Књижевне новине

POBEDA Il... OPASNOSTI

Oskar

ea

ada je 1924 g. grupa nad K realisia izdala svoj ču-

veni proglas, Zapad je već bio čuo reči jednog od svojih zabrinutih proroka Osvalda Spenglera. »Faustovska umetnost umire, kao apoloniska, kao egipatska, kao i svaka druga od staračke iznemoglosti pošto je ostvarila svoje unufrašnje mogućnosti... QOno što ljudi danas obrađuju kao umetnost, nemoć je i laž: i muzika posle ' Vaghepra i slikarsivo posle Manea, Sezana...« Ali, odmah posle tog proročanstva evropska poezija doživliuje jedno od svojih najvećih revolucija — nadrea– lizam.

Skepticizam 1 „pesimizam su neizbežni praiioci čoveka dvadesetog veka, ivrdio je Špengler. Ali, nadrealisti nisu bili ni pesimisti, ni skepfici, Bretonu i njegovim sled benicima skepticizam jie bio tuđ, jer nisu odbacivali mogućnost da se dopre do egzistencije, nepatvorene i Originalne , tog ijednog od ideala naše epohe, a pesimizam — izlišan, jer su verovali u regeneraforsku snagu ljubavi. U svojoj iznuđenoj viziji, spolja vrlo sugestivnoj a iznutra protivurečnoji, Špengler je između ostalog predviđao „mogućnost (zaboravljao je on i na nuklearnu revoluciiu) da se njegov faustovski čovek, već ostareo i prepušten tiraniji ništavila i samoće, može ponovo dd oduševi životom i ženom, da se — podmladi.

Danas su nam razumliivi razlozi zbog čega je Oskar Davičo pre rata blo blizak poeziji koja je između ostalog, kroz liubav, kroz ženu, htela đa preobrazi čoveka već osuđenog od mnogih filozofa kultura na neumitnu jalovost i žalosno felaštvo. „Istina, naš pesnik, pripadnik naroda koga su, slobodnog i odvažnog, bujice istorije tek počele da zapljuskuju, približavao se „nadrealizmu iz pobuda 1 razloga drugačijih od njegovih mnogih pesnika — savremenika sa. Zapađa. Nisu to bila dva” sveta, Već razlika u iskustvu s jedne strane i tek započetog saznavanja s druge, izživelosti koja se već htela da oslobodi svoje praznine i naivnosti koja se ioš svemu divila. Za Đaviča žena, ljubav, bile su ono o čemu ne moramo da razmišljamo da bismo se njima oduševljavali; stav pesnikov prema njima bio je

određen i fiksirpan još pre intervencije svesfi, bilo je to možda, prvo neposredno saznanje Davičovo. Zaključak mnadrealističke filozofije da između erotskog zadovoli stva i pesničkog uzbuđenja nema nikakve razlike, Oska– ru Daviču nije izgledao samo akademske, programske prirode kakav je za mnoge druge bio. Za pesnika »Hane« i »Plore« poezija, u kojo] se sublimirana erotika identifikuje sa samim pesničkim doživljajem, bila „Je funkcija živcta; za pesnika »Nađe« poezija o ljubavi i ženi samo način da se dođe do nečeg otsuinog, nepostojećeg. Jer, nadrealizam, ne ireba to zaboraviti, nije bio jeđan od onih pogleda na život rođenih spontano i neprimetno. Naprotiv, značio je on reakciju, svesni pokušaj čoveka dvadesetog veka da se suprotsiavi fihoj ali upornoj. irivaziji Đesimizma, jedam organizcvani napor, Iđeal je big celovit, integra– lan čovek. sposoban da izmiri u sebi i demona i anđela, da sagleda svoje provalije i ipak da ostane meboražet Takvo biće je jednom. već Fostojalo i čovek, nadđreahsti ističu, vladar svoje sudbine, trebalo ie da ga bonovo stvori. Puli je vodio u ljubav, cili ie bila žena. Jer, ljubav može da pruži isto o– no što i lepo: pomirenje, podudaranje sa sobom, vraća= nie izgubljenog tofaliteta, Ali, za ovaj lotalitet Oskan Davičo se nije morao đa kori, jer mu on nikađ nije nedostajao. \

Ko je Flora? Flora {e šepa u svim Zženama, simboj čitavog iednog života koji očekuje da oude „osvojen i koji kad bude osvojen vođi svog osvajača na puteve praza. Ona je cili čitavog jednog kretanja ' početak jedđnog večitog vraćanja. FPilora je jedna žena i jedna iđeja

Čini mi se da je to prvi put što se Jedna od žena Oskara Daviča izdvaja iz njžgovog sveta koji je dosadan značio, pre svega, živof, neposređan, samozaljubljen i počinje da prelazi u apstrakciju, ideju. To je ı povod da se zamislimo i zapitamo ne znači li Plora i početak nove pesničke ili čak životne orijentacije Daviča?

Istina, „Flora je, katkad, još uvek dovoljno. davičovska, žena onog pesnika koga znamo od pre rafa.

»Dofšaknućeš usnom razlupani krevet na čijem se

kršu od mramora

još valja klupko jednog sna o meni, O muško more! Znam: grom spava još šišteći sklupčanim zmijama.«

Ali, takva žena postoji sađa samo u fragmentima, otkriva se na mahove kao jedan od onih lajt-motiva simfonija koji se samo povremeno, dalek i vrlo preobražen, prepoznaju. Tilora, čovek „Davičov uopšte, zahvaćena je jednom sudbinskom promenom. Ranije, možemo da kažemo sve dosađa, kroz čitavo stvaralaštvo Oskara Daviča, kroz prozu i poeziju, provejavalo je (kada je reč o muškarcu i ženi kao senzualnim bićima) jedno skoro dionizijsko

(»Prkos snage«)

raspoloženje. Osećanje preobilja energije, potvrđa života kroz njegove promene, triumf nad bolom, jedna savršena gradska, pomalo in telektualna varijanta ideala u ime koga je Niče slao svoje ·mateme. Danas, Flora go vori o početku jedne metamorfoze. Istina, onn čemu se pesnik sada približuje isključeno je da buđe suprotnost dionizljskom — apolonisko. Jer, to osećanje sveta koje počiva ni harmoniji. ne može nikad da pruži utočište pesniku-rušžšiocu „svih

Davičo: »Flora«, Nolit, Beograd 1956

simetrija: i spokojnih ravnoteža. Davičo ostaje veran toj svojoj „večito, gtalasanoj prizođi i eada kad počinje d~ ostavlja za sobom boga= tu prošlost svojih dionizijskih ekstaza i raspoloženja ničim opterećenih, Jeđna pesma o tome govori:

»Prošlost si koja si bio.

j Jesi

Zrno koje više nije. Kla

; saš

| _ mepostojećim više, Jesi

ništa koje je već sada sve to si bio. A još si glad«

(Iz ciklusa »U' ime bilja«)

Nije to žonglePska igra reči ma žici·'razapetoj između dva beskrajno visoka i udaljena stuba ljudske mijsli — bića i ništavila, već pesnički izražem smisao svega onog što je.ljudsko, Želia koja se ostvaruje i koja ostvarena prelazi u ništa i koja posle svih svojih pa-

Oskar

rađokšalnih promena potvrđuje samo večitu glad bića — 1 nezadovoljstvo. 'To je dijalektika seksa, još više dijalektika života, ljubav ko ja i uvek još čulima doživljuje, i ljubav o kojoj se već ozbiljno razmišlja.

Tek se sada, reč je opet o ženi, Oskara Davičo, posle to liko godina približuje Brefonu i MK lijaru, pesnicima koji su ljubav. jedan od stu'Đova madrealističke revolucije. uglavnom. iz svesti projicirali, Ali naš pesnik isto vremeno je i najudaljenijji od mjih. Jer, njegova MPlora, nezadovoljna i nesrećna još u.eRk gladan pohote, postaje negacija nadrealizmb, pristrasan svedok, da samo ljubav nije dovoljna da u mna-

Davičo

'šem dobu izmiri čoveka «a

životom. Isiima, nadrealizam, koji je pre svega, postavljao ciljeve me zahtevajući i ostvarenja, bio filozofija alkcije, prevazihačenja. a mne posedovanja i objektivae:ja, nije „prefpostavljao jedno slatičko blaženstvo u ljubavi. Takva je, još više i ro ezija Daviča. Međutim, »Flo T-z, ta dijalektika neprekidnog prevazilažemja, kao da ima sada prizvuk nečeg tragičnog, »Bio si uzaludnost ko jom je Flora menjala debljinu stakla: menjanju tvom ima li kraja. Nikad

tom prisusivu s glavni nom bića

Svojom slobodom,

uvek ofsutnom.,.. Šljunak jeđan Koji s

„alba bio ·kotrljajući se niz

pusti

; nju, ostaješ :

'a ne znaš zašto ne pret

· postavljaš smrt

zelenilu manje izmišlje

vj GE nom.«

(Iz ciklusa »U ime bilja«)

'»PElova«.je i pobeda 1.%90—

raz. zakasneli i daleki eho -·

nadrealizma i njegova trajna negacija, „”

'Slobođan, nemiran i stvaralački kao uvek, pun živo~

"+ kog algebarske šeme ra-

zuma i hladan obruč meh5sničke određenošti još nisu ohladile, jezik »Plore« poje za sebe.·Magična je snaga tog jezika, koji katkad, kao da se razrešava kontrole ljudske i, zasenjen prepušta ludim pirovima i udaljava od kontrole misli. Ali. u tre nucima.' kad Oskar Davičo drži još"uvek u uzdsma SVOg jezičkog demona, mi slušamo jedmu poeziju koja izvire iz čiste mutrenosti, iz. lančanjh eksplozija i stalnog oslobađanja energija unutar živog jezgra pojmuova i reči. a e Samo: »Plorašt govori i o jednoj opašnosti: da stihijinai &naga pesničkog jezika i povremeni izlivi koji dolaze do ruba opscenosti ne. uguše ono što je čisto wvoetsko u Orskaru Daviču. Čini. mi se

da bi.sve ono što je kazano

u »PFloris moglo u svojoj iđeji da ostane savršenc očuvano i bez mpribegavamja drasštičnijem rečniku. Jer poezija "i mnafuralizam su krajnosti koje se isključuju. Karlo Ostojić

Simboli Anlike 30.1 RBIUI

Miloš Đurić: »Sofoklove Tebanske tragedije«, Narodna knjiga, Cetinje, helensku književnost, istoriju i muziku, Kosmos, Beograd

Kroz

Dr Miloš Đurić je đovoljno pouzdan i obavešten naučnik da bi prenebregao elemente naučno-istraživačke alttivnosti koja je neophodna kad god se radi o tako specifičnim i udaljenim razdobljima kakva je antika: antika možda više nego i jedna druga epoha, jer se u njenoj umetnosti izlila kao erupcija sva mnogostruka silina jednog sfvaranja koje je do današnjih dana ostalo u osnovi naše kulture. n

Ali: ovaj pisac je istoVre= meno i inspirisana „poetska prirođa, on oseća i emocionalno se vezuje za bilo mitskih pretstava kojima počinje gnoseološki put helenske kulture. I još više: on je dovoljno oštar, briđak i pronicljiv analitički duh da ma– teriji priđe konkretno, ali i dovoljno sintetičan da uvek ostane u okviru jednog filo= sofsko-etičkog i estetskog značenja. bez koga se ne mo že zamisliti nikakvo prilaženje helenskoj kulturi. Jer u antici sve kao da je zgusnufi simbol, upućivanje ma nešto više i dublje od samog Konkretnog sadržaja, sve kao-da je znak za patetičko prisustvo jedne više etičke ili filosofske stvarnosti koju fek ireba otkriti.

Za prvu knjigu Đurićevu karakteristično je njegovo analitičko prilaženji literarnoj materiji. Njegov metod pretstavlja ustvari kombinaciju naučnog objektivizma i strasne poetske potrebe za uživljavanjem u mitski svet antičke drame. I u tome je nesumnjiva prednost dr. Đu rića što je svojim amalitičkim tumačenjima pokazao

Jovan Kratohvil: Zena (grafika)

KNJIŽEVNE NOVINE

da je drama individualni organizam čijim je unutarnjim zakonitostima prilagođena i preobražena obiektivna vređnhost principa koji su u njoj inkarnirani. Jer drama nije jednostavni podražavalac i odražavač života, već, kreativni preobražavalac sa određenim žŽivoinim stavom. U ogledu o Antigoni dr Đurić daje sasvim novo tumačenje pove najčuyenije Sofoklove drame. Upravo ovaj ogled 'je sjajna demonsiracilja superiornosti induktivne. literarne, analize, oslonjene na egzakino pozna vanje materije, nad krutim Tilosofskim spekulacijama i deduktivnim tretmanom, Da makar iza njega stajao jedan Hegel. Nasuprot Hegelu, koji je jednostrano i bovršno video u drami sukob državne zakonitosti i individualnog prava, Đurić pokazuje da Kreont uopšte nije pretstavnik. državnog principa (iako i on na neki način: brani državu), već lične samovolje, jer mu je stalo samo do svog autoriteta, te prema tome ne postoji jedan od elemenafa na kojima bi se gradila suproinost »država-individua«. Međutim, takozvane prirođ ne ili »večne« zakone, nasuprot kojima dela Kreont, dr Đurić ne tumači savremeno, UJ osnovi njegove kon cepcije pre je neka metafizička preistava o neizmenj ljivosti ljudske prirode, datih skoro apriori, dok je ta ustaljehost koja se samo. pričinjava kao njihova večnost, rezultat jedne duge socijalne i kuliturme prakse. Sa svim je drugo pitanje, među-. tim, da li će, kad i šta, od ovih pojava čisto dyvuštvene uslovlienosti evoluirafi do značenja opšte ljudske vrednosti, i u takvom kon-

tekstu možđa bi dr Đurić imao više prava, Dr Đurićevim ogledima

mogla bi se, na kraju, staviti. jedna formalna zamerka koja nije samo formalne prirode. Njegovi eseji patinirani šu vremenom u kome su nastali kao i inđividualnim shvatanjima koja su u njima zastupljena. T'erminološki, oni su iznikli iz' same materije, ali je ne pre vazilaze, Dr Đurić je toliko srastao sa svojom materijom i njenim osobenostima da ne dopušta nikakvu fetminološku distancu.. Usled svega, samo postavljanje i sagleđanie problema deluje danas staromodno i prevaziđeno. Jednom običnom prestilizacijom dobilo bi se više nego što bi se izgubilo: problematika bi se. približila našem vrememu, a, naučna

doslednost ne bi bila povredena. ; Druga Knjiga dr Đurića

prefstavlja zanimljivu,mežša– vinu pokušaja širokih isioriskih sinmfeza, objektivno= naučnih osvefljavanja istoriskog kretanja helenstva i egzaktnih deskriptivno=~komparativnih fiksiranja izvesnib tema koje su po sebi

· zanimljive

'cija se. korene u helenskoj kultu-·

Prvi esej tretira suprotstavljanje dva sveta i dva kulturna pojma, Istok — Zapad. Da bi fo postigao, dr Đurić je morao da apstrahu– je iz helenstva sve ono što su Niče, Burkhart.i Fridrl konstatovali kao kompleksnu i protivrečnu celinu helenske kulture. Usied toga, pret stava helenstva koja nam se ovđe dočarava odiše iz vesnom suženošću koja je samo delimično otstranjena

tinie što se sve prenosi ma

istorisko-politički plan, zaobilazeći ili ovlaš dodirujući kulturnu problematiku.

Ali, da li su ova.dva sveta bila tako suprotstavljena i na onim sektorima koji su možda bitniji od političkih? Jer, naša današnja “civilizai obrazovanost dublje

ri nego u njenim političkim obrascima! Da je dr Đurić samo dodirnuo pitanje su koba kulturnih elemenata Istok — Zapad u helenskoj kulturi; da se nije ograničio samo na vojno-politički i socijalni aspekt, onda bi mesumnjivo istakao više i u prvi'plan činjenicu da je pobeda helenstva bila neophodna ne u ime i rađi kulturne isključivosti helenstva od ostalog sveta: obuhvaćenog pojmom Istok (Azija), nego baš u interesu „plodotvorne kulturne „razmene, Samo slobodno xhelenstvo, naime, bilo je u stanju da prima i stvaralački sintetjzuje. kulturne pofsticaje koji su dolazili sa svih strana »varvarskog« sveta, i u iome je besmrina zasluga helenstva za svetsku, kulturu i civilizaciju. Izgrađena na drugim društvenim i političkim principima, pobednička Persija možda ne bi kulturno podlegla pobeđenom helenstvu, kako je to kasnije bio. slučaj sa Himom. Samo utoliko dr Đurić bi mogao biti u pravu. Ali zar je moguće egzakfno upuštanje u ovakva hipotetična istoriska predviđanja?

„Pitanje je još uvek da li se u sudaru Persije sa Heladom Yadilo o sudaru dva principa, ili samo o običnoj zavojevačkoj , najezdi. Ne zna se i ne može se sa sigurnošću pretpostaviti da bi persijanstvo jednostavno uBušilo „helensku ~ kuliuru. Možda se pre može govoriti o nekoj novoj sintezi, koja bi verovatno bila nešto drugo od onoga što smo dobili od antičke Helađe, ali problema{iično je đa bi kulturni helenski aktivitet · potpuno samro, ostajući ničim drugim nezamenjen.,

"Takozvani »azijatski« princip, koji upotrebljava i Hegel, može da služi kao političko-istoriska negacija u jednom #isforiskom {Fenutku. ali kao kulturna nikako. Na umetničkom i literarnom planu još manje. MBstetske dogme koje.je stvorila helenska kultura izgubile su svoju neprikosnove= nost još pre nego što je oikriven imteniozni, fantastični svet umeflnosti primitivnih naroda, koji nažalost još u-

vek leži potpuno, po strani naše oficijelne umetničko= estetske istoriografije. Zašto? Ne samo zbog: uobra= žene superiornosfi belog čoveka nad obojenim, nego što naša, da'je tako uslovno i vrlo određeno istoriski nazovemo, »zapadnjačka« kultura ne raspolaže nikskvim estetskim merilima i principima kojima bi bila u stanju da odredi i analizira te, za naše antikizirane, dekar=tovsko-racionalističke poj-

move sasvim nove i neobjašnjive estetske pojave. Čitav

Miloš Đurić

evropski umetnički razvitak išao je, sa izuzecima koji su od rane gotike preko romantike, sve do romanfizma, uzaludno đemantovali. taj zva– nično kanonisani pYrazvoj, jednom jedinom i pravom, uvek zvanično podržavanom linijom antičkog klasičnoharmoničnog kriterijuma, te nam je zato za umetnosti primitivnih narođa, koje se ne mogu podvesti pod ove šablone, ostalo i danas samo nemo divljenje. Jer, gde je ta estetika, umetnosti primitivnih naroda? Malro, koji toliko doprinosi njenom sistematskom ofkrivanju, još uvek je daleko od toga da je estetski sintetizuje.

Baš u okviru fakvog posmafiranja, koje monopol umetničkog stvaralaštva ne daje nama Evroplianima, videlo bi se da liniia razvitka te dojuče skoro nepoznate i nepriznate umetnosti primiftivnih narođa ima neslućene organške veze sa »krnjome plastikom koja je tako karakteristična za afričkoazisko ' kulturno područje. Možemo li to jednostavno zbrisati primenom Hegelovog »azijatskog« principa na umetničko stvaranje ovih naroda? CO i

Ali, čitavo dr Đurićevo po

smafmemje ovde je i meto-.

dološki neodrživo, Pitanje je da li bi pobedom Persije ceo kulturni svet bio osuđen na propast. Zar i soma Persija ne bi doživela ili čak morala: da doživi svoju eko-

nomsko-društvena evoluciju? Zar'naš »zapadnjački«

Srednji vek. nije nužno do živeo svoju duhovnu, kul-

Počinak

sa čovekom koji sedi.

bez suvišnih drangulija

furnu i ekonomsku renesansu? Zar helenski elemenat nie bi u persiskom slučaju mogao da deluje stinuulativno-evolutivno, onemogućujući okoštavanje jednog kulturnog i društvenog stanja? Dok je ovaj dr Đurićev ogled sav pod impresijom polarne suprotstavljenosti dveju duhovnih i političkih struktura, Persije i Helade, dotle u svom drugom. velikom, ogledu o Aleksandru Makedonskom kao ekumenskom , kosmotfvoreu dr ĐuTić govori o istoriskom značaju i dalekosežnosti sinteze ova. dva sveta. U svetlosti Ovog drugog ogleda onaj prvobitni sukob „izgleda i nameće se kao zabluda iz zavojevačke strasti, a ne kao istoriska nužnost, Deplasira= na su, međutim, poređenja sa Njegoševim žigosanjem arapske najezde, jer je arapska kultura bila na višem nivou od evropske, koja je od nje primila bezbrojne potsticaje. Ovakvo isključivo tretiranje neminovno bi odvelo u teoriju »kulturnih krugova« Grebner — Šmit -- Spenglera, kojoj protivreči celokupan kultumi razvitak sveta, jer kultura nije (kao što se.iz Đurićevog ogleda vidi) totalno izolovanie od sveta, već 'stvaralačko i sintetičko korišćenje celokupnog kuliurmog iskustva sveta. Kulture koje ne mogu da održe kontakt sa opštim kontinuitetom una bred su osuđene na izrodavanje i propast,

Dr Đurićev ogled o Aleksandru Veliko: odiše, međufim, jednim univerzalnim optimizmom, optimizmom koji se zasniva na veri u Univerzalni kosmički progres } ekumensko jedinstvo čovečanstva. Struji ovim redo-

\

POEZIJA

stvarima

) Počinak slivarima, Sfolu na kome leže prsti. Zidu koga cele noći dube oči, . Mastionica nije postala crvena. Ploča poda se ulimula izmeđi dva naša krika. Okno je prslo preko sredine ulcočenosti. I sada visi kao usahli obraz. Stolica se ispravila u Kkrstima. I ona kaže: nisam ni postala žena a već rađam svrabove, bogorađanja i nesporazume

Tavanica je dosađila samoj sebi.

Tanji se i već je mala sijaliea crvena od nesanice. Počinak stvarima, -.oje dodirujemo,

Bodežu za rezanje hartije i samoubistva. Izgubio je živce čekajući da zada pravi uđarac. I sada leži zbunjen u svojoj zašiljenosti.

Šari koja se zatvara i otvara, jer zavisi

od naših slučajnih želja i namera.

od naših dolaženja, odđlaženja i iuga. : Počinak duvankesi, malom nožu, velikim makazama. Jednak je san za dojke i za usne. :

Za čarape kroz koje se providi šipka · kreveta. Za šarenu haljinu koja je uobrazila, da je žena. (To više ne sme da čini!)

Jednak je san za naše ljubomore

Udaraju glavom u oštre zidove sumnji.

Tada niko nikoga ne prepoznaje.

Počinak stvarima da bismo ostali sami.

Ja krik. Ti krik. (I šta smo još ono drugo?) Da bi i one bile samo ono što jesu:

Stvari od železa i drvefa, od hartije i stakla. Rivari koje nam irebaju do ovog frenuika

i sad nam se nameću. I mi moramo

da branimo sebe, da bismo ostali sami. Počinak stvarima da bismo nastanili sebe.

Kao što nas naseljuju ovi predmehi,/

Da bismo odiednom postali: sto sa sopsivenigsn prstima na sebi. Zidovi koji sami sebe

dube očima. Ploča koja sama sebe gazl, Bodežimo se i ubijajmo najbogatije

i oživljavaimo kad nam padne na pamet! 'Počinak stvarima da bismo poslali poipuni

i sumnji.

Branko: V. Radičćvić

=o i O ie

Ljubavno pismo neminoVnoovz

Dolazim kao dolazak pun dđolaženja,

ono što nema brige da se zbrine,

zrmo peska sudbinom skotrljano sa stenja, saglasan zakonu parade svetla i tmine,

dolazim kao otvaranje prozora mw jedan đeo stvari obuhvaćenih Iobanjom, šire nego li okom. dolazim neisorpan kao troioari

i gladan kao dno u moru dubokom,

dolazim, dobar kao kazna, i više,

kao dar zaslužen koji se pravedno ćeka, dolazim kao kap u sazvežđu kiše, dolazim, ne izbliza, ne izdaleka,

bez dimenzija u svome satu i kilometru, siguran u ono što se kroz mene menja, dolazim kao istina koja ne jaši na vetru, u dolazećem smern neprolaženja.

· Slavko Vukosavljević

“OB yan n

Nesfalo vreme

Čekaj me dok se ne iskopam iz semlje

Na svakom prstu dok mi ne zasve{li po jedna luka Jer sve što postoji nalazi se van mene

Ispod nepomičnih zvezda ne pomaže dignufa ruka

I evo, jasno mleko ne da oku da irene

1 evo, ležim: zaboravljena, gluva puška : Klanac sam, siranac, dvorana bez oduška

Dugotrajni put na kome krv mi vene

Čekaj me, tamni vazduše, čekaj me neprolazno Čekaj me, vodo, i zemljo, I neka jednom kao snaga deluje sve što je prazno — Ovo bezgranično sunce

i wrnevlje ukleto

koje se cedi niz leto, Milovan Danojlić

vima osećanje balkanske kulturne samosvesti i nevid–= ljivo. ih matapa, kao kakva prećutna replika, otpor .stranim pretenzijama ma Kkulturnu superiornost prema ovim našim balkanskim širinama. Jedno je ovde, između ostalog, sigurno i Muistalno jasno, što bi se smelo konstatovati i sa više gordosti: celokupna evropska kultura u svojim dvema bitnim komponentama počinje ovđe, na Balkanu. Balkan je đao svetu praobrasce ta dva stremljenja: jedan u osnovnim postulatima helenske kulture, drugi u helenističkocekumenskom | tvora šivu Aleksandra Velikog. Ogled o orfizmu i helenskoj filosofiji znalački i sa odgovarajućim naučnim aparatom iznosi evoluciju i značaj orfizma za helensku kulturu. Čini se da se dr Đurić odnosi prema ovom problemu više. evolutivnoracionalistički, jer u svom zaključku posmatra orfizam samo kao nužnu efapu u razvitku. helenskog duha, a ne i kao njegov stalno prisutni momenat. Takvim SVOjim shvatanjem udaljio se od Ničea, čije koncepcije iz »Rađanja tegedije iz duha muzike« otkrivaju najdublju suštinu orfizma. Dok Niče, međutim, postavlja problem čisto muetafizički, dr Đurić ga sagleda i u istoriskom okviru, otkrivajući njegove najšire sociološke odredbe,

Zoran Gluščević

3