Књижевне новине

POZNANSTVA

(ovek sada

| - e polaže ispile Razgovor s piscem koji Je u 1955-oj imao najveći tiraž u Francuskoj

čekuje me Erve Bazen. Uopšte, kod Grasea.

— Vidite, ovaj sto! To vam je kao na dnu mora. "Tu se sve gomila godinama, slaže se sloj po sloj.:. i jednoga dana izvukli su ispod svih naslaga neki rukopis... i, pokazalo se da je to odlična knjiga, divna, fina". Bonžur MErve, bonžur Erve, čuje se s vreme na na vreme. Ljudi oko nas rade, telefoniraju, ulaze, izlaze, a Erve govori tiho, brzo, naglo:

— Znate da pređ nama sto ji opasnost da postanemo Kroz sto godina, a i pre, jedan mali narod u od nosu na ostali svet... Ko zna đa li će taj naš jezik ostati kao takav meophođan jezik? Svetom će ovladati velike sile Amerika, Sovjetski Savez, Kina... Budućnost Francuske ne leži više u njenoj vojnoj snazi... Da, svakako kulturna misija T'irancuske ostaje ... Da vidimo malo. U pogleđu slikarstva to je neosporno, u pogledu kulture ima i drugih, arhitektura i dekoracija to je nešto što Francuzi umeju... A Književnost? Možda 25. oisto svetske literature otipađa na Francusku... ij. mi premalo znamo o Kini, o Indiii...

ı — Možete li mi reći da li ste srećni?

— Oh, srećan! Kako može čovek đa bude srećan ako

Vie i neposredno do-

ta atmosfera

se lako revoltira? Srećan? '

U jednom svetu hipokrizije, ne umem da plivam, ne mogu da se divim slici naše zemljine kugle. Ja fraIžim odđ ljudi istinu, i od sebe, razume se...

— Ali...

— Cekajte, glavno je da čovek može da bude kandidat za sreću, zar ne? Ništa nije gore ođ kukavičluka ko ji stvara dispoziciju za nesreću, a koja nije ništa đrugo do jedna varijanta hrišćanske patnje! To ne odgovara mom temperamentu. Ali precizirajmo, postoje dve vrste sreće: naša lična, u na šim granicama i ona van na ših granica — jedna koja baca u zasenak našu ličnu, opšta sreća...

— Šta očekujete od života? — Da me upotrebi, kaže Bazen brzo. Mislim da se u tri reči deklinacijom glagola služiti može obuhvatiti naša egzistencija: se servir, se servir... — A vi ste izabrali? — Neću đa se pravim va-– žan, pa da kažem prvi: služiti. Svi smo mi pomalo heroji, pomalo bitange. Hteo bih da buđem koristan... svima i sebi.

Bazen govori zagrejano:

— Kako inače đa se oOpravđa ovaj naš poziv? Biti zabavliač publike? Hvala lepo. Biti esteta, igrati se stilskim smicalicama? Hvala lepo. Soveciializirati se za napsađe. Ne. U mnogim trenucima, čini mi se, sve moie toliko sitno. foliko sporedno, toliko udđalieno od svera što stvamo ima „značaja ... Tada, đa bih sebe ohrabrio. govorim sebi da ie moi život tek počeo, da je pola života tem „ovređamnom ... Viđite kako često visei Kukaju da nemaju ništa da kažu što bi bilo vredno ka-– zivanja. Apokalipsa nns dodiruie a mi nemamo insfrtumente da frubimo o nioj. Covek snda polaže svoi Dosliednii ispit. Dok mi pišemn romane, draga moja. i bavimo se msiholoeijom! Eh. pa to je do zla boga smežno. Osećaemo krik m grlu, svrab na telu i nalazimo se sa perom u ruci, toliko smo fađa jadni... . . — Zar niste ambiciozni?

— Sve manje i mane. ili sva više i više. zavisi od tora šta podrazumevate pod ambiciozan. Ako mislite na slavu, to ne. to ie svrčemo, baš me briga. U počefknm, priznajem, za to što je bilo novo, osećao sam se Zzagolican od izvesnih komentara oko mene, To je brzo prošlo, Srećom imam druge težnje... Glavno je da sebe ne izdam. Da ne potnadnem mod teret profesije. Često se dešava da čoveka mpofpuno apsorbuje svet književnosti. A kniiževnost se pravi van Kknjiževnosti... — Umetnost?

— Da umetnost proizilazi iz čoveka, a da se čovek u njoj ne snalazi, to je već stara stvar, Ali postojil traženje mnovih .definicija, i još nešto, potreba tehničke adaptacije. Ali vi viđite pesništvo. Ono je po-

sve življe,

možda -

? | stalo hijeroglifsko, nejasno, kao rezervisano za uši jedne malobrojne elite. Ukratko... Rembo i Melarme su pokušali i priznajem, oni su uspe

li da dođu do očiglednih u-

speha. Ali do opasnih i bezizlaznih. Posle njih pesnici sve više liče na ekskomu– nicirane žrtve. Od koga, đefinitivno ne shvata, a koja itekako želi da ih shvati. Veliki uzdah koji se čuju u bioskopskim salama kađa se na plainu pojavljuje crtani film koji je u stvari vizuelna

poema —, zar to nikome ne ·

otvara oči? I.veliki uspeh, koji je iznenadno proširio krug čitalaca, mislim na Elijara Aragona, Pjer Emanuela i na onaj, možđa ma– nje značajan ali veliki uspeh Prevera, a i na onaj, preteran u izrazu, ali veliki uspeh Klodela, svih onih koji se jasno izražavaju, zar fo ne govori dosta jasno? Literatu ra pati od istog zla kao sred njovekovni kopisti koji nisu imali štampariju; ona neće da shvati da se jedna {atalnost ne može zaustaviti, da se ona nameće. Danas postoje druga sredstva i zato treba preskočiti zid plača! Ocenjivati dekadencije jedne prevaziđene ere, i pokušaje jedne ere »koja sebe traži« ne znači ustvari ništa. Tek posle jednog ilH' dva sfoleća vredelo bi o tome porazgovarati... ;

* Nekoliko trenutaka Bazen je nepomičan, pali cigaretu, gleda me iskosa...

_ — Moja generacija? Volim je, ni previše, ni premalo. Ona je iskrena, prilično zrelo rasuđuje, ali je i prilično

Erve Bazen

nezainteresovana... Njihova dela? Treba još čekati da postanu zreliji... Čini mi se

da su se mladi kantfonirali .

iza dve tendencije: oni nešto stariji iza Morijaka, Žida, Valerija, Monterlana, ko ji su statični kao statue, koji su svoj mermer obradili na klasičan način... A oni drusi mlađi prate Malroa i Sartra, oni su dinamičniji... — Da se vratimo vama? Kako bi bilo da kažete nešto O sebi? Kako ste počeli da pišete? p te Vrlo prirodno. U mojoj porođici ima osamnaest pisaca, ili ljudi od pera... Moj otac jie bio u sudskoj struci... hteo je da završim Saint Cyr. Međutim ja sam pobegao u Pariz i studirao sam Kniiževnost. Mučio sam se i gladđovao... Oženio sam se vrlo mlađ devoikom koju sam sreo u jednoi fabrici. Bavio sam se svim i svačim: bio sam trgovački zastupnik, bankarski činovnik, sluga, vašarski prodavac... Moi prvi tekst mublikovan ie u jednom studentskom listu... Zatim je nekoliko proznih rađova publiovano u časonisima avan garđe. Sa đve zbirke pesama imao sam fiiasko, Onda

"sam čekao.. Čekao sam pu-

nih 15 godina.

Mislim da pisac mora živeti u narođu... Ja imam svoju kuću nedaleko ođ Pariza i stalno sam u kontaktu sa „svojim sugrađanima... Ne volim društvo kniiževnika, ono mi je đosadno. Rađir Do·dva—tri meseca neprekidno i onda sfnnem, pa se bavim nečim drugim... Uređuiem baštu, }onćn, Hteo sam, želeo sam đa budem ravnodušan prema delori, snevao sam o golim zidovima, o obišnom pisaćem sfolu. Pokušao sam da snčuvam prezir za sfvari. Da li 7bOg mog buržonskoe porekla, ne znam, fek odiednom sam zaželeo da poseduiem lene predmete, nameštaj. svoju baštu. To mi se i dopa da i ne dopada. VrJo često se borim protiv instinkta po sedovanja. jer smatram da je kontrađiktoran sa moiom idejom. Jer se osećam kao da sam kriv zbog toga što posedujem ... ·

Julija Najman

KNJIŽEVNE NOVINE

ekskomunicirani? Od mase razume se, koja ih

varoš na Tisi prvi put sam ušao no~

ću, ili bliže rečeno, negde na polo-

vini između. ponoći i zore, u vreme koje je počelo potajno đa prima obrise ne=čeg drukčijeg nego što je bilo samo prisustvo zamračenosti. Bio sam neispavan, sa trncima u nogama, sa nekoliko zvezda u glavi koje su se osipale na još sitmije delove. Na prazne, smračene ulice padala je kiša, ne jaka, više slična magli koja se za nijansu, možda tek u visini čovečije glave, kristališe u kap i na taj način odvaja od svog neuhvatljivog oblika. Ulična 'svetiljka na jednom omanjem raskršću otkrivala je u svom tankom smopu gustinu i oblik ove kiše, tako da mi je možda isključivo njenim posredstvom i ostala zauvek urezana u pamćenje. · ' Bio sam više vučen, nego što sam U%oračao. Majka me je vodila za ruku. Na svaki njen malo jači trzaj, izranjao bih za tren iz poluuspavanosti i podizao oči na neki nepoznati zid, otškrinufi prozor, oluk — jednom rečju bio sam sudaran sa namrgođenim crtama movog grada u kome je trebalo da ·se nastanimo. Iza nas su koračali otac, brat i sestra. Po ovlaženim kockama kojima je bila popločena: nepoznata ulica, odzvanjali su samo koraci naše porodice. Slomljeni dugim putovanjem, neispavanošću i brigom za stvarima koje su trebale tek posle nekoliko dana da stignu teretnom kompozicijom, bili smo svi među sobom posvađani, ukoliko ova reč može da obeleži ono stanje ćutanja i netrpeljivosti u kome je svako onog drugog do sebe posmatrao očima neprijatelja i video u njemu krivca za svoju neizvesnost ili u najboljem slučaju suvišan predmet koji mu svojim zvučnim pomeranjem narušava mir umora. U takvom raspoloženju pomicali smo se u pravcu hotela. Put do njega određivali smo po planu ucrtanom u jedno parče kockaste hartije što ga je ofac dobio još u gradu u kome smo do tada živeli, Nekoliko puta smo zastajali na uglovima gde su se sekle ulice, bili u ma” loj neudomici (u kojoj je naročito i dola-

· zila do izražaja naša netrpeljivost) i

ponovo nastavljali sa koračanjem. . :

U dugačkom hodniku hotela koji je bio zastrt izresarim fepihom, | umalo nisam, očekujući noćnog čuvara, zaspao oslonjen na- jednu visoku kantu za đubre, ispod čijeg se poklopca potajno iskradao zadah prašine i·neki miris koji je najverovaštnije dolazio od prvog truljenja mokre hartije. Soba koju su nam dali bila je. na spratu. Peli smo se uz stepenike polako i tromo kao da nas tamo nije čekao odmor nego neko novo lutanje. Što se bar mene tiče stvar je i ispala tako.

· Na. sastavljenim bračnim krevetima ležali smo poređami popreko svi petoro. Do mene je ležao otac koji je bosle nekoliko trenutaka zaspao dišući duboko i ravnomerno, prilično glasno, baš pored moga uva. Dugo sam pokušavao da uskladim svoje disanje sa njegovim, koje mi je svojom bukom remetilo i onemogućavalo mi

Beleška o Senti

đa se usređsređim na svoj san. Nikako mi fo nije polazilo za rukom. Posle svakog podražavanja očevom disanju, osećao. sam da mi bolako ponestaje daha, da mi se u grudima postepeno. nagomilava bezžvazđuŠni prostor, pa sam, hteo ne hteo, morao da: ubrzam svoje. disanje, koje je u poređenju sa očevim. bilo mnogo brže, češće i kraće, skoro kao zvižđukanje prema zavijanju vetra. To je, uostalom, bilo i nemoguće uskladiti. Moje disanje je bilo disanje ·budnog, a očevo — disanje uspavanog čoveka. Nisam smeo ni da se pokrenem, jer me je još pri prvom pokušaju da to učinim ,otac opomenuo gunđanjem i udarom u rebra koji je verovatno bio nesvesan i nenameran jer je, pretDostavljao sam, poticao iz uspavane wavesti. Ležao sam .,fako, nepomičan, u nepoznatoj sobi, u nepoznatom građu koji je trebalo da postane moj novi grad. Iako sam bio umoran, nisam mogao da zaklopim oču

Milan Konjović: Bačka

'SAVREMENA PROZA

“SINOĆ kasno nastala je u pokrajnjoj sobi mala' užurbanost. Ne bih joj bio pridao nikakve važnosti, mo-

žda je We više uopće ne bih ni sjećao, da joj jutros nisam doznao za razlog. Upomo su pritiskali na dugme' nečujhog signala za dozivanje koje ciliče tamo negdje u prostorijama za poslugu a koje

se ovdje u bolesničkim odjeljenjima glasi.

samo fankom zukom koja tjera priguše-= nu paniku kroz zidove i ošite. Poslije toga čuo se još dolazak osoblja i malo komešanje. Ali sve to sasvim tiho, pri-> gušeno, jer je u ovoj bolnici zaista jako dobra izolacija u ošitima, „a osoblje je vješto i spretno i ima meku, nečujnu obuću, tako da zbilja ne uznemirava bolesnike. Mala užurbanost. Otprilike kao kad bolesniku ustreba guska ili sud za ”po= vraćanje.

Ali nije bilo to. Doznao sam jutros, od moje bolničarke. Rekla mi je bovjerljivo, ovako kao što se kaže samo ra= zumnijim i ozbiljnijim pacijentima, pacijentima koji imaju smisla za dostojanstvo svog položaja. A ta je povjerljivost, ujedno, i znak da nas ne ubrajaju, bar zasad, među one kojima slična. nezgoda neDosredno prijeti.

Ne, nije bilo to. Bilo je naprotiv to, da je onaj umro. To je onaj kome su, donosili gladiole i kome je bilo bolje, znatno bolje. Nešto kasnije iznijeli su ga na nečujnim bijelim kolicima s gumenim točkovima. Ali tako spretno, tako neprimjetno, da se čovjek ne bi ni sjetio ako mu

sutradan neko ne kaže.

Pitam se: zar dakle zbilja po bolnicama, pa i po bolje uređenim, bolesnici umiru u sobama u kojima boluju? Zar je dakle zbilja samo bajka ono što sam u djetinjstvu (i s kolikim unutrašnjim odjekom!) slušao o naročitim prostorijama za tu svrhu, o poznatoj »šterbecimer«.

Čudno! Imao sam dosta prijatelja među liječnicima i za dulja sam se razdoblja danomice kretao u liječničkom društvu, a eto se nikad nisam sjetio da ih o tome upitam! No možda i nije da se nisam sjetio. Možda sam se lustručavao, iz bojazni da žar moje infantilne radoznalosti ne izazove osmijeh, da ne i-

'spadnem naivan što ne znam. A još ni

danas nisam načistu: da li naivan što ne znam da šterbecimer postoji ili što ne znam .da ne postoji. Jer u nekim pojedinostima oko smrti· do konca ostajemo sramežljivi, baš kao i u nekim pojedinostima oko seksusa. Ima stvari u životu o kojima niko nikoga ne pita, te zato nikad pravo ne znamo koliko drugi o njima znaju, ;

I tako se događa da i veoma iskusni, pa čak i razvratni ljudi ponekad imaju o> sjećaj da još uvijek ne znaju dovoljno, s prostog razloga što ne znaju koliko drugi znaju. A taj osjećaj neobaviješenosti umije da u nama stvori dojam veoma sličan dojmu bezazlenosti i bezmalo djevičanstva. Ođatle onaj vid čistote na koji. katkad nailazimo kod duboko iskusnih i do srži pokvarenih ljudi, odatle ona čudna smjesa naivnosti i razvratnosti, stidljivosti i bestidnosti, koju nerijetko susrećemo u starim i iskusnim grešnicima.

Eto, tako i· ja još i danas hođam svijetom noseć: u sebi, među tolikim drugim, i većim, nerazriješenu i tu malu tajnu: postoji li doista »šterbecimer«? Pa, u nedostatku pouzdamijih obavještenja, upućen sam da se, i tu kao i u tolikim drugim mojim piftalicama, sam dovijam i da za svoj račun rješavam i tu malu zagonetku oko smrti, s onim strasnim unošenjem u stvar i bogatstvom zamišljanja s kakvim

Tu, odmah pored nas

dječaci u pubertetu sebi dočaravaju tajne orijentamih alkova. '

Kopka me pitanje: kad dođu da bolesnika premesu ı »šterbecimer« (razumije se, ukoliko šterbecimer uopče stoji), kako mu pristupe? Sto mu kažu? Čime ga zavaraju? ciklonizirati ili krečiti sobu u kojoj leži. ili mu predlože da će ga prenijeti u jednu bolju, svjetliju sobu koja je ostala upražnjena. U tom slučaju, bolesnik vijerovatno to ošjeti kao naročitu privilegiju i zahvali im se osmijehom blagodarnosti za tu svjetlosnu pažnju. A. ako je lukaviji, ako je to neki seljački, mutno podozriv tip, tad se opire, i skuplja- poslednje moći da se od nečeg nejasnog obrani. I, kao da nagonski &luti blizinu opasnosti, onako kao što konj u pomrčini sluti blizinu provalije, pruža neočekivano tvrdokoran otpor. :

— Zašto u drugu sobu? Neću ja u dru> gu sobu! Meni je sasvim dobro ovdje!

— Zato što ovu sobu freba ciklonmizirati. | — Ali zašto ciklonizirati? Ta ona je sasvim čista! Je li, Ana?

I obraća se ženi za potvrdu.

A Ana potvrđuje, „skamenjena lica.

. Jedva primjema izmjena pogleda iz-

među Ane i bolničara, i bolničar nastavlja, zanatski strpljiv:

— He, što ćete, kod nas je tako red! Svakih šest mjeseci „sve se ciklonizira, svejedno da li je inficirano ili nije.

I bolesnik majposlije polaže oružje.

Prenose ga na bijelim kolicima.

LIRIKA U,PREVODU

„Prologsza

Za sve Vas,

što ste se Weviđali i sviđali vam se, u pećini duše što ko ikone trumu, ko čašu vina u zdravici vam. sad, podižem lobanju stihova punu.

Sve češće mislim —

nije li bolje za nas

tačku metka staviti na kraju. Za svaki slučaj

ja danas

svoj oproštajni koncert dajem.

\

Ulica se Provojild ko nos sifilistika,

Reka — sladostrašće, rasplinuta u slini, Odbacivši rublje do poslednjeg listića, parkovi se wramno steru u junskoj vrućini.

Izađoh ma trg,

kraj osvetljen gusto “

pade mi na glavu, ko .riđa perika. I plaše se ljudi — iz mojih se usta koprcaju noge nešsvaremog kria,

Ali osuđiti me neče i neće dići graju,

ko proroku pred noge staviće do cveta cvet.

Možđa mu reknu da freba ·

U novoj sobi. Iznenađuje ga imurem, već sasvim dotrajao izgled novih sobnih drugova. To ga čak pomalo mervira. On se uzrujava, on se buni. Jer to je možda tip pedaninma, uredna zanovijetna čovjeka, tip čovjeka koji uvijek zapreda i protestira. Tip koji se stalno u restoranu tuži na podvorbu a u izleimičkom vozu prigovara što mjesta nisu numerirana. Kakav je to red! Što su ga stavili tu, među te ljuđe! Kako ne shvaćaju da iznureni izgled tih ljudi mora da nepovoljno djeluje na čovjeka! Zašto te ljude nekamo ne izdvoje! Bolničar ga utišava, saginje se k nje».

mu, i šapuće mu: — To je samo privremeno...

Ta sve je na svijetu privremeno! Ali koliko to privremeno može da potraje?!... — Kratko, sasvim kratko... Strpite se... — Koga ću se vraga strpiti!... što ih ne iznesete odavle!... Na koncu konca, zašto ih ne prenesete u šterbecimer!... A. bolničar, kome je već dosta svega toga, saginje se bliže k njegovom uhu: _— Pssst!... umirite se!.... Pa još tiše, ali sasvim razgovijetmo: — Ovo je šterbecimer!

akle, onog u pokrajnjoj sobi. više

nema. Tako to već biva. Ali umirite se, to se obično ne dešava nama. To su stvari koje se obično čuju, utišane i prigušene, kroz ošite, kroz dobro izolirane ošite. Ako vi, recimo, imate sobu broj “7, to će se desiti, recimo, u sobi broj 6 ili u sobi broj 8. Nikad, skoro nikad baš u sobi broj 7. Jer smrt — to je za druge, za me-ja. To je za susjeda. Osim toga, broj 7 je sretan broj. Bože moj nećemo

to shvatiti tako da nam broj 7 prosto za-

jemčava besmrtinost! To ne. Ali eto, daje nam neke nade da će nas, »bar za ovaj put«, to mimoići. i

O, bar za ovaj put! Bar još samo za ovaj jedan jedini put!

Vladan Desnica

i

MAJAKOVSKI

flautu — kičmu

Pamćenje!. | : Sakupi u mozga sali voljenih neiscrpne ređove. Smeh iz oka u oko nalij. Ko stare svadbe noć uredi, Veselje lijte iz tela u telo,

Neka noć ova ni na jednu ne liči. Ja ću na flauti da sviram Veselo,

Na svojoj sopstvenoj kičmi. (1915) Sri. M adi

Kid

Ipak

+

Svi ti, razvoljenih noseva, maju:

ja — vaš sam poet.

I bog će nad knjigom mojom đa pusti suze! Reči — grčeva nije to gomila zbita; i nebom pofrčaće pod mišku ih uzev znancima &vojim zadihan. da ih čita.

(1913)

— Hm! »privremeno«! »privremeno«!...

Kao krčma plaši me vaš strašni sud! Mene će jedinog kroz goruće zdanje prostitutke poneti ko svetinju svud

i bogu pokazati kao opravdanje.

(Preveo Bora Ćosić)

Prstima desne ruke napipao sam jednu ru

_ picu na zagasitom jorganu i polako izvla=

čio pamuk. upredajući ga ovlaženim vrno= vima palca i kažiprsta. Mislio sam ma stari grad i sećao se detalja koji su ml

ulazili u oči toplim·i somotskim koracima,

kao da sti se plašili da mi svojim zvukoni ne poremete red uspomena. A one su u tom trenutku bile ceo moj mali život. Imao sam svega šest godina. Novi grad je bio pun straha i neizvesnosti, jer je moj, prvi dodir sa njim pokrenuo i prvi istinSki bol u mom životu.

Nisam ni slutio te noći da će stvari'u novom građu početi polako da poprimaji sasvim drugu boju. i 7

"PAJ početak izmene zadesio me je

| već prvog leta. Stanovali smo tada

u Školi, visokoj trospratnici koja se SVO=jom veličinom nadnosila nad utonulo predgrađe, zvano »Kolonija«. Bio je letnji ras-> pust i u prohladnim, visokim . školskim, hodnicima je bilo tiho, samo se ošećaD onaj đački miris koji ostaje u učionicama i onda kađa su ih njihovi stanovnici već davno napustili. Lufajući po njima . slučajno sam otkrio mala vratanca iza kojih se vratoglavo dizao izvijeni krug drvenih stepenica posutih prašinom, paučinom i raznim otpacima od maltera. U vrhu zgrade, na tavanu koji je bio isprepletan debelim četvrtastim gredama, pronašao sam svoje najskrovitije i najdraže mesto. koga sam od tog dana neprekidno pohađao. U prvo vreme sam tragao po tavanu za raznim predmetima provlačeći se kroz paučinu obazrivo i nečujno, pazeći na šum svojih koraka da me ne bi ko otkrio. Ponekad bi, razapeta među najvišim gredama, paukova mreža zatreperila od promaje. Posle nekoliko dana, izvlačeći iz zamračenih ćoškova razne figure od ilovače i gipsa, posedovao sam već pozam”"=šnu zbirku. Bila je to u neku ruku arhiva ručnog rada koju su ostavile mnoge generacije. Po jednoj staroj, položenoj školskoj tabli bile su poređane razne. figure od ilovače, bilo je i gipsanih:, konji, psi, kokoške, krave, kuće, crkve, đermiovi. Mnogi su bili krnji. Ponekom ·je neđosta=-. jala· noga, ponekom 'rog. Bilo ih je i bez glave. Obilazeći svakog jutra ovaj muzej najrađije mi se pošled zaustavljao ma vo= ću. Obojene u žuto, smešile su.se kruške sa zabođenim uvelim listom. Jedna ·rumena jabuka je bila krnja, ispod odvaljenog: parčeta beleo se gips. | Va Seta Posle nekog vremena uspeo sam da otvorim i prozorče, istina. razbivši jedan crep, koji mi je dugo ležao na savesti kao očigledan trag po kome bi mogli da me otkriju. Ali je ono što sam tom okolmošću počeo ja da otkrivam bilo jače od pr= vobitnog straha. Podamnom se pružao novi grad u čitavoj svojoj veličini. Razni oblici krovova, tornjevi crkava, dimnjaci, balkoni i na ivici grada srebrna linija re= ke sa pepeljastim lukom mosta, postali su moji prvi prijatelji u životu. Satima sam posmatrao grad ofkrivajući svakog trenutka po neku novu crtu na njegovom izboranom licu koje je s vremena na vre= me bljeskalo u suncu. Ljudi su se kretali po njegovim ulicama, umanjeni, nošeni svnii svojim ciljem ili bogzna kuda, kao sitne bubice bez krila po malim, izukrštanim kanalima punim vođe, 5 leve strane se dizao park sa zelenim vrhovima koje sam polako počeo da povezujem „pogledom, stvarajući na taj način crteže najfaniastičnijih linija i oblika. To·sam-isto.doc-

. nije pokušao i sa tažzicnma dimnjaka, i

kadđ sam na tom terenu otkrio nezamislivo više kombinacija, predao sam'"se'” movini crtežima toliko iskreno i s takvom odnnošću kao da će zauvek ostati zabeleženi, ako nigde drugo, ono u mojoj svesti. Međutim, kao što se i moglo zamisliti, vreme ih je izbrisalo popunjavajući svojim peskom plitka udubljenja po kojima su linije dubele svoja korita ploveći dalekoni i nevidljivom ostrvu.

RAD je već krajem leta ležao u mojoj glavi sa svim svojim. oblicima. Docnije, kad smo se posle nekoliko godina nastanili u kući pored reke, uzalud sam pokušavao da prepoznam svog prijstelja. Bio je to sada jedan drugi grnd, Otvaralo se jedno novo vreme koje je trcbalo da se ispuni postepenim navikava= njima na druge linije i rasporede, na no= ve odnose koji su ispod svoje mrke spoljašnje kore krili u svojoj dubini beličastu srž jedne nove lepote. I posle, kad sam otišao iz grada, (kao 1 sad), bezbroj puta sam pokušavao da otkrijem u svojoj glavi neki nov odnos, poneku novu liniju koja bi mi u dotad nepoznatoj svetlosti objasnila jedan zago= netan pokret, tajni mig ove varoši na Tisi, koja živi u meni i koja se polako, neprimetno ruši kao moj život.

Stevan Raičković

(vo je omaj pesnik...

OVO je onaj pesnik, koji je w šesnaestoj gođini trpao šljunak nw usta da bi se učio besedništvu kao što je to nekada činio MĐemosten. Onaj, što je kojn go- . dinu docnije spavao pod mostovima i šetao se hllicama s jednim zeleno i drugim crveno obojenim obrazom. Koji je bio prvi medu potpisnicima Šamara društvenom Wukusw,

Onaj pesnik, sa usnama Što su propušfale jedan od najsnažnijih glasova ovog stoleća. Gramofonska ploča, koja je ostala da sveđoči o tome, ledi krv w žilama svakom ko ima prilike da je čuje. Glas tnj, što je Dubnjao na «„miftinzima i tiho tepao u sobama obloženim tapetama, šibao sa komnpdnog mosfa pesnikovih književnih večeri i romorio u dugim jNodnicima redakcija. u

OCrtač plakata, pesnik ko- · ga mrze milioni građani i nekadašnji prijateli Daviđa Burljuka. čovek, koji je želeo da vidi Marsela Prnsta, a koji jea dospeo tek na njegovu sahranu. I koji . je provodio noći u nfeljei- . | ma Pabla Pikasa, Onaj, što je crtao meksičke frope i pismo sanjarske pesme e• Atlantskom Okeanu. Kome mikada mwisu dopustili ds uđe u zemlja Knglesku,