Књижевне новине

Pit: i: mir

AKAKO se nemačko | pitanje okretalo, neutralnost se nameće kao put za njegovo rešenje, bilo u jednom ili drugom vidu. Ali u kome? I gde je sigurnost da će ostati u onom koji dobije? Ako Nemačka postane neutralna s pravom da se oruža, ko će da garantuje da će ostati neutralna kad se naoruža? Ako postane neutralna pod obavezom da ostane obezoruža– na, gde Je garancija da se neće naoružati dok je neutralna? Uopšte je teško pretpostaviti jednu demilitarizovanu i neutralizovanu Nemačku u podeljenom svetu i između dva moćna militartna bloka. Nemačko pitanje ne može se rešiti nezavisno od pitanja vojnih blokova niti se pitanje vojnih blokova može rešiti nezavisno od pitanja razoružanja. Ali baš ta povezanost pruža nove izglede miru. Jer kao što je stvaranje jednog problema izazivalo zaplitanje u druge (iz podele Nemačke izašla je podela sveta na blokove, a iz podele na blokove utakmica u atomskom naoružanju) i svi skupa pretstavljali odraz politike hladnog rata, sada odricanje od te politike može da dovede do obratnog procesa: da gotovost na mir uslovi rasplitanje jednog problema iz drugog — i da tako na kraju, iz straha od atomskog rata pukne mir atomskog doba.

Beogradska deklaracija

Šta može na prvi pogled da se kaže o njoj, a što neće biti mnogo puta ponovljeno i mnogo podrobnije rečeno pre nego što ovi redovi uspeju da izađu iz štampe?

To je dokumenat o kome se danas najviše govori u celom svetu, jer je od značaja za svet. Svaki ima nešto o tome da kaže, jer svakome se čini da je tu nešto i o njemu rečeno.

Recimo zato ovde samo ono što je najopštije, što svakome mora odmah da padne na pamet kad je pročita:

1) Ako je, posle sveg što se desilo, normalizovanje jugoslovensko=sovjetskih odnosa bilo moguće na bazi „poštovanja suverenosti, nezavisnosti, integriteta i ravnopravnosti među državama“ — šta je onda nemoguće normalizovati u međunarordnim odnosima na toj bazi?

2) Pravo je jače od sile. U sporu između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije pobedila je ne osionost već pravičnost. Nije David ponizno pognuo glavu pred Golijatom, već je ovaj spustio malj i pokajnički pružio ruku.

U nedavnom. govoru u Po-

·stojni, maršal Tito govorio je

o moralnoj snazi koja će ujediniti svet i koja je jača od razornih sila koje ga razdiru. Jugoslavija je živi primer te moralne snage koja isceljuje od silovitosti i ujedinjuje u ravnopravnosti i prijateljstvu.

3) Možda jednu od najvećih smetnji slobodnom uzmahu progresivnih socijalnih ideja u svetu pretstavljalo je tvrđenje, da komunistički pokreti na Zapadu i komunističke zemlje na Istoku nisu ono što hoće da jesu i treba da su, jer su instrumenti, odnosno sateliti sovjetskog imperijalizma, i ne mogu da to nisu iako bi hteli. Ali kad se pokaže i dokaže — a dokaz je sad tu — da to nije tačno, ili da od sad bar nije više tačno, zar to nije izbijanje iz ruku reakcije najotrovnijeB njenog argumenta protiv naprednih pokreta, i oslobođenje mnogih od njih, jedne teške more koja ih pritiskuje? Nije zato čudo, ako se brižljivom čitaocu Beogradske deklaracije učini da u njoj nazire prvi zametak jednog novoBE Manifesta. 4) Politika hladnog rata stvo rila je utisak da u ovom svetu postoji samo crno i belo, tojest samo oprečni blokovi na koje se po nužnosti mora SVE da deli, Pokazalo se, međutim, da postoji i nešto treće što ne pretstavlja ni crno ni belo, već istinu da je svet nedeljiv.

Tu istinu pokazuje i potvrđuje Jugoslavija. Ona je postala njeno najubedljivije Oličenje. Odbijajući da priđe suprotnim blokovima, J ugoslavija se nije rastrgla između njih, kao što su mnogi zloslutnici to proricali, već ih je primorala da oni priđu njoj — da priznadu opravdanost njenog amitiblokovskog shvatanja. To shvatanje prodire sve jače u same blokove i razbija led koji su naslagale duge godine hladnog rata.

Beogradska deklaracija ne mora da znači kraj tog rata, ali izgleda da znači početak jedne nove ere mira — ere „priznavanja i razvijanja miroljubive koegzistencije među narodima, bez obzira na ideološke razlike i razlike u đruštvenom uređenju, što podrazumeva saradnju wvih država na području međunarodnih odnosa uopšte“...

Predrag: Milojević

- aa NOO Cd

sada, dok ponovo putujem, kao u snu, ovim smirenim fjordom uranjajući i izranjajući kroz sjenke njegovih bridova, pjan sam, opet i opet, od njegove fantastične ljepote koja se ne ponavlja nikad, od njegove čudne, divlje, neodoljive tišine u kojoj se osjeti kao da se ušlo u praznu kamenu dvoranu. Sve je tu u kontrastu koji se ipak prožima, sazdano od skamenjenog vrtloga nad plavilom koje je tako spokojno, tako malo pokretno — kao skriveno i usnulo jezero. Ponestane daha pred ovom frapantnom plastikom zemljišta, kao izmišljenom, nestvarnom, i shvatim zbilja Ljubišu kad škrto ali pogođeno utvrđuje njenu raskošnu impozantnost govoreći da je »ž>čarovna#.

Boka nikad ne zasiti, ne dosadi. Njen ie pejzaž fluidan, makoliko bio surov: nigde nije toliko igre boja i sjenki. Njoj se redovno dolazi u hadžiluk i redovno, vraća kao nečemu što je za svagda ušlo u naše oči, prožele naše niti i privuklo sebi — taj dragi dugi lanac bokeških kuća, uz samo more, u kojima se i danas naiđe ma uspomene vezane za daleke obale i okeane, na tihu i već zaboravljenu slavu bokeških more“ plovaca, stečenu na mnogim morima i vodama.

Sa jedrenjacima je otišao i rascvat ovog neobičnog zaliva, ponestalo je povoljnog vjetra neočekivano i odavno, a jedan nehat, smišljen i trajan, uporno je donosio nemir i Venjenje, otvara jući limfe polako da isteku. Prekrasne balustrade i korniži i por tali koji se i danas kroz Boku sretu, ukazuju na zenit jednog života koji dopro do nas samo u odlomcima, pa je, tuge u tim ogoljelim zidinama koje sanjaju blještave prozore i krovlja, u tim travama što se hvataju pragova, stepeništa, balkona, u zvonicima što vitki prkose vremenu i svemu, u gradovima, najzad, koji su žalosne sjenke negdanjih sebe samih. Život se tu smjestio i iZborio na tankoj zelenoj traci uz samu stišanu vodu i pritisnut Visijama, ucijepio se i održao jednom vitalnošću koja zaista imponuje, jednom homogenošću koja je mnoga iskušenja izdržala. Kadikad se učini da je čitava Boka jedan razuđen i obalom rasut grad, jedinstven grad, — totiko je sve ovdje sraslo jedno s drugim, i ljudi i obale i more, toliko je cjelovitost njena upečatljivo kompaktna i izuzetna. Ona kao da je stvorena da joj se u pohode prilazi i da joj se frenetično divi, ona je veliki mir i velika samoća koju ne razbiše ni propeleri brodski ni autokari što sve češće i sve brojnije dovlače hadžije na še i bjelosvjetske.

e, zaista, Boka ne odu-

ševi uzalud. i

Ona je impozantan i na SVOJ način jedinstven amliteatar kamenja i mora, koji uzbuđuje sva kog ko dođe na njegove obale, ah, među ovu nevjerovatnu kamenu igru ukletih brda što se sumorna i stravična i oštra dižu vertikalno put neba koje se pjesniku učinilo da je od plave svile. Modri zaliv što vijugavo i čudno uranja među podivljalo stijenje (šume su mu pradavno odbjegle, nasilno odnesene u bogzna koje luke prekomorske!), stijenje koje tako mnogo imponuje i plaši, sužavajući se i šireći u četiri blaga zatona u kojima se jedva talasi vide — bokokotorski fjord je veličanstvena modra pista i draga jedna dubrava prepuna ISkonske tišine. Zalivom dugim petnaest milja, i obala nedalekih što se neprestano gledaju i do-

KNJIŽEVNE NOVINE

IL OM.

Stara cesta Kotor—Cetinje

zivlju, priroda še ovdje u švoj

svojoj nagoti snažno nameće: i surova i pitoma, i planinska i južnjačka, sa snjegovima i narandžama istovremeno sa mirisima opojnim mediteranskim i s divljim lovćenskim vjetrovima što se nad njim vijaju i pregone i lome oblake, puštajući iz njih duge i obilate kiše. Boka je blaga i stišana pjesma i jednog i drugog, jedan dug i skriven zaton u kome su more i kamenje jedno, i tako prisno i blisko.

Uđe se sa pučine jadranske kroz kapiju koju čine dvije stare tvrđave, — Arza i Oštri Rt — i kraj usamljene Mamule, tog minijaturnog ostrva sveg u debelim bedemima napuštenih puškarnica i otvora i odaja. Razmaknu se začas brda, lijevo i desno, i pred očima se ukaže sav u leandrima i pomorandžama i palmama Hercegnovi — kitnjast i vedar, razastrt blago jednom padinom intenzivno zelenom i sunčanom, s kućama čudno nagomilanim, koje se ogledaju u more kao kakvi mrtvi sinji galebovi. Tamne raskrzane zidine Kanli-kule i Španjole — tvrđave koju, kaže se, podigoše španski osvajači, gore, nad gradom, zatim zidine turske i mletačke koje dopiru do samog mora, govore o teškoj i vjekovnoj borbi ovoga grada za slobodu, o nemirima i olujama i čestim smutnim vremenima u kojima se fanatično vojevalo za goli život i opstanak.

Lijevo je, u širokom luku, ljekovito Igalo, sa sitnim pijeskom koji polako roni u more i kojim se gazi čitav kilometar, a desno gusta jedna borova šuma iz koje, kao ogroman labud, bjelasa manastir Savina, pod kojim treperi more kao rijeka. Pored drevne i skromne ali dragocjenostima bogate crkvice propinje se manastir da dokuči pučinu i daleki Lovćen, preko Zelenike u kojoj šumno buja život brodovlja i gdje se svršava zvižduk garave lokomotive. Đenović i Kumbor su utišana sela pod sjenkama lisnatog granja, ćutljiva i tajanstvena; odatle počinje ona rijetko slikovita traka naselja uz cestu i more koja se, kao lanac bisera, dugo i dugo izvija ivicom kopna.

AD se more sužava, pa

proširuje, nastaje novi vedri zaliv prema Tivtu i Verigama. Amfiteatar je širi, i pitom još, strana obraslih u gusto zelenilo, i nešto blažih vrhova, i s mnogo više neba. Preko puta, u ravnici Grblja, i pod dalekim ograncima lovćenskim, javlja se Tivat sa lukom mrkosivog brodovlja i arsenalom u kojem ne prekidno bruju kao u košnici, a desno od njega kao tamni i Visoki bedem, jedva naseljeno poluostrvo „Ljuštica dijeli jadransku pučinu od tihe i usamljene vode zalivske. Ovamo put nastavlja kroz Baošiće u kome i danas pokazuju kuću gdje je boravio Pjer Loti, zaljubljen u Bokeljku Paskalu Ivanović o kojoj je napisao toplu i plemenitu priču, i kroz Bijelu — dugačko jedno naselje sa morem kao jezerom i s mnogo ribarskih lađa i čunova koji potsjete na daleke meksičke ribare. U Bijelu rado dođu na odmor ljudi željni mora i tišine i zelenila, ovdje se boravi kao u snu — naročito u noćima kad se od Lovćena otisne mjesec: tada sve zaigra u maglenoj pjeni pejzaža koji rastvara dušu i rasplamsava želju i ljubav za životom, tada je Bijela srebrna obala snova, i onaj zvonik, na brijegu što roni

u more, učini se, gore „visoko, kao obelisk ljepoti jednoj ne“ stvarnoj.

Pa najednom zaliv se zagrcme i suzi — od Kamenar4, malenog

sela iz čijeg su kamena ploče Odese i Venecije i mnoge zgrade Rima i Carigrada, motorna skela prenosi vozila i putnike preko, u Lepetane, skraćujući put za Kotor. Ovdje moreuz biva sve uži, obale se približavaju neobično, tako da je u Verigama pojas mora širok jedva trista metara; nekad su ovdje, pričaju, obale spajali jakim lancima, verigama, da tuđe lađe ne uđu u gnijezdo peraštanskih i kotorskih pomoraca. Ali iza Veriga, kao iz grla, pukne naglo širina risanskog zaliva gdje je more tamno od dubine a surova brda, prijeteći strašna, boje su nekog sumornog pepelišta. Zelenilo je ovdje tek sasvim nisko, uz vodu, i jedva — tu hridi dominiraju nad svime i ovaj prostor liči na ogromnu salu hladnih mermernih stubova na koje se naslanja nebo.

Negdj> pred Risnom, kao u džepu, zabito i skrajnuto ćuti simpatični Morinj, s ·jednom rje“ čicom po sredini, a zatim pusta i gosa obala, preko vrela koje jarosno zaurla samo poslije kiša, dovede u obamrli Risan — u tu davnu prestonicu ilirsku i Teutinu, i negdanje glavno mjesto Boke, po kome se ona i zvala. Pradavni Risan je, u zemljotresu, potonuo i kad je more mirno maziru se njegovi tragovi zasuti morskom travom. A mozaici i kapiteli i portali, sa divnim ukrasima na koje se svaki čas naiđe po Risnu i oko njega, govore o Vvanrednom bogatstvu i kulturi OVOga drevnog grada. Kad se bude prišlo stručnom i sistematskom arheološkom iskopavanju i ispitivanju — a to se misli — biće ovo, van svake sumnje, arheološka atrakcija prvog reda.

EDALEKO je čudesni

Perast, grad koji je gotovo potpuno presabnuo i kome tek vraćaju životne sokove, ali još lijep u svojoj samoći i pustoši. Nekad živahno i znamenito lijeglo bokeških junaka i pomoraca svjetskog glasa, kud su dolazili i ruski boljari da se uče pomorskim vještinama, Perast je dugo vremena junački odolijevao turskoj sili, borio se i na kopnu i na moru, ostajući slobodnim gradom. Ali pored glasovitih junaka o kojima je Evropa zadivljeno slušala i o kojima su pje“ sme pjevane, maleno ovo mjesto dalo je i čitav niz znamenitih ljudi — naučnika, umjetnika, značajnih daleko van ovih kamenih strana. Sredina XVII i čitav XVIII vijek period je kad Perast osobito cvjeta i živi u ·blagostanju; iz tog vremena potiču uglavnom sve važnije građevine, skladne neobično i monumentalne, koje i danas, iako u ruinama pretežno, ostavljaju snažan i trajan utisak. Šestougaoni zvonik u blizini dvorca čuvenih Zmajevića jedan je od rijetkih na Jadranu — veoma elegantan, vitak. Zjape sada prazne palače čija arhitektonska rješenja zadivljuju, a mrtvim stepeništima i aognjištima bršljan i korov još jednako čine svoje. ,

Ovdje se javi tuga kao poslije |

bučnog veselja koje je malo po malo presahlo, mrtvi grad zaboli svojom napuštenošću bezmjernom. Izumrli su davno žitelji ovoga slavnog grada koji je imao mnogo i srca i pameti; likovi njihovi sačuvani su, djelimično, u muzeju peraštanskom i u fizionomijama svetaca na platnima Peraštanina Tripa Kokoljića ondje, u crkvici,

je su sami Peraštani sagradili oko jedne hridine što je jedva izvi“ rivala iz mora, potapajući zaplijenjene turske galije natovariva-

ne kamenjem, a i sami, dugo go-

na ubogom | ostrvcetu Gospe od Škrpjela ko- |

dina, nabacujući kamenje jednim ritualom koji je priješao u narodni običaj. Do njega je ostrvo Sveti Đorđe, maleno isto tako, za koje se vezuje tužna legenda o nesretnim ljubavnicima. Negdanji benediktinski manastir i drevno peraštansko groblje jedino je što leži tu u hladu vitkih čempresa. Ostrva su kao dva ukleta broda koja su ostala da potsjete na staru pomorsku slavu Perasta i da vječno tuguju nad mrtvim i gotovo napuštenim gradom kamenim. (OSTAVLJA se Perast sa jasnom tugom koju nameće prolaznost svega, i onda cesta vodi opustjelom obalom bez ljudi i bez drveća, kraj kule legendarnog junaka Baja Pivljanina, jedino, sivim domom koji samuje oštro se odražavajući u vodi punoj neba i visija, zagledan u mutnilo prošlih vjekova i u onaj, dabome, slikoviti Gornji i Donji Stoliv prekoputa, utišan gustim krošnjama kestenova i obiljem zelenila. Otvara se zaliv najdivljiji ali i najimpresivniji od svih ostalih — kotorski. Liči on neodoljivo na kamenu odaju iz koje nema izlaza, na strašno sivu dolinu iz koje more ne umije više izići. Opet se nižu sela u jednom neprekinutom lancu s obje strane zaliva, jednostavna i nevelika ali skladna, sa kućama u koje je davno utkan život pomoraca i u kojima se može naiđi na neočekivane tragove iz svih krajeva svijeta, .

RAHOVAC se smjestio

u dnu jedne zelene držšge, neposredno pod stijenama, popaljen ponajviše u posljednjem ratu i još gorko taman od njega. ledna crkvica, na kamenu, odvojena od kuća i zelenila, kupa se u suncu i sjenkama i kišama još od Nemanjića, sa interesantnim freskama iz XV i XVI vijeka. Iza Orahovca je duga i vanredno impresivna Dobrota koja ne nosi uzalud to ime: vegetacija je tu južnjački bujna i izdašna, tu su mnoge palate koje govore o negdašnjem silnom bogatstvu njenih žitelja, spretnih i „neustrašivih moreplovaca o kojima je i KačićMiošić stigao da pjeva, posvećujući im prvo i drugo izdanje sVOje pjesmarice. Prekoputa ostane Prčanj sa visokom jednom -crkvom u kojoj pokazuju muzejske rijetkosti i relikvije, i gdje se nailazi na radove Mila Milunovića i Sretena Stojanovića. A onda, na kraju zaliva i svijen u bedeme — Kotor, iznad kojeg se, kao neprolazna himna ovoj ljepoti, diže do oblaka Lovćen.

Kotor je primarni grad čitavog ovog zaliva, i jedan od najstarijih. Uvijek je imao prvu riječ u istoriji Boke kao njen privredni i kulturni i politički centar, Oosobito a doba Nemanjića, kad se preko njega trgovalo sa svijetom.

· U neprestanom strahu od neprijateljskih najezdi, naročito od T'uraka koji su pustošili okolo dolazeći do pod same zidine, Kotor se, opasan tvrdo i obdaren spretnošću, očuvao dugo nepokoren. Čitav grad je vrlo interesantan; prepun starina i neočekivanosti, on pruža upečatljivu sliku kakvu ie teško sresti. Ovdje stijenje visi bukvalno nad krovljem i malo je, vrlo malo neba jer ga otimaju vrhovi. Sve liči na dubok jedan ponor, ili kazan, iz kojeg kao da se ne može nikud ili baš jedva serpentinama pravo uz Lovćen, put oblaka i neba, sa kojih je vidik na Boku i pučinu i brda nezaboravno prekrasan...

Sv.

Na jr

Stefan — Slikarske kućice

Jilni IIa III

DRUGA U FABRICI

DU kao da u ruci no| se fenjer. Samo, to nije fenjer. To su crvene emajlirana lkantice s hranom. Po tome se poznaju, po tome se razlikuju od ostalih ljudi. Od seljaka i od radnika. Ali me samo po tome. Izjutra dolaze u fabriku, neki vozom a meki pešice. Sve zavisi od toga koliko je njihovo selo iudaljeno od grada. U opancima im često slama, a ruke masne od ulja sa mašina. Nose šajkče, i nepoznatom uvek govore koliko zarađuju mesečno. Kad odu u selo, kad su među seljacima, prvo govore o tome koliko im je imanje, koliko hektara ili dana oranja imaju njihove njive i livade. A tek posle toga pominju i zaradu u fabrici. Ima ih i koji nose noževe za pasom ili u čarapi, i koji pričaju kako na kafanskoj pevačici sve šušti. Ti zaradu ostavljaju u kafanama, „dosta me zemlja jela sad ću

ja malo nju“, Ali takvi nisu baš brojni. Brojniji su oni koji kupuju njive, koji sanjaju o čezama sa gumenim točkovima, „pa kad pođem u varoš a ja da trubim, tu, tu, a pešaci u kraj, sunce im njihovo“. Eta, takvi se čvrsto drže zemlje, oni još sanjaju. o tome da budu bogati seljaci, Jer, ko zna... Tako govore.

Ima ih Moji misle da su radnici, koji silom prilika posle rada odlaze u sela, ali koji žele da steknu što veće kvalifikacije da se potpuno odvoje od zemlje. Oni to žele, „samo blato je debelo u selu, moraš polako, jer ako odjednom Rkorakneš, prekide se, ostaše ti noge u zemlji, a bez nogu šta možeš.“ Samo, o njima se ovde neće govorili. Da sklopimo poznanstva sa. onima koji se „razbole“ kad dođe vreme oranja, kađ dođe vreme žetve. Koji idu po slavama i slave, i tog dana ne dolaze u fabriku.

portalu njihove palate

Vođa nije zmija BEO je grizlo zemlju crvenim zubima. Nedaleko od manastira Sopoćana, pored nedovršene hidrocentrale „Ras“. U drvenoj baraci koja je i menza, i kaltana, i restoran, onakvoj kakve se ponekad ipodižu po našim gradilištima, sedelo je njih nekoliko. Znoj se slivao u prljave okovratnike.

„Idriz, daj rakije“, viknuo je jedan dlupajući dlanom o ivicu stola. „Daj Idriz, došla je voda na tunel, udarila u beton i neće točkovi da se okrenu bar za pet meseci. A pet puta sedam tniest pet. Daj 1driz.“

I još jedan litar beličaste rakije sastavio se sa stolom.

„Udaraju beton, špricaju beton“, javio se jedan od četvorice. Neće biti baš pet meseci. Možda tri. Ali, i to je dosla“.

„Spricaju veliš“ ustao je od stola onaj što je naručio rakiju. „Znaš ti tunel kojim treba da naiđe voda? E na tunel, na beton udario izvor, ne vide oči šta je pod zemljom, ne vide, i srušiće voda beton. Ko da nije ni bio. A s vodom je teško. Nije voda zmija pa da joj petom wtaneš na glavu. Nije pobratime. Ima tu muke", Raspitao sam se posle. Oni su tu iz okolnih sela. Radili su na hidrocentrali kao obični radnici. Kad su građevinski radovi bili gotovi, oni su postali nepotrebni. Imali su da biraju: ili da se vrate u selo, da nikad više ne dođu na hidrocentralu po svoju zaradu, ili da odu na neko drugo gradilište, Izabrali su ono prvo.

„Ne ide se meni od kuće. Ovo je bilo ko kad dobro ponese godina. Kao kad kukuruz bije po rebrima kad prođeš kroz njivu“.

Kad se pojavila voda, opet su postali potrebni. I pili u slavu vode koja je omela završetak hidrocentrale, pili u njeno zdravlje i njenu snagu. I nije im ni na pamet padalo da se zabrinu što naša privreda neće imati struje.

„Kravu ću da kupim, onu

što daje petnaest kila mleka, što je kajmak debo ko oputa, da ne držim više onu bez roga što liči na velikog miša. Kravu,“ . I pili su. Jedan od njih je jurio četnike po okolnim selima, a sva četvorica bi te rastrgla kada bi makar nešto rekao protiv ove zemlje. A bili su u slavu vode koja je rušila jedan deo hidrocentrale. On je petreban

On i ja smo seđeli za istim stolom. Jeo je čvarke prstima. iako je dobio viljušku, i preko zalogaja govorio toliko tiho da sam samo ja mogao da čujem, a ipak glasnije „nego što govori sam sa sobom.

„Bije kiša, zemlja će da se razboli“.

„Svrbi sunce mu, pokvare= na krv, moraću da kupim sumpora da ih malo naparim na dimu.“ .

Video sam bele mehuriće, i znao sam, da je to šuga, ali

(Nastavak na ? strani)

3