narod je merazdvojno uz Parti- '

ju, jer ona novome životu daje i sadržaj i oblik. Sve je to jedmo drugom svoje, nerazdJojno i celovito. I tu mudrost, doista kao u kamenu urezana za sva vremena, kazuje divna i 'bogato sadržajna reč: »Tito je naš mi smo Titovi!« i

I ma šezdeseti rođendan druga Tita svaki čovek ove zemlje, u dubokom osećanju da je Titov i da je Tito njegov, mu, makar i u mislima, srodnički srdačno i zakletvemo snažno stegme YWUku i poželi puni triumf nad ljudomorom maših neprijatelja.

Milan BOGDANOVIĆ

LIK U

Među mnogim, pjesmama o Titu, što ih marod pjeva, meke čedme i skromne, kazuju mmogo čovjeku, maših dama. -

Možda zato što mijesu sastavljeme

· za mekim stolom, pod mekom lambom,

po pravilima gramatičkim, i metričkim, ma prostirci od hartije kao mnmoge druge. Možda zato što su mastale teških dana u tišini varničavih praskozorja pred bitkama i u crvema slo„bodarska predvečerja.

Velike i drage stvari kazane su tamo s malo riječi — da misli mogu širiti krila, da slikama ostame širok prostor, da svako za svoju ljudsku slutnju i nadalje nađe mjesta i izraza.

I u majprostijim, od njih zablista zrak i zatreperi zvuk što veže, s mađiskim carstvom poezije — u Kkrajiškim, u moravskim i dalmatimskim, il u dva priprosta stiha, bosanskih mladića i djevojaka, što su ih, silazeći sa bregova, donijeli: |

Druže Tito, primi maske u redove partizamske...

Tu je mmogo više mego što izgleda da može stati u dva stiha — jedma smjerma molba i jedno sigurmo obeća=mje, vjekovna tuga prošlosti i čorsta nada u budđućmosti zbližeme su i slivene, sjedinjene melodijom i rojevima svijetlih slika što kao pčele oblijeću oko sočnog grozda pjesme.

Kao da tom pjesmom kažu:

Dolazimo iz zbjegova u planini, iz pokolja i požara; noževi ustaški i kame „četničke reže za mama, prijete

·ı U danima

ima meodoljivu potrebu da .

PERSBDE KOI BV E.

borbe i meni se mekoliko puta pružila prilika da se nađem u nebovu mašu Tučmu istoriju prebacio sredmoj blizini čovjeka koji je čitana sdsvim, nov kolosijek.

Od tih viđenja ostala su mi u bunom, sjećanju dva: prvo viđemje bilo je 1942 godine u oslobođenom Bihaću, drugo 1943 u oslobođenom Jajcu, megdje pred II zasjedanje AVNOJ-a. Prvi susret bio je slučajam i kratak, ali traje i danas u meni u svakoj svojoj bojedinosti: tadu, pred bivšom, ustaškom županijom u Bihaću, ma glas da mailazi Tito, DO strojila se na brzu vuku jedma brigada boraca, koja se tu slučajno zatekla; za nekoliko trenutaka, u odijelu od mrkoga sukma s, običnim, vojničkim opasačem i s revolperom, nG uprtaču, prolazio je ispred stroja Tito.. Prvi put sam ga tada vidio, i „pio sam očima svaki mjegov pokret i titraj. Prošao je ispred boraca sporim korakom, čas ogledajući u njih, čas obarajući preda se pogled koji kao da dohvata neku misao. Na lako uhwvatljip, ali teško izrecibD način izbijali su iz čitavog mjegovbog izgleda 'i držanja tragovi mapora 4 borbi od Srbije do „Bosanske KrYajime, mapora i borbi koje sam bozmavao po pričanju srbijumskih i crmogorskih boraca; ali u isto vrijeme ti tragovi patnje i stradanja bili su praćemi blijesci.ma meke mevjerovatne sigurnosti i jedme, rekao bih, kao urođene vedrine, koja je sjala u sve oko sebe, bodreći svakog. Takav mi je Tito bio i drugi put, u Jajcu 1943, kada je, poslije Pete ofamzive, ponovo došao ma slavmo tlo ustaničke Krajine.

I poslije, čitajući ili slušajući mjegove riječi ja sam svakoga buta, iz samih tih riječi, iz djela koja su se nadovezivala ma te riječi, osjećao

ono isto što sam zapazio ma mjemu '

u ona dva maha: diskretan ali uočljiv izraz silmih napora, stradamja i žrtve i, uprkos njima, stabilam, siguram i prirodno vedar pogled u budućmost. I to je ono što mi se čini da pretstavlja suštmu bića ovog velikog čovjeka. Ja bih rekao još i više, rekao bih da je u toj mjegovoj ličnoj crti oličena suština savremene istorije naših naroda. Jer, šta smo mi zapravo uwradil, 1941 „godine? Pod stijegom, koji su podigli on i njegovi' najbliži saradmici mi smo otpočeli nešto što je doslovce ličilo ma ono »neka bude što biti ne može«, otpo-

Sproleća Šdščetrdesetdyuge godine položaj odreda bio je krajnje nezgodan. Nalazio se ma isturenom, položaju, na samoj ivici slobodne teritorije, kao na majisturenijoj tačci dugog DOluostrva, duboko zaronjenog u burno more koje silovitim, talasima preti da

· ga preplavi „otkine od kopna u po?žadini, ponese ma pučinu, razdrobi i sahrani u svojim, mutnim, vodama. Sa susednih, grebena i vrhova, iz starih austriskih utvrđenja, sa torpiljarki i krstarica, Talijani su jedmako zasipali vatrom položaje. U to gladmo planinsko mroleće mije bilo više mi zdrave krtole da se založi, odredu je ponestalo mumicije ,uskoro će smeg osloboditi drumove uz koje će mavaliti tenkovi i kamioni, a u susednim, nahijama, u Katunskoj, Zubačkoj i vw Ljubomiru mutne su prilike: među seljacima, borcima i četama mesloga i razdor koji izazivaju četnici i glasovi što ih oni proturaju, šturo proleće, glad, nemaština, nevolje i promenljiva i mevberma ratna sreća. Ne valju »situacija« u Vasojevićima, mije mnogo bolja ni u bližoj Hercegovini, pre neki dam mapali su četnici iznemadno komandu čete wu susednom Malojev Dolu i pobili je, odred je beć' morao da napusti nekoliko istakmutijih položaja i sve se više sabija ka vrhovima brda pod silom koja ga pritište. Ima već i nasumoremih, boraca koji se udvoje „utroje, sašaptavaju i dogova-

PJESMI

nam, njemački logori i masakri talijanski i smrt gladna, a mi smo tako slabi i mneuki, medorasli i memoćni; gladni smo odavno, obuća, mam je DOcijepana i haljina »eć memamo, lica su nam botamnjela, ljepota s mjih se izgubila ,izgled naš više odbija nq Što pro: — primi mas Ti koji si riječ

rug stavio iznad svih maslova, ti jedina zaštito progonjenih!

Dolazimo iz zbjegova u planini, za nama se sela popaljena i lješevi pod gredama izgorelim, primi mas u Yedoive purtizanske, među ljude; među najhrabrije da bramimo malu djecu razbjeglu bo pećimama da ne damo lijepu mašu zemlju i \jude! Primi mas tamo gdje je čvrsta, hrabrost, taj jedini izvor made u ove dame ubitačme, a tađa: sve će biti riješeno i sve slavmo. Živote me žalimo, na smrt ne mislimo, straha biti meće. Pod tvojim voćstvom, junaštvu našem, kraja ne-. ma do pobjede...

Takve su te pjesme što su ih hiljade prihvatile i preko gromada tuge i mesreće premijele — iz carstva nužno· sti prema svijetlim, prostorima slobode. Skovala ih je ljuta borba, mosila ih je hrabra vojska, vile su se mad borcima kao zastave — mraznih moći, i u proljeća ,i Roda je rujno lišće obadalo po krvavim putovimoa.

U njima se moglo govoriti samo. o najljepšoj ljudskoj ' želji i majvećim,

junaštvima. Mihailo LALIĆ

Nayodnooslobodilačke |

čeli smo jednu strahovito meravbnu borbu: u potbumoj izdaji i mapuštenosti jedme mevine zemlje, u boblavi njemačkih, talijanskih, bugarskih, mađarskih i me mam sve kakvih kvislinških armija, w potemcijalmoj opasnosti da meprijatelji raspiri vje-

kovne vjerske i maciomalne infekcije,

goloruki, praćeni otbočetka perberznom Spekulacijom, iz Moskve i stalnim zabadanjem noža u leđa od strane reakcionarnih, elemenata sa Zapada, — uopšte uze», bod famtastičmo teškim objektionim, uslovima, mi smo otpočeli, četiri godine vodili borbu za svoj ndcionalni opstamak, za svoju bolju budućnost, i doveli ma, kraju tu borbu do pobjedomosmog završetka. Sagledana iz ovoga vida, iz vida tako teških objektivnih, uslova, ova.zaista čudesna borba, — čime je otpočeta i tbođenma, čime se može objasniti w,jema pobjeda? Jednim samo. Perspektivom koju je otvarala revolucionarma moa terijalistička misao, misao koja je Dostala srž čovjeka koga toliko volimo, misao koja zrači iz svakog mjegovog postupka, od pojedinačne njegove brige za jučerašnjeg borca u ratu i današnjeg graditelja socijalizma ba do najkrupnijih akata partijske i državne bolitike. Ta perspektiva koju je u njemu otvarala ta misao i koju je om otvarao u nama u maoko bezizlaznim okolnostima, imala je snagu magije i nadjačavala sva stradanja, sve žritbe, nagrađivala ih pobjedom, osvajanjem, komad po komad, sve boljeg života, približavanjem, korak po korak, sve sretnijem, životu. I prije, sva maša istorija bila je satkama od nevolja i žrtova, ali su u. Titovo vrijeme, Titovom, zaslugom, te maše istorijske nevolje i žrtve · uzele drugi pravac, ne pravac bezizlaznog i vječitog sWoga ponavljanja, mego pravac izlaska na čistinu, ma vrhunce slobodmog i punog ljudskog života.

Ili, u asocijacijama ovakve prirode, sjetimo se 1948. Spremljena je bila i Titu i svima nama u istoriji jedinstvena urota. Pogledati u takve uwrotmike zdravim pogledom, ne dati se opsjemiti sjajem, njihove maske, uda riti po njoj i stvoriti na mjoj nabrslime, skidati je s mjihovog lica komad po komad, da se ono ma kraju ukaže čitavom, svijetu „onakvo kakvo jest, mračno, kastinski pakosno i tupo, učimiti fo svjesmo ma što su sve sprem=– ni ti licemjeri i satrapi, — to misu mogli miševi d la Rakoši, koji su godinama žmirkali iz kremal\ljskih zidina ma revolucionarno zbivamje u SUijetu, nego ljudi toga YevolucionaYmog zbivanja, Tito i njegovi saradnici, ko=

FON":

raju, počeli su meki moću i da se osipaju sa položaja, a Talijani se osmelili pa ma velike lekove, da im, glas dalje mosi, viču odredu da se preda jer će uskoro Kkremuti da ga satru (»Tuti macare!« — »Sıe ćemo bas pobiti«). Ustvari još i me mapadaju svom silimom, ali je odredu jasno da suvakog časa mogu krenuti ,ba onako izmorem, iscrpljem i izgladmeo, stalno budam i wu pripravnosti, prati kao na mrtvoj straži svaki pokret i šuašnj na susednim meprijateljskim, položajima. Najgore je, međutim, što već danima i nedeljama nema nikakvih čestitih vesti mi veza sa pozadinom, + glavninom, (sem crnih glaseca koje proturaju četnici), pa odredu, ma Dpoložajima i u popaljenim „upola poruwšenim, selima, nije više jasmo ima li ·još uopšte slobodne teritorije sem, oOvog ostrvceta koje om drži, bostoji li još glavnina vojske tamo u dalekoj pozadini i za koga to, ustvaYi, zašto + sa kakvim, smislom, odred, još i sad upormo stoji na mrtvoj straži, u gluvoj moći, tImurmom kišovitom, damu, na goloj, pokisloj kamenoj hridi.

Našao sam se slučajno u štabu odreda. Kiša napolju pljušti, prozore je zatvorila, mračna nevidma noć, a, u siromašnoj seoskoj sobi koju škrto osvetljava' petrolejka i jadmo greje limena peć u, uglu, sede za podužim rasklimatanim stolom, drugovi iz štaba, i oni mršavi „neobrijani, wpalih, modro uokvirenih, očiju, u, vlažnim, pokislim šimjelima iz kojih se diže para. Komesar se sprema da čita poštu, koja je večeras posle toliko vremema. stigla, — izveštaj meki, proglas ili pismo „šta li je?... ne sećam, se više tačno, otkucam, ma, mašini ,izgužoam i iskrzam, od ruku kroz koje je DTYO-

šao, pisan još pre mesec i po ili i dva

meseca, a odmosi se ma deo Bosne i Hercegovine, krajeve prilično udaljeme od nas. ” \ |

A ni stvari o kojima se u pismu govori misu mnogo radosme. Reč je, u uvodu, o nemačkoj ofanzivi i teškim borbama u Srbiji, zatim, o prelasku glavnine u Bosnu i prilikama koje su ovde zatečene, o opadanju snage Ustanka, jačanju četnika, „greškama pojedinih partijskih i vojnih rukobvodilaca, o dalju.m, borbama i teškoćama koje pretstoje, a tek pri kraju — čini mi se ili mam se svima tada tako činilo pošto smo baš njih željno slušali — svega mešto malo reči o pobedi koja je izvesma i sigurma.

KHomesar je završio sa čitanjem i zaćutao. Pismo wu celimi mije bilo mnogo vedro, bilo je u njemu mnogošta gorko, miz oštrih reči i prekora. govorilo je o još težim borbama koje pretstoje, a o kojima baš u ovaj man ništa ne znamo sem četničkih zlogukih gldsina. Kako su se, dakle, završile te borbe koje pretskazuje pismo. šta se desilo za ova. dva meseca, DO" zadi mas, šta je bilo sa glavnimom »ojske, njenom komandom, celim, pokretom, i ustanmkom?.. Ali, ma da na ta pitanja izravmog, odgovora nem4a, zategmutost na licima drugova kao da je popustila „neki tamni veo kao da

! 7 + i

ji su upili u sebe revolucionaYnu mi! sao, koji nisu mjemi eksekutori, nego majstorski sprovodnici i azvijači, ljudi koji u svim, mogućim okolnostima umiju izbiti iskru iz khamema. Jest, činjenica je da su moskovski novi paraziti mašim, istorijskim nevoljama i žrtvama dodali move mevolje i žrtve i da nam prijete i dalje. Ali, zar isto tako svakom našem čojeku mije jasno da je Titova odluka bila jedimo spasomosma odluka, da je nju mogla da stvori samo jasna, titovska perspektiva? Zar tu perspelktivu potpuno me potvrđuje čitav dana “nji razvitak: socijalizma kod mas, zar oma, baš zato što se damomice botvrđuje. u mašoj praksi, ne djeluje i dalje kao veliko ohrabremnje snagama progresa i mira w čitavom svijetu, ohrabrenje ma primjeru čovjeka koji evo mavršava, mlad, krepak, i veda?, šezdeset godima svoga bogatog, blagodetnog života.

Mi nismo Jetišisti. Da smo bili to, mi me bismo imali snage da se odubremo Jetišu kakvog poslije papa i Cezara mije poznavala istorija. Ali mi priznajemo i volimo velike lišnosti progresa. Mi ih priznajemo i ?olimo zato što shvaćamo mjihovu ulogu u istoriji, zato što se damomice wuvojeravamo wu veličinu mjihovog djela, čiji

“je smisao u stalnom, poboljšavanmnju i uljepšavanju mašeg života, u srećnmijem, životu onih koji će doći poslije mas. I zato se običan čovjek Kkrvmo povezuje sa takvim, ličnostima i hoće zajedno s njima da izgrađuje jedmo jedimstvemo djelo. Naša istorija, koja je ustvari istorija meprekidmih, zavojevanja ma mas, istorija vjekovne tlake nad našim, čovjekom, moralu, je jednom, roditi,i rodila je čovjeka, koji je okupivši oko sebe naše snage napret ka promijenio njem lik i hod. To je eto maš Tito. Iz korijena takve spozmaje struji u našim dušama jedmostavna i prirodna ljubav prema tom, čovjeku. Iz tih korijena struje i oni sokovi emergije u mama koji nam, daju snage da se dalje borimo, soaki na svom vradmom, mjestu, za onaj dan, kada će mama i budućim, pokoljenjima svi današnji maši mapori, sve maše žrtve, sva maša grčemja, biti dostojno naplaćeni željenim, ljepotama života. I otuda, iz tog istog izvora, Dulsira u nama i ova volja da zajedno s njime koji je uvijek bio s mama stanemo ma branik svoga puta. I šta u ovom fremutku možemo da zaželimo takvom, čovjeku? Ništa mego da mam bude zdrav i duga vijeka!

Skender KULENOVIĆ

je spao sa njih i, kao da mekše i slobodnije sede na stolicama i mirmije

puše — pismo je pisala sigurma rukq,'

čovek koji dobro vidi i tačno zna šta hoće, istini može da pogleda u oči, sebe i druge mne mora da zavarava i teši pustim, željama i madama jer iz teškoća, vidi izlaz, a ima još volje i sna– ge da se sa njima bori — za vojnika to je dovoljno i komandant bataljona, ' koji je sedeo preko puta komesara,

prvi je prekinuo ćutamje.

— Čije je pismo? — pitao je.

— Vrhovnog štaba!

— Ko ga je potpisao?

— Komandant — rekao je komesa?, — Tito.

— Biće sad tamo sve u redu! — pri-

metio je komandant posle izvesnog vremena.

Rekao je to s ubeđenjem, sigurmo, kao da zma o kome se radi, a ime je međutim za sve mas bilo novo, još mije dopira-

lo ma ove strane i prvi Dut sa ODde čulo. A ipak je i svim ostalim, ma da je ličilo na madimak, kao prvi ličmA ·Đodatak koji individualizuje mekog čoveka, govorilo daleko više mo meodređeni mnazipD »vrhovni komandamt« i učinilo nam, bližom, stva?nijom i određenijom, mama dotle nejasnu pretstavu, o dalekom, mekom štabu koji usred zemlje, u brdovitoj Bosni, upravlja pokretima vojske i celim, ustamkom. I mada je to bio samo mali movi podatak, konkretan i lični, to ime, vezamo uz pismo i mjegov sadržaj, kao da nas je premelo za čas do glavmine, u daleku, Bosnu i pobvezalo sa mjome.

Pre toga, tada a i docnije, imao sam, prilike. da posmatram lica i raspoloženja pojedinaca, patrola i manjih jedinica kad se iznemadmo, posle izvesnog vremena, susretnu opet sa jedinicom s kojom su se, slučajno ili po zadatku, u borbi ili u maršu, bile razdvojile. Upamtio sam i izraz očiju boraca koji se u borbi, u času iznmemadme zabume i pogibli, okreću komandantu crpući iz njegovog držanja i stava, po najmanjim, gotovo memerljivoim, znacima, svoj mir, pouzdanje i sigurnost. Činilo mi se da su ı naša raspoloženja u tom, času bila nekako slična ovima i umiremi, s izvesnim, osećanjem, olakšanja i sigurmosti, Dodigli smo se od stola i pošli na bočinak. :

Kiša je napolju lila, udarala o brozore i tanki drvemi krov. Morski ı studeni, planinski vetrovi počeli su u ovim, visimama da se mose i, rvući se i kotrljajući se miz strme planinske

strane, uzeli su da udaraju i o našu ,

kolibu, tresući je iz temelja, preteći da će je svakog časa poneti i sručiti u neki pomor. Pa ipak spavali smo mirno, poput mornara koji se w mekoj kajiti, u dubokoj utrobi broda koga po tresaju talasi i udarci oluje, predaju snu, i kratkom, potrebnom, cdmoru, vesni da komande broda %“oš uvek ponkcionišu i da tamo gore, na palubi ,ma meko ko budno motri krož mrak i, kroz buru i talase, „pažljivo

vodi brod ka nekoj sigurmoj i mirnoj

luci.

Erih KOŠ

[| NJ

08 Marijan STILINOVIOĆ

DNN

BROJ 57

OVIE Bčeteb Eduarda Beneša

| Sumrak je već bio na ulicama Vi- ·

mohrada kad smo ispraćali tijelo Eduarda Beneša, Ljudi su se već počeli razilaziti, Umorni su, dosađuju se, i svaki čeka da se ceremonija, koja traje cijeli dan, što prije završi. Upalila su se nekakva S8vijetla i u odsjevu

'vještačkih baklji doklizila je. na polu-

prazni trg crna lakirana kutija. Ne vidiš ni vrata, ni prozore, ni šofera i njeno neugodno, nečujno kretanje izgledalo je tako sablasno, kao da sama nevidljiva smrt tjera i upravlja tom crno oličenom kutijom. Sjena nekog funebraša otvorila je nenadano stražnji dio automobila, koji je stao pred lafetom, i mrtvački kovčeg kliznuo je, kao da mu se žuri, u lakiranu kutiju i ona je opet krenula nečujno.

Stajao sam “urobno, ne primjetivši da su se svijetla „ugasila, da je oko mene mrak i da.na trgu gotovo nikog nema.

—:' Dobar veče, gospodine ambasadore, o čemu razmišljate?, prilazi mi savjetnik Ministarstva inostranih poslova, Cyril Straka, :

— Ni o čemu naročitome, gospodine savjetniče. Razmišljam “o bijedi i žalosti ljudskoj. Sve ovo danas, i ovo kako je bivši predsjednik Češke republike Eduard Beneš odputovao U nepovrat, i onaj pogrebni govor predsjednika vlade Zapotockog, i ono ponašanje ruskog ambasadora Silina za vrijeme pogrebne ceremonije u Narodnom muzeju, sve je to tužno i žalosno, gospodine savjetniče,

— Pa šta je bilo s ruskim ambasadorom? Nisam ništa primjetio.

— Niste ništa ni mogli primjetiti. Vi znate da Silin sjedi, po protokolu do mene. I eto, tako mi je, za vrijeme ceremonije, da bi deklarirao svoje neprijateljstvo prema meni, okrenuo leđa. Ali kako je samo majstorski tu deklaraciju izveo. One uske stoličice u muzeju nisu mu dozvolile da sjedi cijelom stražnjicom kad mi je okrenuo leđa, i tako je za cijelo vrijeme pogrebne ceremonije, koja je trajala skoro dva sata, prosjedio na polovini stražnjice. Gledam ja kako mu visi sa stolca ono pola stražnjice i kako mu sjaje hlače, kako mu je kaput tijesan i kratak, i prosto uživam u njegovim mulkama, (Ne znam zašto, ali svima ruskim diplomatima uvijek se glancaju odijela i kaputi šu im kratki i tijesni.) Šta kažete, gospodine savjetniče, diplomacija novog tipa?

— Hvala vam lijepo na takvoj diplomaciji, A ništa drugo nismo mogli od njih ni očekivati. Nego, šta kažete na govor Zapotockog?, skreće savjetnik Straka razgovor na drugu temu.

— A šta da kažem?, neiskren i lažan. — Dobro ste rekli, gospodine ambasadore. Poslije ceremonije slušao sam kako gospodin Zapotocki komentariše svoj vlastiti govor. »Ne damo mi reakciji — govori Zapotocki — da ona od Beneša napravi stijeg«. I eto, tako, da ne bi reakcija napravila od Beneša stijeg, čini to gospodin Zapotocki svojim govorom, Kao da mu netko vjeruje i kao da netko može od Beneša napraviti zastavu. Nitko tog čovjeka u Češkoj nije volio, ni sa kim on nije mogao da uspostavi neki prisniji kontakt, u svemu je bio sitan i malen. Stari Masarik, to je bio drukčiji čovjek. A šta mislite zašto je gospodin Zapotocki tako govorio? Meni se čini iz straha gospodine ambasadore. Ne znam koji je đavo tim ljudima, oni se stalno nečega i nekoga boje,

Btrižu neprekidno ušima kao zečevi,.

boje se stvari, događaja, ljudi, i mrtvaca se boje, i svoje vlastite sjene se boje. Ne, ne, to nije normalno, tu nešto nije u redu. Slušajte, gospodine ambasadore, hoćete li da se upoznate s doktorom Virtom.

— S doktorom Virtom, ko je to i zašto đa se s njim upoznam?, upitam savjetnika Straku.

— Recite mi hoćete 1i?, i savjetnik Straka stane, ogleda se ulicom da vidi ima li koga u blizini i šapne mi: »Doktor Virt zna sve«,

. — Ništa ne razumijem, itko je taj doktor i šta on to zna? — govorite jasnije, gospodine savjetniče,

— Oni su ubili Jana, gospodine am basadore ..., šapće Straka i neprekidno se ogledđava da ]i nas netko prati i sluša. Ulica prazna, nema u njoj ni žive duše.

— Govorite, čovječe, tko je ubio i koga su to ubili i kakve to veze ima s doktorom Virtom?

— Slušajte, gospodine ambasadore, sve ovo što vam pričam živa je istina. Oni gore sa Hradčana ubili su Jana Masarika. Jan nije skočio kroz prozor, kako je to stajalo u oficijalnom komunikeu, jer je bio nervno, rastrojen., Oni su ga ubili gospodine ambasadore, Doktor Virt, koji je pregledao lešinu Jana, dok je još ležao

na pločniku, nije mogao da ustanovi”

ni jednu jedincatu povredu na tijelu. Pao čovjek s drugog kata i ostao ne povrijeđen?! Ubili su 'ga, i onda dovukli mrtvog na pločnik. Razumijete li, gospodine ambasadore?

— Ne razumijem ništa. Kako su ga ubili i zašto?, upitam Straku u čudu, sumnjajući u istinitost njegovih rijeČj, stalno govorim. Iz straha, gospodine moj, samo iz ludog straha. Pa zašto da se boje Jana Masarika? Za kcga je to bio opasan čovjek? Žovijalan, stari gospodin, koji se šalio s praškim kuharicama, koji se rugao sebi i svakome, koji je tjerao šegu iz vlasti svog pokojnog tatice i iz ove sadanje. zločesti, dobroćudni dečko, eto to je bio Jan. I samo kukavice i luđaci moEli su da ubiju takvog čovjeka.

— Pa dobro, a kako su to uradili?

— Sve vam to zna doktor Virt, upoznajte se s njim, gospodine ambasa~

— Zašto su ga ubili? Pa to vam ja

dore, molim vas, vama će on sve reči, Hoćete li? — Ne znam, vidjeću. — Dobro, razmislite. spodine ambasadore, — Laku noć, gospodine savjetniče. Razišli smo se na uglu Ječne i Lipove ulice. Produžim Lipovom ulicom zaokupljen neobičnom pričom savjet-

Laku noć, go-

nika Strake, Stanem. zamišljen. Okre= -

nem se i primjetim da sam stao pred bolnicom. Tu je ona. Da li da uđem? Već je kasno. J

Ipak sam ušao, polako, ·' skoro na prstima, da ne probudim vratara, i u hodniku našao sestru”

— Dobar veče, sestro. Kako je Vesni. i ' — Dobro, vaša djevojčica već spava. Cijeli dan pjevala je i smijala se, I mi smo zajedno s njom pjevali i smijali se, Hoćete li ući u sobu, da je probudim? · — Kažete, pjevala je i smijala se, Ne, hvala, neću ući, neka spava. Laku noć, sestro, i hvala vam mnogo.

Nešto me steglo u grlu, da li je to radost, suze? Pođem kući korakom čvrstim i lakim. -

ĐAVO SE JAVLJA U ŠPINDLEROVOM MLINU ~

Stojim na balkonu rezidencije na”

Dejvicama i gledam kako se. hrpe snijega tope u zraku. Svuda kaplje i curi voda, i vlažno je i neugodno. Trebalo bi nekamo otputovati. Već mi je dosta Praga, nota i protesta, svako= dnevnih skandala i provokacija. Nekh' dan, one emigrantske mizerije upale su u našu knjižaru na Pšikopima i upirući prstom na sliku Tita, moju sestru koja vođi knjižaru: »A

dokle će da visi ovaj ovdje?«. Izbaci-"

la ih je napolje. Sad, Viljem Široki i nekoliko njegovih kolega iz »Udruže= nja prijatelja Titove Jugoslavije«, jav, ljaju da sazivaju skupštinu i da mje= njaju ime druženja, a neki gradski oci požurili su da skinu ime Titovo 8 ulica, fabrika i raznih domova. Kao ~da se utrkuju koji će veće svinjarije da .uradi. Nekn ih đavo nosi. Pokupio sam nekoliko knjiga, strpao ih u kofer i odputovao u. Krkonoše.

Nas četvoro, moja žena, sestra i sekretar ambasade Andrej MDPebenak, krenemo iz hotela, puteljkom uz Labu. Tu i tamo po neki šetač i skijaš. Kraj nas šumi Laba, probijajući se kroz ledenu koru. Pod nogama škripi Bnijeg. Čavrljamo.

pitale -

— Koliko si kofera knjiga ponio?,

zadirkuje me Andrej Debenak.

— Za sada samo jedan. Biće valjda dosta za ovo nekoliko dana,

Čitavo ovo vrijeme dok šetamo uz Labu, obuzima me neki čudan osjećaj. Kao u vrijeme ilegalnog rada kad te vrebaju doušnici i agenti. Ne= što nije u redu. Okrenem se instink= tivno i za našim leđima ugledam ne= ku priliku neobičnu za ovu okolinu. Suh, dugačak, izdužena lica, oči pre krivene crnim naočarima, a sumrak je već pao, na glavi crni· popovski še= šir, crni dugački kaput do zemlje visi na njemu, i ruke mu se ne viđe, i zakopčan je sve do vrata, a ispod kaputa pri zemlji, viri jedan pedalj crnih uskih nogavica, koje se gotovo pripijaju uz uske dugačke crne cipele na visokim petama. Prilika čudna i smje= šna,. Hoda lagano i ispod njegovih nogu ne čuješ škripu snijega.

— Slušajte, ovaj nas prati, pogledajte. ga.

Njih troje okrenu se, uozbilje i mi nastavimo šetnju dalje uz Labu. Stižemo do jedne raskrsnice. Stanemo i čitamo table, Prilika u crnom stane također, Nigdje nikog oko nas. Desno vođi put preko. mosta na Labi. Neo= dlučni, da ]i da prođemo ravno ili desno preko mosta, stojimo, a čovjek u crnom krene pored nas u pravcu mosta. Opazivši pred sobom ravno njemački bunker, pođen prema njemu da ga razgledam, Njih troje pođu lagano, 8 noge na nogu, na đesno prema mostu. Razgledavam bunker. Crne duplje puškarnice zjape i još se više crne na snježnoji bjelini, kao da smrt iz njih vreba. Zaista je bio glupan, taj kaplar Hitler. Po cijelom svijetu posijao je te bunkere smrti, da bi ga konačno, u njegovom vlastitom bunkeru smrt stegnula za vrat. Okrenem se od bunkera i primjetim, na drugoj obali Labe, u gaju, kako ona crna prilika s'upaljenom cigaretom šetka gore dolje po obali, i kako se vrza između stabala, kao da nešto traži ili da nešto skriva. Gledam'ga u čuđu i sumnji, kad se u tom “trenu, zaori koritom Labe tutanj i tresak. Požurim u pravcu mosta da vidim šta se to događa i ugledam «njih troje, ženu, sestru i sekretara Debenaka kako sto-

„je na obali Labe i zure u dubine pod

sobom, Ubrzam korak. PBlijedi, njih troje gledaju u ruš»vine mosta. Pedeset metara dugačak most preko Labe, survao se u korito duboko desetak” metara, kao de je raspolovljen, a grede i balvani ispreturani leže na lede-

. noj kori.

— Upravo ove Sekunde htjeli smo da pređemo preko mosta..., čekali smo febe... procijedi moja sestra.

Šutnja. Zurimo u teške balvane i grede na dnu korita, i polako se Okrenemo i vraćamo u hotel,

— Hajdmo brže, hladno je i kasno, trebalo bi popiti rakiju, — prekinem šutnju, i

Šta je to bilo? Kako se to đogodi}o? Ko je ona crna prilika? Šta je radio u gaju na drugoj obali? Zašto je pušio nervozno cigaretu, i skakutao na visokim petama, kao divojaršc, oko stabla? ·

Đavo se javio u Špindlerovom mlinu .