Књижевне новине

MKaravađo: Muzičari (slika nastala između 1594-15%, ali jie pronađena tek 1947 godine. Slika je

nedavno prodata za 50.000 dolara Metropoliten muzeju u Njujorku.)

(Nastavak sa sedme strane)

u njemu veliko ono što ga pokreće na zapanjujući ubedljive i snažne manifestacije, ono što ga je načinilo prevashodnim dirigentom, značajnim glumcem ili piscem, odličnim vinogradarom, perfektnim zemljoradnikom, izvrsnim stočarom, primernim fabričko-mašinskim ma nipulantom, bićem nekog naročitog držanja i ponašanja. Ima mnogo blistavih veština koje ne proizlaze iz duboke ljudske „potencije svesnosti, iz životne ınudrosti, a umetnička delatnost je po svoj prilici upravo zato izložena mogućnostima raznovrsnih pa i oprečnih ocena što je često ukrašena i opremljena tim blistavim ve štinama; kao što, prema napred rečerom, ima i visokog napona duhovnosti koja nije snabdevena sjajem neke veštine. Imao san, u čituvom životu samo četiri sretna dofticaja sa dubokim ljudskim virovima, sa strahotnim tišinama posle savladanih kri kova fraženja, sa prekrasno ozaravajućim, intenzivno misaonim i intenzivno emotivnim duhovima, sa mu-– drim ljudima. Jedan je sa Ivom Andrićem, drugi sa Isidorom „Sekulić, treći sa jednim neznanim, tihim seljakom srpskim, nezaboravna pogleda i neuporedive plemenitosti gestova, na jed nom odeljenju bolnice, krevet do kreveta, pređ samo izbijanje Drugog svetskog rat. Četvrti tako sretni susret — sa Leopoldom Stokovskim. Možete me s pravom zapitati čime dokazujem nalaz duboke ljudske, životne mu– drosti u biću ličnosti koja se upravo jednom blistavom veštinor. proslavila. „Teško da mogu dokazati, ali ću ipak pokušati da odgovorim. svaki umetnik-stvaralac pre obražava, nehotično i najčešće nesvesno, čitavo svoje saznajno iskustvo, čitavo obilje svojih emocionalnih doživljaja u materiju svoje posebne, specifične stručne delatnosti. Tom svojom posebnom delatnošću on Uustvari odaje celo svoje duhovno biće. Glumac to čini svojom dikcijom, mimikom, gestikulacijom, celim svojim telom, iako je njegov cilj prikazati ne sebe već neki drugi ljudski lik. Glumcu najsličniji tip umethika. dirigemt, čini to isto — svojim smislom za tempo i agogiku, za intenzitet tona i dinami-– ku, za koloritne kombinacij» među fonovima i za ono što je baza svih tembrizacionih dejstava tona, za artikulacionu „tehniku u rađu njegovih disciplinovanih, pri jemčivih svirača. Moj lični emotivni doživljaj je jedina 'garancija za ishodište sintefičkog sadejstva svih tih rad mih vimilaca u akciji dirigentovoj. Taj doživljaj mi svedoči o đubokim korenima njegovog delanja i — to je sve. {

Pritom, baš ona jeretižka, bogohulna smelosi Stokovskog da otstupa, da menja, da dodaje i izostavlja — sve ono što bi*u radinosti ijednog prosečnog maistora preistav lialo nedovoljnu odgovor=nost, pa i drskost — uverava me u filozofsku i pesničku veličinu ovog duha, u ogromnu naslagu mudračkog saznanja i doživljajnih iskustava ovog današnjeg, ostarelog i silno prodđubljenog Stokovskog. „Kojih je znakova opadanja, senilnosti bilo u staračkoj usredsređenosti Geteova duha? Nikojih! Nema tome ni pomena i kođ Stokovskog. Gde

je Ajnštajnov duh poklec-

nuo, poslednjih godina? Nigde! Tako je i sa moćnim, stvaralačkim duhom Stokovskog. Bahov sin Filip _ Emanuel pisao je o majstor= stvu očevog registriranja na orguljama sledeće: »orguljaši su ostajali preneraženi kađa je on na svoj posebni način izvlačio registre, jer su verovali đa tako ne može dobro zvučati, ali su zatim

e

čuli dejstvo koje ih je zadivilo«. Stokovski raspoređuje grupe orkestra kako to miko ne čini (viole, fagoti, rogovi, harfa — pored njegove desne ruke); kada je orkestar u punom zamahu jedmog tempa, ruke Stokovskog kao da se opiru o nevidljivu ma su vulkanske lave, one postaju skoro aritmične, &a sinkopirajućim trzajima, a orkestar jezdi, seva, ključa, i sav sigurni, čvrsti, postojani zvuk se tako uopštava, da vi gubite vezu sa kon kretnošću muzike i uspostav ljate je sa sveopštom zakonitošću sveta.

Prostor mi dopušta samo dva epizodna primera stvaralačke snage ovog savremenog Zevsa. Kao prvi, uzimam završni akord mprvog stava pete simfonije Čajkovskog. U partituri imate obični trozvuk e-mola (basi. čela i fagot, sa timpanima). Na probi i na koncertu dopiralo je do vašeg uha, a preko tog organa čula sluha, do vašeg saznanja (dakako, krcatog logičnim i prirodnim asocijacijama sa mnoštvom auditivnih doživljaja „savremenog čoveka), nešto što više nije artikulisani ton, već zvuk i šum, neko agonično krčanje, neki razliveni ropac, šušanj omog daha, onog izdisaja koji je apstraktno i poetski anticipiran u stihu našeg velikog pesnika. Laze Kostića: »... a omega je svemu, svemu kraj«. Sve je tu zbrisano. Pod apokaliptičnom „sušom sveta uginuo je poslednji (vitmanovski) trave vlat, isenarila je poslednja soka kap. Nastupanje drugog, laganog stava simfonije pod takvim zvučnim (auditivnim, estetičkim i psihološkim) uslovima đobija strahotnu logiku jednog simfoniskog procesn koji neumitno odražava jednu od autentičnih stra na životne ljudske stvarnosti i postaje jedini mogući, prirodni, istiniti nastavak postojanja posle jedne odigrane, totalne i neizbežne katastrofe. Drugi primer smaka sveta (prema kojem Rubensova vizija ostaje barokna emfaza starog, dant:ovskog patosa): završni akorđ Ravelovog »Bolera«. Okrznut bludećim repom vasionske komete, ili podvrg nut dejstvu pretstave koja se prethodno, kao što znamo, mnogostruko isprobava= la. u eksperimentima vodonične bombe, na Bikini-u, živi zemaljski svet okončava svoju mileniumsku Karijeru — rasprsnućem. On je raznet u prah. To, naravno, nije više nikakva temperamentna, lepa, senzualna juž njačka, mediteranska, španjolska igra ni gitane ni kabalerosa, već je to, neodo-

ljivo i nezaobilazno, „naše svesno uopštavanje jedne muzički procesualne, Vvre-

menski eksponirane fonske slike. Vagner je viđeo maksimalu ljudske ljubavi u smrti, Stokovski — posluživ ši. se genijalno dinamičkom postupnošću bujanja Ravelovog »Bolera« — viđeo je konac sveta u — eksploziji.

Neću se zavaravati i neću pokušafi đa ikoga zavaravom tvrđenjem da je to-

lika snaga #7uopštavajućeg dejstva zvuka data u samim interpretiranim muzičkim de lima. Ne, nikako. Osim Bahovih korala, to su sve samo nekolike, lepe, sadržajne, uzbudljive, nađahnuto i majstorski načinjene, pa me stimično čak i duboke kompozicije. Onaj apokaliptični, proročki, metafizički i ekstatični, stihijno dijalektični stupanj uopštavanja tih tom skih slika, koji smo prilikor.. ovog basnoslovnog susreta doživeli, jeste jedan spoljašnji, nov, tuđ dodatak značenju i značaju tih odličnih muzičkih tvorevina, dodatak koji je obelođanila i ostvarila silina filozofskog i pe: aičkog duha samog Sfo= kovsko~. Zato, i samo zato, ja moram ovde reći da sva ta meni inače draga i vredna muzička dela ovom prilikom takoreći nisam ni čuo: mpririoran improvizaciono-akutnom delatnošću Stokovskog da njihovu auditivno pojavnu stranu uopštavam, ja sam upoznao nešto novo: za mene toga večera fek ofkriveni, od samih tih krasnih tvorevina jači, veći, dublji, složeniji ljudski duh, jači i dublji no što je onaj koji se u te tvorevine slegao i pritajio, da bi u času izvođemja pod rukom Stokovskog bio ne samo ispolien do kraja nego i prevaziđen.

Stokovski je orkestrirao mnoge Bahove korale, pre=ludiume i fuge. Tri takva aranžmana doživeli smo i na ovom jedinom njegovom kon certu kođ nas. I, jedimo valjada tu nije bilo popravki usavršavanja, doterivanja kompozitorove umetničke »pismenosti«. Jer, veliki Bah je imao tofalnu viziju zakonitosti sveta u kojem je, kao cehovski majstor, taljigao, pa je i veliki duh Stckovskog dao sebi slobođu. nad ovim večnim delima, da ih vrati onoj zvučnoj matici iz koje su ona i bila presađena u Bahove orgulje. Stokov ski je kanđa samo tu, u Bahu, našao svog istinskog samišljenika, protesštanta i dešifratora osnovnih večnih 1 konitosti, tj. značenja i smisla sveta materije, one najprimitivnije i one misleće materije, pa će, zato, ozara– vajući bruj i onaj drmeći slukteći napon skrivenog, potencijalnog idejnog smisla u njegovim aranžmanima Ba hovih korala ostati u nama kao beleg najvišeg mogućeg dejstvovanja muzike, najvišeg mogućeg dejstvovanja sveta na svest, najvišeg mogućeg dejstvovanja bitnih zakonitosti materije, koje se. eto, i kroz muziku mogu otkrivati.

Na velelepnom slučaju dđelotvorne mudrosti Leopolda Cc kovskog, pređe slavnog majstora efektnog dirigova– nja muzičkim kolektivima a sada stišanog, usredsređenog. mikelanđelovski moisijevskog pmprikazivača istine svefa u kojem živimo i čiji smo nezhnatni deo ili vibrira– jući prah, naš sopstveni unu tarmji svet naučio se tajni svog daljeg rašćenmja. svog dubljeg uviranja u suštinu svih oblika i vidova pojavljivanja stvari. |

Pavle Stefanović

POLO DM;

Ž otala sobi

Još nisi prošao ni ono najosveliljenije čistilište koje može da buđe i to kada ti neko pruži ruku

a, ona ostane u vazduhu ukočena i zla od pamćenja, njsi još iako moraš da prođeš stakleno budan

i da ti šake budu poslušne da same otvore vrata tamo gde se ulazi bez kucanja i neophodnog

iznenađenja,

onako poslušne kao kada se svakog jutra pokoravaju rukavima tvog kariranog kaputa i još nečem. a Znaj nisi prošao kroz odjek odricanja koji te možda

čeka

i zato valjda si toliko naučio od onih koji se pamte toliko đa znaš da grlo zaraste od pakosti i od jauka

i da sve što jednom vidiš i što prođeš makar šta: starca kako se ponavlja na nekoj klupi u parku, nečiji glas uramljen u Žuti sjaj kafane,

ili to da se neko raspituje za ruku koje nema,

treba da, znaš da sve stoji negđe da se obistini

i možda baš onde kuda ćeš ti da prođeš.

\

KNJIŽEVNE NOVINB

Dragoslav Grbić

(Nastavak sa prve strane)

loškog sukoba Ibzenoyv'h ju, naka. Oni nisu mogli da pojme kako jedan pisac, koji poznaje zakone pozornice, sme dopustiti da se tako efektna i privlačna scena, kao što .je Ošvaldovo mavaljivanje na mlađu Reginu, odigra van pozomice na kojoj se vidi jedino majka koja, čuvši otimanje služavke iz naručja njenog sina i setivši se da Je to nekada činio i njen muž, uzvikuje: „»Aveti, „aveii!«. Ipak, našli su se ljudi koji su uspeli da dokuče potekstne i misaone vrednosti ibDzenovske dramaturgije, među kojima i poznati teatrolog Alardđajs Nikol koji priznaje da se u »Avetima« ne dešava ništa »akciono«, đa tu nije učinjena nikakva, težnja ka očaravanju publike nizom uzbudljivih, spoljnih događaja (bar ne onako kako je bilo ucbičajeno da se to u drami postiže), veš smo jedino pozvani u tihu sobu i zamoljeni da posmatramo određene licčnosti i slušamo njihove Yazgovore, da gledamo jzraze njihovih bolova i radosti, Ga pratimo otkrivanje njihovih psihologija i da kroz doživljavanje mjihovih zadovoljstava i patnji dođemo do razumevanja složenosti dramskih karaktera.

Tako su »Aveti« u Eagle. skoj — zemlji drame i tra= dicija — najpre izazvale rcvolt i negodovanje, da bi se docnije, upravo na principima mjihove dramaturgije, vaspitao i razvio čitav DiZ slavnih pisaca - dramatičara među kojima dominira Bernard Šo, isto onako kao što je na delima Ibzena izgrađen mođerni francuski teatar koga su u pravcu misaonopsihološkog produbljavanja usavršavali i „usavršavaju Pitojev, Antoan, Žuve i Vilar. U čemu je bila novina Ibzenovog dramaturškog postupka? Odgovor će se dobiti poniranjem u #„psšsihologiju njegovih dramskih karaktera koji se obelodanjuju kroz dijalog-diskusiju, a nikako u fizička zbivanja i događaje na sceni. Prostor ne dopušta da se udđubljujemo u tematiku i način obrađe drama ko= je su bile preplavile evropske pozornice u vreme pojave prvih Ibzenovih dela. U tim danas već zaboravljenim pozorišnim komadima, i pored očevidne težnje za Oponašanjem klasičnih dramskih pesnika, nije bilo ni traga od evripidovske monumentalne tragike (bilo je isuviše srceparajuće trogateljnosti!), ni šekspirovskih emotivnih i filozofskih dubina (sem obilia lažne sentimentalnosti!), niti geteovskog pesničkog zanosa (već isforsirane uzbudliivosti i superromantičavsk: · zaplitanja radnje). Tako se Ibzen pojavio na evropskoj bozorhici s kraja d.vetnaestog veka kao suprotnost tadašnjoj plitkoj i konvencionalnoj spoljnoj dra mafturgiji, a i kao negacija

Žerom Lendon direktor izdavačkog preduzeća Edision đe Minui (Les Editions de Minuit) sa neskrivenim zadovolistvom pretstavlja Alen Rob-Grije-a. Beket i RobGrije su Lendonova ofkrića; on je protiv svih komercijalnih pravila izabrao ova dva moderna nepoznata pisca tojest odlučio se za visoki literarni nivo.

Alen Rob-Grije ne izgleda samo jednostavno i skromno, njegova spoljašnjost nema ničeg markantnog, crte lica su normalno proporcionisane, stas osrednji, pogled nenametljiv; čovek kojeg ne pamtimo odmah koji može neprimećeno da „posmatra, koji bi mogao da bude i zanaflija i učitelj i prodavac knjiga. Ni uspeh njegovog prvog romana „GUMB” (elastično parče kaučuka koje služi za brisanje iragova olovke i mastila i.. vremena), ni veliko priznanje Pri de Kritik (Nagrađa kritičara) nisu na njegovom mladom licu urezali samozađovoljstvo. Možda je ono dublje no što naš pogled dopire, ali ipak nam se čini da je glavna crta njegovog izgleđa, ono što se najviše ispoljava — jednostavnost. On je ne narušava nijednog trenutka ni pokreftom ni držanjem. On govor! monotono sa prekidima koji pokazuju neveštog govornika: — Mnogo pristupačnija. je đrama, lakše shvatljiva nego Ji roman.. U dobrim pozorišnim pjesmama kao što su Žiroudove nađe se za svakoga ponešto (on kaže: „za piti i za jesti”). Ja sam imao

Oni

MAMA

Dve najveće nagrade 7 dva romana

on

· ideoloških i etičkih shvatanja vremena u kome je živeo. Treba istaći da jie on bio dosledniji revolucionarz u pogledu rušenja oveštalih formi pozorišne dramaturgije, nego u propagiranju novih Ssocijalih ideja. Madđa je uspevao da sagleda društveno zlo i da mu smelo objavi rat, i pak, prema njegovim vlastitim rečima, on nikada nije mogao da pronađe cilj kome bi trebalo težiti u budućnosti. Borba je za njega bila sve, sa njom je nestajalo i njegovog stvaralačkog zanosa! Međutim, u načinu dramskog mobličavanja izvesne materije, Ibzen se nije jedino borio protiv zastarelih formi, već je znao da pronađe nove načine dramskog uobličenja misli, emoci'a i sukobljava-– mja svojih heroja. U ovom slučaju, nas interesuje upravo taj aspekt Ibzenovog stva ralaštva. \ |

Suština njegovog drama. turškog postupka može se sagledati kroz analizu bilo koga dela, čak i iz tzv. »istoriskog ciklusa« drama (u kojima dominiraju hroničarske karakteristike), ili »romantičnih drama“ (sa vidnom religiozno-mističnom notom); ali, ipak, najviše kroz analizu njegovih »realističnih dra ma« (sa osobenim društvemo-

škog mefoda. To su opsežna studija Bernarda Šoa »Kvintesencija ibzenizma« (»Quintenssence off Ibsenism«) i Monti Jakobsa »Ibzenova scenska tehnika« (Ibsenms Biihnentechnik«). Obe knjige su se pokazale kno necbično dragocene za naš rad: prva u pogledu Ibzenovc žilozofije, problematike, ideologije i literarog artizma, a druga u pogledu njegovog pozorišnog zanata, dramaturgije, komponovanja dijaloga. Za mene je, posebno, Šoova studija bila uzor kako treba vršiti detaljnu analizu dela i stvaralaštva jednog pisca, a Jakobsova otkrovenja kroz koje samo neposredno shvatio suštinu Ibzenovog. dramskog postupka. Ne verujem da postoje knjige koje bi mogle u većoj meri da pomognu reditelju i glumcu pri realiza'ciji nordiskog dramatičara.

AMO tako veliki duh kakav je bio Šo mogao je

da prodre u bit Ibzenovog shvatanja morala, u njegovu životnu filozofiju i da nam je kao na dlanu otkrije. U vremenu kada su se bOogougodni licemeri zgražali nad moralom koji je zastupao Ibzen, Šo je najenergičnije dokazivao da je moral Ibzenovih kritičara i protivnika, kao odraz jednog društva u

Henrik iIbzen

psihološkim odlikama tematike i dijaloga). O Ibzenovoj dramaturgiji napisane su bezbrojne knjige: sećam se da sam, učestvujući u scenskoj realizaciji jednog njegovog dela, zajedno sa reditieljem pročitao mnoštvo tekstova iz te oblasti, da bismo se, konačno, usredsredili na detaljno proučavanje dveju knjiga za koje smo zaključili đa u potpunosti objašnjavaju suštinu Ibzenovog dramatur-

uspeha. Voleo bih da me razume svaki, ali onaj koji je navikao na drugu vrstu TOmana teško prihvata novo... Verovatno da smo publika i ja podjednako krivi zog ne dovolinn= vnaztvimevanja: trebalo bi đa ja pišem bo! a i ona da se malo više potrudi. Verujem da je takav razvoj moguć. Uzmimo samo film, po njemu se jasno vidi veli progres za prošlih trideset godina.

Ali, da se vratimo pozorištu. Ono može da iznese i komplikovanu temu koju će vrlo mnogi razumeti... Ne, ne mislim tu na Brehbfa. :5d njega ima isuviše „morala”; za njega je uvek vrlo važna „teza”.. a ja nisam ubeđen da je fo potrebno, Meni se čini đa bi trebalo razvijp' pozorišnu umetnost bez ikakve političke pozadine. Sviđaju mi se Jonesko, Adapmiof, a pogotovo Beket...

— Ni „»Posmatrač«, ni „Gume” nisu me zadovoljili. Zašto? Možda treba tražiti razlog u tome što ne verujem u neku inspiraciju koja u nama stvara remek dela, ja verujem samo u Tm” Tmam impresiju da se knjiga „pravi” na bazi jedne koncep cije romana koja je već u nama bostojala, Ali meni su rekli da ima nečeg hladnog u mom pisanju i da io ne valja. To nisam hteo... eto, to je, neosporno, jeđan nedostatak. Trebalo bi obuhvatifi sve ono što je uključeno u „bel letr” „belles lettres”), ali doći do jednog direktnog reaffzma u kojemu nije najvažnija stvar „mnnčenie” (signification). Sta ustvari

dekatensi, ništavan. Jer, kaže Šo, »sve religije počinju sa revoltom protiv moralno sti, a nestaju kada ih moralizatorstvo savlada i liši reči kao što su Dobrota i Greh, zamenivši ih rastegljivim poj movima kao što su moralnost i nemoralnost«. On dalje obrazlaže svoje tumačenje i shvatanje »veličanstvenog dramatičara« i kaže: »Ibzenov napad na moralnost njegova doba pretstavlja simp-

pretstavlja takav roman? On bi imao onaj valer koji trefira, dok ostali romani ima-– ju svoje „značenje” ili „tezu”, i to veliki plihološki romani od Penses de Klev do Žida. Meni se čini da takvi romani pripađaju prošlosti. Jer roman bi trebalo otrgnu ti od trarZ>ije oslobodite ga od svih komentara. Tu imamo već veliki primer Kafke. A šta sve nije naknadno učinjeno od njega! Metafizičar! Ako se poveruje Maks Brodu koji je dao i komentar i predgovor za Kafku, onda se nalaze sva moguća „značenja”, razni simboli u svakom pasusu Kafkinog dela. Ali kad se čita, stvari se sasvim jednostavno đdvide. Možda imn ponegde simbola i „značenja”. Međutim, pre svega dje fo realizam, a to je bitno. Kafka je opisao jedan

svet na svoj poseban način. ·

— Publika. koja dobija

jednu novu knjigu obično će”

upitati: šta je namena ili

„značenje” te knjige? A po:

mom mišlienju treba izbegavafi „značenje”. Ja bih želeo da pišem knjige koje ništa namerno ne kazuju, a koje sve kažu. Uzmimo na primer jednu skulpturu statuu jedne žene. Neko će da kaže: ona je lepa kao žena i naći će da je lepa kao skulptura zbog toga što je lepa kao žena. Ako dalje posmatra, naći će još mnogo toga: njen gest znači ovo ili ono, zamišljaće mnoga druga erotična, pl“#tična i religiozna značenja.. Ali kada su sva značenia iscrpljena, onda se vidi da se ustfvar: nije našlo ništa, da se linija

„vlastitom podražavanju i

tom ponovnog rađanja jedne religije, a ne njenog nestaianja, On je, u neku ruku, prorok koji se posvetio dokazivanju da duh ili volja čovekova uvek prerastaju ideale i da zato nerazummo slaganje sa njima večno dovodi do išto tako tragičnih rezultata kao i kada ih nerazumno rušimo. On proiestuje protiv okorelog gledišta da postoje izvesne moralne institucije koje opravda-– vaju sve sredstva u svom smatra da najuzvišeniji cilj Čoveka treba da bude potsticavajući, večno razvijajući, a ne stalan, nepromenljiv, veštački, na silu stvoren, ne slovo na papiru već duh, ne ugovor već objekt ugovora, ne apstraktni zakon već živa čovečja volja. Jednom rečju: naši ideali kao što su starodrevni „bogovi mneprestano traže ljudske žrtve. Ne dopustimo im — kaže Ibzen da se postave iznad obaveze za koju su dužni da nam dokažu đa su vredni žrtve koju od nas zahtevaju i dopustimo da svako pobožno odbije da žrtvuje i sebe i druge od oOnog trenutka kada izgubi veru u pravovernost ideala«. Šo se ne zadržava samo na ideološko-društvenoj amalizi Ibzenovog opusa. On đuboko zalazi u problematiku Ibzenove dramaturgije, a to je za nas, u ovom tremutku, naročito važno: »Taj novi tehnički faktor u ibzenovskoj drami je diskusija. Nekada ste u onome što se zvalo dobro napravljenom dramom imali ekspoziciju u prvom činu, zaplet u drugom i rasplet u trećem. Sada imate: ekspoziciju, situaciju i diskusiju; a diskusija je, ustvari, probni kamen za pisca, Danas više, po samoj prirodi stvari, interesanina drama ne može da bude išta drugo nego drama u kojoj se po= kreću problemi odnosa među ljudima, razotkrivanju psihe karaktera i diskutuje o raznim problemima. Ljudi imaju siguran osećaj da nešto dobijaju gledajući takve drame: ne samo naknadu za novac, Već nešto što će postati njihova vlastita svojina. Tehnički noviteti Ibzenovi, kao i postibzenovskih dramatičara, su: prvo, uvođenje diskusije i njeno razvijanje do te mere da toliko obuhvati i pronikne u rađnju da je, na kraju, potpuno asimiliše čineći dramu i diskusiju praktično identičnima,; drugo, kao posleđica prenošenja samih gledalaca wu ličnosti drame i korišćenja okolnosti iz njihovog svakodnevnog života za okolnosti dramskog zbivanja, odbacuju se stari scenski trikovi kojima je publika navođena da se zainteresuje za nestvame ljude i neverovatne situacije i zamenjujc, reklo bi se, sudskim postupkom uzajamnog optuživanja, razočaranja i prodiranja kroz idealno do životne istine, uz upotrebu svih retoričkih i lirskih artizama

i masa nameću same po sebi i da je to najvažnije... Da se zadržimo malo na rečima »značenje« i »prisustvo«. Že leo bii za ı aš sv»t jednu literaturu „prisustva” („presence”) „protiv lilerature „značenja”. Voleo bih, opet, da svet shvati da su ,.značenja” suvišna i nepotrebna. Uopšte uzev, mnogi stvaraju „Zznačenja”, ali ne stvaraju umetničko delo. O tome sam još pre mnogo godina razgovarao sa vašim književnikom Milanom Dedđincem. On je bio saglasan sa mnom... Želeo bih da ponovo dođem u vašu zemlju... Bio sam u Beogradu, Zagrebu, Skoplju...

Mnogo mi se dopao mali čudan grad... Skoplje...

— Šta volim, šta ne volim? Volim selo, bašte, prirodu, ne volim veliko društvo, ne visoko, he!

Ja sam ustvari

Naslovna strana jednog od na-

građenih romana

ljalo novi svet romana, SVE

i veštine jednog govornika propovednika, branioca, Teoja tatora. U Ibzemovom bpozori, štu mi nismo polaskani gle. daoci koji u dokolici ubijam sate u jednoj dobro smišljes noj zabavi; mi smo okrivljes na stvorenja koja sede preq. porotom drame-« "RPS Ono što nismo našli kod. Šoa otkrili smo u knjizi Ja, kobsa koji je izvršio krajnje stručnu „analizu „Ibzenove dramaturške tehnike, Jed. nom rečenicom kao da je re kao sve: »Ibzenov dijalog a bez koprene kao i cela nje. gova umetnost. Čak i kada” strasti obuhvate njegove ka, . raktere, oni ne zatvaraju svoje budne oči niti ih rezo.. novanje napušta. Ibzenov dijalog je bez tajne, ali zalo | nije bez đuha i bez zagonet. ke. Nikada ranije na sceni nisu tako čudno zvučali polu. tonovi, dvosmislene reči, nas goveštaji... Ibzen je kroz di-. jalog stvorio ono što su Fran cuzi postigli koristeći tehnič, ku mašineriju scene. Svojom dijalektikom on je uspeo da u dijalog često unese sve ma, rifetluke i trikove Parižana, samo što se oni ne vide! On ume da izazove napetost, da zaseni, da zgusne akciju i da je naglo oslobodi dramskog napona. Pred takvim postupkom blede svi efekti koje su Ibzenovi prethodnici iznuđivali fizičkim rekvizitima: bu, ketima, ključevima, fučama, On se istovremeno obraća d» gađajima koji su se već zbili i koji će tek nastati; na nje. gov mig prošlost ustaje iz groba, a budućnost je na pomolu... Sva priznanja, koja se obično trpaju u monolog, kod Ibzena se razotkrivaju kroz dijalog. Više niko na mora da bežj u »javnu usamljenost« da bi tako otkrio pu., blici svoje srce. Ibzenov di. jalog je do krajnosti škrt, ali je zato govor svakog lika konkretan«. Dalje Jakobs govori o problemu odnosa »drame prošlosti« i »drame sadašnjosti« u Ibzenovim delima — problemu kome, pri scenskoj realizaciji treba posvetiti najveću pažnju: »Samo u antičkim dramama prošlost je tako neumoljivo uzimala svoi đanak od s&adašnjosti. Zato na Ibzenovoj sce ni često izgleda da vreme sto ji: ljudi toliko strasno potonu u jučerašnjicu da se čini da im nije ostalo interesa za sadašnjicu. A da bi se u prošlo sti vaskrsla sadašnjost, po-| frebna je snažna napelost dramske stvaralačke snaje. kakvu je posedovao Ibzen, Dovoljan je jeđan njegov mig i mrivi su uskrsnuli, a iz radnje koja se zbila u prošlosti pred našim očima se rađa sukob i drama sađašniosti.« Da bi ti sukobi iz prošlosti »uskrsnuli« u sadašnjosti potrebno je uložiti veliku stvaralačku energiju pri izvršavanju misaonih radnji u toku dijaloškog dvoboja, zašto je, opet, neophodna prethodna inielektualna analiza teksta.

Vladimir Petrić

inženjer agronomije, navikao sam na faj rad. Volim i usamljenost, a iznad svega volim rad. Voleo bih da postignem veliki uspeh, da svi čitaju moje K;yjige... zar onč ne postaie zbog toga...? Voleo bih da posedujem jedno) Jrnanje okruženo velikom baštom. Onde bih mogao U Mniru da rađim... „Gume” sam pisao u Marakešu, bilo je 4. slepeni u senci.. Ja ne mi- | slim da je pisac vezan 7 neki okvir. Prve članke 0. bjavio sam u „Ekspres=u" | Izazvali su skandal. Rečeno. mi je da zastupam nešto ne” | moguće. Fokner? On je sva” kako vrlo značajan pisad ali njega bih {ieško moga0 uzeti kao primer. On je U” stvari puritanac. Vrlo je Ve” rovatno da i njega pre SVE" ga zanima „značenje” u.nje govom delu; ne bih mogaD reči da je on reaust, Zeleo | bih da napišem Če:o koje 5 | probija samim tim što por stoji, jer takvo bi preistaV”

koji je prisutan i koji nč_ može da od, Ima toga i kod Pirandela... Ya

Zena? Nisam još ženjem ali je moj ideal da se OŽĆ". nim, jer u suštini volim !“ ca na koja sam navikao, reći ću vam jednu fajnu ja sam i sentimentalan, M

— Sentimentalan? — ka Z.rom London koji tek 0. je ušao. Možda. Znam da je najskromniji čovek kojeg poznajem i najvredniji.» Rob-Gnyije hoće da prekinč · SVOE prijatelja, razgovor PO?“ staje opšti, širi i — intervju prestaje.

Julija Najman!