Књижевне новине

ZELENILO POD

Dušan Stanimirović: MBaloni

&

Jovan Dučić

Teško je naći pesnika nu koga bi se tako lako dali primeniti estetički Kkriterijumi MBogđana Popovića i njegove škole, hao nu Jovana Dučića, U njegovoj poeziji bezmalo da i nemi „slabih“ stihova, u onom smislu kako to red-po-red metoda zahteva da ih ne bude. Tu nigde ništa ne ramlje, sve je uglađeno i pod konac dovedemo, pedantno, i, priznati se mora, briljantno. Potbmešlivom pogledn savremenika ireba podneti na uvid poeziju koja je Dučiću pretbođila, pa i dobar deco one koja mu je usledila, sye one tažne tragove neznanja i neumeknosti koje i dandanji ostavljamo za sobom, pa će 5e lako wveribi šta je parnasov5ki iđeal Dučića i Btakića značio u našoj sre~

dini. Jer pisalo se u Francuskoji pre Miredije i Albera Samena „celih lepih pesa= ma“ i parnasovska škola bila je, ustvari, samo denegeracija onih Nklasičnil ideala harmonije i lepote koji, od antičkih vremena do danus, ne prestaju da zanose pesnike, Za nas, koji mismo prošli kroz Dlažene epohe Bonsara i HRisina, kojimua se HRklasika prviput objavila preko svoje slavenoserbske Lukijanove parodije, za nas je MDučićeva muza, „mirna Kao mrumor i hladnu kao stena“, prene-

ta iz djčvtiwih' pariskih" gip=

soleka, postala i još zadugo ostala besmalo što i Praksitelova Afrođita: nenad. mašni? obrazac ukusa i skia

đa. Trebalo je da dođe Dis, i da prođe još koja godina od njegovog ftragičnog neslanka, pa da uvidimo svOju veliku zabludu. Ostavivši po strani njegovu parnasovsku poeziju, blistavu i praznu, odPbrao sam uglavnom onih nekoliko izvanrednih pesnikovih simbolističkih wvimija, lišenih Jažnog sjaja i melodramafičnog dekora, koje

_ mum ulkazujna kakav se Ye-

liki. umetnik krio u MDučiću iza pomodnog ruhm njegove featralne i nadute otmenosli. Z

Zoran Mišić

SNEGOM )

· Weprijatelj :

Moj neprijatelju sa dva oka žarka,

· S nožima u otrov zamočenim, gde si? Ti pred čijim duhom padne svaka varka, I o štit čiji se razbiju svi besi!

Lepi, silni, grozni! željan sam te i ja, Da baneš pod maskom druga ili gosta; Da takav, polu-bog, polovinu zmija, Vrebaš me kroz lišće i čekaš kraj mosta.

Da mi misli znate jedini bog i ti; || Da te za leđima osećam, na miru;

Da ni reč ni pogled ne mogu fi skriti; | Da znaš gde je otvor na mome panciru.

| I moja noćišta, i pratnju na drumu; I moj trag na pesku, i moj sen na j zidu; I kao što ljubav zrači jednom umu, Da svirepa mržnja svetli tvome vidu.

.

_____________ III Ia —

Osvajač, zločinac, i heroj međ nama,

Da te slave ljudi i nude se žene;

"Tvoj brod da s velikim zlatnim katarkama

Pun sjajnih horova prolazi kroz pene.

Da mog boga mrziš jednom mržnjom

S | holom, Da se gnušaš moje mudrosti: i blažen, Da moju oštricu hvataš rukom golom; Da znaš da ću biti ismejan i zgažen.

Nek se samo jedan s raskršća široka Vrati sa krvavom rukavicom: hodi! Moj neprijatelju s dva velika oka,

Svi su puti prazni i mrak je na vodi.

Da te vidim, strašni! Gluhe su mi noći Bez tvojih koraka: večno, neprekidno, Bez tebe ću biti bedan i bez moći, Mali, i unižen, i pobeđen stidno.

Jovan SBNA

D

Ali to je druga priča. Sutradan nas je porodica MBlola napustila. Kamen mi poveri da je njena majka dozvolila đa je stric Pa» ona, udata žena. On je poljubio i Rakelu. A

Rakela poznaje muškarce. Karmen se klela

da stric Pablo za nju ništa ne pretstavlja. Smairala je da je on starac i da nije ništa postigao. Četrdesetogodišnjak bez karijere, rekla je ona. U tim godinama je Napoleon već bio car i njen otac je već bio na položaju u Madridu. Lope de Vega, Tirzo de Mo-

lina, Servantes, od svih njih je ostala samo .

prašina. I nijedan mrtvac, izjavi ona, nema ama baš ništa d akaže živom čoveku. Stvar= no, ona je divna i pametna, ali je retko u bravu. Ona kaže da je njen otac najveći pisac komedija Španije. Ime Elola, kazala je, nikada neće nestati. Stric Pablo se izražav3 sa mnogo više duha od senhjora Klole, ali Karmen misli da svako može da ima duha, dok pisac komedija stvara ljude. Ali zar to ne čini skoro svaki čovek? Porodica MElola bila je tiha, bojažljiva i povučena, a međutim kada nas je napustila osetili smo da smo usamljeni izloženi, kao da je sa sobom ponela samo svoja odela i nakit, a nama Ostavila svoja strahovanja.

Dugo smo se savetovali mi, deca, Da li da nastavimo svoja istraživanja i ispitamo strica ili majku ili pomoćnika Sosesa, koji je svakako sve znao. Da, sada nam se činilo da svi znaju sve, samo mi, deca, ništa,

»Varaju nas,« govorio je Bartolomeo, najblaži od nas a sada najbešnji. Vikao je: »Zar nemamo prava sve da znamo? Zar principi kojima su nas učili važe samo za nas? Za nas od kojih skrivaju. pravi život? Da li se igraju našdm jednostavnošću?«

U komedijama koje smo izvodili dodeljivale su se uvek Bartelomeu neme uloge, uloge nemih slepaca koji pružaju svoj šešir, vernih služitelja koji se žrtvuju tajno, pasa koji mrđaju repom, kraljeva koji u laze na scenu u petom činu da bi objavili: Ti si pomilovan posle čega zavesa pada. Da, čak je i bogove smeo da igra, bogove koji se pojavljuju da nagrade ili kazne i koji su suviše veliki da govore. I Bartolomeo je uvek divno ćutao, ili je izgovarao svoje tri

reči kao da. su od zlata. A evo sada se izra-.

žavao kao mladi heroj, ili bolje kao spletkaroš, poročni sluga, koji sa satanskom drskošću iznosi majiskrenija ubeđenja galerije. Postao je ono Što se na pozorišnom žargonu naziva otkriće. Divili smo mu se koliko je zasluživao, činili mu ma žao i naređivali da ćuti.

Tako smo odlučili da i dalje ćutimo i posmatramo. Da li je otac to primetio?

Uskoro se sve otkrilo. Istina je polako izlazila na videlo. Svakog dana su naš otac i njegov brat bacali jedan drugom u lice dugo skrivane stvari. U početku je izgledalo da je prisustvo tuđinaca bilo potrebno da bi se ofkrila tajna. Ali odmah zatim ona je postala opšta. Uzdigla se u strašnoj veličini ı ispunila naše dane i našu kuću.

Bila je kao rat koji sedi u kući i duva na nas čas mehure od sapuna, čas laganu smrti zagušljivih gasova.

U početku se naš stric u čitavom nizu

razgovora ispoveđao svom ljubimcu Hozeu; ta otkrića su ličila jedno na drugo, ali nikada nisu bila istovetha. Skoro istovremeno se mama poveravala Inonenciji i govorila joj o onom dobu od pre dvadeset godina. Hoze napravi aluziju pred Ba»ptolomeom, Inocencija se izdade u prisustvu Modeste, Bartoloblo poljubi, u polju kukuruza, iza bašte, meo nije ništa krio od Eugenija, a Modesta je brbljala pred Bugenijom zato što se pravio da sve zna. Kako se svaki od nas ponašao kao da jedini poseduje tajnu, Eugenio nam ispriča sve. Konačno, otac i stric Pablo otkriše celu istinu jednoga dana za vreme ručka u foku jedne žive svađe.,

Od detinjstva je otac voleo jednu lepu devojku. Ona se zvala Pia Bustos, i bila je ćerka kapetana jednog ribarskog brodića koji je redovno plovio za Njufundlend, da bi se svaki put ponovo vraćao u Bermeo, ribarsko selo na kraju uskog prilaza koji vodi ka Gerniki. Odavno pokojni, kapetan i njegova žena ostavili su svojoj jedinici samo ribarsku' koliba u Bermeu. malu poljsku kuću u Gerniki i staru služavku koja je podelila svoju malu rentu sa siročetom još nesposobnim da: poleti svojim krilima. Naša majka postala je najlepša devojka Gernike i mnogi su jurili za njom, ali naš otac ju je zaprosio. Izgledalo je da ga ona voli sve do dana kada je doveo brata Pabla kod svoje verenice. Od tada je izgledalo da voli Pabla, tata je prestao da je viđa.i naš stric je postao njen nmovio, njen verenik i obožavalac, pevao je andaluzijske pesmice pred njenim

vratima, i njegov gromoglasni smeh se ra-'

zlivao po svim ulicama Gernike. Kakav je blistavi heroj bio stric Pablo! Godina dana prođe, a otac se mučio ćuteći. Bio je mlađi i studirao međicinu u Bilbaou; on će po= stati lekar dok Pablo treba da drži apoteku uz Sosesovu pomoć. Ustvari naš deda, prisiljen očinskom strogošću da produži rad u apoteci umesto da vrši lekarsku praksu, odlučio je još za života da će se Pablo brinuti o apoteci i da će je naslediti zajedno sa kućom i baštom, dok će tata njegov lju-

'bimac dobiti veću sumu u zlatnim pezosima,

da bi završio medicinske studije i otvorio ordinaciju u Bilbaou ili San Sebestijanu. On ispravi svoj testament u tom smislu i braća

se sa tim složiše. Pia Bustos, koja je trebalo ,

da čeka nekoliko godina da bi se udala za lekara iz Bilbaoa ili San Sebastijana, postaće dakle žena Pabla, apotekara u Gerniki, Dan

venčanja je već bio određen. Jednog dana,,

našeg oca koji se od patnje nije ni za vreme raspusta vraćao kući, poseti u Bilbaou njegov brat Pablo. Otišli su odmah u kafanu, »Imam revolver«, reče Pablo tađa, »s kojim ću morati da se ubijem za dva sata « On ispriča da je u Club-u Nautico igrao u veliku sumu i da je izgubio mnogo novaca. Ali to nije bilo ništa. Pošto je ostao bez novaca, otišao je-kod svog najboljeg prijatelja i kada ga je ovaj ostavio samog ·za trenutak, obio je njegov pisaći sto, opljačkao pedeset hiljada pezoša a zatim otišao da isplati svoje kockarske dugove koji su Toliko iznosili. Iste večeri došao je njegov prijatelj strašno bled i otvoreno ga optužio za krađu. Najgore je bilo što ukradene novčanice, poverene ovom čoveku, advokatu, nisu pripadale njemu. Advokat je pretio da će

· prijaviti Pabla a osim toga, kleo se da će, ako ne nađe novac morati da se ubije sa Tata je: pogledao

ženom i decom.

»Prodaj sve,» savetovao mu je otac izbezumljen, »apoteku, kuću, baštu.«

»To i jeste moja namera,« reče Pablo, »ali za to će biti potrebno mnogo vremena. Treba naći kupca, lupati glavu, piskarati. dokumentovati, spletkariti i ko zna šta joBi U tom čekanju moj. se prijatelj ubija, žrtvuje porodicu, prijavljuje me, bacaju me u zafvo?r, rasprodaju moja dobra na licitaciji budza-

. što. Sramota za mene, sramota za tebe, brata Antonio.« J

»Za mene?• uskliknu otac ogorčeno.

»Zar nisu moj brat?« upita Pablo blago „Zato sam eto pomislio na tebe.

»Na mene?« — upitao je tata.

Onda dođe Pablov plan, njegov predlog, njegova molba. Sve je bilo jednostavno. Novac na domaku ruke, u zlatu, deponovan na ime mog oca u banci u Bilbaou.

»Ali radi se o mom nasledstvu,« reče iata zaprepašćeno, »radi se o mojim studijama, o mom životu!«

»Nije važno. Budi pametan. Ti mi~daješ novac. Vraćam ga advokatu. Ako hoćeš, apoteka pripada tebi, i kuća, i bašta. Postaćeš apofekar.« id

»A ti?« — upita tata.

»A ja idem u svet,« izjavi Pablo sumorno. »IHi ako hoćeš da budeš lekar po svaku cenu, prođaćemo mirno naše imanje, sa malo strpljenja izvućićemo od toga više od tvojih pedeset hiljada pezosa, i ostaće mi nešto da ne moram da bežim kao prosjak.«

»Ne,« reče otac, »to mi se ne dopađa. Ništa od toga neću učiniti.«

Tri dana i tri noći ostao je Pablo pored svog brata Antonija, pokušavajući da ga ubedi. Pablove suze, njegova zaklinjanja, njegove pretnje! Padao je na kolena. Četvrtog jutra otišli su u banku u Bilbao. Pablo uze pedeset hiljada pezosa, poljubi svog brata u oba obraza i otrča na stanicu. Posle tri dana trebalo je da moj otac ode u Gemiku da

. pripremi prodaju apoteke i kuće. On nije hteo da bude apotekar. Za njega su to bila

HERMAN KESTEN

tri dana more. Hiljadu puta dnevno zažalio je ono što je za Pabla učinio. Noći su bile još gore. U snovima je njegov brat koristio pedeset hiljada. pezosa kao ulog da bi po'vratio svoje gubitke u klubu, gubio ih, stavIjao novih pedeset hiljada kao žetone na kockarski sto, apoteku, kuću, baštu, i gubio sve, U snu je Antonio pitao svoga brata: Od kada si kockar? Kockar se postaje kockanjem, odgovorio je smejući se Pablo. I svaki put je taj smeh budio oca.

Kada je najzad stigao u Gemiku, tata saznade da je naš stric nestao još pre nedelju dana. Otišao je da poseti svoga brata u Bilbao i još se hije vratio, tako je rekao Soses.

»Da li je policija đošla?« upita tata koji je mislio na prijavu. Soses odgovori da nije i sav zabrinut zapita šta se dogodilo.

»Ništa,« odgovori naš otac, koji otrča kod Pie Bustos, verenice svoga. brata. Prva njegova misao bila je da je i ona nestala. No on je nađe svu u suzama. Već sedam dana ništa nija znala o Pablu, sem toga da je otišao u Bilbao da poseti brata, ništa nije znala za kockarske dugove ili za ono najgore. Zbunjena, pitala je: »Da li se kockao? Da li je izgubio?«

Antonio je napusti bez reči. Bio je van sebe. Čekao je policiju danima i vesti o samoubistvu advokata, kod koga nije smeo da ode zato što je poštovao tajne drugih a i da bi sprečio advokata da preduzme korake ukoliko sazna da i drugi znaju. Najzad dođe pismo od Pabla s poštanskim žigom Pariza.

»Dragi brate Amtonio (pisao je otprilike Pablo). Oprosti mi moju malu komediju. Morao sam da je odigram. Moj život je bio u pitanju, jer u Gerniki bih se ugušio. Malo sam te prevario, ali ti ćeš mi oprostiti, utoliko pre što ćeš saznati sa velikim olakšanjem da nisam bio kockar, da nisam imao nikakvih dugova, da ništa nisam ukrao i da moj revolver nije bio čak ni napunjen. Jednostavno, nisam bio zadovoljan očevim testlamentom. Meni je apoteku vezao za nogu, tebi je poklonio zlato, a to znači slobodu. Onda sam odlučio da izmenjamo naše sudbine. I eto, svršeno je. Ja imam novac i nezavisnost. Ti Sosesa i apoteku na trgu koja dobro radi, kuću, baštu i život u lepom provinciskom gradu. Ti ovom zamenom dobijaš. Taj deo više vredi od tvojih bednih pedeset hiljada pezosa. Ostatak ti poklanjam. Vidiš kako je plemenit tvoj brat. Ako ti odgovara, prodaj sve i postani lekar a ako ti odgBovara, sačuvaj sve i postani apotekar, Zbogom, verni moj brate. Besumnje se nikada više nećemo videti. Zadrži me u lepoj uspomeni. Tvoj dobri brat Pablo. — P. S. Našoj mnogovoljenoj Piji Bustos ne bi odgovarao široki svet. Ti je uteši, dragi brate. ona to zaslužuje. |

Moj otac ode s pismom kod advokata.

»Ovo pismo,« ne sadrži dovoljnu punomoć da biste mogli da prodate imanje vašeg brata,« obiasni mu advokat. »Vaš gest je bio plemenit, ali vaš položaj je težak. Treba da povedete sudski postupak. Imate li njegovu adresu?«

Otac je nije imao. On se smesti u kuću svog brata, postade apotekar. Oženi se Piom Bustos i dobi s- njom sedmoro dece. Drugo pismo sa adresom strica Pabla nikada nije stiglo i otac ga više nije hi očekivao.

To je bila istorija dva brata, kako smo je saznavali, parče po parče. To je bilo ljubavno razočarenje zbog koga otac nikada nije pominjao našeg strica. To je bila plemenitost kojom se Pablo dičio u kukuruznim poljima pred gospođom Elola, pre ili posle nekoliko brakolomnih poljubaca. Kada smo sve smn= znali, naše divljenje prema tati postade još veće. Posle ovakve prevare, Pablo je imao „drskosti da se vrati! Zar ga nije naš otac kraljevski dočekao? I evo kako mu je brat zahvalio!

Za stolom mu otac reče: »Seti se, Pablo. Ova apoteka isto toliko nije tvoja, kao nı ova deca što nisu tvoja. Ti si sve prodao.«

»Za jedan tanjir sočiva!« uzvikmu Pablo.

»Pre dvadeset godina se 'to zvalo široki svet!«

»Bio sam opijen! A ti si mi ukrao Piu.« mamu. Iagledaju li ovako lopovi?«• — pitao je osmehujući se,

CA GERNIKE

»Ukrao si mi život!« kliknu stric Pablo. »Sada sam ja propao čovek. A ti si u UtVrđenom taboru sa svojom porodicom, i ruga mi sc!&

»Šta si učinio sa pedeset hiljada?x upita naš otac, _ Ah! — uzdahnu Pablo polu zbunjen, polu ljut »To je bio zvečeći novac. Koliko traju akve stvarni? Novi prijatelji, mlade devojke, i računi usput. Sta vam sve ne zaračunavaju! Za sve što raste božjom voljom treba da platiš onima koji Boga negiraju: vodu i hleb, svetlost i toplotu, zadovoljstvo i san, miF i bezbednost i lažne snove koji se danas proizvode u fabrici. Sve to košta. Ho ćeš da se raspitaš za svoje pravo? plati advokata. Hoćeš da pipneš bele devojačke grudi? Plati grudi! Bole te kosti? Lekar ti dolazi i kaže: Vaše kosti vas bole. I to plati. Hoćeš da uđeš u kuću Gospodnju i da kažeš: Slava tebi Gospode! I sam Bog, kao svi prosjaci pruža, ti otvoreni novčanik. Jesi li proveo čitavu jednu noć pijući s nekim tipom, zato što si tužan i što je noć duga. Ujutru, pre nego što si se otreznio od vina, čitava horda te okružuje i urla: Plati! Onda · prvo plaćaš vino čoveku koji ti ga je Drodao, zatim plašać njegovog slugu zato što ti ga je doneo! Kelner, bakšiš! Zatim dolazi čovek koji ti je čuvao šešir od lopova. Plati čuvanje šešira. Onda dolazi devojka koja ti je šešir pružila i pomogla da obučeš kaput. Na izlasku momak jukrašen zlatom, okreče pokretna vrata koja te uvlače u vrtlog kao đubre. Plati. Pred zgradom su smešteni dobro organizovani prosjaci, koje. gazda plaća. Plati! I na kraju, prijatelj ti traži novac. Zar nije delio·tvoju tugu? Plati podeljenu tugu! Pa zar onda pedeset hiljada jadnih pezosa može dugo da traje?«

»TPo je bio moj deo nasledstva,« odvrati otac. »To je bio moj život!«

»A tvoje sedmoro dece,« viknu stric Pablo, »zar oni nisu ništa? Ja sam ti ih poklo= nio. A Pia Bustos? Ne voliš je više?«

»Ćuti, Pablo, ćuti!« reče tata. On to izgovori tako tiho, tonom tako pretećim, da naš stric zaboravi svoj čuveni smeh.

Najzad reče isto tako tiho: «Sta hoćeš, brate Antonio? Sve ti poklanjam. U redu. Ali ti nemaš više prava da sve to prodaš, Zarada ·tebi pripada. Ali pusti i mene u jedan ugao. Ne teraj me iz kuće!«

Tata ućuta.

Pablo je lagao. Sve je izopačio.

Šta je trebalo da otac uradi? A majka? Šta je naša lepa majka radila? Mi, njena deca, nismo je više razumevali.

Trajalo je to izvesno vreme. Kao što traje sve posle velikog potresa... Kako se lagano, kako nevoljno, razvija sve što kasnije izgleda kao odlučujući trenutak preloma. Revolucije izbliza liče na porodičnu svađu. Dešavaju se razne stvari, priča se s brda s dola, mnogo se larma, pa se onda na to više ne misli, i odjednom je ceo Život isprevrtan. Borba među braćom: tako izgleda građanski rat.

U baskijskoj zemlji pobunjenici su bili mirni između Gipuzkoje i Biskaje. Krenuli su na Madrid i naišli na neočekivani otpor. Pozvaše onda velike ppnijatelje iz "Pi bra i Špree, zauzeše Malagu i zaboraviše na nas Baskijce. Bila je to velika godina

baskijske slobode. Kortezi od Valenci)e poklonili su nezavisnost gospodinu Agiru, pripadniku baskijske narodne stranke. U Ger niki su se opštinski savetnici sakupili u casa de junta, i to tajno, iz straha od nacističkih bombi. Izabrali su gospodina Agira za prebsednika a drugu mladu gospodu za mi nistre. Pred hrastom Gernike, svetim simbolom baskijske slobode, zakleo se senjor Agir: Bog i stari zakoni! Mnogima su suze bile u očima. I naš otac je bio tu.

Uveče nam je rekao svojim lepim tihim glasom: »Vi znate, deco, da ja nisam šovinista. Ceo svet pripada Bogu. I zemlja je dovoljno „velika za dobrog čoveka ukoliko želi da bude rodoljub. Ali vidite, još pre hiljadu godina saznali su ljudi, baš ovde, na našem tlu, da su svi oni među sobom braća i zato osećam nešto toplo oko srca kad čujem kako se o slobodi govori na baslkijskoni jeziku, najstarijem jeziku Evrope. U prošlim građanskim ratovima izgubili smo iu slobodu. Novi građanski rat nam je ponovo vraća. 1 to je svečani trenutak!« I očeve oči zasuziše.

»Pa eto!« uzviknu stric Pablo pobedono= sno. »I sad hoćeš da odeš u izgnanstvo?«

»Vidite«, rekao· je moj otac, »jedan mali narod se bori za svoju slobodu! Jedan svet nas ostavlja na cedilu. Ali da bi podržali drsko nasilje tiče u pomoć svi stari tirarii! Vidite, deco, kako hitaju snage zla! A dobri ljudi, s rukama na zelenom stolu, savetuju se u beskonačnost i neće da posreduju. Zbog toga će Gernika biti stavljena u okove ili će propasti. Ne želim da svoju decu vaspitavam u otadžbini u kojoj vlada nasilje.«

»Kako?« upita naš stric izigravajući iskre no čuđehje. »Iz straha od neizvesne nepravde guraš svoju decu u sigurnu bedu? I da bi izbegao da se suočić s nasiljem, hoćeš da naneseš nepravdu? Hoćeš da prodaš ono što ti i ne pripada?«

»Zar ne pripada mehi ono što sam dva-– deset godina održavao radom svojih ruku?« pitao je moj otac.

»U katastarskim Knjigama ...« stric Pablo.

»Nije važno. Sve ćeš potpisati!«”

»A ako odbijem?« i

»U tom slučaju imam tvoje pismo, ivoje priznanje duga i svih dugova!«

»Gde?« upita stric.

Onda olac izvadi iz unutrašnjeg džepa Svog kaputa požutelu i brižljivo savijenu har tiju i izdaleka je pokaza stricu.

»Zar tu nosiš moje pismo?« viknu sliric, smejući se. »Tako blizu srca?« |

»Već dvadeset godina«, odvrati moj otac. »I znam ga napamoeh.«

»Odavno sam već zaboravio na to pismo«, priznao je stric. »Sta piše u njemu?«

Tata pažljivo razvi pismo i pročita sa glasno.

Au čemu će ti pomoći ta krpa od har= tije?« uzviknu stric. Otac se osmehnu tajanstveno i dobroćudno. Niko nije umeo da se osmehne tako blagonaklono a da izgleda istovremeno tako udaljen od svega. »Ovom hartijom te držim u rukama,« izjavi on, »i sada ću povesti parnicu protiv tebe.«

»Izgubićeš je,“ obeća stric Pablo nepre= stano se smejuči.

započe

(Nastaviće se)

KNJIŽEVNE NOVINE 9